Share PDF

Search documents:
  Report this document  
    Download as PDF   
      Share on Facebook

RAZVITAK TRGOVAÄŒKOG PRAVA

Trgovačko pravo danas vuče svoje povijesne korijene iz općeg trgovačkog prava koje se u nas poslije Drugog svjetskog rata razvijalo kao privredno pravo.

Pojedina izolirana pravila u trgovini zabilježena su već u najranijim kodifikacijama antičkih država kao sastavni dio općeg prava. No ni u rimskom se pravu nije razvilo posebno trgovačko pravo. Tek u srednjem vijeku stvoreni su uvjeti za posebno pravo koje je reguliralo trgovinu.

1. Å to je kodifikacija?

Kodifikacija je sabiranje postojećih pravnih propisa u jedinstven zbornik. To je donošenje velikih zakona (kodeksa) kojima se uređuju odnosi u okviru neke oblasti ili grane pravnog sistema u cjelini.

2.Načini kodifikacije / Kodifikacija ugovornog prava u svjetskim razmjerima

Postoje dva načina kodifikacije trgovačkog prava:

Monistički sustav – kad su građansko i trgovačko pravo regulirani jednim propisom npr. naš ZOO, švicarski Zakonik o obvezama (Obligationsrecht) iz 1911, talijanski Građanski zakonik (Codice Civile) iz 1942, američki Jednoobrazni trgovački zakonik (Uniform commercial code) iz 1962. Dualni sustav koji je stariji – kad su građansko i trgovačko pravo regulirani različitim propisima npr. francuski trgovački zakonik (Code commerce) iz 1807. kojemu su prethodila dva propisa Ordonance sur la marine i Ordonannce sur la comerce koji su doneseni potkraj 17. st. i njemački trgovački

zakonik (Handelsgesetzbuch) iz 1897. kojemu su prethodila Allgemeine Deutches Wechsel Ordnung iz 1848. i Allgemeines deutches Handelsgesetzbuch iz 1861.

U Francuskoj je do kodifikacije došlo zbog želje vladara za suverenitetom na tom području, dok je u Njemačkoj kodifikacija trgovačkog prava bila pravni izraz borbe za političko ujedinjenje Njemačke. U Engleskoj postoji samo parcijalna kodifikacija. Tu je najvažniji Zakon o prodaji robe (Sale of goods Act) iz 1893. Tamo postoji commercial law koja je takva grana prava koje se odnosi na prava i obveze koje nastaju pri isporuci robe i usluga na trgovački način. Njegovo područje nije jasno definirano i nema dviju knjiga koje bi pod tim nazivom obradile istu materiju. No ima određenih pitanja koja kod svih ulaze u predmet commercial law, a to su prodaja, vrijednosni papiri, otprema i prijevoz, isporuka, rizik, transportne klauzule, komercijalni krediti, bankarski ugovori, stečaj, sukob zakona, odredbe o ortaštvu.

Kodifikacijom se bave zakonodavna, ali i privatna tijela. Najpoznatije kodifikacije zakonodavnih tijela su građanski i trgovački zakoni Njemačke, Austrije i Francuske. Kao primjer značajne privatne kodifikacije jeste Ujednačena pravila i običaji za dokumentarne akreditive Međunarodne trgovačke komore.

3.Najpoznatije kodifikacije trgovačkog ugovornog prava

Code de Commerce, 1807., Francuska

Handelsgesetzbuch, 1897., Njemačka

Obligationenrecht, 1911., Å vicarska

Codice Civile, 1942., Italija

Sale of Goods Act, 1893., Velika Britanija

4.Dvije kodifikacije trgovačkog ugovornog prava u Europi u 19. st. francuski trgovački zakonik 1807.

njemački trgovački zakonik 1897.

Razvitku trgovine pogodovalo je stvaranje jakih nacionalnih država i želja vladara da cjelokupno državno područje i pravni sustav podvrgnu svom suverenitetu. Među ostalim, slijede i prve kodifikacije trgovačkog prava od kojih su mnoge – s izmjenama i dopunama – i danas temelji trgovačkog prava određenih zemalja. To su prije svega francuski trgovački zakonik (Code de Commerce iz 1807.) i njemački trgovački zakonik (Handelsgesetzbuch iz 1897.).

5.Sustavi izrade trgovačkih zakonika / Teorije kod izrade trgovačkih zakonika

U izradi trgovačkih zakonika tri su moguća sustava:

1

subjektivni (s obzirom na trgovce) – po kojem pod propise trgovačkog zakonika potpadaju samo profesionalci tj. osobe koje se bave trgovinom kao zanimanjem (trgovci) kad obavljaju svoju profesionalnu djelatnost

objektivni (s obzirom na predmet ugovora) – u kojem se ne pita tko obavlja određenu transakciju, nego što je predmet transakcije (nema trgovačkog zakonika u sasvim objektivnom smislu) i

mješoviti – u kojem pod trgovački zakonik potpada profesionalna trgovačka djelatnost trgovca, ali i djelatnost netrgovca koja ima trgovački značaj. U tom se sustavu razlikuju subjektivni i objektivni trgovački poslovi.

Kod nas u ZOO-u postoji mješoviti sustav.

6. Dvojnost i jedinstvenost građanskog i trgovačkog prava, monizam i dualizam / Monitet - dualitet

Države europskog kontinentalnog pravnog kruga slijedile su većinom praksu francuskog ili njemačkog zakonodavstva glede donošenja posebnih trgovačkih zakonika, tj. prihvatile su dvojnost u kodifikaciji općih građanskih i posebnih trgovačkih zakonika.

U novije se vrijeme u nekim zemljama napušta sustav dvojnosti u kodifikaciji građanskih i trgovačkih zakonika. Teži se jedinstvenoj regulaciji građanskog i trgovačkog prava jer danas više nije potrebno produbljivati razlike već treba težiti njihovu ujednačavanju (unifikaciji). Jedna od mjera približavanja jest i to da se više ne donose posebno trgovački, a posebno građanski zakonici, već se materija trgovačkog i građanskog prava obrađuje u jedinstvenoj kodifikaciji. Ideja jedinstvene regulacije oživotvorena je u švicarskom Zakoniku o obvezama (Obligationenrecht, 1911.)

7.Povijest trgovačkog prava u Hrvatskoj

8.Kodifikacija ugovornog prava unutar 134 godine 1875. godine je donesen Hrvatski trgovački zakonik koji je donesen u Budimpešti, a primjenjivao se na području Hrvatske, Slavonije, Vojvodine i Međimurja. U Dalmaciji je važio Austrijski trgovački zakonik iz 1862. 1991. Hrvatska je stekla nezavisnost te preuzima ZOO iz 1978. te ga preuređuje. Bilo je 11 promjena toga zakona, u jednoj od važnijih u zakon se uvodi ortakluk. Novi ZOO se donosi 2005 sa brojnim novelema, a imamo i novelu iz 2008.

9.Navedite naziv kodifikacijskog propisa za trgovačke ugovore i trgovačke subjekte i godinu njegova donošenja za područje Hrvatske i Slavonije iz 19. st. Hrvatski trgovački zakon iz l875.

U Hrvatskoj se trgovačko pravo razvijalo u sklopu Habsburške Monarhije – tako je u Hrvatskoj, Slavoniji, Vojvodini i Međimurju vrijedio Hrvatski trgovački zakon iz 1875. pod jakim utjecajem njemačkog prava, na području Dalmacije je vrijedio austrijski trgovački zakonik iz 1862., a u BIH Trgovački zakon iz 1883. rađen pod utjecajem njemačkog prava odnosno Hrvatskog trgovačkog zakona.

10.Å to je bilo od 1945. godine u Hrvatskoj?

11.Dualitet u reguliranju građanskog i trgovačkog prava na našim prostorima formalno prestaje - navedite kada i donošenjem kojeg akta! Zoo-om iz 1978.

Stvaranjem druge Jugoslavije (1945.-1991.) većina proizvodnih sredstava i sva bogatstva pretvorena su u državno vlasništvo, te je stvorena tzv. socijalistička država. U najkraćem je roku u najvažnijim područjima života donesen niz propisa (konfiskacija, sekvestracija, nacionalizacija, agrarna reforma i sl.) kojima se likvidirao sustav tržišnog gospodarstva i uveo unitarni sustav. Privatna je inicijativa bila sasvim potisnuta, a umjesto nje je stvoren "socijalistički privredni sektor", koji se očitovao stvaranjem novih privrednih subjekata – državnih privrednih poduzeća kao osnovnih i pretežnih nositelja cjelokupnog gospodarskog života. Za gospodarstvo se uporno počeo koristiti termin privreda, privredni, privrednik, iako je to bitno suženi pojam gospodarstva. U pravnim odnosima poduzeća nastupaju kao posebni subjekti prava, ali je njihova samostalnost odlučivanja bila bitno ograničena pravima državnih tijela. Država je regulirala ukupno poslovanje državnih poduzeća.

Promjene koje su se dogodile od 1990. nužno nas upućuju na nov pristup materiji koja se proučava kao trgovačko pravo.

2

Osim Ustava RH, za naše su trgovačko pravo temeljna dva zakona: ZTD i ZOO.

ZOO utvrđuje jedinstvena pravila obveznog prava koja vrijede za sve. Pravila koja su vrijedila u prometu roba i usluga između subjekata trgovačkog prava pokazala su se svrsishodna tako da nema razloga da se ne prihvate kao opća pravila i za građane. Isto tako ZOO prihvaća neka pravila koja su se tradicionalno primjenjivala samo u odnosima između građana, a koja odgovaraju i odnosima između pravnih osoba. Iznimno se određene norme ograničuju samo na odnose između pravnih osoba ili samo na odnose između građana, ali je to onda ZOO-om posebno naglašeno.

ZOO se dakle temelji na načelu jedinstva, a ne dvojnosti obveznopravnih odnosa, s odstupanjem od tog načela gdje priroda stvari to zahtijeva. No, unatoč jedinstvenom zakonskom reguliranju, nije se spojilo građansko i trgovačko pravo, pogotovo ako imamo na umu da ZOO nije jedini izvor prava, pa se na pravne poslove u gospodarstvu primjenjuju i drugi izvori (poslovni običaji, uzance itd.), koji se redovito ne primjenjuju u građanskopravnim odnosima. Izjednačavanjem obveznog prava ne dolazi do "fuzije" građanskog i trgovačkog ugovornog prava, nego je modernizirano cjelokupno ugovorno pravo, provedena je tzv. komercijalizacija građanskog prava.

12. Pojam trgovačkog ugovornog prava

Trgovačko je pravo u suvremenom smislu takva grana prava koja se odnosi na prava i obveze proistekle iz isporuka robe i pružanja usluge, te pravne institute koji unapređuju i omogućuju odvijanje trgovačkih poslova.

Trgovačko pravo je najuže povezano s ustavnim, građanskim, radnim i gospodarskim (privrednim) pravom.

Ustavno pravo je pravna grana koja obuhvaća pravne norme i institute koji uređuju temelje društvenog i političkog uređenja zemlje, temeljne slobode i prava čovjeka, ustrojstvo državne vlasti i lokalne uprave i samouprave. Kako se Ustavom utvrđuju i temeljna gospodarska prava, to je ustavno pravo i važan izvor trgovačkog prava.

13. Građansko pravo – trgovačko pravo

Građansko pravo je opće privatno pravo koje vrijedi za sve građane, a trgovačko pravo je posebno privatno pravo koje vrijedi za trgovce za koje osim općih vrijede i posebne norme. Građansko pravo vrijedi za sve privatnopravne odnose ako nisu posebno uređeni posebnim privatnopravnim normama. Zbog toga npr. opći dio građanskog prava, kao uostalom i ostale njegove norme koje su primjenjive, vrijedi i za trgovačko pravo, ako njime materija o kojoj je riječ nije drukčije uređena.

Dakle, iz građanskog prava se razvilo trgovačko pravo, ali je trgovačko specijalizirano pa ga građansko nadopunjuje. Građansko pravo-obvezno pravo predstavlja supsidijarni izvor trgovačkog prava, a međusobno čine jedinstvenu cjelinu.

Razlika s gp-om – ili je neki institut gp-a pretrpio modifikaciju u trgovačkom pravu ili trgovačko pravo poznaje specifične institute nepoznate gp-u.

Radno pravo je posebna grana prava koja se razvila iz građanskog prava i danas je, osim obveznopravnih odnosa, uređeno s pretežnim institutima javnog prava. Predmet uređenja radnog prava su zasnivanje i prestanak radnog odnosa, zaštita osoba u radnom odnosu, prava i obveze iz radnog odnosa itd. Prava koja zaposleni stječu temeljem radnog odnosa, kao što su pravo suodlučivanja u organima trgovačkog društva, prava na sudjelovanje u dividendi i sl., nisu predmet radnog nego trgovačkog prava.

14. Upravno pravo – trgovačko pravo / Razlika trgovačkog i upravnog prava / Sličnosti trgovačkog i upravnog prava

Načela upravnog prava suprotni su onima trgovačkog prava. Dakle, umjesto ravnopravnosti i koordinacije među stranama, u upravnom pravu vrijedi načelo subordinacije, umjesto načela prometnosti - načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti, umjesto imovinske, pretežito osobna sankcija.

U upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, a u trgovačkom dispozitivne, s napomenom da iznimaka ima na obje strane.

15. Odnos trgovačkog i upravnog prava

3

propisi javnog tj. upravnog prava ograničavaju slobodu ugovaranja što proizlazi iz prinudnih propisa pravnog poretka (što znači da trgovci moraju uzimati u obzir propise javnog prava koji ograničavaju slobodu ugovaranja – u pogledu predmeta, cijene, načina plaćanja, kvalitete robe i sl.)

državna kontrola odvija se u okviru upravnog prava

primjena općeg upravnog prava i posebnih propisa imaju utjecaja na trgovačke ugovore (što znači poslovi trgovačkog prava u općem interesu podliježu utjecaju javnog prava putem zakona, podzakonskih akata)

Trgovačko pravo sve više mora u obzir uzimati propise javnog prava koji ograničavaju slobodu ugovaranja. Autonomija volje je ograničena, a ograničenja proizlaze iz prinudnih propisa, odnosno pravila javnog poretka. Karakteristika je suvremenog trgovačkog prava međusobno prožimanje s javnim pravom.

Zbog karaktera djelatnosti kojom se bave neki se ugovarači nalaze u položaju da se drugi moraju obraćati samo njima za zadovoljenje određenih svojih potreba. To su npr. komunalne organizacije, zdravstvene organizacije, organizacije koje obavljaju javni prijevoz, koje se bave javnim uskladištenjem, trgovinom na malo, pružanjem poštanskih usluga. Postoji poseban društveni interes da se takve djelatnosti obavljaju pod određenim uvjetima, napose u pogledu trajnosti pružanja usluga i jednakog tretiranja svih komitenata. Ova se svrha može postići ograničavanjem slobode ugovaranja za organizacije koje djeluju na tom području, tj. uvođenjem obaveznog sklapanja ugovora sa svakim tko to traži pod uvjetima pod kojima se takvi ugovori sklapaju sa svim zainteresiranim osobama. Dakle, trgovac se mora ponašati kao javna služba. Primjer: kada smo imali samo jednog tele-operatera on nije smio odbiti sklapanje ugovora zbog javnog interesa čak i ako je druga strana poznata po tome što ne podmiruje račune.

16. Odnos trgovačkog i pomorskog prava

Izvori pomorskog, prometnog prava su uzance, trgovački običaji.

ZOO je lex generali i izvor za brojne vrste ugovora pomorskog prava kao npr. ugovor o osiguranju, ugovor o otpremi (špediciji), ugovor o uskladištenju.

U ZOO-u su uređeni teretni list, skladišnica kao papiri potrebni za određene vrste osiguranja robe u vezi uvoza i izvoza, spremanja robe u skladišta, itd.

Incoterms sadrže transportne klauzule.

17.Razlika između trgovačkog i pomorskog prava

Pomorsko pravo je specijalizirano područje trgovačkog prava. Dakle, trgovačko pravo je opće, a pomorsko je posebno pravo.

18.Odnos trgovačkog i transportnog prava

Transportno pravo je lex specialis u odnosu na trgovačko, pa ima prednost pred njim.

Zakon o obveznim odnosima regulira pitanje pojma osiguranja, osiguranog slučaja, isključenja nekih osiguranja, sklapanja ugovora o osiguranju, policu i druge isprave o osiguranju, sklapanje ugovora, obveze osiguranika, obveze osiguravatelja, trajanje osiguranja, osiguranje imovine, ograničenje osiguranih rizika, nadosiguranje i ugovor s više osiguravatelja, podosiguranje, subrogaciju, osiguranje od odgovornosti. Isto tako Zakon o obveznim odnosima regulira i pitanja osiguranja osoba, isključenja od rizika, prava ugovaratelja osiguranja prije nastupa osiguranog slučaja, osiguranje života u korist treće osobe. Sve ove norme koristit će prometno pravo, bolje reći osiguranja koja se javljaju u prometu.

19. Å to je pravo transportnog osiguranja?

Prema Kometaru Zakona o obveznim odnosima pravo osiguranja je skup pravnih normi što se odnose na gospodarsku djelatnost. Pravo osiguranja u korpusu trgovačkog prava čini relativno samostalnu cjelinu. Sastoji se od:

statusnog prava osiguranja (prava osiguravajućih društava),

prava posredovanja i zastupanja u osiguranju (posredničko osigurateljevo pravo), ugovornog (imovinskog) prava osiguranja.

Statusno pravo uređuje statusni položaj, organizacijske oblike i uvjete za osnivanje društva za osiguranje. Norme statusnog prava sadržane su u Zakonu o osiguranju.

4

Pravo posredovanja i zastupanja u osiguranju uređuje statusni položaj posrednika (brokera) i zastupnika, uvjete za bavljenje tom djelatnošću, pravni položaj pri sklapanju ugovora o osiguranju i odgovornost posrednika i zastupnika. Posredovanje i zastupanje je uređeno Zakonom o posredovanju i zastupanju u osiguranju.

Ugovorno (imovinsko) pravo osiguranja uređuje obveznopravni odnos iz ugovora o osiguranju. To pravo nije jedinstveno kodificirano. Povijesno su se u osnovi formirale tri skupine pravnih normi koje u sustavu imovinkog prava čine posebne pravne cjeline sa specifičnim pravnim obilježjima: osiguranje imovine (osiguranje imovine u užem smislu i osiguranje od odgovornosti),

pomorsko osiguranje i osiguranje osoba (osiguranje života i osiguranje od nesretnoga slučaja). Nužno je razgraničiti trgovačko pravo od gospodarskog (privrednog ili ekonomskog) prava, barem iz dva razloga:

u nas se gotovo pola stoljeća termin privredno pravo rabio za trgovačko pravo te u svijetu se zaista uz trgovačko pravo razvilo gospodarsko pravo.

Osim toga, što se u određenoj zemlji podrazumijeva pod privrednim (gospodarskim, ekonomskim) pravom, ovisi i o tome radi li se o zemlji s planskim gospodarenjem ili zemlji slobodnog tržišta:

U zemljama planskog gospodarenja u načelu se trgovačko pravo ne poznaje u tom posebnom smislu, pa se problem gospodarskog prava kao odvojene grane od trgovačkog prav i ne postavlja.

U tržišnom gospodarstvu koordinaciju i korekciju pojedinih gospodarskih planova obavljaju na tržištu sami sudionici, a država se ograničava na postavljanje pravnih okvira gospodarskog prometa kao i jamstva za pravnu sigurnost i pravnu zaštitu ako se povrijedi subjektivno privatno pravo. Termin Economic Law kao samostalna pravna disciplina nastaje poslije Prvog svjetskog rata kada su države zbog ratnih i poratnih potreba a zatim zbog oporavljanja narodnih gospodarstava donosile niz prisilnih propisa koji su poticali gospodarstvene odnose, ali i nadzor države nad njima.

20. Navedite temeljne razlike između trgovačkog i privrednog (gospodarskog) prava / Privredno

– trgovačko pravo

Temeljne razlike između trgovačkog i gospodarskog (privrednog) prava su:

trgovačko pravo je odraz načela poduzetničke inicijative i autonomne slobode stranaka, a gospodarsko pravo je odraz državne intervencije u gospodarstvu

trgovačko pravo uređuje međusobne odnose osoba trgovačkog prava, a gospodarsko pravo odnos subjekata prema državi

trgovačko pravo pretežno je uređeno dispozitivnim normama, tj. subjekti svoje odnose uređuju slobodno, a gospodarsko je pravo uređeno pretežno prisilnim propisima

trgovačko pravo je tipično privatno pravo, a gospodarsko je pravo posebna integracijska disciplina javnog i privatnog prava putem kojega država mora jamčiti fer ponašanje na tržištu

Na temelju navedenih razlika možemo definirati gospodarsko (privredno) pravo kao skup javnopravnih i privatnopravnih normi kojima država, oblikujući gospodarski poredak, stvara uvjete za slobodnu utakmicu na tržištu, drži ga pod nadzorom i određuje odnose gospodarskih subjekata međusobno i svih prema državi.

21.Pretpostavke suvremenog trgovačkog prava

Pretpostavke suvremenog trgovačkog prava: poduzetnička i tržišna sloboda

pravo suzbijanja nedopuštene utakmice protutrustovsko (protukartelno) pravo pravo zaštite potrošača

22.Dva temeljna načela suvremenog trgovačkog prava / Temelj suvremenog trgovačkog prava (2)? / Dva temelja suvremenog trgovačkog prava?

poduzetnička sloboda – sloboda svakog čovjeka pojaviti se na tržištu i baviti se djelatnostima koje donose dobitak. Njezini pravni oblici su trgovac pojedinac, ortaštvo i društvo.

tržišna sloboda – tržište je otvoreno za sve, kako za profesionalce tako i za neprofesionalce, fizičke i pravne osobe, domaće i strance.

Odraz tih sloboda je slobodna utakmica (konkurencija).

5

23.Koja su to odstupanja kod trgovačkih ugovora? / Razlike trgovačkih i ostalih ugovora / ZOO na specifičan način uređuje obvezne odnose između trgovaca i između ostalih sudionika. U čemu je temeljna razlika?

razlikuju se od ostalih po krugu osoba koje ih sklapaju (trgovci među sobom) trgovački ugovori su uvijek naplatni

dispozitivnost je veća od one u građanskom pravu zahvaljujući postojanju posebnih autonomnih izvora prava

kod njih se primjena trgovačkih običaja predmnijeva i oni se redovito primjenjuju, ako ih stranke ne žele primijeniti moraju ih izričito ili prešutno isključiti, također trgovački običaji imaju prednost pred dispozitivnim propisima bez obzira što su suprotni odredbama ZOO-a; kod ostalih ugovora primjena običaja mora se ugovoriti ili mora biti zakonom propisana

kod trgovačkih ugovora se primjenjuje kriterij pažnje dobrog gospodarstvenika ili dobrog stručnjaka, a za ostale ugovore dobrog domaćina – zbog tog većeg stupnja pažnje koji se zahtijeva kod trgovačkih ugovora sud će rjeđe sniziti ugovornu kaznu kod trgovačkih nego kod ostalih ugovora

kamate su više u odnosima između trgovaca i trgovaca i osoba javnog prava nego u odnosima između ostalih subjekata kod trgovačkih ugovora

rok ispunjenja novčanih obveza kod trgovačkih ugovora su duži

kod trgovačke kupoprodaje postoji kraći rok za isticanje materijalnih nedostataka i mogućnost da cijena bude neodređena i neodrediva.

IZVORI TRGOVAÄŒKOG PRAVA

24.Dvije velike grupe izvora trgovačkog prava / Dvije osnovne grupe izvora za trgovački ugovorni pravni poredak?

heteronomni (zakonski) i

autonomni (ugovor, opći uvjeti poslovanja, praksa koju su stranke razvile između sebe, trgovački običaji)

Ugovor je autonomni izvor prava, propisi su heteronomni izvor. Građansko pravo ne poznaje autonomne izvore prava.

25.Granica kod autonomnog trgovačkog prava Subjekti trgovačkog prava stvaraju norme autonomnog trgovačkog prava u granicama koje im zakonodavac stavlja na raspolaganje, a to znači da ne smiju biti suprotni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.

26.Izvori (vrela) trgovačkog prava / Pravna vrela

Izvori prava, pa tako i trgovačkog, su različiti oblici u kojima se izražavaju pravna pravila. Trgovačko se pravo sastoji od dijelova koji uređuju, po sadržaju, različite odnose, tj. statusne i ugovorne, pa njihovi izvori nisu i ne mogu biti uvijek istovrsni. Značajke su statusnog dijela trgovačkog prava da ono uređuje položaj pravnih subjekata propisima koji dobrim dijelom imaju prisilno značenje, dok se ugovorni dio trgovačkog prava prije svega uređuje voljom i aktima samih subjekata trgovačkog prava, dakle normama autonomnog prava, a kad se i uređuje propisima oni su pretežno dispozitivnog karaktera.

Pod izvorima našeg trgovačkog prava podrazumijevamo: propisi

Ustav

zakoni – Jedan propis može sadržavati prisilne i dispozitivne odredbe (norme). Prisilne (kogentne) odredbe su one koje subjekti moraju bezuvjetno poštovati, bez prava da u njima bilo što sami mijenjaju. Dispozitivne odredbe ovlašćuju subjekte da svoje odnose mogu i drugačije urediti od onog što određuje propis, a dispozitivna se norma primjenjuje tek ako stranke nisu svojom voljom odredile drukčije ili su to propustile odrediti. Dispozitivne norme postoje u onim granama prava za koje se smatra da će međusobne odnose najbolje urediti sami subjekti vlastitim dispozicijama, a to su prije svega građansko i trgovačko pravo.

27. Razlika u strukturi novog i starog zakona i koji je glavni razlog donošenja novog ZOO?

Stari ZOO:

dio prvi: osnove obveznih odnosa (opći dio)

6

dio drugi: ugovori Novi ZOO:

dio prvi – opća pravila koja se primjenjuju na sve obveznopravne odnose dio drugi – ugovorni odnosi i izvanugovorni odnosi

dio treći – prijelazne i završne odredbe

28.Način donošenja novog ZOO-a / Donošenje novog ZOO-a / Nastanak hrvatskog Zakona o obveznim odnosima / Kako je tekla unifikacija ZOO-a u Hrvatskoj tj. na koji način se mijenjao ZOO?

29.Usporedbe starog i novog ZOO

30.Novele ZOO-a iz 2005.

Zakon o obveznim odnosima donesen 1978., stupio je na snagu 1. 10. 1978, izmijenjen je 1985 i 1989., a u pravni sustav Republike Hrvatske preuzet 1991. Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima. Od njegova donošenja mijenjan je i dopunjavan više puta (1991, 1994., 1996., 1999.). Te izmjene i dopune bile su veoma kratke, značajnija je bila samo ona 1994. kada su unese odredbe o ortakluku (današnjem ortaštvu). 1995. otpočeo je rad na njegovoj opsežnijoj noveli koji je dovršen na kraju 2004.

Novouređeni dijelovi materije ZOO: Novi su sljedeći dijelovi i instituti: Glava II. “SUDIONICI OBVEZNIH ODNOSA”, namet, ugovor o darovanju, ugovor o posudbi, ugovor o najmu, ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. U Glavi II. uređeni su pravna sposobnost, poslovna sposobnost i prava osobnosti naravnih (fizičkih) i pravnih osoba. Ugovori o darovanju, najmu i posudbi uređeni su pretežito po uzoru na austrijsko i njemačko građansko pravo. Ugovor o doživotnom uzdržavanju, premda po svojoj pravnoj naravi obveznopravni ugovor, bio je do sada uređen odredbama Zakona o nasljeđivanju, pa je logično njegovo unošenje u matični zakon obveznog prava.

Važnije sadržajne i terminološke novine:

Odredbom čl. 12. s podnaslovom “Primjena običaja i prakse” izmijenjena je dosadašnja odredba čl. 21. o “Primjeni dobrih poslovnih običaja”. Umjesto pojma dobri poslovni običaj uvedeni su pojmovi običaj i trgovački običaj. Među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji čiju primjenu su, u granicama dopuštene stranačke autonomije, ugovorili, ali, što je posve novo, i praksu koju su međusobno razvili (odgovara čl. 1103. Principles of European Contract law – tzv. Landova načela). Praksa razvijena među ugovornim stranama sastavni je dio ugovora i dopunjuje onaj dio njegovog sadržaja koji su ugovorne strane izrijekom ugovorile. Trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju na obvezne odnose, ne primjenjuju se jedino ako su njihovu primjenu izrijekom ili prešutno isključili. Trgovački običaj i praksa su hijerarhijski iznad dispozitivnog propisa, jer se radi o predmnijevanoj volji ugovornih strana i o specijalnom pravilu nastalom u određenoj struci u odnosu na opći dispozitivni propis. Iz važećeg ZOO proizlazi da su ostali sudionici obveznopravnih odnosa dužni uvijek pridržavati se dobrih poslovnih običaja. Primjena običaja u tim odnosima sada je ograničena na slučajeve kada je njihova primjena ugovorena ili kada je zakonom propisana.

Određen je pojam trgovačkog ugovora kojim se zamjenjuje dosadašnji pojam ugovor u privredi. Stopa ugovornih kamata veže se uz stopu zateznih kamata, s tim da je za ugovore između trgovaca i trgovca i osobe javnog prava predviđena mogućnost ugovaranja kamata po stopi koja je različita od stope ugovornih kamata u odnosima između ostalih subjekata. Sukladno Smjernici 2000/35/EZ, stopa zakonskih zateznih kamata veže se uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke i mijenja se sukladno promjeni te stope. Za odnose iz trgovačkog ugovora i odnose trgovca i osobe javnog prava stopa zateznih kamata je jednaka eskontnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, a za odnose među ostalima uvećana za pet postotnih poena. Za razliku od dosadašnjeg uređenja, predviđena je mogućnost ugovaranja drukčije stope zakonskih zateznih kamata u odnosima trgovačkih ugovora i odnosima između trgovca i osobe javnog prava, ali s ograničenjima.

Pregovori (culpa in contrahendo). Predugovorna odgovornost utemeljena je na povredi načela savjesnosti i poštenja, a slučajevi vođenja pregovora bez namjere sklapanja ugovora i odustajanje od pregovora bez opravdanog razloga, navode se samo primjerice, kao mogući oblici povrede načela

7

savjesnosti i poštenja u pregovorima. Takvo rješenje je inspirirano Landovim načelima europskog ugovornog prava.

Pobude za sklapanje ugovora – osnova ugovorne obveze. ZOO nije preuzeo sporni pojam osnove ugovorne obveze iz starog ZOO, ostavivši samo odredbe o pobudama za sklapanje ugovora (sada čl. 273.). Time je u biti dano za pravo onima u pravnoj teoriji koji su zastupali subjektivno shvaćanje o osnovi tj. kao odlučujućoj pobudi za sklapanje ugovora. Suglasno tome, kod nesporazuma kao mane volje, izosta- vljen je slučaj nesporazuma o osnovi.

Prijetnja i sila. U dosadašnje odredbe o prijetnji uvrštena je i odredba o sklapanju ugovora uporabom sile, fizičke sile (vis absoluta) i predviđena ništetnost ugovora kao posljedica. Time su okončane dvojbe oko tumačenja posljedica sklapanja ugovora pod prijetnjom i silom.

Bitna zabluda. Dvije su promjene u vezi sa zabludom kao razlogom pobojnosti pravnog posla. Jedna se odnosi na dodavanje još jednog slučaja bitnosti zablude, a to je zabluda u objektu ugovora (error in corpore). Druga se promjena sastoji u napuštanju neskrivljenosti kao pretpostavke za pobijanje pravnog posla zbog zablude.

Nesporazum. Dvije su promjene: Jedna se sastoji u izostavljanju nesporazuma o osnovi kao razlogu ništetnosti pravnog posla. Druga se promjena odnosi na zamjenu nesporazuma o “predmetu obveze” s nesporazumom o bitnom sastojku ugovora, što je nesumnjivo šire od predmeta obveze.

Sklapanje ugovora elektroničkim putem nije toliko novina u juridičkom smislu, koliko u tehničkom smislu, jer i ugovor sklopljen elektroničkim putem nastaje kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

Opći uvjeti ugovora. Odredbe dosadašnjeg ZOO usklađene su sa Smjernicom Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Istina, navedena Smjernica provedena je u RH donošenjem Zakona o zaštiti potrošača, no preuzimanjem u ZOO osigurava se zaštita, ne samo potrošačima, nego i ostalim sudionicima obveznopravnih odnosa (poglavito malim i srednjim poduzetnicima). Daljnja je promjena u odnosu na stare odredbe ZOO unošenje definicije pojma općih uvjeta ugovora. Značajnija je, međutim, promjena u pravnim posljedicama za nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora. Prema starom ZOO bile su predviđene dvije pravne posljedice – ništetnost i pobojnost nepoštene odredbe. Sadašnja odredba određuje ništetnost kao jedinstvenu sankciju za nepoštenu odredbu općih uvjeta ugovora.

Uvjet. Izmijenjena je definicija uvjeta u smislu da je to buduća i neizvjesna činjenica o kojoj ovisi učinak ugovora, a ne nastanak ili prestanak ugovora, kako je to bilo predviđeno u staromZOO. Ovlaštenja punomoćnika. Više nije potrebno da punomoćnik ima posebno ovlaštenje za sklapanje ugovora o izbranom sudu odnosno arbitraži.

Ništetnost. Dvije su značajnije novine: Prva, promjena je naziva – umjesto izričaja ništavost koristi se izričaj ništetnost. Druga promjena odnosi se na učinke ništetnosti. Prema starom ZOO, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti u cjelini ili djelomično zahtjev nesavjesne strane za vraćanjem onog što je drugoj strani dala, a može odlučiti da druga strana ono što je primila na osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište. Novi ZOO napušta to rješenje, jer ima izrazito penalni karakter, pa mu stoga nije mjesto u građanskom pravu.

Ugovorna odgovornost za neimovinsku štetu. Jedna od važnijih novina u hrvatskom obveznom pravu je uvođenje odgovornosti za neimovinsku štetu u slučaju povrede ugovorne obveze. Za razliku od članka starog ZOO kojim je priznavana naknada samo imovinske štete, novim ZOO priznaje se oštećenoj strani naknada kako imovinske, tako i neimovinske štete.

Viša sila. Pojam više sile izmijenjen je u smislu potpunije definicije. Odredbom starog ZOO-a, viša sila definirana je kao okolnost koja se nije mogla spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Odredbom novog ZOO ta je definicija usklađena s tradicionalnim shvaćanjem tog pojma u kontinentalnoeuropskim pravnim porecima. Za kvalifikaciju događaja kao više sile zahtijeva se da je vanjski, nepredvidiv, izvanredan, koji se nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, te da je, kod ugovorne odgovornosti, nastupio poslije sklapanja ugovora.

Ugovorna kazna. Osim za slučaj neispunjenja i zakašnjenja, mogućnost njezina ugovaranja proširena je i na neuredno ispunjenje ugovorne obveze.

Izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Odredbe o izmjeni ili raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti izmijenjene su radi pojednostavljivanja pretpostavaka za izmjenu ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Pritom su ključni zahtjevi da je ispunjenje ugovorne obveze

8

postalo pretjerano otežano ili da bi ugovaratelju nastao pretjerano veliki gubitak. U odnosu na rješenje dosadašnjeg ZOO, napušten je kriterij ostvarenja svrhe ugovora, a kriterij pravičnosti nije predviđen kao pretpostavka za raskid, već samo kao kriterij za izmjenu ugovora.

Prekomjerno oštećenje. Jedina izmjena u okviru ovoga instituta sastoji se u tome da je dosadašnjim slučajevima, u kojima pravni subjekti nisu ovlašteni zahtijevati poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja, dodan trgovački ugovor. Takvo rješenje je imao i bivši hrvatski Trgovački zakonik, a i inače je prihvaćeno na području trgovačkog prava. Trgovačka društva su dovoljno stručna, pa im ne treba omogućiti da zahtijevaju poništaj ugovora zato što nisu znala ili morala znati za pravu vrijednost objekta činidbe.

Odgovornost za materijalne nedostatke. Odredbe koje uređuju odgovornost za materijalne nedostatke ispunjenja kod ugovora o kupoprodaji izmijenjene su u prvom redu radi usklađenja sa Smjernicom 1999/44/EZ. Time se navedena Smjernica, koja se odnosi na zaštitu potrošača, proteže i na ugovore koji nisu potrošački. Doduše, nije bilo moguće u nekim situacijama izbjeći odvojeno uređivanje potrošačkih od trgovačkih ugovora. Konkretne promjene nakon usklađivanja s navedenom Smjernicom očituju se u proširenju slučajeva u kojima postoje nedostaci, isključenju obveze pregleda stvari kad je kupac potrošač, te produljenju rokova za ostvarivanje prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke.

Jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija). Jamstvo za ispravnost prodane stvari ne ograničuje se, kao u dosadašnjem ZOO, na tzv. tehničku robu, naprotiv moguće je za stvari bilo koje naravi i vrste. Odredbe o jamstvu za ispravnost prodane stvari dispozitivne su naravi, one daju mogućnost, a ne nameću obvezu prodavatelju odnosno proizvođaču. Smisao tih odredaba je u propisivanju pravnih učinaka izdavanja jamstvenog lista.

Prodaja s pridržajem prava vlasništva. Za razliku od starog ZOO, pridržati se može samo pravo vlasništva, a ne i pravo raspolaganja, koje u našem pravu više ne postoji. Osim toga, pridržati se može pravo vlasništva na svakoj stvari, a ne samo na pokretnini, kako je to bilo do sada.

Ugovor o ortaštvu. Osim izmjene naziva ugovora, izvršen je čitav niz, u pravilu manjih, izmjena drugih odredaba. Tako su, dopunjena pravila o unošenju uloga u imovinu ortaštva, razrađena pravila o zajedničkom poslovodstvu ortaka, uređeno pravo nadzora nad poslovanjem ortaštva, redefinirana pravila o tražbinama i dugovanjima ortaštva, izmijenjena pravila o učinku istupa i isključenja iz ortaštva, izostavljena predmnjeva nastavka ortaštva, dopunjena pravila o nasljeđivanju prava i obveza ortaka te pravila o redoslijedu namirenja.

Ugovor o prijevozu. Naziv tovarni list, zamijenjen je nazivom teretni list i uvedena obveza njegova sastavljanja. Najveći broj izmjena odnosi se na odgovornost prijevoznika za štetu. Među njima najvažnija je ona gdje je predviđena subjektivna umjesto dosadašnje objektivne odgovornosti prijevoznika za gubitak i oštećenje pošiljke. Isti sustav odgovornosti prihvaćen je kod odgovornosti prijevoznika za zakašnjenje. Kod odgovornosti za prijevoz putnika precizirano je da se odgovornost proteže i na vrijeme ulaženja i izlaženja iz vozila. Za oštećenje stvari koje putnik drži kod sebe uvedena je odgovornost na osnovi dokazane krivnje, pa prijevoznik odgovara samo ako mu putnik dokaže krivnju.

Ugovor o ostavi. Izmijenjena su pravila o ugostiteljskoj ostavi dosadašnjeg ZOO tako da se taksativno navode stvari za čije uništenje ili oštećenje ugostitelj odgovara. Obveza ugostitelja da primi stvari na čuvanje ograničena je samo na novac, dragocjenosti, vrijednosne papire i druge vrijedne stvari. Ugovor o nalogu. Nije preuzeta odredba starog ZOO o pravu nalogodavca da zahtijeva sniženje ugovorene naknade. Takvo rješenje je omogućavalo nalogodavcu da svaku ugovorenu naknadu dovede u pitanje.

Ugovor o komisiji. Iz istih razloga kao kod ugovora o nalogu izostavljena je odredba starog ZOO o pravu komisionara na moderaciju ugovorene provizije.

Ugovor o trgovinskom zastupanju. Izmjene su proizišle iz usklađivanja sa Smjernicom Vijeća Europske zajednice 86/ /653/EEZ od 18. prosinca 1986. o koordinaciji prava država članica koje se odnosi na samostalne trgovačke zastupnike. Promijenjena je definicija ugovora, redefinirane obveze zastupnika i obveze nalogodavca, poglavito u odnosu na iznos i način obračuna provizije.

Ugovor o posredovanju. Radi potrebe jasnijeg razlikovanja ugovora o trgovinskom zastupanju od ugovora o posredovanju, izmijenjen je pojam ugovora o posredovanju. Dok bi se ugovorom o trgovinskom zastupanju zastupnik obvezivao pregovarati i sklapati poslove za nalogodavca, ugovorom

9

o posredovanju posrednik bi se obvezivao samo dovoditi u vezu osobe koje bi s nalogodavcem pregovarale o sklapanju ugovora.

Ugovor o organiziranju putovanja. Usklađen s odredbama Smjernice Europske zajednice 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. godine o turističkim paket aranžmanima. Izmjene se odnose na: pojam ugovora, oblik ugovora, obveze organizatora putovanja, kvantitativno ograničenje odštetne odgovornosti, osiguranje putnika, obveze putnika, zamjenu putnika, promjenu cijene, raskid ugovora.

Ugovor o osiguranju. Izmjene se odnose na: definiciju ugovora, sklapanje ugovora, definiciju osiguranog slučaja i rizika, obvezu osiguratelja na zatezne kamate i naknadu štete zbog kašnjenja s isplatom osigurnine, stečaj osiguranika, određivanje korisnika osiguranja, troškove mjera poduzetih na zahtjev osiguratelja, ili u sporazumu s njim, radi zaštite od neopravdanih i pretjeranih zahtjeva trećih osoba.

Akreditivi – Uvrštene su samo osnovne odredbe koje su okosnica instituta, usklađene s važećim pravilima Međunarodne trgovinske komore u Parizu.

Pojam štete – Ključna je novina u definiciji pojma štete, točnije pojma neimovinske štete. Prihvaćena je objektivna koncepcija pojma neimovinske štete prema kojoj je neimovinska šteta povreda prava osobnosti.

Odgovornost za štete izazvane motornim vozilom u pogonu. Odredba čl. 178. dosadašnjeg ZOO razrađena je u pet članaka – dana je definicija motornog vozila i kad se nalazi u pogonu, predviđene su solidarna odgovornost suvlasnika i zajedničkih vlasnika, odgovornost prema osobi koja se prevozi i odgovornost u slučaju neovlaštenog korištenja vozila.

Odgovornost za neispravan proizvod. Uređena je materija odgovornosti proizvođača za neispravan proizvod koja je u starom ZOO bila uređena pod nazivom Odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom. Promjene su rezultat potrebe usklađivanja s odredbama Smjernice Vijeća Europske zajednice 85/374/EEZ od 25. lipnja 1985. o ujednačavanju prava država članica u pogledu odgovornosti za neispravne proizvode, izmijenjene i dopunjene Smjernicom 1999/34/EZ. Sukladno navedenoj Smjernici 85/374/EEZ, uređena su pitanja ograničenja ove vrste odgovornosti na određene štete, zatim pojam proizvoda, kada je proizvod neispravan, tko je proizvođač, odnosno odgovorna osoba, odgovornost više osoba za štetu od neispravnog proizvoda, razlozi oslobođenja od odgovornosti, zabrana ugovornog isključenja ili ograničenja odgovornosti i rokovi za ostvarivanje prava na naknadu štete prouzročene neispravnošću proizvoda.

Stjecanje bez osnove. Dvije su promjene: jedna se sastoji u dodavanju odluke suda ili druge nadležne vlasti kao osnove stjecanja, a druga u određenju trenutka od kojega će se stjecatelj smatrati nepoštenim u vezi s iznosom primljenim zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti.

Vrijednosni papiri. Jedina značajnija izmjena odnosi se na pojam vrijednosnog papira, naime, vrijednosni papir može postojati i kao elektronički zapis.

31. Promjene iz 2008. / Å to se promijenilo 2008.?

Novela ZOO-a iz 2008 ima svega 33 članka, a najvažnije novine odnose se na: definira se pojam osoba javnog prava

briše se stavak prema kojem se ne odgovara za neznatan materijalan nedostatak

definira se proizvođač u smislu odgovornosti za materijalne nedostatke i jamstva za ispravnost prodane stvari

mijenjaju se odredbe o jamstvu za ispravnost prodane stvari (garanciji): ZOO 2005 propisivao je "Kad je prodavatelj predao kupcu jamstveni (garancijski) list kojim proizvođač jamči ispravnost stvari u tijeku određenog vremena, računajući od njezine predaje kupcu, kupac može, ako stvar nije ispravna, zahtijevati kako od prodavatelja tako i od proizvođača da stvar popravi u razumnom roku ili ako to ne učini da mu umjesto nje preda stvar koja je ispravna." Prema noveli 2008: "Ako proizvođač jamči za ispravnost stvari u tijeku određenog vremena, računajući od njezine predaje kupcu, kupac može, ako stvar nije ispravna, zahtijevati kako od prodavatelja tako i od proizvođača, da stvar popravi u razumnom roku ili, ako to ne učini, da mu umjesto nje preda ispravnu stvar. Ako prodavatelj jamči za ispravnost stvari u tijeku određenog vremena, računajući od njezine predaje kupcu, kupac može, ako stvar nije ispravna, zahtijevati od prodavatelja da stvar popravi u razumnom roku ili, ako to ne učini, da mu umjesto nje preda ispravnu stvar." Umjesto riječi jamstveni list koristi se riječ jamstvo. mijenjanju se odredbe o ugovoru o građenju s odredbom ključ u ruke u smislu da tim ugovorom mogu biti obuhvaćeni i spolovi projektiranja

10

akreditiv – novela ZOO iz 2008. brisala je većinu odredbi koje se odnose na dokumentarni akreditiv, ostaju svega dva članka o akreditivima i to u izmjenjenom obliku

institut bankarsko jamstvo mijenja naziv u bankarska garancija na poziv, izmijenjen je sam pojam tog instituta te se definira pojam kontragarancije

32.Donošenje ZOO i razlozi

33.Kad je donesen ZOO?

34.Glavni razlog donošenja novog ZOO-a?

ZOO je prvi put donesen 1978. Novi ZOO je donesen 25. veljače 2005., a stupio je na snagu 1. siječnja 2006. Izmijenjen je 2008. Razlozi za donošenje novog ZOO (2005):

osuvremenjivanje zakona

usklađivanje s pravnom stečevinom EU (ZOO-om su implementirane: Smjernica 1999/44/EZ o određenim aspektima prodaje potrošačke robe i jamstvima, Smjernica 85/374/EEZ o odgovornosti za neispravne proizvode, Smjernica 90/314/EEZ o turističkim paket aranžmanima, Smjernica 86/653/EEZ o samostalnim trgovačkim zastupnicima, Smjernica 2000/35/EZ o sprječavanju zakašnjenja u plaćanju kod trgovačkih ugovora)

terminološko usklađivanje sa standardom hrvatskoga pravnog nazivlja (ništavost – ništetnost; materijalna/nematerijalna šteta – imovinska/neimovinska šteta; dobar privrednik – dobar gospodarstvenik; ugovor u privredi – trgovački ugovor; komision – komisija; ortakluk – ortaštvo; licenca – licencija; bankarska garancija – bankarsko jamstvo)

35. ZOO–arhitektonika

izmjena strukture (dio prvi – opća pravila koja se primjenjuju na sve obveznopravne odnose; dio drugi

– ugovorni odnosi i izvanugovorni odnosi; dio treći – prijelazne i završne odredbe) renumeracija, kao posljedica izvršenih promjena

podzakonski akti

36. Autonomno trgovačko pravo

autonomno trgovačko pravo – općenito označava društveni izvor prava koje stvaraju sami adresati, tj. oni kojima je namijenjeno (za razliku od državnog tj. propisa koje donosi zakonodavac). Autonomno trgovačko pravo su takve pravne norme koje stvaraju subjekti trgovačkog prava samostalno, ali u okvirima koje im dopušta zakonodavac. Kako su odredbe trgovačkog prava pretežno dispozitivnog karaktera, to su mogućnosti subjekata u kreiranju autonomnog trgovačkog prava velike. Ono se danas pojavljuje u obliku poslovnih (trgovačkih) običaja, uzanci, općih uvjeta poslovanja, klauzula (trgovačkih termina) i sl.

37. Poslovni (trgovački) običaji / Običaj – pojam običaja općenito (ne među trgovcima) / Trgovački običaji / Običaji - kako su definirani kao izvor prava?

poslovni (trgovački) običaji – Pod izrazom običaji podrazumijevaju se načini postupanja za koje razumne osobe istog svojstva, kada se nađu u istoj situaciji kao ugovorne stranke, redovito smatraju da se imaju primijeniti na sklapanje njihovih ugovora. Poslovni (trgovački) običaj je poslovna praksa koja je tako proširena da subjekti trgovačkog prava redovito očekuju da će se prema toj praksi postupiti i pri sklapanju njihova međusobnog pravnog posla.

Trgovački običaj je pretpostavljena volja stranaka, ako se želi promijeniti mora se napraviti izrijekom. Primjenjuju se ako stranke drukčije ne ugovore.

38.Primjeri za dispozitivne propise

Zakon o obveznim odnosima Zakon o najmu stanova

Zakon o zakupu poslovnog prostora

39.Glavne promjene ZOO-a 1991/78 koje se odnose na primjenu običaja i prakse, kako je danas redefiniran pojam običaja kao izvora trgovačkog prava, koji pojmovi se koriste, kad trgovački

11

običaji obvezuju sudionike, kako je s primjenom prakse koju su trgovci međusobno razvili, kako je s primjenom običaja između ostalih sudionika obveznog odnosa?

Odredbom čl. 12. s podnaslovom “Primjena običaja i prakse” izmijenjena je dosadašnja odredba čl. 21. o “Primjeni dobrih poslovnih običaja”. Umjesto pojma dobri poslovni običaj uvedeni su pojmovi običaj i trgovački običaj. Među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji čiju primjenu su, u granicama dopuštene stranačke autonomije, ugovorili, ali, što je posve novo, i praksu koju su međusobno razvili (odgovara čl. 1103. Principles of European Contract law – tzv. Landova načela). Praksa razvijena među ugovornim stranama sastavni je dio ugovora i dopunjuje onaj dio njegovog sadržaja koji su ugovorne strane izrijekom ugovorile. Trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju na obvezne odnose, ne primjenjuju se jedino ako su njihovu primjenu izrijekom ili prešutno isključili. Trgovački običaj i praksa su hijerarhijski iznad dispozitivnog propisa, jer se radi o predmnijevanoj volji ugovornih strana i o specijalnom pravilu nastalom u određenoj struci u odnosu na opći dispozitivni propis. Iz važećeg ZOO proizlazi da su ostali sudionici obveznopravnih odnosa dužni uvijek pridržavati se dobrih poslovnih običaja. Primjena običaja u tim odnosima sada je ograničena na slučajeve kada je njihova primjena ugovorena ili kada je zakonom propisana.

40.Odnos trgovačkih običaja i dispozitivnih propisa / Tko ima prednost – trgovački običaji ili dispozitivni propisi sadržani u ZOO? Trgovački običaji.

41.Da li se trgovački običaji primjenjuju ako su suprotni dispozitivnim odredbama ZOO-a? / Primjena običaja i prakse kod trgovaca / Čemu dajte prednost - TO ili dispozitivnom propisu i zašto? / Trg. običaj je suprotan dispozitivnom propisu (ZOO, 2005.). U hijerarhiji primjene propisa čemu dajete prednost – običaju ili dispozitivnim zakonskim propisima iz ZOO (2005.). Zašto?

Da, trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, a za čiju su primjenu ispunjene pretpostavke iz ZOO-a, primjenjuju se i ako su suprotni dispozitivnom propisu. Jer je takva praksa izraz suglasne i pretpostavljene volje ugovornih strana, sastavni je dio ugovora i bliža je konkretnom ugovoru od općeg dispozitivnog propisa.

42.ZOO razlikuje trg. obicaje ciju su praksu stranke ugovorile, praksu koju su stranke razvile i trg. obicaje koje stranke redovito primjenjuju u istim takvim odnosima. Kada se primjenjuju posljednje navedeni trg. obicaji? Ako sudionici nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu.

43.Trgovački običaji – primjena / Primjena običaja i prakse / Primjena prakse i trgovačkih običaja po novom ZOO / Kada se prema suvremenom pravu primjenjuju trgovački običaji? / Kada se primjenjuju trgovački običaji prema suvremenom pravu? / Što je s poslovnim običajima po novom ZOO-u? / Kada se trgovački običaji primjenjuju među trgovcima, a kada među ostalim sudionicima? / Kako se primjenjuju trgovački običaji kod sklapanja ugovora između gradana, a kako kod trgovaca? / Kada se primjenjuju trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima? Koja je to teorija primjene? / ZOO iz 2005. razlikuje primjenu trgovačkih običaja od primjene običaja kod ostalih sudionika obveznopravnih odnosa. U čemu je razlika?

44.Trgovački običaji kao lex contractus imaju prednost pred dispozitivnim odredbama zakona čak i kad zakon tako ne određuje. T/N Obrazložite! To je netočno jer moraju biti ispunjene

pretpostavke iz ZOO-a da bi se mogli primijeniti i ako su suprotni dispozitivnom propisu. Trgovački običaji se primjenjuju:

u obveznim odnosima među trgovcima – i to oni trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili kao i oni trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima, ako sudionici u njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu, a ako su ispunjene pretpostavke iz ZOO-a primjenjuju se i ako su suprotni dispozitivnom propisu

45. Pretpostavke za primjenu običaja među netrgovcima / Kako se primjenjuju trgovacki obicaji kod netrgovaca? / Pod kojim se pretpostavkama primjenjuju običaji između osoba koji nisu

12

trgovci? / Kada se primjenjuju običaji u ugovornim odnosima između građana i građana i trgovaca?

u obveznim odnosima među ostalim sudionicima – kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana

46. Kad trgovački običaji obvezuju sudionike a kad ne?

Uvijek kad njihova primjena nije izričito ili prešutno isključena (ugovorena primjena proizlazi iz zakona).

47. Među kojim sudionicima je obvezna primjena trgovačkih običaja?

Među trgovcima, a na ostale sudionike ako je zakonom propisana primjena trgovačkih običaja ili su je ugovorili.

48. Da li je moguća primjena trgovačkih običaja na izvanugovorne odnose? Primjer! / Da li je primjena trgovačkih običaja moguća i na druge obvezne odnose koji nisu ugovorni?

Zakon ne ograničava primjenu običaja samo na odnose iz ugovora nego je proteže na sve obvezne odnose, iako se trgovački običaji najčešće primjenjuju u odnosima nastalim na temelju ugovora. Ako npr. u nekoj grani poslovanja postoji trgovački običaj da se ugovori sklapaju samo u pisanom obliku, ne bi nastao ugovor pri čijem se sklapanju ne bi poštovao taj oblik. Primjena trgovačkog običaja je moguća i na druge obvezne odnose koji se ne smatraju ugovornima kao npr. na odnose nastale stjecanjem bez osnove, poslovodstva bez naloga, javnog obećanja nagrade, vrijednosnih papira. Bitno je da su ispunjene pretpostavke koje

se traže za nastanak običaja i za njegovu primjenu.

49.Primjena trgovackih obicaja: ispred dispozitivnih propisa poslije dispozitivnih propisa

ako su izričito ugovoreni ili isključeni

50.Koji je kriterij (koja teorija se primjenjuje) za primjenu trgovačkih običaja i prakse koju su trgovci razvili u međusobnom poslovanju? Što to znači? Objektivna teorija

51.2 teorije za primjenu trgovačkih običaja / Teorije o primjeni trg.običaja među trgovcima i netrgovcima? / Teorije trgovačkih običaja / Subjektivni i objektivni kriterij kod običaja subjektivna – običaj će se primijeniti ako postoji izričita ili prešutna volja stranaka

objektivna – poslovni običaj će se primijeniti ako nije suprotan prinudnom pravu ili drukčijem sporazumu stranaka.

52.Kako je primjena uzanci bila uređena prema starom ZOO-u?

Stari ZOO je izvrnuo kriterije primjene u prijelaznim i završnim odredbama – u čl.1108. starog ZOO-a stajalo je: "Ako stranke nisu ništa ugovorile neće se primjenjivati opće ili posebne uzance nego dispozitivni priopisi ZOO-a." Međutim, to je bilo neprihvatljivo – jer zakonodavac ne može staviti izvan snage pravni izvor kojeg nije donio te autonomni izvori imaju prednost pred heteronomnima osim ako se ne radi o prisilnim propisima heteronomnog prava.

53. Primjeri uzanci

Primjeri donačih uzanci: Opće uzance za promet robom iz 1954. najvažniji su kodificirani trgovački običaji u nas koji su do donošenja ZOO-a bili jedini izvor trgovačkog ugovornog prava (autonomni). Kodificirala ih je Glavna privredna arbitraža (YU). Osim općih uzanci postoje i posebne uzance (Hotelske uzance, Lučke uzance, Posebne uzance o građenju iz 1977. – taj je propis preuzet, Posebne uzance u trgovini na malo iz 1995., Posebne uzance u ugostiteljstvu iz 1995. – objavljene u Narodnim novinama).

Primjer uzanci na međunarodnoj razinu: Incoterm (donesen od strane MTK), Jednoobrazna pravila i običaji za međunarodne dokumentarne akreditive.

13

54. Uzance

uzance – Uzance su kodificirani poslovni običaji, a kodifikaciju obavljaju i objavljuju ovlaštena tijela kao što su trgovačke komore, burze, poslovna udruženja i sl. U RH postoje dvije temeljne vrste uzanci:

55.Opće uzance na koga se odnose, što se njima uređuje, nabrojiti par / Primjeri za opće uzance nekad kod nas su važile Opće uzance za promet robom iz 1954., ali su one danas inkorporirane u ZOO opće uzance za promet robom – primjenjuju se u svim granama prometa, ograničene su na ono što je opće i zajedničko za sve sudionike prometa robom u gospodarstvu, a u njih su unesena i neka temeljna pravila obveznog prava. One se ne primjenjuju u pitanjima koja su uređena ZOO-om. Opće uzance utvrđuje Visoki trgovački sud.

posebne uzance – primjenjuju se u pojedinoj trgovinskoj grani, takvi su poslovni običaji koji se odnose na uže područje gospodarskih djelatnosti ili na određenu robu i sl. Posebne uzance u RH ovlaštena je utvrđivati Hrvatska gospodarska komora, a objavljuju se u Narodnim novinama. Tako su u nas poznate Posebne uzance u ugostiteljstvu i Posebne uzance u građevinarstvu. Pri utvrđivanju uzanci se polazi od prakse, pa ovlašteni organ ne može proglasiti uzancom nešto što nema podloge u poslovnoj praksi. jedinstvene – vrijede na cijelom državnom području

potpune – sadrže i pravila obveznog prava te funkcioniraju kao jedinstven regulativ Tek ako uzanci nema onda se primjenjuju trgovački običaji.

56.Uzance / Primjena uzanci da li ste gdje vidjeli tekst općih uzanci i ima li RH svoje uzance? / Uzance i u kojoj literaturi se to nalazi?

Uzance se i dalje primjenjuju u skladu sa člankom 12. ZOO-a o primjeni običaja među trgovcima (jer uzance nisu ništa drugo nego kodificirani trgovački običaji). Međutim Opće uzance za promet robom danas nisu više samostalan izvor prava jer su inkorporirane u ZOO. Sve važno iz tih uzanci je danas u ZOO-u (ponuda neovlaštene osobe i sl. nekad nije bilo u zakonu nego u tim uzancama). Razlika novog i starog ZOO-a glede tog pitanja je u tome što novi ZOO govori o običaju općenito (što obuhvaća i uzance), a u starom su se poimence navodile uzance.

Razlikujemo opće (koje se odnose na sve struke i koje kodificira Visoki trgovački sud) i posebne uzance (koje se odnose na pojedinačne struke i koje u nas kodificira Hrvatska gospodarska komora). Sam tekst uzanci izgleda kao zakon, npr. Posebne uzance za ugostiteljstvo možeš kupiti u RRIF izdanju, a i pronaći u Narodnim novinama.

57.Da li se uzance primjenjuju kao pretpostavljena volja stranaka ili se moraju ugovoriti? Imaju li prednost pred dispozitivnim propisima?

Spadaju li opće uzance pod trgovački običaj iz članka 12.?

Da, jer uzance=kodificirani trgovački običaji što znači prema čl.12. ZOO-a da mogu derogirati dispozitivne odredbe ZOO-a jer praksa je izraz suglasne i pretpostavljenje volje ugovornih strana, sastavni je dio ugovora i bliža je konkretnom ugovornom odnosu od općeg dispozitivnog propisa. Trgovački običaj i poslovna praksa u odnosu na dispozitivni propis su lex specialis.

Posebne uzance se u hijerarhiji pravnih izvora primjenjuju odmah iza ugovora što znači npr. da ako između mene kao trgovca i nekog drugog trgovca dođe do nekakvog pravnog problema pa tražimo gdje ćemo naći pravila o tome kako taj problem riješiti najprije ćemo gledat u ugovor (i u sve ono što u njega spada), a ako tamo nema ništa o našem problemu tražit ćemo u posebnim uzancama za našu struku.

58.Da li se uzance primjenjuju i kod stranaka koje NISU izrijekom ili prešutno ugovorile njihovu primjenu? Kod trgovačkih ugovora se primjenjuju ako ih ne isključe, a kod drugih sudionika se primjenjuju samo ukoliko ih ugovore.

59.O primjeni uzanci danas! Da li se primjenjuju još uvijek Opće uzance za promet robom? Što je s posebnim uzancama?

Opće uzance se primjenjuju kada su stranke pristale na njihovu primjenu, a smatra se da su stranke pristale na njihovu primjenu u poslovima u kojima je, za slučaj spora, propisana ili ugovorena nadležnost trgovačkog suda, ukoliko iz ugovora ne proizlazi da su stranke isključile njihovu primjenu te ako nije propisana zakonom primjena zakonskih odredbi.

14

Stranke mogu u cjelini isključiti primjenu općih uzanci ili samo nekih od njih, bilo izričito, bilo da su u ugovoru predvidjele neko drugačije rješenje od onog sadržanog u uzancama. Ako su stranke općenito isključile primjenu uzanci, njihovi će se međusobni odnosi prosuđivati po tekstu ugovora, ali ako ugovorom nisu ništa predvidjele za sporni slučaj (a uzance su isključene), nema smetnji da se u nedostatku drugih regulativa u obzir ipak uzme pravilo izraženo u pojedinoj uzanci. Uzance se isključiti mogu u bilo kojem obliku (neformalnost).

Primjena Općih uzanci za promet robom je (osim pred trgovačkim sudom) moguća i kod sudova opće nadležnosti kada su obje parnične stranke domaće osobe:

kada ugovore primjenu Općih uzanci u cjelini ili djelomično

kada ne ugovore primjenu Općih uzanci, ali sud u nedostatku dispozitivnih propisa ustanovi da može primjeniti pravilo formulirano u uzanci

kada se radi o odnosu između trgovačke organizacije i fizičke osobe koja je nositelj trgovačkih aktivnosti

U RH su Opće uzance jedinstvene i objavljuju se u NN, pa se smatraju notornima (opće poznatima). U sporu s međunarodnim elementom koji rješava domaći trgovački sud, uzance će se primjeniti: ako je između našeg i inozemnog ugovarača postignuta suglasnost za primjenu uzanci u cjelini ili djelomično

u ostalim slučajevima kada trgovački sud (kao domaći sud) po načelima međunarodnog prava primjenjuje domaće pravo, jer to uključuje i uzance, odnosno običaje te zemlje

U sporu s međunarodnim elementom koji rješava domaća arbitraža, uzance će se primjeniti: ako su stranke postigle suglasnost za primjenu uzanci u cjelini ili djelomično

ako su se usuglasile na mjerodavnost prava RH

ako se po kolizijskim pravilima primjenjuje pravo RH (koje uključuje i uzance)

U sporovima pred inozemnim sudom ili inozemnom arbitražom, uzance će se primjeniti: ako je među strankama postignuta suglasnost za primjenu naših uzanci

ako su se stranke suglasile na mjerodavnost prava RH (koje uključuje i uzance)

Poslovni običaj i trgovački običaj nije jedno te isto. Poslovni običaj se nije do danas uspio definirati.

60.Oblici formularnih ogovora opći uvjeti poslovanja

tipski (standardni) ugovori adhezijski ugovori klauzule termini

61.Primjeri formularnih ugovora

tipski (standardni) ugovori: ugovor o osiguranju, ugovor o kerditu, formularni ugovori koji se primjenjuju u trgovini svilom (Lyon, 1779), trgovini pamukom (bremen, 1872), trgovini žitaricama (London, 1877)

adhezijski ugovori: vozna karta, tekući račun, kad se npr. učlanjuješ u neku organizaciju tipa Svijet knjige, imaš na poleđini ugovora njihova pravila, i možeš ih ili prihvatiti u cijelosti ili se ne učlaniti, nema pregovaranja

62.Formularno pravo / Å to se ubraja u formularno pravo? / Formalni ugovori / Koji su formularni ugovor?

formularno pravo je onaj dio autonomnog prava gdje se ugovori sklapaju prema unaprijed pripremljenim obrascima (formularima). Razvilo se u težnji da se pojednostavi poslovanje jer se pomoću unaprijed pripremljenih formulara mogu izbjeći dugi pregovori. Oblici u kojima se pojavljuje formularno pravo jesu: opći uvjeti poslovanja, tipski (standardni) ugovori, adhezijski ugovori (po pristupu) te razne klauzule (termini).

63.Koji su opći uvjeti ugovora (nabrojati opće uvjete ugovora)

Opći uvjeti poslovanja u širem smislu obuhvaćaju: ou prodaje,

ou nabave,

ou vršenja usluga te

15

tipske i

adhezione ugovore

64. Opći uvjeti poslovanja

Opći uvjeti poslovanja - Opći uvjeti poslovanja čine popis ugovornih klauzula kojima se ugovorne stranke mogu koristiti tako da sve te klauzule ili neke od njih uključe u svoj ugovor, da se u svom ugovoru pozovu na njih ili samo na neke. Opći se uvjeti ne mogu neposredno primijeniti jer ne čine obrazac ugovora, nego formular ugovornih klauzula na koje se stranke mogu pozvati. Oni nisu rezultat ustaljene prakse nego ih donose poduzeće, skupina poduzeća ili međunarodna organizacija te kod donošenja nisu vezani običajima. Primjena općih uvjeta poslovanja počiva na sporazumu ugovornih strana. Opće uvjete formulira neko poduzeće samo, skupina poduzeća ili sva poduzeća nekog područja ili zemlje ili ih formulira neka asocijacija gospodarstvenika ili netko treći. Osnovna razlika između općih uvjeta poslovanja i uzanci (odnosno poslovnih običaja) je u tome što se opći uvjeti donose slobodno, a uzance imaju podlogu u poslovnom običaju.

65.Razlika općih uvjeta ugovora i općih uvjeta poslovanja Profesor je navodno jednom rekao na predavanju slijedeće:

Opći uvjeti poslovanja – niz ugovornih klauzula po kojima neka poduzeća posluju, uvjeti koji se odnose na poslovanje određenog subjekta, tj. način na koji određeni subjekt posluje, ne moraju biti pretočeni u opće uvjete ugovora

Opći uvjeti ugovora – poznati su na način da koncesionar objavi opće uvjete ugovora na vidljiv način ili da budu dostupni javnosti npr. u nekom glasilu (mogu biti i nametnuti) npr. kad se plaća parkiranje na onom plavom stroju su objavljeni opći uvjeti ugovora, znači ako hoćeš parkirati, a da ne platiš kaznu moraš platiti npr. 2 kn po satu (to je ujedno adhezijski ugovor).

Opći uvjeti poslovanja sadrze listu ugovornih klauzula koje stranke mogu unositi u ugovore ili se samo nanjih pozvati.

Opći uvjeti ugovora su sastavni (bitni) djelovi ugovora bez kojeg ugovor stranke nebi mogle sklopiti. Opći uvjeti poslovanja koriste se samo za ugovore trgovačkog prava, a opći uvjeti ug za sve ugovore. Moje mišljenje:

Opći uvjeti poslovanja predstavljaju popis ugovornih klauzula kojima se ugovorne stranke mogu koristiti tako da sve te klauzule ili neke od njih uključe u svoj ugovor, da se u svom ugovoru pozovu na njih ili samo na neke. Opći se uvjeti ne mogu neposredno primijeniti jer ne čine obrazac ugovora, nego formular ugovornih klauzula na koje se stranke mogu pozvati.

Opći uvjeti ugovora jesu ugovorne odredbe, sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, to su sastavni (bitni) dijelovi ugovora bez kojih ugovorne stranke ne bi mogle sklopiti ugovor.

Dakle, opći uvjeti poslovanja su ugovorne klauzule koje nisu obvezatne, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe koje su obvezatne da bi do sklapanja ugovora uopće došlo.

66.Tipski (standardni) ugovori

Tipski (standardni) ugovori su takvi ugovori u kojima jedna ugovorna strana predočuje drugoj unaprijed pripremljeni nacrt ugovora kojima se redovito služi. Tipski ugovor je zapravo ponuda za sklapanje ugovora u kojoj ponuditelj načelno dopušta odstupanje od predloženog formulara ugovora i spreman je pregovarati o uvjetima budućeg ugovora. Od općih se uvjeta razlikuje po tome što se zbog svoje potpunosti mogu neposredno primijeniti. Primjer: ugovor o osiguranju – visina osiguranja, način otplate i sl., ugovor o kreditu itd.

67. Adhezijski ugovori

Adhezijski ugovori – U adhezijskim ugovorima ponuditelj veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu i ne pristaje ni na kakvu promjenu. Druga strana može uvjete prihvatiti ili odbiti u cijelosti (take it or leave it). Tu nema elemenata pregovaranja, autonomija stranke koja pristupa ugovoru svedena je samo na prihvaćanje ponude u cijelosti. Primjer: vozna karta, tekući račun itd.

68. Klauzule (termini)

16

Klauzule (termini) - Klauzule (termini) su odredbe ugovora koje su tipizirane i mogu se navoditi skraćeno. Klauzule su obično sažetak nekog podrobno formuliranog teksta. Izrađuju ih pojedina udruženja trgovaca, međudržavne agencije i sl. Među najpoznatijima su transportne klauzule tzv.

"Incoterms" izrađene u sklopu Međunarodne trgovačke komore u Parizu. Klauzule postaju sastavni dio ugovora tako što se stranke na njih dobrovoljno pozivaju, odnosno uvrštavaju ih u svoje ugovore. Kad se stranke pozivaju na određene klauzule, klauzule imaju onaj smisao koji su im dali redaktori. Ako stranke žele nekoj klauzuli dati drukčiji smisao, moraju to drukčije značenje posebno ugovoriti.

69. ÄŒemu doprinose klauzuli i termini

Doprinose ujednačavanju prakse tj. jednakom tumačenju trgovačkih termina što smanjuje mogućnost sporova u pogledu njihove različite primjene i tumačenja.

sudska i arbitražna praksa pravna znanost

akti pojedinih gospodarskih tijela, tj. javna ovlaštenja. Redoslijed primjene izvora trgovačkog prava na pravne poslove: ugovor ako je u skladu s prisilnim propisima,

posebne uzance,

posebni dobri poslovni običaji, opće uzance,

opći dobri poslovni običaji, dispozitivni propisi trgovačkog prava,

pravna pravila Hrvatskog trgovačkog zakona iz 1875. (uvjetno), dispozitivni propisi građanskog prava,

pravna pravila OGZ-a (uvjetno), sudska praksa (neizravno), pravna znanost (neizravno).

Hijerarhija po Jeliniću (predavanja 2010.): ustavnopravne odredbe, prisilni propisi i pravila morala ugovor

opći uvjeti ugovora posebne uzance opće uzance

opći trgovački običaji dispozitivne odredbe sudska praksa pravna znanost

70. Što je uopće hijerarhija?

Hijerarhija je poredak po nekom kriteriju.

71.Ima li što ispred ugovora u hijerarhiji izvora trgovačkog prava? Da, Ustav.

72.Tko u hijerarhiji ima prednost ugovor ili ZOO? Ugovor.

73.Hijerarhija izvora trgovačkog prava

Izvor: Profesor Jelinić je rekao na predavanju 2008. ovakvu hijerarhiju: Ugovor (ako je u skladu s prisilnim propisima, Ustavom RH i pravilima morala) Trgovački običaji

Dispozitivni propisi Sudska i arbitražna praksa

Naučavanja pisaca (pravna doktrina)

Izvor: Profesor Jelinić rekao u kabinetu u prisustvu asistentice na upit jedne studentice: Ustav

ugovor trgovački običaji

17

uzance – posebne uzance – opće dispozitivni propisi

sudska i arbitražna praksa

pravna znanost ili doktrina (naučavanje pisaca) Izvor: Moje mišljenje:

ugovor (ako je u skladu s prisilnim propisima, Ustavom RH i pravilima morala, a u njega ulaze: opći uvjeti poslovanja, course of dealing, klauzule i termini i pravila zoo-a o tumačenju ugovora jer pomoću njih saznajemo pravu volju stranaka, tj. svrhu i cilj koji su njime željele postići)

posebne uzance posebni običaji opće uzance opći običaji

dispozitivne propisi sudska i arbitražna praksa pravna znanost

74.Da li se uzance primjenjuju kao pretpostavljena volja stranaka ili se moraju ugovoriti? Imaju li prednost pred dispozitivnim propisima?

Uzance i trgovački običaji imaju prednost pred dispozitivnim propisima jer se primjenjuju kao pretpostavljena volja stranaka (lex contractus).

Statut i društveni ugovor

Statut i društveni ugovor nisu opći izvori trgovačkog prava kao što je npr. propis koji obvezuje sve sudionike pravnog prometa, ali on je za pojedine subjekte, kako za njihove unutrašnje odnose tako i odnose prema van, obvezatni akt koji je za njih u velikoj mjeri "izvor" prava, obveza i odgovornosti.

75.Koji propisi reguliraju opći dio trgovačkog prava? ZOO

76.Što je ZOO? ZOO je zakon kojim se uređuju osnove obveznih odnosa (opći dio) te ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi (posebni dio).

OPĆI DIO OBVEZNOG PRAVA UVOD

1.OBVEZNO PRAVO I OBVEZNI ODNOS

Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi.

Obvezni odnosi su oni društveni odnosi u koje pravni subjekti ulaze povodom činidaba.

No, obvezno pravo ne uređuje sve moguće obvezne odnose, već samo one koji imaju gospodarsko- prometno značenje. To znači da obvezno pravo uređuje samo one obvezne odnose koji nastaju među ljudima u procesu razmjene dobara i usluga, jednom riječi, one društvene odnose koji nastaju u oblasti prometa.

Obvezno pravo je najapstraktniji i najdinamičniji dio građanskog prava. Razvitak obveznog prava povezan je s razvitkom robno-novčanih odnosa. Izvori našeg obveznog prava su:

Osnovni izvor našeg obveznog prava je Zakon o obveznim odnosima (2005.), Zakon o zakupu i prodaji poslovnog prostora (1996., 2004.).

2.KARAKTERISTIKE OBVEZNOG PRAVA

Činidba. Objekt obveznog odnosa jest činidba ili predmet obveze. Ona je po svojim unutarnjim osobinama takva da je i vjerovniku i dužniku u golemoj većini slučajeva stalo do toga da se činidba što prije ispuni.

Na primjer, ako je objekt činidbe stvar, tada je vjerovniku sigurno u interesu da mu dužnik što prije preda tu stvar. Predajom stvari obvezni se odnos ugasio, a na njegovu se mjestu pojavljuje novi stvarnopravni odnos (vlasništvo, založno pravo itd.).

Relativnost prava. Obvezno pravo, razumije se, subjektivno obvezno pravo, po svojem je djelovanju relativno. Ono djeluje samo između strana koje se nalaze u određenom obveznopravnom odnosu. Dispozitivnost. U obveznom je pravu najpotpunije došlo do izražaja načelo dispozitivnosti, što podrazumijeva da sudionici u prometu potpuno slobodno uređuju obvezne odnose.

18

Budući da se obvezno pravo temelji na načelu dispozitivnosti, na njega se ne može primijeniti načelo zatvorenog broja obveznopravnih odnosa. Dosljedno tome, broj obveznopravnih odnosa nije ograničen ni po vrsti, ni po obliku. Istina, načelo neograničenosti broja i oblika obveznopravnih odnosa vrijedi samo za segment ugovornih, ali ne i izvanugovornih odnosa.

77.Početna načela iz ZOO-a / Načela

78.Dva osnovna nacela kod trgovačkog ugovornog prava

3.OSNOVNA NAÄŒELA OBVEZNOG PRAVA PO ZOO

79.Po kojem načelu ZOO određuje trgovačke ugovore?

Po načelu dipozitivnosti tj. autonomije stranačke volje. Dakle vrijedi sloboda uređivanja obveznih odnosa – sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

80.Å to su dispozitivni propisi i kada se primjenjuju? U trgovackom ugovornom pravu dominiraju propisi dispozitivne naravi. Dispozitivnost je veca od one u gradanskom pravu zahvaljujuci postojanju posebnih autonomnih izvora prava.

81.Načelo dispozitivnosti / Značenje dispozitivnog karaktera odredbi zakona čl. 11. / Dispozitivnost odredaba zoo-a / Što znači načelo iz cl.11. ZOO – dispozitivni karakter odredbi ZOO?

82.Temeljno pravilo ugovornog prava je autonomija stranaka. Što to znači te da li postoje bilo kakva pravna ograničenja autonomije stranaka? Ako postoje navedite o kojim ograničenjima je riječ! Načelo slobode uređivanja obveznih odnosa (načelo dispozitivnosti) – Sudionici slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je ovim Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovoga Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.

Načelo ravnopravnosti sudionika obveznih odnosa – Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su.

83.Načelo savjesnosti i poštenja

84.U kojem se propisu nalazi načelo savjesnosti i poštenja i da li je sadržajno detaljiziran? Nalazi se u ZOO i nije sadrzajno detaljiziran, ima svega jedan članak.

85.Da li je načelo savjesnosti i poštenja afirmativne prirode i zašto? Afirmativne je prirode zato sto nije izrazeno u negativnom izricaju.

86.Koje pravne učinke ovo načelo proizvodi? Ono omogućuje moralizaciju i humanizaciju obveznih odnosa.

87.Koje su posljedice kad stranke ne postupe u skladu s ovim načelom? Ako stranke ne postupe u skladu s ovim načelom ide se na sud gdje sud usklađuje zakon odnosno odredbe koje su stranke zlorabile i ono sto su stvarno htjele postići. Ukoliko ustanete tužbom protiv stranke koja je u ugovornom odnosu postupala nesavjesno i nepošteno, vi morate predočiti sve činjenice i dokaze koji jasno utvrđuju zlu namjeru suprotne stranke. Naime, parnični sud je prije imao obvezu potpuno i točno utvrditi sve činjenice i provesti dokaze kako bi utvrdio tzv. materijalnu istinu, tj. odgovaraju li činjenični navodi stranaka pravom stanju stvari. Zakon je izmijenjen i teret dokazivanja (ne samo glede činjenične osnove, već i u svezi s izvođenjem dokaza) je na tužitelju.

Načelo savjesnosti i poštenja – ZOO je ustanovio opću dužnost sudionika u obveznim odnosima da se u zasnivanju obveznih odnosa kao i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Osim toga, to se načelo apostrofira i u odredbama pojedinih pravnih instituta, npr. kod uvjeta, ugovornog proširenja odgovornosti za štetu i dr. Pojmovno, načelo savjesnosti i poštenja spada u tzv. pravne standarde, pojmove čiji sadržaj nije određen, već se ostavlja sudu da ga konkretizira u pojedinom slučaju. Po svom porijeklu, to je načelo u osnovi moralno pravilo o

19

savjesnom i poštenom, pa ono omogućuje moralizaciju i humanizaciju obveznih odnosa. Savjesnost i poštenje u stvarnom pravu ima drugo značenje.

Dužnost suradnje – Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.

Načelo zabrane zlouporabe prava – Zabranjeno je vršenje prava iz obveznih odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

88. Načelo jednake vrijednosti činidaba

Načelo jednake vrijednosti činidaba – P ri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. U ugovornim odnosima činidba i protučinidba trebaju biti u relativnoj ravnoteži. Primjenjuje se kod prekomjernog oštećenja, zelenaškog ugovora, raskida i izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti, klizne skale itd. Povreda načela ekvivalentnosti izaziva pravne posljedice samo ako je nejednakost vrijednosti prešla zakonom određenu granicu, tako npr. kod prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora samo ako se radi o očitom nerazmjeru između činidaba. Načelo zabrane prouzročenja štete – Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojima se može drugome prouzročiti šteta. U rimskom pravu izraženo je sintagmom neininem laedere. Povežemo li to načelo s pojmom štete, to znači da je svatko dužan suzdržati se postupaka kojima se umanjuje imovina pojedinaca i drugih pravnih subjekata, sprečava njihovo povećanje, nanosi drugome povreda prava osobnosti. Pravne posljedice povrede tog načela sastoje se, pod određenim pretpostavkama, u zahtjevu da se izvor opasnosti štete ukloni i u odgovornosti za prouzročenu štetu.

Načelo dužnosti ispunjenja obveze – Sudionici obveznih odnosa dužni su ispuniti svoje obveze i odgovaraju za njihovo ispunjenje. U ugovornim obveznim odnosima to je načelo izraženo poznatom maksimom pacta sarnt servanda (ugovore treba ispunjavati). U ispunjenju obveza mora se postupati s dužnom pažnjom što ovisi o vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, pažnja dobrog domaćina, pažnja dobrog stručnjaka – obavljanje profesionalne djelatnosti). Izuzeci od primjene ovog načela određeni su propisom, npr. viša sila, izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

5. SUSTAV OBVEZNOG PRAVA

Sustav obveznog prava dijeli se dalje na dva dijela: opći i posebni dio. U posebnom dijelu postoje ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi.

Potrebu za općim dijelom izazvala je činjenica da broj ugovornih odnosa nije određen. Zato se u opći dio stavljaju sva ona načela i instituti koji su zajednički svakom ugovornom, pa i izvanugovornom odnosu,

Naprotiv, u posebnom dijelu izučavaju se pojedini ugovori, odnosno pojedine u prometu već tipizirane izvanugovorne obveze - stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i vrijednosni papiri.

89. Izvori nastanka obveze prema ZOO Izvori obveza prema ZOO su:

ugovor, uzrokovanje Å¡tete, stjecanje bez osnove,

poslovodstvo bez naloga i

jednostrana izjava volje (javno obećanje nagrade i vrijednosni papiri). Iz navedenih izvora nastaju obveze.

* POTREPŠTINE ZA SKLAPANJE VALJANOG UGOVORA Za sklapanje valjanog ugovora potrebno je sljedeće:

strane volja

dopustiv i moguć predmet ugovorne obveze (činidbe) osnova i

oblik (forma).

90. Pravna osnova Pravna osnova

20

Za nastanak obveznopravnog odnosa potrebno je da se dogodi jedna ili više činjenica. Činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa nazivamo pravnim činjenicama. Ona pravna činjenica koja je bitna za nastanak, promjenu ili prestanak subjektivnih prava i obveza zove se pravna osnova. Tako je u obveznom pravu pravna osnova za nastanak obveznopravnog odnosa po pravilu – ugovor. Ugovor je ona bitna činjenica za koju se veže postanak subjektivnih prava i obveza.

* SADRŽAJ PRAVNIH POSLOVA

Razlikuju se tri grupe sastojaka koji ulaze u sadržaj pravnog posla.

91. Bitni elementi ugovora

a) Bitni sastojci pravnog posla (essentialia negotii)

Bitni ili esencijalni sastojci pravnog posla su oni sastojci koji su nužni za nastanak određenog tipa pravnog posla.

Na primjer, bitni sastojci kupoprodaje su, s iznimkom trgovačke kupoprodaje, predmet i cijena. b) Prirodni sastojci pravnog posla (naturalia negotii)

To su oni sastojci koji se u pravnom poslu podrazumijevaju, jer proizlaze iz same prirode, odnosno pravne naravi odredenog pravnog posla (npr. kod kupoprodaje odgovornost za materijalne i pravne nedostatke stvari).

Dok bitni sastojci predstavljaju minimalan sadržaj pravnog posla bez kojega pravnog posla uopće nema, dotle prirodni sastojci predstavljaju proširen sadržaj, preko onog bitnog i minimalnog. To znači da bez prirodnih sastojaka pravni posao može nastati i postojati.

c) Nuzgredni sastojci pravnog posla (accidentalia negotii) To su takvi sastojci koji vrijede samo ako ih strane ugovore.

Razlika izmedu nuzgrednih sastojaka, s jedne strane, te bitnih i prirodnih, s druge strane, sastoji se u ovome: pravni posao može postojati bez nuzgrednih sastojaka, a bez bitnih ne može. Međutim, znamo da pravni posao može postojati i bez prirodnih sastojaka. Ali dok prirodni sastojci vrijede, onda kad strane ništa ne ugovore, dotle nuzgredni sastojci vrijede samo onda kad ih strane ugovore, jer se nuzgredni sastojci nikad ne podrazumijevaju.

Među tipične i najčešće nuzgredne sastojke spadaju uvjet, rok i nalog. O njima ćemo nešto više reći.

* VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA

Prema ZOO zahtijevaju se za ugovore, što vrijedi općenito za pravne poslove, sljedeće pretpostavke valjanosti:

pravna i poslovna sposobnost subjekata, valjano i suglasno očitovanje volje,

moguća, dopuštena, odredena ili odrediva činidba, nedopuštena pobuda,

ponekad određeni oblik pravnog posla.

Ako se bilo koja od navedenih pretpostavaka ne ispuni ili se ispuni u sadržajno negativnom značenju, pravni posao je nevaljan.

ZOO je prihvatio dvodiobu nevaljanih pravnih poslova; oni mogu biti ili ništetni ili pobojni. Bitna razlika izmedu ništetnosti i pobojnosti jest u tome što ništetnost djeluje ex tunc, a pobojnost ex nunc. Sama pak ništetnost javlja se u dva pojmovna oblika; to su: apsolutna ništetnost, kao jedan oblik i relativna ništetnost, kao drugi oblik.

ZOO također prihvaća ta dva oblika nevaljanosti. Međutim, treba paziti: ZOO pod ništetnošću ugovora razumijeva apsolutnu ništetnost, a pod pobojnošću tzv. relativnu ništetnost. Kategorija pobojnosti u smislu nevaljanosti posla ex nunc ne postoji prema ZOO.

A. NIÅ TETNOST

1. POJAM I KARAKTERISTIKE NIÅ TETNIH PRAVNIH POSLOVA

92. Ništetni ugovori

Ništetni su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva osim ako zakon ne propisuje u određenom slučaju nešto drugo.

21

Nazivaju se i apsolutno ništetnim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu sklopljeni, kao da pravno ne postoje.

Ništetnost nastupa ex lege, a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo). Ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla.

Odluka suda kojom se proglašava ništetnost ima samo tzv. deklarativni značaj jer pravni posao nije ništetan zato što ga je sud takvim proglasio, nego zato što postoji bitni nedostatak za sklapanje valjanog ugovora

Razlozi ništetnosti pravnih poslova! 2. RAZLOZI NIŠTETNOSTI

Kao razlozi ništetnosti javljaju se poslovna nesposobnost strana,

nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje,

nemogućnost, nedopuštenost, neodredenost odnosno neodredivost činidbe, nedopuštenost pobuda za sklapanje pravnog posla, te

ponekad nedostatak potrebnog oblika.

Poslovna nesposobnost. Od fizičkih osoba poslovno su nesposobne, prema propisima u Republici Hrvatskoj, maloljetne osobe (osim onih koje sklope brak ili postanu roditeljem) i punoljetne osobe koje su lišene poslovne sposobnosti. Pravni poslovi koje bi sklopile te osobe bili bi ništetni.

Nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje. Nevaljano je svako očitovanje volje koje nije učinjeno slobodno i ozbiljno, zatim ako postoje drugi oblici nesuglasnosti izmedu volje i očitovanja te ako očitovanja ugovornih strana nisu medusobno suglasna.

Svi navedeni oblici nevaljanog očitovanja obuhvaćeni su širim pojmom koji nazivamo manama volje. Prema tome pod manama volje razumijevamo slučajeve nesklada izmedu volje i očitovanja.

Svi slučajevi nesklada izmedu volje i očitovanja mogu se podijeliti u dvije grupe - svjesni i nesvjesni. Svjesni nesklad između volje i očitovanja!

Svjesni nesklad izmedu volje i očitovanja postoji u onim slučajevima kad osoba namjerno očituje nešto što uistinu neće. Osoba je potpuno svjesna da njezina volja nije u skladu s danim očitovanjem. Mane volje kod kojih se radi o svjesnom neskladu izmedu volje i očitovanja su

Å¡kolski primjer, Å¡ala, simulacija, prijetnja,

sila i

mentalna rezervacija.

Nesvjesni nesklad postoji u onim slučajevima kad osoba nesvjesno očituje ono što uistinu ne želi. Tipični slučajevi mana volje kod kojih je došlo do nesvjesnog nesklada izmedu volje i očitovanja su zabluda,

neznanje, nesporazum i prijevara.

Sve nabrojene mane volje, osim mentalne rezervacije, izazivaju rievaljanost pravnih poslova. Neke od njih izazivaju ništetnost, a neke pobojnost.

Mentalna rezervacija?

Mentalna rezervacija je svjestan nesklad izmedu volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja pravnog posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana za to ne zna.

Budući da se tu radi o neskladu između volje i očitovanja, postavlja se pitanje je li tu uopće nastao pravni posao i može li on proizvesti redovite pravne učinke. Pravni posao je nastao i izaziva svoje pravne učinke.

Kao primjer mentalne rezervacije može nam poslužiti dražba. Nije rijedak slučaj da se na dražbi pojave kupci koji stvarno ne žele kupiti stvar što se na dražbi prodaje, ali sudjeluju u dražbi samo zato da bi stalnim nadmetanjem povisili konačnu cijenu. Takvi se dražbovatelji prema vani pokazuju kao ozbiljni kupci. Uzmimo da se dogodi da jedan od takvih kupaca postane dostalac. On će morati platiti na dražbi postignutu cijenu i ne može se opravdati time da stvarno nije htio kupiti stvar koja se na

22

dražbi nudila. Mentalna se rezervacija (očitovanje s tajnim pridržajem) ne uvažava i nije razlog neveljanosti pravnog posla.

Mane volje koje uzrokuju ništetnost! Koje mane volje uzrokuju ništetnost? Koje mane volje imaju za posljedicu ništavost pravnog posla?

Ništetnost pravnih poslova uzrokuju sljedeće mane volje:

aa)Školski primjer i šala. Očitovanja volje dana u svrhu školskog primjera i u šali predstavljaju odstupanje od zahtjeva ozbiljnosti očitovanja. Riječ je o oblicima tzv. svjesnog nesklada izmedu volje i očitovanja - kad netko svjesno očituje ono što ne želi. Tu spadaju i očitovanja dana u kazališnoj predstavi. Pravni se poslovi sklopljeni u tim situacijama smatraju ništetnim. lpak, posao sklopljen u šali može biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao ozbiljnim. Primjer iz sudske prakse: A. je, da umiri svoje bolesno dijete, u šali dao nalog prijatelju B-u da za dijete kupi neku skupu igračku. A. je bio uvjeren da je njegov prijatelj to shvatio kao šalu. Medutim, B. je nalog ozbiljno shvatio i kupio igračku. Na kraju je A. prema propisima o mandatu morao B-u nadoknaditi trošak.

Simulacija! Simulacija kod pravnih poslova! Simulacija i vrste!

bb)Simulacija. Pod simulacijom se razumijeva prividno sklapanje ugovora odnosno općenito pravnih poslova.

Simulacija je također oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer strane ne žele pravni posao koji sklapaju. Simulacija se može javiti kao apsolutna i relativna.

Razlika između apsolutne i relativne simulacije!

Apsolutna simulacija se sastoji u sklapanju prividnog ili fiktivnog pravnog posla radi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu.

Na primjer, prividna prodaja stvari prijatelju ili bliskom srodniku radi prikrate vjerovnika. Prividni, odnosno fiktivni posao nema učinka medu ugovornim stranama.

Prema trećim osobama, medutim, takav ništetni posao proizvodi pravne učinke pod uvjetom da je treća osoba bila savjesna, što znači da nije znala niti morala znati za fiktivnost posla. Svrha je takve odredbe da se zaštiti povjerenje u promet.

Relativna je simulacija sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao.

Na primjer, strane prividno sklope kupoprodajni ugovor samoda bi prikrile stvarno sklopljeni ugovor o darovanju i tako izbjegle primjeni nepovoljnijih propisa o porezu i sl. Kod relativne simulacije radi se o dva ugovora - jedan prividno sklopljen prema vani kojega strane ne žele i drugi prikriveni koji odgovara pravoj volji strana. Prividni posao se naziva simuliranim, a prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani je posao ništetan, a disimulirani, s obzirom na to da ga strane doista žele, valjan. Nesporazum!

cc)Nesporazum (dissensus). O nesporazumu se radi kad ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a u stvari medu njima postoji nesuglasnost o pravnoj naravi ugovora koji sklapaju ili o kojem bitnom sastojku ugovora.

Smatra se da ugovor u slučaju nesporazuma nije ni nastao. Takav ugovor, koji se naziva i nepostojećim, ne proizvodi pravne učinke, pa u tome nema razlike u odnosu na ništetne ugovore. Nesporazum o pravnoj naravi ugovora imamo kad na primjer A. izjavi da posuduje svoju knjigu B-u, a B, prima to očitovanje kao darovanje.

dd)Sila (vis absoluta). Fizička sila podrazumijeva izvršavanje akata nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznudivanja očitovanja volje. Na primjer, netko primora drugoga da potpiše ugovor nasilnim vođenjem njegove ruke pri potpisivanju.

Ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani ništetan je.

c)Nemogućnost, nedopuštenost, neodredenost ili neodredivost činidbe. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodredena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Nemogućnost činidbe!

aa)Nemogućnost činidbe razlog je nevaljanosti pravnog posla, ako je činidba bila objektivno nemoguća u vrijeme sklapanja posla.

Pod objektivnom nemogućnošću činidbe misli se na radnju koju nitko ne može izvršiti. Ako se ipak netko obvezao na takvu radnju, posao bi bio ništetan.

Subjektivna nemogućnost činidbe u vrijeme sklapanja pravnog posla, međutim, ne izaziva njegovu ništetnost, nego samo odgovornost dužnika za neispunjenje preuzete obveze. Subjektivno je nemoguća

23

činidba u stvari takva radnja koja se može izvršiti, ali je ne može izvršiti osoba koja se na to obvezala. Na primjer zidar se obveže izgraditi kuću s lukovima od klesanog kamena, pa mu to ne pode za rukom zbog nedovoljnog iskustva u zidanju kamenom.

bb)Nedopuštenost činidbe postoji ako je ona protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Pravni je posao takva sadržaja ništetan.

Koji poslovi uzrokuju nistetnost pravnih poslava? Zabranjeni, nemoralni i zelenaški.

U okviru šireg pojma nedopuštenosti razlikuju se zabranjeni, nemoralni i zelenaški pravni poslovi. Zabranjeni pravni poslovi – Ovdje spadaju poslovi koji su protivni prisilnim propisima pravnog poretka. Dakle, ne samo onima sadržanim u gradanskom pravu, nego i propisima upravnog, kaznenog i eventualno propisima drugih pravnih područja. Nabrajanje različitih propisa koji sadrže zabrane sklapanja pravnih poslova uzelo bi dosta prostora. Pa primjera radi navodimo ugovore o nasljedstvu, ugovore o produljenju ili skraćivanju roka zastare itd. Zabranjeni su pravni poslovi ništetni. Nemoralni pravni poslovi – To su pravni poslovi koji se protive moralnim normama odredene društve- ne zajednice. Primjer iz sudske prakse: ništetan je i protivan moralu ugovor o zajmu koji je dan radi hazardiranja, pa je suglasno tome odbijen zahtjev za povrat zajma.

Zelenaški pravni posao!

Zelenaški pravni poslovi – Zelenaškim se smatra ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. U biti zelenaški je ugovor vrsta nemoralnog ugovora. Slučaj iz prakse: zelenaški je ugovor o doživotnom uzdržavanju u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt primatelja uzdržavanja, da bi se iskorištavanjem tude nevolje postigla nerazmjerna imovinska korist. Zelenaški je ugovor, jednako kao zabranjeni i nemoralni, ništetan. Međutim, ZOO predviđa mogućnost da takav ugovor ostane na snazi ako oštećenik u roku od 5 godina od njegova sklapanja podnese sudu zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos, a sud tome, ako je to moguće, udovolji. U tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi.

Neodredivost činidbe!

Nevaljanost (neodređenost) činidbe kao razlog ništetnosti!

cc)Neodređenost ili neodredivost činidbe. Pravni posao će biti ništetan ako je činidba neodređena ili neodrediva. Neodređena je ako poslom nije predviđeno dovoljno pojedinosti za njezinu individualizaciju, pa dužnik ne zna pouzdano što treba ispuniti vjerovniku. U takvom slučaju posao bi mogao biti ipak valjan ako bi činidba bila odrediva, tj. ako bi posao sadržavao podatke s pomoću kojih bi se mogla odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Ako takvih podataka nema u poslu ili treća osoba neće, odnosno ne može odrediti činidbu, posao je ništetan.

d)Nedopuštenost pobude

U načelu pobude iz kojih osobe sklapaju ugovore i druge pravne poslove ne utječu na njihovu pravnu valjanost. Znamo, medutim, da pobude ponekad mogu biti i nedopuštene, nemoralne. Uz određene pretpostavke takve pobude mogu imati za posljedicu nevaljanost pravnog posla, upravo njegovu ništetnost.

Pretpostavke pod kojima će zbog pobude ugovor biti ništetan odnosno bez pravnog učinka utvrđene su u ZOO. Kumulativno se moraju ispuniti sljedeće pretpostavke:

pobuda mora biti nedopuštena, a nedopuštena je u onim istim slučajevima u kojima je nedopuštena i činidba, dakle, kad je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva; da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor;

da je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi ugovor. Iznimno ova pretpostavka se ne zahtijeva kod sklapanja besplatnog ugovora, pa će besplatni ugovor biti ništetan i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja da sklopi ugovor.

Primjer bi mogao biti ovaj:

A. kupuje podrumske prostorije, ali ne kupuje ih da bi u njima uredio stan u kojemu bi stanovao, nego ih kupuje zato što su yrlo pogodne za narkomanske seanse. Ako prodavatelj ništa ne zna o osnovnoj pobudi kupca, o toj subjektivnoj svrsi koja se može realizirati jedino kupoprodajnim ugovorom, ostala bi ta osnovna pobuda, ta osnovna ili subjektivna svrha samo na rangu motiva, daklebez utjecaja na valjanost posla. Bitna pobuda postala bi dio ugovomog sadržaja samo ako bi suugovaratelj znao ili morao znati za pobudu. Ta subjektivna svrha ne mora biti naznačena izrijekom, expressis verbis. Na

24

primjer, u našem je slučaju, recimo, pomalo javna tajna da se A. bavi poslovima s drogarna. Proda- vatelju bi se u tom slučaju moglo dokazivati da je morao znati za bitnu pobudu kupca da sklopi ugovor o kupoprodaji podrumskih prostorija.

Da li pravna osnova utječe na ništetnost? Ne po novom ZOO.

Odredbe o pobudama za sklapanje ugovora imao je i ZOO-78 koje su sadržajno identične odredbama važećeg ZOO. Osim odredaba o pobudama za sklapanje ugovora, ZOO-78 imao je, u istom sklopu odredaba pod naslovom "OSNOVA", još i odredbe koje ZOO nije preuzeo, a glasile su: "Svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu. Osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Pretpostavlja se da obveza ima osnovu iako nije izražena. Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav".

e) Nedostatak potrebnog oblika. ZOO usvaja u pogledu oblika ugovora načelo neformalnosti, što znači da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, odnosno da se određeni oblik samo iznimno zahtijeva kao pretpostavka valjanosti. Da se podsjetimo, to su sljedeća dva slučaja: prvi, ako je to propisom predvideno, drugi, ako su se ugovorne strane sporazumjele da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova ugovora. U spomenutim slučajevima nedostatak oblika uzrokuje ništetnost ugovora. Djelomična ništetnost!

3. DJELOMIÄŒNA NIÅ TETNOST

Pravni posao može biti i djelomično ništetan. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora.

To vrijedi, međutim, samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Štoviše, ZOO određuje da će ugovor ostati na snazi i u onom slučaju kad je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Posljedice ništetnosti! Pravne posljedice ništetnosti! Koje su posljedice ništetnosti?

4. POSLJEDICE NIÅ TETNOSTI

93. Posljedice ništetnosti

Pravne posljedice ništetnih pravnih poslova su:

obveza restitucije – Osnovna dužnost ugovomih strana koju im nameće ZOO u slučaju ništetnosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum), i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila na osnovi takvog ugovora.

odgovornost za štetu – Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog posla.

ZOO više ne poznaje mogućnost oduzimanja primljenog u korist općine, odnosno zabranu restitucije nesavjesnoj strani kao još dvije posljedice ništetnosti kao što je to poznavao ZOO-78.

94.Ništetnost ugovora može isticati: svaka osoba,

samo zainteresirana osoba, samo državni odvjetnik, državni odvjetnik.

5.TKO I U KOJEM ROKU MOŽE ISTICATI NIŠTETNOST

Svaka se zainteresirana osoba može pozivati na ništetnost. Dakle, osim ugovornih strana, i treće osobe, od kojih ponajprije državni odvjetnik.

Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. B. POBOJNOST

1.POJAM I KARAKTERISTIKE POBOJNIH PRAVNIH POSLOVA

95.Pobojni ugovori

Pobojni (relativno ništetni) pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predvidenom roku, poništiti.

lzraz "poništiti" ZOO upotrebljava u značenju koje ima klasični termin "pobijati". Do poništenja takvi se poslovi po svojim učincima ne razlikuju od valjanih, a ako protekne rok za njihovo poništenje, oni postaju valjani, konvalidiraju.

25

Ako pobojan ugovor bude poništen, posljedice poništenja, jednako kao i kod ništetnih poslova, nastupaju ex tunc, što znači od dana njegova sklapanja.

Sud ne pazi na pobojnost po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev ovlaštene osobe, a to će, u pravilu, biti ona strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.

Sudska odluka ima konstitutivno značenje. Pobojnost i razlozi nastanka!

2. RAZLOZI POBOJNOSTI

Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to odredbama ZOO ili posebnim propisom određeno.

a)Ograničena poslovna sposobnost. Ograničena se poslovna sposobnost javlja razlogom pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba sklopi pravni posao bez zahtijevanog odobrenja svojega zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi.

Prema tome, ograničena poslovna sposobnost neće imati za posljedicu pobojnost posla ako je on sklopljen s odobrenjem zakonskog zastupnika ili kad se takvo odobrenje uopće ne zahtijeva. Suugovaratelj osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću ima, u slučaju da s njim sklopi ugovor koji nije odobrio njezin zakonski zastupnik, pravo raskinuti ugovor pod uvjetom da nije znao da ta osoba nije imala punu poslovnu sposobnost. Pravo na raskid ugovora ima i u slučaju da je znao da njegov suugovaratelj nije potpuno poslovno sposoban, ako ga je prevario da ima odobrenje svojega zakonskog zastupnika.

Pravo na raskid ugovora vezano je rokom od 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika. Medutim, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka toga roka, pravo na raskid ugovora se gasi.

Osim prava na raskid ugovora, suugovaratelju osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću dano je i pravo da, u slučaju sklapanja ugovora bez odobrenja zakonskog zastupnika, pozove zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li ugovor. Predmnijeva se da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenje ako se nije očitovao u roku od 30 dana od toga poziva.

Koje mane volje uzrokuju pobojnost?

b)Mane volje. Neke mane volje uzrokuju ništetnost, a neke pobojnost pravnog posla. U one koje izazivaju pobojnost ulaze

prijetnja, zabluda i prijevara. Prijetnja!

aa)Prijetnja

Razlikuju se prijetnja kao tzv. psihička prisila (vis compulsiva) i fizička sila (vis absoluta). Fizička sila izaziva ništetnost pravnog posla.

O prijetnji kao razlogu pobojnosti govori se kad jedna strana ili netko treći, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove opravdani strah kod druge strane zbog čega ova sklopi određeni pravni posao.

Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

bb)Zabluda

Zabluda (error) je pogrešna predodžba o nekoj okolnosti.

Ovisno o okolnostima na koje se zabluda odnosi, razlikujemo više vrsta zablude: zabludu o pravu (error iuris),

zabludu o činjenicama (error facti), zabludu u motivu (error in motivo) i dr.

U načelu zabluda je relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i na motive koji su bili odlučni za preuzimanje obveze. Zabluda koja se odnosi na elemente ili sastojke pravnog posla, iznimno i na motive preuzimanja obveze, može se nazvati pravnoposlovnom zabludom.

Zabluda u svojem pravnoposlovnom obliku ima učinak na pravni posao samo kao bitna zabluda. To znači da se uvažava samo ona zabluda koja se odnosi na bilo koji bitni sastavni sastojak pravnog posla. Zabluda u okolnostima izvan posla u pravilu nije bitna. Ona ostaje zabluda u motivu, dakle nebitna zabluda.

26

ZOO napušta skrivljenost zablude kao pretpostavke pobijanja ugovora. ZOO određuje "strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude." Dakle, prema ZOO dovoljna je bitnost zablude za poništaj ugovora.

Bitna zabluda! Bitnost zablude

Kada je zabluda prema ZOO-u bitna? Bitna zabluda - onih 5 pretpostavki! Bitnom se, prema ZOO, smatra zabluda samo onda ako se odnosi na: objekt ugovora (error in corpore),

bitna svojstva objekta ugovora (error in qualitate i error in substantia),

osobu s kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in persona), okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju, odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila posao takva sadržaja, i

pobudu koja je, ali isključivo kod besplatnih pravnih poslova, bila odlučna za preuzimanje obveze - error in motivo.

Učinak zablude

Pobojnost pravnog posla je onaj pravni učinak kojega zabluda, uz pretpostavku da je bitna, izaziva. U jednom se slučaju ugovorna strana ipak neće moći pozivati na zabludu, premda je ona bitna. To će biti slučaj kada je druga ugovorna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo. Na primjer, netko kupi televizijsku antenu uvjeren da će pomoću nje ostvariti dobar prijem programa

odredene tv-postaje, pa u tome ne uspije, jer kupljena antena nematakva svojstva. On neće moći tražiti poništenje ugovora zbog zablude u bitnom svojstvu stvari, ako je druga strana spremna isporučiti mu odgovarajuću antenu.

Ako zbog zablude dode do poništenja ugovora, druga ugovorna strana, ako je bila savjesna, što će reći da nije znala niti morala znati za zabludu svojega suugovaratelja, ima pravo na naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to je li on kriv ili nije za svoju zabludu.

Prijevara – kvalificirana zabluda – da li mora biti bitna (kao zabluda)? cc) Prijevara

O prijevari se radi kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi s namjerom da je time navede na sklapanje pravnog posla.

Naziva se još i "kvalificiranom zabludom".

Strana koja je prijevarom navedena na sklapanje pravnog posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje, pri čemu se ne zahtijeva bitnost zablude. Uz to ima pravo zahtijevati i naknadu pretrpljene štete.

Ako je prijevaru učinila treća osoba ugovor se može poništiti, ako je suugovaratelj prevarene strane u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati za prijevaru. Ako se, medutim, radi o besplatnom ugovoru, a prijevaru je učinila treća osoba, poništenje se može zahtijevati bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

c)Povrede načela jednake vrijednosti činidaba. Jedno od temeljnih načela obveznog prava jest načelo jednake vrijednosti činidaba, prestacija, kojeg su strane dužne poštivati prilikom sklapanja naplatnih ugovora.

Za narušavanje načela ekvivalentnosti činidaba predvidene su odredene pravne posljedice. Ovisno o intenzitetu ugrožavanja toga načela one se mogu sastojati u ništetnosti ugovora (npr. zelenaški ugovor), mogućnosti raskida ugovora (npr. kod odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja) ili u pobojnosti ugovora.

Posljednja je mogućnost predvidanja u odredbama instituta prekomjernog oštećenja. Nastaje kad u vrijeme sklapanja naplatnog pravnog posla postoji očiti nerazmjer izmedu činidbe i protučinidbe. Oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti morala znati za pravu vrijednost činidbe. Poništaj se može zahtijevati u roku od godine dana od sklapanja ugovora.

d)Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika.

3. POSLJEDICE PONIÅ TENJA

Nema razlike u posljedicama izmedu ništetnog pravnog posla i onih koje nastaju poništenjem pobojnog pravnog posla. U oba se slučaja svode na

obvezu povrata u prijašnje stanje (restitucija) i odgovornost za štetu.

Osim toga, posljedice i u jednom i u drugom slučaju nastupaju ex tunc, tj. od sklapanja pravnog posla.

27

Prema tome, ako dode do poništenja pobojnog posla, ima se izvršiti vraćanje onoga što je u izvršenju toga posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja odnosno donošenja sudske odluke.

4. TKO I U KOJEM ROKU MOŽE ZAHTIJEVATI PONIŠTAJ

U odnosu na ništetnost, krug osoba ovlaštenih na traženje poništenja znatno je uži. U načelu su to strane u poslu, a iznimno i neke treće osobe (npr. nasljednici glede oporuke).

Poništenje pobojnog pravnog posla može se zahtijevati u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile ako je posao sklopljen pod prijetnjom (subjektivni rok). Krajnji rok za poništenje je tri godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Konvalidacija!

96. Konvalidacija

C. KONVALIDACIJA

Konvalidacija je naknadno osnaženje nevaljanih pravnih poslova.

Koji pravni poslovi mogu konvalidirati? / Koji pravni poslovi kod nas mogu konvalidirati? Koji pravni poslovi prema ZOO-u mogu konvalidirati? Koji pravni posao prema ZOO ipak mogu konvalidirati? Pobojni u pravilu mogu konvalidirati. A iznimno mogu i ništetni, i to zabranjeni i zelenaški.

Prema odredbama ZOO konvalidacija je moguća u odredenim slučajevima i uz ispunjenje zakonom predvidenih pretpostavaka. Pritom treba razlikovati ništetne od pobojnih pravnih poslova, jer mogućnosti konvalidacije nisu iste za oba oblika nevaljanosti.

97. Ništetni ugovori ne mogu konvalidirati, ali postoji iznimka:

Ništetni pravni poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Kada dolazi do konvalidacije ništetnih pravnih poslova u valjane prema ZOO-u?

Iznimno, medutim, mogu prema ZOO i ništetni pravni poslovi konvalidirati. ZOO predvida nekoliko takvih slučajeva konvalidacije uvjetujući je odredenim pretpostavkama.

Tako će zabranjeni pravni poslovi konvalidirati ako se ispune ove dvije pretpostavke: da je zabrana manjega značenja i

da je posao ispunjen.

U stvari, ZOO kaže da se u tom slučaju ništetnost ne može isticati, što u biti znači da se posao osnažuje, konvalidira.

Zelenaški pravni posao takoder može konvalidirati. Pretpostavke su:

da oštećenik istakne zahtjev da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, da takav zahtjev podnese u roku pet godina od sklapanja pravnog posla,

da sud udovolji tom zahtjew, a udovoljit će mu ako je to moguće.

U tom slučaju posao s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, premda bi bilo pravilnije reći da postaje valjan, jer je do tada bio ništetan.

Pobojni pravni poslovi, za razliku od ništetnih, u pravilu mogu konvalidirati. Mogućnost konvalidacije ovisi o ponašanju strana, u prvom redu one u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ona odlučuje hoće li se koristiti pravom da zahtijeva poništenje posla ili ne. Ako se odrekne prava na poništaj, osim u slučajevima kada joj odricanje unaprijed nije dopušteno (npr. kod prekomjernog oštećenja), ili u zakonskom roku ne podigne tužbu na poništenje, pravni će posao konvalidirati.

Konverzija! Å to je konverzija i primjer? Konverzija, primjer! Konverzija na primjeru!

98. Konverzija

D. KONVERZIJA

Kad ništetan pravni posao udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog pravnog posla, medu stranama će vrijediti taj drugi pravni posao, ako bi to bilo u suglasnosti sa ciljem koji su strane imale na umu kada su sklapale pravni posao i ako se može uzeti da bi one sklopile taj posao da su znale za ništetnost svog posla. Takvo pretvaranje ništetnog u valjani pravni posao naziva se konverzijom. Konverzijom će se najčešće "spašavati" oni nistetni pravni poslovi koje strane sklope zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavaka valjanosti. Na primjer, strane su htjele mjenični zajam, ali u mjenicu nisu unijele sve bitne sastojke. Međutim, tu je moguća konverzija mjeničnog u obični zajam, a mjenica će imati značenje priznanice odnosno zadužnice.

28

POJAM I VRSTE OBVEZA 1. POJAM OBVEZE

Obveza je pravni odnos između dvaju osoba po kojemu je jedna osoba (vjerovnik - creditor) ovlaštena zahtijevati od druge osobe (dužnik - debitor) neku činidbu koju je ta druga osoba dužna ispuniti. Obveza se razlikuje od činidbe jer je ona pravni odnos, a činidba je ljudska radnja.

Razlikujemo:

Potpune i nepotpune obveze Obveze s više subjekata Obveze s više činidaba Novčane obveze

2. POTPUNE I NEPOTPUNE OBVEZE

a)Potpune obveze. Vjerovnik je u obveznopravnom odnosu aktivna strana. Ako obveznopravni odnos promatramo s gledišta vjerovnikova zahtjeva na činidbu, govorimo o tražbini. Zato se ponekad i cjelokupno obvezno pravo naziva i tražbeno pravo.

Dužnik je u obveznom odnosu pasivna strana. Ako se obveznopravni odnos promatra s gledišta dužnika, govori se o obvezi.

Tražbina se sastoji od dvaju elemenata. Unutar tražbine postoji subjektivno obvezno pravo vjerovnika na određenu činidbu i zahtjev uperen protiv dužnika da se ta činidba i ispuni.

Tražbina = subjektivno pravo + zahtjev na ispunjenje.

Međutim, kako je obveza korelativan pojam, jer se izrazom obveza označuje i čitav obveznopravni odnos - obveza, naime, logički ne može postojati ako ne postoji i njoj odgovarajuća tražbina - moglo bi se umjesto o obvezi govoriti o dugovanju kad se želi označiti jedino dužnikova pozicija u obvezno- pravnom odnosu.

Dugovanje se, također, sastoji od dvaju elemenata. To su dug i odgovornost. Dug pokazuje sadržaj dužnikove obveze, a odgovornost znači dužnost ispunjenja na koju se odnosi vjerovnikov zahtjev. Obvezni odnos u kojem se tražbina sastoji od subjektivnog prava i zahtjeva, a dugovanje od duga i odgovornosti za dug naziva se potpunim obveznopravnim odnosom.

Nepotpune obveze!

b)Nepotpune obveze. Osnovno je pravilo građanskog prava da dužnik za preuzete obveze odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom. Postoje, međutim, slučajevi u kojima dužnik za postojeći dug uopće ne odgovara, ili pak ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim njezinim dijelom. U takvom se slučaju govori o nepotpunim obvezama. Nepotpune obveze pojavljuju se ili kao naturalne obveze ili pak kao obveze s ograničenom odgovornošću.

Naturalne obveze! Naturalne ili prirodne obveze!

aa)Naturalne ili prirodne obveze. U obveznom pravu poznati su slučajevi obveznopravnih odnosa u kojima na vjerovničkoj strani postoji samo subjektivno pravo na činidbu, ali bez vjerovničkog zahtjeva na ostvarenje prava. U takvom slučaju na dužničkoj strani postoji samo dug, ali bez odgovornosti. Takva se situacija javlja, npr. kod zastarjele obveze ili kod usmenog darovanja bez prave predaje.

Za takve je obveze karakteristično da se mogu valjano ispuniti. Ako dužnik ispuni dužnu činidbu, ne može ono što je dao ili platio, dakle ono što je ispunio, tražiti natrag. Dužnik, naime, nije platio nedug, nego dug.

Vjerovnik, međutim, ne može dužnika prisiliti na ispunjenje takve obveze. Kod vjerovnika je nestao zahtjev, a to praktički znači da ne može tužbom zahtijevati ostvarenje svoga prava.

Kod dužnika, pak, nema više odgovornosti, a to znači da bi se, kad bi ga vjerovnik tužio, mogao uspješno obraniti stavljanjem prigovora zastare, nedostatka oblika itd.

Zbog toga se takve obveze nazivaju naturalnim, nepotpunim ili neutuživim.

Prema tome, naturalne ili prirodne obveze su takve obveze koje se mogu valjano ispuniti, ali se ispunjenje ne može protiv volje dužnika tužbom ostvariti.

Na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti, nego isključivo na prigovor tuženika. Obveze s ograničenom odgovornošću!

bb)Obveze s ograničenom odgovornošću. Među nepotpune obveze obično se svrstavaju i one obveze kod kojih na vjerovničkoj strani postoji i pravo i zahtjev, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena.

Ograničavanje odgovornosti javlja se u tri oblika.

29

Razlika ovršnog i nekog drugog sustava! 1. Sustav abandona (napuštanja stvari)

U obveznom pravu ima slučajeva u kojima je dužnikova obveza koncentrirana ili, bolje reći, povezana isključivo s jednom stvari. Tako, npr., vlasnik koji od poštenog posjednika traži povrat svoje stvari mora ovome naknaditi nužne i korisne troškove. Međutim, vlasnik koji ne želi naknaditi troškove, može posjedniku prepustiti tu stvar. Vlasnik, dakle, stvar napušta i njome, a ne cjelokupnom svojom imovinom, odgovara za svoju obvezu podmirenja troškova.

Abandonalni ili noksalni sustav osobito je poznat u noksalnom pravu. 2. Ovršni ili pekulijarni sustav

Po tom sustavu dužnik za preuzete obveze ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim dijelom svoje imovine. Tako će, npr., u slučaju kad vjerovnici ostavitelja zatraže tzv. separatio bonorum (odvajanje ostavine od nasljednikove imovine) odgovarati nasljednik za ostaviteljeve dugove samo ostavinom, ili, kako se to obično kaže, ostaviteljevi vjerovnici mogu se, kad su zatražili separatio bonorum, namiriti samo iz ostavine, a ne mogu u ovršnom postupku zahvatiti i nasljednikovu imovinu.

Ta dva sustava spadaju u tzv. predmetno stegnutu odgovornost. 3. Sustav kvantitativno ograničene odgovornosti

Dok se u prva dva spomenuta sustava odgovornost ograničava na određeni predmet, ili određeni krug predmeta, dotle se u kvantitativno ograničenoj odgovornosti imaju pred očima slučajevi u kojima dužnik za preuzete obveze, doduše odgovara čitavom svojom imovinom, ali samo do stanovitog iznosa. Na primjer, nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove čitavom svojom imovinom, dakle i svojom i naslijeđenom, ali samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

3. OBVEZE S VIŠE SUBJEKATA (PLURALISTIČKE OBVEZE) Dualističke se obveze javljaju u dvije varijante.

Prema jednoj je jedan subjekt vjerovnik, a drugi dužnik – u tom slučaju je riječ o jednostranoobveznom odnosu.

Prema drugoj varijanti svaka je strana istovremeno i vjerovnik i dužnik – tada je riječ o dvostranoobveznom odnosu.

Ima i takvih obveznopravnih odnosa u kojima se na svakoj strani, ili na obje strane istodobno, nalazi više subjekata – tada govorimo o pluralističkim obvezama.

Pluralističke obveze su obveze s više subjekata bilo na kojoj obveznoj strani ili na obje strane. Pluralističke se obveze dijele na djeljive, nedjeljive i solidarne.

a) Djeljive obveze. Djeljiva ili razdijeljena obveza nastaje kad je činidba djeljiva, a u obveznopravnom se odnosu pojavljuje više subjekata.

Prema ZOO-u obveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima. Ti dijelovi moraju imati ista svojstva kao i cijela činidba, a činidba tom podjelom ništa ne gubi od svoje vrijednosti.

Činidba je, dakle, djeljiva onda kada se može podijeliti na dijelove ili kvote. Djeljive su npr. novčane činidbe.

Ako, npr. tri suvlasnika jedne vile koja ima jedan deseterosobni stan kao najmodavci zaključe ugovor o najmu stana s jednim najmoprimcem uz najamninu od 900 kn mjesečno, očigledno je da će svaki od suvlasnika imati pravo na 300 kuna mjesečne najamnine. Najmoprimac plaća doista svakom suvlasniku, ako ništa drugo nije bilo ugovoreno, po 300 kuna. Ako jednome od suvlasnika ne plati, ne može drugi kojemu je njegova kvota plaćena, tužiti jer je to razdijeljena obveza.

Prema tome, kad u djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se medu njima dijeli, ako nije drukčije ugovoreno, na jednake dijelove i svaki od njih može zahtijevati samo svoj dio tražbine.

Ako pak u djeljivoj obvezi ima više dužnika, obveza se među njima dijeli na jednake dijelove (izuzev drukčije ugovorene podjele) i svaki od njih odgovara za svoj dio duga.

99. Odgovornost dužnika kod djeljive obveze nastale trgovačkim ugovorom

Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost (predmnjeva solidarnosti).

Rizik insolventnosti dužnika svaki vjerovnik snosi za svoj dio tražbine.

30

Prekid zastare ide u korist samo onog vjerovnika koji se na prekid poziva, odnosno pogađa samo onog dužnika prema kojem je prekid poduzet.

Zakašnjenje dužnika prema jednom vjerovniku ne proizvodi učinke prema ostalim vjerovnicima. Novacija između vjerovnika i jednog dužnika ne proizvodi učinke prema ostalim vjerovnicima. Medutim, iako svaki dio ima svoju samostalnu sudbinu, tj. može se samostalno ugasiti, zastarjeti itd., ipak djeljive obveze tretiramo kao cjelinu unutar pluralističkih obveza zato jer ih u materijalnopravnom pogledu veže u jedinstvo to što potječu iz jedne iste pravne osnove.

Nedjeljive obveze! b) Nedjeljive obveze

1.Pojam. Nedjeljiva ili nerazdijeljena obveza nastaje kao posljedica nedjeljivosti činidbe ako se u obveznom odnosu nalazi više subjekata bilo na kojoj strani.

Nedjeljiva je ona činidba koja se ne može podijeliti u kvote. Nedjeljive su uglavnom činidbe:

činjenja (npr. izrada umjetničke slike, istina ta se činidba ne može ispuniti odjednom, jer izrada slike traje neko vrijeme, ali postupno izrađivanje slike ne znači dijeljenje činidbe, jer pojedini akt izrade pravno nije dio činidbe),

trpljenja (npr. služnost puta se ne može osnovati do polovice toga puta) i propuštanja,

a rjeđe činidba davanja.

Nedjeljive činidbe treba promatrati kroz dva slučaja: slučaj više vjerovnika i slučaj više dužnika. Nedjeljive obveze s više vjerovnika!

2.Slučaj više vjerovnika.

Primjer. A., B. i C. se sporazumiju da od D-a uzmu na godinu dana u zakup automobil. To su tri vjerovnika, a činidba je nedjeljiva, jer D. ne može predati kotače A-u, volan B-u, a karoseriju C-u. Tu je tražbina samo jedna, a sadržaj joj je pravo da se zahtijeva izručenje automobila. To pravo je nedjeljivo pa je, prema tome, svaki suvjerovnik subjekt cijele tražbine. I A. i B. i C. mogu zahtijevati predaju automobila. Međutim, ako D. preda automobil A-u, on nije ispunio svoju obvezu prema B-u i C-u, jer obvezu ne može ispuniti na dijelove jer je činidba nedjeljiva.

Iz toga slijedi da u slučaju nedjeljive obveze s više vjerovnika svaki je od vjerovnika subjekt cijele tražbine, ali ispunjenje činidbe mogu zahtijevati samo svi zajedno. Jedan od njih može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od drugih vjerovnika da primi ispunjenje.

No, tu treba paziti na jednu stvar. Svaki od vjerovnika ima samostalno pravo na tužbu; da bi podigao tužbu, ne treba pristanak drugih suvjerovnika. On samo mora tužbeni zahtjev postaviti kumulativno, a ne samo za sebe. Stoga, ako bi sam A. tužio D-a na predaju, morao bi u tužbi staviti zahtjev: "D. je dužan predati auto A-u, B-u i C-u."

Postavlja se pitanje što će biti onda kad dužnik hoće ispuniti obvezu, a ne zna kome bi je ispunio ili je ne može ispuniti svima, ili pak oni odbijaju primiti ispunjenje. U takvom slučaju kad dužnik ni uz najbolju volju ne može ispuniti obvezu može tražiti da se predmet preda u sudski polog ili javnom bilježniku, ako je stvar pogodna za čuvanje. Dužnik stavlja stvar u ostavu za sve vjerovnike. I svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da objekt činidbe položi sudu ili javnom bilježniku.

Prema tome, u slučaju više vjerovnika dužnik je dužan ispuniti činidbu svima zajedno, jednome onda kad je ovlašten od ostalih i kad zahtijeva u ime svih, ili pak može položiti dug u sudsku ostavu ili javnom bilježniku.

Što se tiče međusobnog odnosa samih vjerovnika, to je odnos koji se uređuje posebno i dužnika se ne tiče. Na primjer, dužnika D. se ne tiče kad preda automobil hoće li se u njemu voziti samo A.

3. Slučaj više dužnika. Ako u nedjeljivoj obvezi postoji više dužnika, odgovornost za ispunjenje obveze tereti svakog sudužnika u cijelosti. Činidba se ne može ispuniti na dijelove. Zbog toga je vjerovnik ovlašten od bilo kojeg dužnika zahtijevati ispunjenje cijele činidbe.

Na primjer, tri arhitekta obvežu se izraditi nacrt za jednu kuću. Vjerovnik može od bilo kojega od njih zahtijevati cijeli nacrt.

Ali čim je jedan od dužnika u nedjeljivoj obvezi ispunio dužnu činidbu, obveza se u cijelosti prema svima gasi.

Što se tiče internog odnosa između sudužnika, njihov se međusobni odnos razrješava na temelju regresa. Onaj koji je ispunio cijelu činidbu ima pravo zahtijevati od ostalih da mu naknade onoliko koliko na svakoga od njih otpada.

31

Uzmimo da su trojica bila dužna predati jednu knjigu. Jedan je od njih knjigu kupio i predao. Razumije se da se on može od ostale dvojice regresirati za onaj dio cijene koji na njih otpada (od svakoga po jednu trećinu ako medu njima nije bilo dogovoreno drukčije).

Propisi o solidarnim obvezama primjenjuju se na odgovarajući način i na nedjeljive obveze. Solidarne obveze!

c) Solidarne obveze

1.Pojam. Solidarna obveza je takav obveznopravni odnos u kojemu je svaki od više suvjerovnika ovlašten zahtijevati ispunjenje cijele činidbe od bilo kojeg dužnika, a svaki od više sudužnika dužan je dijelu činidbu ispuniti premda je činidba djeljiva.

Ako je činidba jedanput ispunjena, namireni su svi vjerovnici i oslobođeni svi dužnici.

Naziv "solidarna obveza" potječe otuda što je svaki od suvjerovnika ovlašten u cijelosti, in solidum, zahtijevati ispunjenje činidbe od bilo kojeg sudužnika.

Za sudužnike u solidarnoj obvezi vrijedi ono poznato pravilo solidarnosti: svi za jednoga, jedan za sve. Solidarna obveza će biti aktivna ako na vjerovničkoj strani ima više subjekata. To je tzv. aktivna solidarnost.

Solidarnost može biti pasivna ako na dužničkoj strani ima više dužnika. To je tzv. pasivna solidarnost.

2.Aktivna solidarnost. Osnovna je karakteristika aktivne solidarnosti u tome da je svaki od suvjerovnika ovlašten zahtijevati ispunjenje cijele činidbe. Ali, ako imamo na umu da je činidba djeljiva, vjerovnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje i dijela činidbe. Na primjer, A. i B. se dogovore da će kao solidarni vjerovnici pozajmiti C-u 10.000 kuna. A. može zahtijevati od C-a cijelu svotu i ako je C. platio, namiren je A. i B. Isto tako može učiniti i B. Ali A može zatražiti C-a da mu plati samo 2.500 kuna ako to A-u odgovara.

Vidimo da je kod aktivne solidarnosti svaki vjerovnik alternativno subjekt cijele tražbine. To znači da dužnik može platiti onom vjerovniku kojemu hoće, sve dok neki vjerovnik ne zatraži ispunjenje.

Tu valja imati na umu ovo: dužnik se oslobađa obveze prema drugim suvjerovnicima tek onda kad je vjerovnik koji tuži namiren, a ne već onda kad se obveza utuži.

Aktivna solidarnost izmedu vjerovnika nastaje samo kad je ugovorena ili

zakonom određena,

ali može biti utemeljena i na razredbi posljednje volje.

Svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vjerovnika koji je primio ispunjenje od dužnika da mu preda dio koji mu pripada. Ako iz odnosa medu vjerovnicima ne proistječe što drugo, svakome solidarnom vjerovniku pripada jednak dio.

100. Solidarni dužnici

3. Pasivna solidarnost. Pasivna solidarnost je takav obveznopravni odnos u kojem je svaki od sudužnika usprkos djeljivosti činidbe dužan ispuniti cijelu činidbu bilo kojem vjerovniku. Razumije se da može ispuniti i dio činidbe ako to vjerovnik zahtijeva.

Pasivna solidarnost ima tipičnu svhu koja se sastoji u tome da se vjerovniku pruža veća sigurnost da će mu činidba biti doista i ispunjena. Na primjer A., B. i C. kao solidarni dužnici uzmu zajam od 12.000 kuna od D-a. Razumije se da je tu D. dobio veću sigurnost, jer može povrat pozajmljene svote tražiti od bilo kojeg od solidarnih dužnika. To je moguće stoga što, premda se radi o jednom dugu, ipak za nj odgovaraju i A. i B. i C. Da se doista radi samo o jednom dugu, vidi se po tome što se ako dug plati, recimo B., oslobadaju i A. i C.

S obzirom na takvu situaciju izgrađena je za pasivnu solidarnost posebna formula. Dijeleći obvezu (dugovanje) na dug i odgovornost, kažemo da glede duga formula glasi aut-aut (ili-ili), a glede odgovornosti et-et (i-i).

To znači da je kod solidarne obveze dug alternativan, ali je odgovornost kumulativna. Prema tome, vjerovnik može kao dužnika zahvatiti bilo A-a, bilo B-a, bilo C-a. Ali, ako se ne namiri od jednoga u potpunosti, odgovaraju za ostatak i drugi.

Solidarnost se u pravilu ne presumira. Za nastanak solidarne obveze, bilo aktivne, bilo pasivne, uvijek je potrebna posebna pravna osnova.

Iznimku imamo kod trgovačkih ugovora. Naime, kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgvornost.

32

Pasivna solidarnost nastaje:

Ugovorom. Ako je činidba djeljiva, a na pasivnoj se strani nalazi više subjekata, potrebno je da se dužnici u ugovoru izrijekom obvežu kao solidarni dužnici. Stoga, npr. ako A. i B. dignu zajam od 10.000 od C-a i ništa posebno ne ugovore, nastaje dijeljiva, a ne solidarna obveza. Ako se hoće osnovati solidarna obveza, potrebno je navesti npr. "A, i B. kao solidarni dužnici obvezuju se itd."; Odredbom posljednje volje. Na primjer, ostavitelj odredi u oporuci ovako: "Moji nasljednici A., B. i C. dužni su mi zajedno podignuti nadgrobni spomenik ";

Zakonom. Izravno iz zakona ne nastaje solidarna obveza (kao ni obveza uopće), nego se tu radi o tome da zakon uz postojanje nekih činjenica i bez obzira na stranačku volju veže nastanak solidarne obveze. Ako npr. više osoba uzrokuje štetu zajedno, svi sudionici po zakonu odgovaraju solidarno uključujući i njihove poticatelje i pomagače. Zatim prema našem Zakonu o nasljeđivanju nasljednici solidarno odgovaraju za ostaviteljeve dugove.

4.Prestanak solidarne obveze. Solidarna obveza prestaje ispunjenjem dužne činidbe ili kompenzacijom, a pod određenim pretpostavkama i otpustom duga.

Glede otpusta duga, treba reći da u slučaju solidarnosti vjerovnika, otpustom duga koji izvrši jedan od vjerovnika smanjuje se solidarna obveza za iznos njegove tražbine. Njegova odluka o otpustu njegovog dijela duga ne dira u prava ostalih vjerovnika.

Kod solidarnih dužnika, otpust duga izvršen sporazumno s jednim dužnikom oslobađa obveze i ostale dužnike osim ako je otpust za svrhu imao da oslobodi duga samo onog dužnika s kojim je otpust izvršen. U tom se slučaju za ostale dužnike solidarna obveza smanjuje samo za njegov dio.

Prema tome, treba utvrditi je li riječ o otpustu in rem (otpust kojem je namjera otpust duga prema svim dužnicima s ciljem gašenja obveze) ili o otpustu in personam (otpust kojem je namjera oslobođenje od duga za točno određenog dužnika).

5.Regres između sudužnika. Promatrajući solidarnu obvezu s gledišta pasivne solidarnosti, možemo uočiti postojanje dvaju odnosa u okviru solidarne obveze:

Prvi odnos postoji između vjerovnika na jednoj strani i zajednice dužnika na drugoj strani. Taj se odnos naziva odnosom solidarnosti. Znamo da to s gledišta dužnika znači jedan za sve, svi za jednoga, a za vjerovnika da zahtijeva namirenje bilo od kojeg sudužnika.

Osim tog odnosa solidarnosti postoji i drugi, unutarnji odnos između samih dužnika. Taj se odnos naziva odnos regresa i postaje aktualnim pošto jedan od solidarnih dužnika podmiri vjerovnika. Pravo regresa! Regres!

Pravo regresa znači pravo povrata. Naime, kad jedan od sudužnika u cijelosti podmiri vjerovnika, tada takav dužnik ima pravo da se na jednake dijelove namiri od ostalih sudužnika, jer on nije platio samo svoj nego i njihov dug.

Ako je solidarna obveza osnovana u isključivom interesu jednog od solidarnih dužnika, on je dužan naknaditi cijeli iznos obveze sudužniku koji je namirio vjerovnika.

Ali, ako je jedan od solidarnih dužnika postao nesposoban obvezati se odnosno nesposoban platiti, tada u odnosu između dužnika nastaje stanovita modifikacija, jer njegov dio moraju na sebe preuzeti drugi sudužnici. Međutim, insolventnost jednoga od sudužnika mora nastati prije isplate solidarnog duga. Ako je insolventnost nastupila poslije isplate, tada to škodi samo placu.

Na primjer, A., B. i C. solidarno duguju D-u 9.000. U međuvremenu A. je postao insolventan (nema odakle platiti). Ako B. plati cijeli dug, moći će od C-a zahtijevati 4.500 kn, jer toliko sada iznosi kvota. Međutim, ako B. plati dug, pa tek nakon toga A. postane insolventan, moći će se od C-a zahtijevati samo 3,000 kn. Zahtjev na 3.000 protiv A-a propada mu; ne može ga, naime, ostvariti jer ovaj više nema imovine.

istaknuvši prigovor zastare. Navedite obveze s više činidaba!

4.OBVEZE S VIÅ E ÄŒINIDABA

Alternativne, fakultativne, kumulativne obveze! Alternativne obveze!

a) Alternativne obveze su takve obveze kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim ispuni jednu od njih, oslobađa se obveze.

Na primjer, netko je obvezan predati ili radio-aparat ili motorkotač. Čim preda, recimo, radio-aparat, riješio se u potpunosti cijele obveze.

33

Ako što drugo nije ugovoreno (npr. da će izbor izvršiti vjerovnik ili treća osoba), pravo izbora pripada dužniku. Izbor je učinjen kada strana koja ima pravo izbora drugu obavijesti o onome što je izabrala. Od tog trenutka izbor se više ne može mijenjati.

Postane li koja od činidaba nemogućom, zbog događaja za koji nijedna strana ne odgovara (npr. zbog više sile), obveza se ne gasi nego ograničuje na preostalu činidbu odnosno preostale činidbe.

Ako za nemogućnost jedne činidbe odgovara dužnik, obveza se ograničuje na preostalu činidbu, osim ako je pravo izbora imao vjerovnik u kojrm slučaju vjerovnik može po svom izboru zahtijevati preostalu činidbu ili naknadu štete.

Ako je vjerovnik odgovoran što je jedna od činidaba postala nemogućom, dužnikova obveza se gasi. No, ako je dužnik imao pravo izbora, tada on može izvršiti svoju obvezu ispunjenjem preostale činidbe i od vjerovnika zahtijevati naknadu štete. Ako je, pak, pravo izbora imao vjerovnik koji je skrivio nemogućnost jedne činidbe, tada on može dužniku naknaditi štetu i zahtijevati ispunjenje preostale činidbe.

Fakultativne obveze! Fakultativne obveze i primjer!

101. Koja je razlika između fakultativne obveze i fakultativne tražbine?

b)Fakultativne obveze su one kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno osloboditi se svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe.

To se njegovo ovlaštenje naziva alternativnim ovlaštenjem ili facultas alternativa.

Na primjer, netko je prodao nalivpero za 30 kuna, a poslije sazna da vrijedi 200 kuna. U tom slučaju prodavatelj može zahtijevati razvrgnuće prodaje zbog tzv. prekomjernog oštećenja. Međutim, kupac koji je u tom slučaju dužan vratiti stvar prodavatelju može je ipak zadržati ako prodavatelju doplati punu vrijednost nalivpera. Ovdje je obveza kupca povrat stvari, a alternativno ovlaštenje nadoplata cijene.

Ako do nemogućnosti činidbe dođe bez dužnikove krivnje, obveza se gasi.

Ako je činidba postala nemogućom dužnikovom krivnjom, vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete, ali se dužnik može osloboditi obveze na naknadu štete ispunjenjem činidbe na koju je kao alternativu ovlašten.

Alternativno ovlaštenje je moguće i na strani vjerovnika. Prema ZOO-u, to je moguće ako je tako ugovoreno ili predviđeno zakonom. Sastoji se u tome da vjerovnik može umjesto dugovane činidbe zahtijevati od dužnika neku drugu određenu činidbu. ZOO naziva to fakultativnom tražbinom. Kumulativne obveze!

c)Kumulativne obveze su obveze u kojima dužnik duguje više činidaba, a obveze se oslobađa ako ih sve ispuni.

Ispunjenje može biti ugovoreno u isto doba ili sukcesivno. Sukcesivno će osobito doći u obzir kod, npr. kupnje opreme za neku tvornicu, gdje se obično predvidi vremenski raspored isporuka pojedinih strojeva itd.

Dode li do nemogućnosti ispunjenja koje od činidaba, gleda se na uzrok nemogućnosti. Ako dužnik ne odgovara za nemogućnost ispunjenja, obveza se u pogledu te činidbe gasi. Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje preostalih činidaba ako mu to odgovara, ako ne, obveza se u cijelosti gasi. Skrivi li dužnik nemogućnost ispunjenja, vjerovnik ima pravo na naknadu štete i na ispunjenje ili odustaju od preostalih činidaba.

Novčane obveze!

5. NOVÄŒANE OBVEZE

a)Pojam. Novčana je ona obveza koja za činidbu ima određeni iznos novca.

Kako se novčana činidba više ne smatra činidbom davanja zamjenjivih stvari nego činidbom vrijednosti, ključno pitanje kod novčanih obveza je treba li visinu novčane obveze usklađivati s promjenama u vrijednosti novca do kojih dođe u vremenu od sklapanja pravnog posla do trenutka ispunjenja novčane činidbe, osobito u poslovima na dulji rok. Odgovor treba potražiti u načelu monetarnog nominalizma.

Načelo monetarnog nominalizma/valorizma! Iznimke! / Teorije nominalizma i valorizma, koja je kod nas prihvaćena i slučajevi odstupanja od teorije nominalizma?

b)Načela nominalizma i valorizma.

Načelo monetarnog nominalizma! Načelo nominalizma! 102. Načelo monetarnog nominalizma

34

Načelo monetarnog nominalizma prihvatio je ZOO i izrazio u odredbi: "Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo" (npr. zaštitne klauzule). Ovo načelo isključuje da dužnik odgovara za gubitak vrijednosti novca (npr. inflacija), jer je dužnik dužan platiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (npr. zaštitne klauzule).

Načelo valorizma!

Prema načelu valorizma promjena vrijednosti novca odnosno njegove kupovne moći zahtijeva promjenu visine novčane svote koja je objekt novčane obveze. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedimca treba povećati, a ako poraste, broj novčanih jedinica treba smanjiti.

Krajnja svrha valorizacije jest osiguranje razmjene ekvivalenata što je temeljni smisao načela jednake vrijednosti činidaba i načela pravičnosti, kao osnovnih načela obveznog prava.

Usprkos tako značajnim pozitivnim stranama načela valorizma, u suvremenim se pravnim sustavima općenito prihvaća načelo nominalizma. Presudan je prigovor koji se upućuje valorističkom načelu, naime, da ono ima za posljedicu neodređenost novčane obveze zbog čega je latentno izvorište sporova među stranama. Dalja je posljedica otežavanje i usporavanje prometa i unošenje u nj elemenata nesigurnosti.

S druge strane, isključiva primjena načela nominalizma urodila bi potpunim žrtvovanjem načela ekvivalentnosti i pravičnosti. Da se to ne bi dogodilo, zakonodavstva u pravilu dopuštaju odstupanje od načela nominalizma. To se čini propisivanjem određenog broja iznimaka ili davanjem odredbama o nominalizmu dispozitivnog karaktera, što omogućuje stranama ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula. Njima stranke preveniraju gubitak zbog promjene vrijednosti novca.

Iznimke od načela nominalizma!

103.Izuzeci od načela monetarnog nominalizma / Odstupanja od načela monetarnog nominalizma Prema ZOO-u odstupanja od načela nominalizma moguća su samo ako su predviđena zakonom. Nekoliko slučajeva odstupanja predvideno je u ZOO.

Tako na primjer:

odredbama o izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus) dopušteno je, pod odredenim pretpostavkama, sporazumno izmijeniti sadržaj ugovornih obveza, što se odnosi i na novčanu obvezu;

ako u slučaju ništetnosti ili pobojnosti ugovora nije moguće izvršiti povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum), daje se novčana naknada prema cijenama, ne u vrijeme sklapanja ugovora, već onima u vrijeme donošenja sudske odluke;

visina novčane naknade materijalne štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a ne u vrijeme dospjelosti obveze naknade štete koje se podudara s trenutkom nastanka štete; dosuđena naknada štete u obliku rente može se povećati ili smanjiti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju odluke.

104.Zaštitne klauzule / Indeksna klauzula – klizna skala / Razlika između klizne skale i indeksne klauzule

105.Nabrojite najmanje 4 zaštitne klauzule kod ugovora sa novčanom obvezom?

Zlatne monetarne klauzule, valutne monetarne klauzule, klizna skala, indeksna klauzula Postavlja se pitanje dopušta li naše obvezno pravo ugovaranje zaštitnih klauzula? Potrebno je razlikovati

monetarne klauzule, indeksne klauzule i klauzulu o kliznoj skali.

Objasnite zaštitne monetarne klauzule!

106. Valuta obveze

Glede zaštitnih monetarnih klauzula (zlatnih i valutnih) dopušteno je samo ugovoriti da će se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunati na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute prema odredenoj stranoj valuti. U tom slučaju obveza se ispunjava plaćanjem u domaćoj valuti prema tečaju koji strane ugovore. Ako, pak, strane ne ugovore tečaj, isplata će se izvršiti prema prodajnom

35

tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. Dakle, dva su datuma odlučna za preračunavanje valute obveze u valutu plaćanja: ili dan dospjelosti ili po zahtjevu vjerovnika dan plaćanja.

Nije, medutim, dopušteno, osim u nekim zakonom predvidenim slučajevima, ugovarati plaćanje novčane obveze u zlatu ili nekoj stranoj valuti. Ako se to ipak učini, ispunjenje takve obveze može se zahtijevati isključivo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. Dakle, valuta obveze je zaštitna klauzula prema kojoj je cilj zaštiti vjerovnika od pada (gubitka) vrijednosti novca (npr. inflacija).

Indeksna klauzula! Å to je to indeksna klauzula? Monetarna, indeksna klauzula!

107. Indeksna klauzula i klizna skala

Indeksna klauzula je ugovorna odredba kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (npr. zavoda za statistiku).

Klizna skala!

108. Kod koje vrste ugovora se može ugovoriti klizna skala? Kod ugovora o građenju.

Klizna skala je ugovorna klauzula prema kojoj se, u ugovorima kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete (npr. ugovor o gradenju i sl.), ugovorena cijena čini ovisnom o cijeni potrebnog materijala, rada i drugih troškova proizvodnje, u određeno vrijeme i na odredenom tržištu.

109. Koja je rezlika između klizne skale i indeksne klauzule?

Kod klizne skale uzima se u obzir cijena rada i materijala koje npr. građevinar koristi, dok se kod indeksne klauzule uzima u obzir cijena roba i usluga koje određuje određeno državno tijelo, npr. Zavod za satistiku.

110. Što je zajedničko indeksnoj klauzuli i kliznoj skali?

Obje su zaštitne klauzule, ugovorne odredbe kojima se iznos novčane obveze odnosno ugovorena cijena čine ovisnima o određenim cijenama – promjeni cijene dobara, roba i usluga odnosno cijeni materijala, rada i drugih troškova proizvodnje. Također je zajednička karakteristika tih kaluzula da kada su ugovorene svota novčane obveze još nije poznata u trenutku sklapanja ugovora, nego će se utvrditi u nekom kasnijem trenutku.

111.Kamate

112.Određivanje zateznih i ugovornih kamata / Parametri za određivanje zateznih i ugovornih kamata / Načelo rationae personae kod određivanja najviše stope ugovornih kamata? Primjenjuje se subjektivni kriterij (ratione personae) što znači da o svojstvu subjekta u konkretnom obveznopravnom odnosu ovisi visina kamatne stope, jer kamatna stopa nije ista kod trgovaca i ostalih sudionika, kod trgovačkih ugovora je viša nego kod građanskih.

113.Specifičnost ugovornih i zateznih kamata kod trgovačkih ugovora i između trgovaca i osoba javnog prava / Posebne odredbe za odnose iz trgovačkih ugovora između trgovaca i osoba javnog prava – specifičnost za ugovorne i zatezne kamate Kamate su za u odnosima između trgovaca i trgovaca i osoba javnog prava više nego u odnosima između ostalih subjekata

c) Kamate. Važna posebnost novčane obveze jest da uz nju može nastati jedna nova obveza, obveza na kamate.

Kamate su naknada za korištenje tudih zamjenjivih, pokretnih stvari, najčešće novca. Visina ove naknade odmjerava se prema visini glavnice i trajanju njezina korištenja. Kamate se često nazivaju i civilnim ili građanskopravnim plodovima (za razliku od prirodnih plodova) jer se stječu na osnovi postojanja nekog građanskopravnog odnosa. Ne predstavljaju kamate davanja u obvezama različitim od glavnice, ili u radu, kao ni davanja koja nisu odmjerena po trajanju korištenja, nego paušalno.

36

114. Vrste kamata i Å¡to su

Prema osnovi nastanka kamate se dijele na: zakonske (usurae legales) i

ugovorne (usurae conventionales).

115. Razlike ugovornih i zateznih kamata

Zakonske kamate imaju svoj temelj u zakonskoj normi kojom se dužniku nameće, uz podmirenje glavnice, i obveza na kamate. Kao primjer navodimo nekoliko takvih odredaba ZOO:

dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate; ugovorna strana koja u slučaju raskida ugovora vraća primljeni novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je novac primila;

kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate;

kod zajma kao trgovačkog ugovora, zajmoprimac duguje kamate i ako nisu ugovorene;

u slučaju prodaje na kredit, kupac duguje kamate od kad mu je stvar predana, bez obzira na to je li dospjela obveza na isplatu cijene.

Plaćaju se i kad nema zakašnjenja.

116. Primjer zakonskih kamata

Ugovor o zajmu je primjer zakonskih kamata koje nisu istodobno i zatezne, jer se one plaćaju bez obzira na to je li dužnik u zakašnjenju s ispunjenjem svoje obveze ili nije.

Najpoznatiji primjer zakonskih kamata jesu zatezne kamate koje se spominju u prva tri navedena primjera.

117.Moratorne (zatezne) kamate / Zatezne kamate

118.Kod zateznih kamata – na kakve se obveze odnose i zbog čega se određuju?

Zatezne ili moratorne kamate sankcija su prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Nema li zakašnjenja, nema ni zatezne kamate. Visina stope zatezne kamate utvrđuje se posebnim zakonom ili drugim propisima. Vrlo često se mijenja ovisno o stopi inflacije i gospodarskoj politici države.

Zatezna kamata – kolika je? Uredba o visini stope z.k.? Stopa zakonskih zateznih kamata? Za odnose iz trgovačkih ugovora i odnose trgovca i osobe javnog prava stopa zateznih kamata iznosi eskontnu stopu + 8%, a za ostale odnose iznosi eskontnu stopu uvećanu za 5%.

119.ZOO na vise mjesta donosi posebne odredbe koje su vazece u odnosu na osobe javnog prava. Koje osobe se smatraju osobama javnog prava? / Koje osobe su osobe javnog prava? Osobe koje su dužne postupati po propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava.

120.Kako su u novom ZOO uređene ugovorne i zatezne zakonske kamate, kako se određuje visina kamata?

121.Određivanje stope zatezne kamate za trgovce i osobe javnog prava / Stopa zateznih kamata u odnosima iz trgovačkih ugovora prema ZOO 2005. i temeljni parametar primjene / 3. Određivanje stope zateznih kamata za trgovce / Kako se određuje stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora? / Kako se određuje stopa zateznih kamata iz trgovačkih ugovora? / Kako se određuje stopa zateznih kamata u odnosima iz trgovačkih ugovora? / Koliko iznosi zakonska stopa zateznih kamata na potraživanje iz trgovčkih ugovora?

122.Uz što se veže stopa zakonske zatezne kamate? / Tko odlučuje o visini zateznih kamata?

Važno je znati kako se određuju, dok sama stopa nije toliko važna.

Visina stope zateznih kamata utvrđena je u ZOO. Stopa zakonskih zateznih kamata veže se uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke i mijenja se sukladno promjeni te stope (npr. 15%). Za odnose iz trgovačkog ugovora i odnose trgovca i osobe javnog prava stopa zateznih kamata se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je

37

prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a za odnose među ostalima za pet postotnih poena. Uz određeno ograničenje, kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava strane mogu ugovoriti drukčiju stopu zateznih kamata. Ali ništetna je navedena odredba ugovora ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom ocjene je li odredba ugovora o stopi zateznih kamata ništetna uzet će se, između ostalog, u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđene stope zateznih kamata. Stopa zateznih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine. Hrvatska narodna banka dužna je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u »Narodnim novinama«.

Ako zatezne kamate ne pokrivaju štetu koju vjerovnik trpi u cijelosti, vjerovnik ima pravo na razliku do potpune naknade štete. No, treba upozoriti da vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira je li zbog dužnikova zakašnjenja pretrpio kakvu štetu.

Na novčane obveze, bez obzira u kojoj su valuti izražene, zaračunavaju se zatezne kamate po stopi utvrđenoj u ZOO.

123. 2 iznimke od zabrane anatocizma

na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (iznimka kod zateznih kamata)

može se unaprijed ugovoriti povećana godišnja kamatna stopa ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme (iznimka kod ugovornih kamata)

U vezi sa zateznim kamatama potrebno je naglasiti da je u našem obveznom pravu zabranjen anatocizam odnosno naplaćivanje kamata na kamate (Usurae ursurarum non potest).

124.Da li se mogu zahtijevati zatezne kamate na neisplaćene kamate (kamate na kamatu)? / Da li se zaračunavaju zatezne kamate zbog neisplate obveze

da ne

125.Procesna kamata / Å to je to procesna kamata i od kada se moze zahtijevati?

126.Kada se može zahtjevati isplata zateznih kamata na neisplaćene dospjele kamate? / Da li se na naisplaćene kamate mogu zahtijevati zatezne kamate? Objasni cjelovito! / Kad na dospjele a neiplaćene kamate teku zatezne kamate?

Prema tome, na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate. Zakonom je moguće utvrditi iznimke a jednu predviđa i ZOO koji kaže da se "na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate, ali samo od dana kada je zahtjev (tužba) za njihovu isplatu podnesen sudu" - to su procesne kamate.

Ugovorne su kamate naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari utvrđena ugovorom.

Osnova ugovornih kamata je najčešće ugovor o zajmu.

Stopu ugovornih kamata utvrđuju ugovorne strane, s tim da ne smiju prekoračiti granicu utvrđenu zakonom.

127.Ugovorne kamate – kako se određuje najviša stopa prema novom zakonu? / Ugovorne kamate – kolike mogu biti i kako se računaju?

128.Maksimalna stopa ugovornih kamata za trgovce Oni mogu valjano ugovoriti kamatnu stopu koja je za 50% (polovica) viša od stope zakonske kamate (15%) – dakle 7,5%.

129.Prema kojem kriteriju se određuje najviša stopa ugovornih kamata između trgovaca ili između trgovaca i osoba javnog prava (Napomena – ne traži se da iznesete brojčano koliko je ova stopa danas, već način njezina određenja).

38

130.U čemu je razlika kod ugovornih kamata u poslovima između trgovaca i osoba javnog prava i kod ostalih ugovora? Objasnite?

ZOO veže stopu ugovornih kamata uz stopu zateznih kamata i određuje da ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata na dan sklapanja ugovora odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako se radi o obveznom odnosu u kojem barem jedna osoba nije trgovac. Za ugovore između trgovaca i trgovca i osobe javnog prava predviđena je mogućnost ugovaranja kamata po stopi koja je različita od stope ugovornih kamata u odnosima izmedu ostalih subjekata, ali može biti viša od te stope samo za polovinu. Dakle, propisi o visini stope zateznih kamata za trgovce nisu prisilne naravi jer oni mogu ugovoriti i drukčiju visinu stope kamata (rationa personae).

Ako je kamata ugovorena, ali stopa nije, kod od kojih barem jedna nije trgovaca ona može iznositi jednu četvrtinu zateznih kamata, a kod trgovaca jednu polovinu zateznih kamata.

131.Koliko iznosi ugovorna kamata ako je ugovorena viša kamata od dopuštene

Ako bi strane ugovorile višu stopu od dopuštene, primjenjuje se najviša dopuštena stopa.

132. Na koje se razdoblje odnosi ugovorna kamata

Stopa ugovornih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine.

133.ZOO na vise mjesta donosi posebne odredbe koje su vazece u odnosu na osobe javnog prava. Koje osobe se smatraju osobama javnog prava? / Koje osobe su osobe javnog prava?

U smislu Zakona o obveznim odnosima osobe javnog prava su osobe koje su obvezne postupati po propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava.

I kod ugovornih kamata zabranjen je anatocizam.

Dopušteno je, međutim, unaprijed ugovoriti da će se stopa povisiti ako dužnik ne bi na vrijeme platio dospjele kamate.

134.Kamate kod nenovčanih obveza / Da li se kod nenovčanih obveza mogu ugovoriti kamate? Obrazloži odgovor!

Ugovorne se kamate mogu odnositi, osim na novac, i na druge zamjenjive stvari, npr. na uzajmljenih

100kg pšenice ugovori se 10 posto kamata u pšenici. Ako je riječ o kamatama u nenovčanim obvezama, dakle o obvezama koje imaju za predmet stvari određene po rodu, mogu se ugovoriti kamate u tim istim, zamjenjivim stvarima, primjerice žito za žito, ulje za ulje i slično. Nije dopušteno ugovarati kamate u novcu za obvezu kojoj su predmet stvari određene po rodu (zamjenjive stvari) ili kamate u drugom obliku zamjenjive stvari, primjerice žito za šećer i slično. Kamate u nenovčanim obvezama koje imaju za predmet stvari određene prema rodu pripadaju vjerovniku samo ako su ugovorene. Ako nisu dužnik je dužan naknadu štete koja je nastala zbog zakašnjenja dužnika. Zatezne kamate duguje samo dužnik u novčanim obvezama.

U kakvom su odnosu ugovorne naspram zateznih kamata? Hoće li, na primjer, zajmoprimac koji duguje ugovorne kamate, plaćati nakon zakašnjenja zatezne ili nastaviti s plaćanjem ugovornih kamata? Ako su ugovorne više od zakonskih kamata, ugovorne teku i nakon zajmoprimčeva zakašnjenja, a ako su ugovorne niže, plaća zatezne kamate.

135.Što znači da se stopa ugovornih i zateznih kamata određuje ratione personae? / Stopa ugovornih i zateznih kamata određuje se po načelu ratione personae. Što to znači? Znači da se stopa određuje ovisno o statusu subjekata u konkretnom obveznopravnom odnosu.

136.Najviša dopuštena stopa ugovornih i zateznih kamata

137.Primjena kamata 2008.

Kao osnovno mjerilo visine kamatnih stopa, prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisana je eskontna stopa Hrvatske narodne banke (HNB) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu.

138. Koja je eskontna stopa HNB-a za ovo polugodište?

39

Sada je u Nar. nov., br. 82/10 od 1.07.2010. objavljena eskontna stopa HNB-a u visini od 9% godišnje, što znači da je ona važeća za drugo polugodište 2010. godine (od 1. srpnja do 31. prosinca 2010.). Sukladno ZOO-u i eskontnoj stopi HNB-a izvršen je izračun zateznih i ugovornih kamatnih stopa koje se i dalje primjenjuju u drugom polugodištu 2010. – ostaju, znači, jednake kamatne stope zateznih i ugovornih kamata i za drugo polugodište 2010. godine kao što su bile u prvom polugodištu 2010., te tijekom cijele 2009. i 2008. godine.

139.Najviša ugovorna i zatezna kamatna stopa

140.Kako se određuje zatezna kamata i koliko iznosi za trgovačke ugovore i ugovore između trgovca i osobe javnog prava i koliko sad iznosi?

Zakonske stope zateznih kamata

Trgovački ugovori i ugovori između trgovca i osobe javnog prava – 9% + 8 postotnih poena = 17% Ostali odnosi – 9% + 5 postotnih poena = 14%

Ugovaranje stope zateznih kamata

141.Može li se kod trgovačkih ugovora ugovoriti drukčija stopa zateznih kamata od one koja je određena, a ako može postoje li tomu ograničenja. Odgovorite u cijelosti na pitanje. / Koja je najviša ugovorena stopa zateznih kamata kod trgovačkog ugovora i kako se određuje?

Ugovaranje drukčije stope zateznih kamata dopušteno je samo kod: trgovačkih ugovora, i

ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

Ugovorena stopa zateznih kamata može biti najviše – 9% + 5 postotnih poena, sve uvećano za 50% = 21%

Ugovoriti se može i manja stopa zatezne kamate od zakonske, sve do njenog potpunog isključenja (dakle, stopa zatezne kamate je u tom slučaju 0% godišnje), jer odredba ZOO-a o zateznim kamatama nije prisilna.

142.Najviša ugovorna kamatna stopa za sve odnose / Gornja granica stope ugovornih kamata kod trgovačkih i kod netrgovačkih ugovora / Koja je gornja granica stopa ugovornih kamata kod trgovackih i netrgovackih ugovora / Koja je najviša stopa ugovornih kamata između trgovaca, s jedne strane i trgovaca i osoba javnog prava, s druge strane? / Koja je najviša visina stope ugovornih kamata između trgovaca (dakle nije nužno da se radi o trgovačkom ugovoru, već je važno da se radi o odnosu između trgovaca? / Najviša stopa ugovorne kamate za trgovce / Maksimalna stopa ugovornih kamata za trgovce / Koja je gornja visina stope ugovornih kamata između trgovaca?

Najviše ugovorne kamate

Između osoba od kojih barem jedna nije trgovac (u visini stope zateznih kamata) – 14%

Između trgovaca, odnosno trgovca i osobe javnog prava – 14% + 7% = 21% (7% je polovina od 14%)

143.Trgovci su ugovorili placanje kamate, ali su propustili ugovoriti kamatnu stopu. Da li je dužnik dužan platiti bilo kakvu kamatu, a ako je po kojoj kamatnoj stopi?

Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, ugovorne kamate mogu iznositi najviše do: između osoba od kojih barem jedna nije trgovac – 14% : 4 = 3,5%

između trgovaca i između trgovca i osobe javnog prava – 14% : 2 = 7%

144.Na koliko se određuje zatezna kamata / Na koje se razdoblje odnosi ugovorna kamata

I stopa zateznih kamata i stopa ugovornih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine. Obvezno je utvrđivanje stopa zateznih i ugovornih kamata u godišnjem iznosu; nije dozvoljeno utvrđivanje npr. mjesečne, tromjesečne i sl. stope.

145. Diskontna/eskontna stopa (limun.hr)

Diskontna stopa je stopa diskontiranja, mjera vremenske vrijednosti novca, odnosno svođenja budućih novčanih iznosa ili primitaka na sadašnju vrijednost. Općenito diskontna stopa je eskontna stopa središnje banke, tj. kamatna stopa koju središnja banka obračunava pri otkupu mjenica. To je osnova za kamatnu stopu koju banke pri otkupu mjenica zaračunavaju svojim komitentima.

40

146. Plaćanje prije roka (diskontne, međutomne kamate) / Diskontne (međutomne) kamate

Uz zakonske i ugovorne kamate koje su vjerovnikov prihod (civilni plod), postoje i tzv. diskontne ili međutomne kamate koje idu u dužnikovu korist. One se pojavljuju u vezi sa dužnikovim pravom da novčanu obvezu ispuni prije roka – tog se prava dužnik ne može odreći. Diskontne ili međutomne kamate predstavljaju odbitak na koji dužnik ima pravo ispuni li novčanu obvezu prije roka, tako da se od iznosa duga odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dana dospjelosti. Pravo na odbitak, međutim, mora biti predviđeno ugovorom.

147. Interkalarna kamata! (limun.hr)

Interkalarna kamata je način naplate kamata u periodu korištenja kredita. Primjenjuje se kod većine kredita dužih rokova, kod kojih se iznos kredita iskorištava u više navrata. Na svaki iskorišteni dio kredita obračunava se kamata od trenutka korištenja do početka otplate kredita. Kod kredita koji se koriste odjednom, interkalarna kamata obračunava se od dana iskorištenja do početka redovite otplate kredita. Dakle, interkalarna kamata je dio ukupne redovne kamate koju korisnik kredita plaća banci, a specifična je kod otplate u mjesečnim anuitetima. To je kamata koja se plaća na iznos kredita za razdoblje od dana isplate kredita do dana kada se kredit stavlja u otplatu. Znači, interkalarnu kamatu naplaćuju banke kada stave neko sredstvo na raspolaganje dok kredit još nije stavljen na otplatu.

Sklapanje ugovora!

POJAM I SKLAPANJE UGOVORA

148.Pravno značenje pregovora nakon što je ugovor sklopljen? Služe za utvrđivanje volje stranaka.

149.Pravne posljedice vođenih pregovora ako ugovor nije sklopljen? Pregovori ne obvezuju.

150.Načelo na kojem se temelji predugovorna odgovornost za štetu / Na povredi kojeg načela je utemeljena predugovorna odgovornost odnosno odgovornost za štetu koja je prouzročena pregovaranjem? Načelo savjesnosti i poštenja koje prema ZOO-u glasi "U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja".

151.O kojoj vrsti odgovornosti je riječ? Na čemu je utemeljena odgovornost za štetu zbog nesklapanja ugovora o kojem su vođeni pregovori i u čemu je razlika sadašnjeg i ranijeg (ZOO, 1991.) pravnog uređenja? / Strana koja je pregovarala i prekinula pregovore može biti odgovorna za štetu. Kada i kako? / Prekid pregovora može dovesti do odgovornosti za štetu. Pod kojim pretpostavkama? / Kod predugovorne odgovornosti kad odgovara druga strana

Prema ZOO 78: Pregovori što prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće. Ali, strana koja je vodila pregovore bez namjere da sklopi ugovor odgovara za štetu nastalu vođenjem pregovora. Odgovara za štetu i strana koja je vodila pregovore u namjeri da sklopi ugovor pa odustane od te namjere bez osnovanog razloga i time drugoj strani uzrokuje štetu. Ako se drugačije ne sporazumiju, svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake dijelove.

Prema novom ZOO: Pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. No, strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani. U suprotnosti s tim načelom je, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor. Ako je jedna strana u pregovorima drugoj strani dala određene povjerljive informacije ili joj omogućila da do njih dođe, druga strana ih ne smije učiniti dostupne trećima, osim ako nije drugačije dogovoreno, bez obzira je li ugovor naknadno sklopljen ili nije.

152.Pregovori – 2 slučaja odgovornosti / 2 slučaja odgovornosti kod pregovora

Prema ZOO 78:

kad netko vodi pregovore bez namjere da sklopi ugovor

41

kad netko vodi pregovore u namjeri da sklopi ugovor pa odustane od te namjere bez osnovanog razloga

Prema novom ZOO:

kad netko pregovara ili vodi pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a to je između ostalog kad netko uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor Dakle, stari ZOO navodi dva slučaja predugovorne odgovornosti za štetu, dok novi ZOO navodi jedan takav slučaj upučujući riječima između ostalog da to nije jedini slučaj. Novi ZOO također navodi da se radi o povredi načela savjesnoti i poštenja dok stari ZOO to striktno ne navodi.

153.Kada pregovori obvezuju na naknadu štete? Kad netko pregovara ili vodi pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a to je između ostalog kad netko uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor.

154.Pregovorima se uređuje:

predugovorna, izvanugovorna odgovornost za štetu – točno ugovorna odgovornost za štetu – netočno

Ugovor je dvostrani pravni posao, a to znači da nastaje očitovanjem volje najmanje dviju strana. Ugovor je osnova niza pravnih odnosa. Zato se ugovori javljaju na raznim pravnim područjima. Obvezni ugovori su dvostrani pravni poslovi koji smjeraju na zasnivanje obveznopravnog odnosa. Strana koja hoće sklopiti ugovor mora svoju volju na neki način uputiti onoj strani s kojom hoće sklopiti ugovor.

Izjava ili očitovanje volje one strane koja nudi sklapanje ugovora zove se ponuda.

155. Čista i čvrsta ponuda

Čvrsta (neopoziva) ponuda – jednom dana ponuda, pošto počne djelovati prema ponuđenome, ne može se više opozvati.

156.Ponuda

157.Å to je to ponuda? PRIJEDLOG

158.Što je po pravnim učincima izlaganje robe s naznakom cijene? Ponuda.

1.PONUDA

Ponuda je akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira nastanak ugovora.

No, može se reći da je ponuda ustvari prijedlog ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora.

Ponuda se, u pravilu, upućuje određenoj osobi, ali se može staviti i neodredenom broju osoba - tzv. opća ponuda. Tako se npr., smatra općom ponudom izlaganje robe u izlogu s naznakom cijene, ako drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja.

U sadržajnom pogledu ponuda mora sadržavati najmanje bitne sastojke (essentialia negotii) budućeg ugovora.

Animus contrahendi! Animus contrahendi je namjera da se sklopi ugovor, mora biti jasno izražena u ponudi.

U ponudi mora biti jasno izražena namjera da se sklopi ugovor. To je tzv. animus contrahendi. Upravo se po tome ponuda razlikuje od reklame.

Reklama nije ponuda, nego poziv da se stavi ponuda.

159.Slanje kataloga i oglasa / Trgovci se često u svojem obraćanju potencijalnim kupcima obraćaju i slanjem kataloga i oglasa. Kakvo je pravno značenje slanja kataloga i oglasa? Može li se slanju kataloga i oglasa dati i drukčije pravno značenje? Objasnite!

160.Ugovori elektronskim putem

Slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani tiskom, lecima, radiom, televizijom, elektroničkim putem ili na neki drugi način nisu ponuda za sklapanje ugovora, nego samo poziv da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Tu se ne radi

42

se o općoj ponudi jer nedostaje bitna karakteristika ponude – bitni sastojci ugovora. Za ponudu je značajno da postoji volja da ponudilac bude vezan svojom ponudom, a ona mora proizlaziti iz izjave koja se daje, a toga kod slanja kataloga i oglasa nema. Ono ima karakter reklamiranja.

161.Moraju li ugovori uvijek biti u pisanom obliku i zašto?

162.Trgovački ugovori moraju biti u pisanom obliku / Forma ugovora točno

netočno

Kod nas vrijedi načelo neformalnosti, što znači da ugovori ne moraju biti u pisanom obliku i ne moraju imati propisanu formu i oblik, osim ako zakon ne određuje drukčije. Zakon određuje (forma ex lege) da slijedeći ugovori moraju biti sklopljeni u pisanom obliku: ugovor o prodaji nekretnina, o prodaji s obročnim otplatama cijene, o građenju, o licenci, o alotmanu. Ima ugovora npr. u međunarodnoj trgovini za koje je utvrđeno da moraju biti sklopljeni u određenom obliku. Osim toga, mnogi ugovori su toliko opširni odnosno važni za stranke da one iz tih ili nekih drugih pobuda same utvrđuju da se ugovori sklapaju u određenom obliku (forma ex contractus).

Ponuda je, u pravilu, neformalni akt. Ali ponuda ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik, mora, također, biti učinjena u tom obliku.

Ponuda se iz jednostranog akta pretvara u jednostrani pravni posao onog trenutka kada stigne ponuđeniku. Od tog trenutka ponuda se više ne može jednostrano opozvati (čvrsta ponuda).

163.Opoziv ponude

Opoziv ponude vrijedi samo onda kad je stigao ponuđeniku prije ponude ili bar istodobno s ponudom.

164. Do kada obvezuje ponuda učinjena odsutnoj osobi, a u kojoj nije određen rok za njezin prihvat? / Do kada obvezuje ponuda u kojoj nije naznačen rok?

Ponuditelj je vezan ponudom do isteka roka koji je u ponudi naznačio. Ako ponuditelj nije odredio rok, a ponudu je poslao odsutnoj osobi, vezan je ponudom onoliko vremena koliko je potrebno da ponuda stigne ponudeniku, da je on razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponuditelju. U praksi je taj rok obično osam dana. Ako je ponuditelj u pismu ili brzojavu odredio rok za prihvat, smatrat će se da je taj rok počeo teći od nadnevka naznačenog u pismu, odnosno od dana kad je brzojav predan pošti.

Ako jedna strana umre ili izgubi poslovnu sposobnost prije prihvaćanja ponude, ponuda ne gubi učinak, osim ako suprotno proizlazi iz namjere strana, običaja ili pravne naravi posla.

164.Ponuda i prihvat od neovlaštene osobe - kada su valjani? / Ponuda potpisana od neovlaštene osobe / Ponuda od neovlaštenog ponuditelja, da li je moguća i zašto? / Ponuda ili prihvat osobe izjavljenih na poslovnom papiru od strane neovlaštene osobe? / Ponuda ili prihvat ponude izjavljeni su od strane neovlaštene osobe. Da li takva ponuda ili prihvat ponude obvezuju, a ako da pod kojim uvjetima? / Kad obvezuje ponuda dana od strane neovlaštene osobe? / Ponuda za sklapanje ug. potpisala je neovlaštena osoba. Da li ovakva ponuda uopće može obvezati - te ako može pod kojim pretpostavkama? / Ponuda ili prihvat koju je potpisala neovlaštena osoba, obvezuje ponuditelja ako: Pisana ponuda obvezuje ponuditelja iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo

ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način;

ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg te ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba. Isto vrijedi za prihvat ponude.

165.Pod kojim uvjetima obvezuje ugovor sklopljen od strane neovlaštene osobe?

Ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

43

Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen.

U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao punomoćnik bez ovlaštenja zaključila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.

166.Prekoračenje granica ovlaštenja / Da li su valjni pravni poslovi koje u ime tvrtke sklopi ovlastena osoba, ali izvan granica svog ovlastenja (mandata) i izvan poslovanja tvrtke, da li bi druga strana smatrala pravni posao nevaljanim, inzistirala na ispunjenju ugovora ili nesto treće?

Kad zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obvezi samo ako odobri prekoračenje. Ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovito potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, smatrat će se da je odobrenje odbijeno. Odobrenje ima povratni učinak ako strane ne odrede drukčije.

Ako druga strana nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlaštenja, može odmah nakon saznanja za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru očituje, izjaviti da se ne smatra vezana ugovorom. Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja.

Ugovori pravne osobe

Pravna osoba može sklapati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. Pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čine predmet njezina poslovanja, valjani su.

167.Ponuda dana telefonom, što je dužan ponuditelj učiniti nakon toga? Koja je pravna posljedica ako to ne učini? / Što ako ponuditelj ne potvrdi preporučenim pismom ponudu danu telefonom? / Ponuda dana telefonom, da li je valjana, što se može učiniti da bude valjana i da li propust te radnje utječe na njenu valjanost? / Ako je ponuda dana telefonom (isto vrijedi za prihvat ponude), kakva je to ponuda, što je ponuditelj dužan zakonski učiniti i koje su posljedice ako ne učini?

168.Potvrda

Potvrda ponude učinjene telefonom ili brzojavom

Ponuditelj mora ponudu danu telefonom ili brzojavom potvrditi ponuđeniku preporučenim pismom najkasnije sljedećeg radnog dana.

Izostanak pisane potvrde ne utječe na valjanost ugovora sklopljenog telefonom ili slanjem brzojava, ali strana koja nije dala potvrdu odgovara drugoj strani za time nanesenu štetu.

Navedene odredbe vrijede i za prihvat ponude. 2. PRIHVAT

Prihvat ponude pozitivno je očitovanje volje one strane kojoj je poslana ponuda.

Prihvat, kao i ponudu, mora dati sama strana osobno ili njezin zakonski ili ugovorni zastupnik.

169. Protuponuda

Budući da prihvatom ponude nastaje ugovor, prihvat mora sadržajno odgovarati ponudi. Stoga, npr., izjava ponuđenika da ponudu prihvaća uz stanovite izmjene nije prihvat, nego odbijanje ponude. Sama pak izjava ponuđenika smatra se u tom slučaju novom ponudom.

Prema UNCITRAL-u protuponuda je prihvat s dopunskim sastojcima koji se odnose na cijenu, plaćanje, količinu, rok i mjesto isporuke, proširenje odgovornosti jedne stranke ili rješavanje sporova. Prihvat se može dati u bilo kojem obliku u kojem se može očitovati volja, dakle i konkludentnim radnjama – za razliku od ponude.

170. Ponuda je prihvaćena: Prihvat ponude

Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.

Ponuda je prihvaćena i kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvatu.

44

171.Šutnja nema značaj prihvata ponude. Ovo je odstupanje od latinskog načela (navedite kojeg). No, ipak, iznimno i šutnja ima značenje prihvata. Kada? / Da li šutnja ponuđenog obvezuje. Zašto. Iznimke.

Šutnja ponuđenika u načelu ne znači prihvaćanje ponude. Dakle, više ne vrijedi rimsko načelo qui tacere consentire videtur (tko šuti, znači da pristaje). Nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer, ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom.

172.Dva slučaja kad šutnja znači prihvat / Kad šutnja ponuđenika znači prihvat?

Iznimno će i šutnja ponuđenika značiti prihvat

ako ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede određene robe a ponudu nije odmah ili u ostavljenom roku odbio, te

ako osoba koja se drugome ponudila izvršavati njegove naloge za obavljanje određenih poslova ili je obavljanje takvih naloga njezina poslovna djelatnost (otpremnik, odvjetnik, posrednik) dobiveni nalog odmah ne odbije.

I za prihvat vrijedi iznimka glede slobode izbora oblika – treba ga dati u određenom obliku ako je takav oblik propisan ili u ponudi određen.

Prihvat se može povući samo ako ponuditelj primi izjavu o povlačenju prije ili istodobno s izjavom o prihvatu.

3. TRENUTAK SKLAPANJA UGOVORA

U pravilu, ugovor je sklopljen u trenutku prihvata ponude. Međutim, pitanje koji je to trenutak, ovisi o tome radi li se o sklapanju ugovora među nazočnima, odnosno radi li se o tzv. distancijskom spajanju ponude i prihvata, tj. o sklapanju ugovora među odsutnima.

a)Sklapanje ugovora među nazočnima. Strane su nazočne onda kad neposredno pregovaraju. To znači da se na izjavu odmah neposredno može dati protuizjava. Na primjer, strane sjede u sobi i usmeno pregovaraju. Isto se tako smatra da su strane nazočne ako je jedna ili su obje predstavljene svojim zastupnicima, a oni su u situaciji da neposredno pregovaraju. Smatra se da su strane nazočne i onda kad ugovor sklapaju telefonski ili neposrednom radiovezom, ako se same strane ili njihovi zastupnici osobno nalaze kraj uredaja. Nasuprot tome, ponuda telefaksom ne smatra se ponudom učinjenoj nazočnoj osobi.

Dokle je ponuditelj vezan na ponudu? Ako je ponuditelj sam stavio rok ili iz okolnosti proizlazi da ponuđenom pripada stanoviti rok za razmišljanje, tada je za ponudu vezan do isteka tog roka. U protivnom, mora se ponuđeni odmah, bez odgađanja, izjasniti prihvaća li ponudu. Ako se odmah ne izjasni, ponuditelj više nije vezan za ponudu.

Ugovor među nazočnima sklopljen je odmah po pozitivnom okončanju pregovora, što znači čim su se strane sporazumjele o bitnim sastijcima ugovora. Govoreći još konkretnije, u trenutku kad ponuđeni prihvati ponudu, ako je prihvat učinjen na vrijeme, tj. neposredno nakon isteka roka ili, ako roka nije bilo, odmah.

b)Sklapanje ugovora među odsutnima

Distancijsko sklapanje ugovora!

aa) Distancijsko spajanje ponude i prihvata. Prema današnjem shvaćanju strane su odsutne ako ugovor sklapaju, zapravo pregovaraju, tj. daju ponudu i odgovor na ponudu prepiskom. Ugovorne strane su odsutne i onda kad ugovor sklapaju preko glasnika, jer glasnik nije zastupnik. Odsutne su, također, kad ugovor sklapaju brzojavom i telefaksom i u nekim slučajevima elektroničkim putem, npr. elektroničkom poštom.

Budući da su u takvom slučaju ponuda i prihvat međusobno udaljeni pa tu udaljenost treba svladati prije spajanja, uobičajeno je da se umjesto o sklapanju ugovora među odsutnima govori o distancijskom spajanju ponude i prihvata.

173. Koju teoriju o perfekciji ugovora prihvaća naše zakonodavstvo, koje teorije još postoje, u čemu je važnost perfekcije ugovora? / Teorije o perfekciji ugovora / Teorija sklapanja trgovačkog ugovora / Trenutak sklapanja ugovora, zašto je bitan i teorije / Perfekcija ugovora / Trenutak sklapanja ugovora (trenutak perfekcije) je od izuzetnog značenja. Navedite najmanje 3 razloga za rečenu tvrdnju, te koji trenutak sklapanja ugovora je između prisutnih i između odsutnih stranaka / Trenutak sklapanja ugovora i popratne teorije

45

bb)Trenutak perfekcije ugovora. Središnje pitanje kod sklapanja ugovora medu odsutnima jest pitanje u kojem je trenutku ugovor sklopljen.

Trenutak sklapanja (perfekcija) ugovora važan je iz mnogo razloga. To je trenutak kad je nastao ugovor i međusobne obveze ugovornih strana. Od tog trenutka računaju se rokovi vezani za ugovor (isporuke, plaćanje), zatim određena druga prava stranaka (npr. u slučaju stečaja), obveze stranaka u odnosu na državne organe (odobrenja, dozvole), a po pravilu se na ugovor primjenjuju propisi koji su vrijedili u času sklapanja ugovora, bez obzira na kasnije izmjene.

Teorije o trenutku sklapanja ugovora među odsutnima!

Prema teoriji izjave ili očitovanja ugovor nastaje onog trenutka kad je ponuđeni očitovao da prihvaća ponudu.

Po teoriji otposlanja ili odašiljanja ugovor je nastao u trenutku kad je ponudeni poslao odgovor. Obje su ove teorije vrlo nepovoljne za ponuditelja.

Prema teoriji saznanja ugovor nastaje onog trenutka kad je ponuditelj saznao za sadržaj prihvata. Ova je teorija nepovoljna za ponuđenika.

Objasnite teoriju prihvata kod sklapanja pravnih poslova među odsutnima!

Kad se smatra sklopljenim ugovor među odsutnim stranama? Kad je sklopnjen ugovor među odsutnima?

Prihvat ponude između odsutnih!

174. Kada je kod nas sklopljen ugovor među odsutnima?

Stoga je u našem obveznom pravu, kao i u nizu drugih suvremenih prava, prihvaćena teorija primitka. Ugovor među odsutnima sklopljen je u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu. Dakle, nije potrebno da sazna za sadržaj izjave, npr. primi pismo u kojem ovaj izjavljuje da prihvaća ponudu, ali ga ne pročita nekoliko dana, ugovor je nastao već u trenutku primitka pisma.

U autonomnome međunarodnom trgovačkom pravu primjenjuju se teorija primitka i teorija otposlanja. Ponuda se smatra prihvaćenom i ugovor sklopljenim i kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvaćanju.

Zakašnjeli prihvat! Pravni učinci zakašnjelog prihvata!

cc) Zakašnjela dostava prihvata. Ako prihvat ne stigne ponuditelju u zakonskom ili od ponuditelja predvidenom roku, ponuditelj prestaje biti vezan svojom ponudom. Zakašnjeli prihvat može imati samo karakter nove ponude.

Međutim, može se dogoditi da pravodobno poslana izjava o prihvatu zakasni, ali bez krivnje ponudenika (npr., zakasni krivnjom pošte). Ako je ponuditelj znao ili mogao znati da je izjava o prihvatu pravodobno odaslana (to se npr. vidi iz poštanskog pečata), mora odmah ili najkasnije prvog idućeg radnog dana poslije primitka izjave ili i prije primitka izjave, a nakon proteka roka za prihvaćanje ponude, obavijestiti ponudenika da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim svojom ponudom. U protivnom ugovor je nastao premda je prihvat zakasnio. U tom se slučaju iznimno koristi teorija otposlanja a ne teorija primitka.

Adhezijski ugovori! Adhezijsko sklapanje ugovora! Objasnite sklapanje ugovora adhezijom! 4. SKLAPANJE UGOVORA PRISTUPANJEM (ADHEZIJOM)

Adhezijsko sklapanje ugovora nastaje prihvaćanjem od jednog ugovaratelja već unaprijed utvrđenih i objavljenih poslovnih uvjeta drugog ugovaratelja (ponuditelja).

I tu ugovor nastaje prihvatom ponude, samo što je ona u ovom slučaju upućena neodređenom broju osoba.

Poslovni uvjeti obično su tiskani u obliku obrazaca. U prometu se razvilo tzv. formularno pravo unutar kojeg su se do danas izdiferencirali čak posebni ugovori.

Tako, npr. u adhezijskim ugovorima ponuditelj zahtijeva da se poslovni uvjeti navedeni u obrascu ugovora u cijelosti prihvate ili odbiju. Ne dopušta izmjene.

Naprotiv, u tzv. tipskim ugovorima ponuditelj u načelu dopušta i odstupanje od predloženih poslovnih uvjeta.

Napokon postoje i tzv. opći uvjeti poslovanja. U stvari, to je lista ugovornih klauzula iz koje strane prihvaćaju pojedine klauzule unoseći ih u svoje ugovore, a ponekad je dovoljno da se na njih jednostavno pozovu. ZOO ih naziva općim uvjetima ugovora.

46

175.Opći uvjeti ugovora su: ugovorne odredbe,

176.Opći uvjeti ugovora / Definicija opcih uvjeta ugovora u novom ZOO-u

Prema ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

Njima se u biti dopunjuju posebne pogodbe iz ugovora koji se sklapa i imaju istu obvezujuću snagu kao i posebne pogodbe.

177.Ako se ne slažu opći uvjeti ugovora i posebne pogodnosti, čemu biste dali prednost? / Opći uvjeti i posebne pogodbe su u protuslovlju. Čemu biste dali prednist ? Objasnite.

Ako dođe do neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede posebne pogodbe jer je važnija volja stranaka.

178.Kod općih uvjeta poslovanja što znači da se objavljuju na uobičajen način? To znači da se objavljuju na oglasnoj ploči ustanove, odnosno u službenom ili drugom glasilu.

Oni moraju biti objavljeni na uobičajen način.

179.U kojem slučaju opći uvjeti ugovora obvezuju stranku? / Suvremeni ZOO za razliku od ranijeg predviđa pojam općih uvjeta ugovora. Pod kojim uvjetima obvezuju opći uvjeti ugovora? / Opći uvjeti ugovora (novi ZOO) – kada obvezuju stranke i kada se mogu proglasiti ništetnima?

Opći uvjeti ugovora obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili su joj morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

Za nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora ZOO odreduje ništetnost kao jedinstvenu sankciju. Nepoštenim se odredbama u općim uvjetima ugovora smatraju one koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja.

180.Kada su ništavi opći uvjeti ugovora? / Kada su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora? / Odredbe općih uvjeta ugovora mogu biti proglašene ništetnima pod određenim uvjetima. Navedite ove uvjete! Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

181.Pretpostavke za valjanost primjene općih uvjeta ugovora

Neće biti nepoštene, pa stoga ni ništetne, one odredbe općih uvjeta ugovora: čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa,

o kojima se prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj,

ako se odnose na predmet i cijenu te ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

5. OBVEZNO SKLAPANJE UGOVORA

Obvezno sklapanje ugovora! Što znači obvezno sklapanje ugovora?

Pod obveznim sklapanjem ugovora razumijevaju se slučajevi u kojima su jedan ili oba ugovaratelja po zakonu dužni sklopiti odredene ugovore (opskrbljivanje gradana vodom, strujom, plinom, zdravstvene i kulturne usluge itd.).

Obveznost se može, osim na sklapanje, odnositi i na sadržaj ugovora – u tom slučaju propisi kojima se određuje sadržaj ugovora su sastavni dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u skladu s njima.

Obvezno sklapanje ugovora ne narušava načelo dispozitivnosti. Naime, ako pravni subjekt koji npr. mora prihvatiti ponudu to ipak ne učini, ugovor nije nastao. Ipak, takav će subjekt snositi određene

47

administrativne posljedice, a bit će odgovoran i za štetu, ako ona izravna posljedica neprihvaćanja ponude (npr. ako liječnik odbije pomoći bolesnom čovjeku).

182. Predugovor

6. PREDUGOVOR ILI PRELIMINAR

Preliminarni ugovor – što je i kada ne nastaje obveza sklapanja glavnog ugovora?

Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. Iako rok u kojem se strane obvezuju sklopiti glavni ugovor nije bitan element predugovora, ipak je vrlo preporučljivo da se on unese u predugovor.

Za pravovaljanost predugovora potrebno je da u njemu budu sadržani bitni sastojci glavnog ugovora. To je potrebno zato da se može odrediti osnovni sadržaj glavnog ugovora.

Što se tiče oblika, za predugovor vrijedi načelo neformalnosti ali ako se za valjanost glavnog ugovora traži određeni oblik, u tom se obliku mora sklopiti i predugovor.

Razumije se da su strane dužne ispuniti obvezu iz predugovora. Štoviše, ako bi se koja od strana ustezala sklopiti glavni ugovor, druga je strana ima pravo tužiti. Sud će naložiti strani koja odbija pristupiti sklapanju glavnog ugovora da to učini u roku koji joj odredi. A što ako i tada odbije sklopiti glavni ugovor? U takvom slučaju presuda će nadomjestiti glavni ugovor kad to bude moguće. Presuda, npr. neće moći zamijeniti mjenicu. U posljednjem primjeru može se zahtijevati naknada štete. Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku šest mjeseci od isteka roka predvidenoga za njegovo sklapanje, a ako taj rok nije predviden, onda od dana kad je prema naravi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen.

Obveza na sklapanje glavnog ugovora gasi se istekom roka u kojem je trebao biti sklopljen. Međutim, ta se obveza može se ugasiti i prije isteka toga roka. Naime, predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni sklopljen da su takve okolnosti postojale u vrijeme sklapanja.

Clausula rebus sic stantibus! Objasnite clausulu rebus sic stantibus!

To znači da se kod predugovora predmnjeva tzv. "clausula rebus sic stantibus", tj. da "okolnosti ostanu takve kakve su bile" (misli se na vrijeme sklapanja predugovora). Na primjer, graditelj A. i liječnik B, sklopili su 1. rujna predugovor kojim se obvezuju da će najkasnije za šest mjeseci sklopiti glavni ugovor o preuređenju liječnikove ordinacije u trosobni komforni stan. Tri mjeseca nakon sklapanja predugovora do temelja izgori kuća u kojoj se nalazila ordinacija. Razumije se da su se zbog toga prilike toliko izmijenile da se obveza iz predugovora ugasila.

Nema retroaktivnosti glavnog ugovora. On proizvodi pravne učinke od dana njegova sklapanja, a ne od dana sklapanja predugovora.

VRSTE I TIPOVI UGOVORA U OBVEZNOM PRAVU Konsenzualni i realni pravni poslovi!

1. KONSENZUALNI UGOVORI

Konsenzualni su ugovori oni koji nastaju već samim sporazumom ugovornih strana. Konsenzualni su ugovori, npr. prodaja, najam, zamjena, mandat itd.

Razlika između konsenzualnih i realnih ugovora! U čemu je razlika između konsenzualnih i realnih ugovora!

2. REALNI UGOVORI

Za realne je ugovore značajno da ne nastaju već u trenutku sporazuma, nego nastaju tek predajom stvari jednog ugovaratelja drugome.

Realni su svi ugovori sklopljeni u režimu kapare, ugovor o ostavi i uskladištenju, ugovor o posudbi, a može to biti i ugovor o darovanju ako je tako sklopljen.

183. Tipologija ugovora

3. TIPOLOGIJA UGOVORA U OBVEZNOM PRAVU

Među svim ugovorima s područja obveznog prava praktički najvažniji su tzv. obveznopravni ili obligacijski ugovori.

Karakteristike obveznopravnih ugovora su da iz njih: nastaju obveze,

nastaju suglasnošću volja a ne mogu nastati po sili zakona,

48

nastaju prihvatom ponude.

Međutim, na području obveznog prava ne postoje samo i isključivo obligacijski ugovori, tj. ugovori koji smjeraju na zasnivanje obveze i protuobveze. Postoji i

čitav niz tzv. poslova iz ruke u ruku, kao što je npr. kupnja za gotovo ili realna kupoprodaja, realno darovanje itd.

kao i ugovori o raspolaganju na temelju kojih ne nastaju obveze nego strane raspolažu svojim subjektivnim obveznim pravima, takvi poslovi mogu biti i ugovori kao što je npr. cesija.

* VRSTE UGOVORA PREMA GORENCU

Jednostrano i dvostrano obvezni ugovori – kod prvih je jedna stranka samo dužnik a druga samo vjerovnik i oni obvezu stvaraju samo za jednu stranku, dok je kod drugih slučaj da su obje stranke i dužnici i vjerovnici pa obveza postoji za oboje.

Naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni) – razlikuju se po tome traži li se za činidbu protučinidba ili ne. Redovito su dvostrano obvezni ugovori i naplatni (prodaja), dok su jednostranoobvezni besplatni (darovanje).

Konsenzualni i realni – konsenzualni ugovori su oni koji nastaju već samim sporazumom ugovornih stranaka. Za njihov je postanak dovoljan prihvat. Sama predaja stvari ne spada u akt sklapanja već akt ispunjenja ugovora. Za realne je ugovore značajno da ne nastaju u trenutku sklapanja sporazuma nego tek predajom stvari.

Glavni i sporedni – ugovorom se utvrđuje jedna glavna obveza, kao primjerice prodaja, na koju se nadovezuje mnogo sporednih kao što su jamstvo i slično. Značajka sporednih ugovora je u tome da slijede sudbinu glavnog ugovora pa tako isplatom duga glavnog dužnika prestaje i jamstvo.

Imenovani i neimenovani – imenovani su oni koje se u prometu često pojavljuju pa su se tipizirali i dobili posebni naziv (nominatni). Neimenovani (inominatni) se rjeđe sklapaju pa nemaju posebnog naziva. Razlika je u tome što su bitni sastojci imenovanih ugovora utvrđeni zakonom, dok neimenovani nisu posebno normirani.

Trenutačni i trajni (durativni) – trenutačni ugovor je ugovor u kojem se dužna činidba ispunjava odjednom, u jednom aktu, a trajan je onaj prema kojem se ugovor ispunjava u nizu činidaba što dolaze jedna za drugom (sukcesivno).

Kauzalni i apstraktni – kauzalni ugovor je takav ugovor u kojem je pravni temelj obvezivanja (causa obligandi) istaknut kao njegov bitni sastojak. Apstraktni je ugovor onaj kod kojeg pravni temelj nije vidljiv iz samog posla. Svaki ugovor, pa i apstraktni, ima pravni temelj, samo se kod apstraktnog on ne vidi niti se navodi svrha ugovora. Apstraktni ugovori ubrzavaju pravni promet, ali je zbog mogućih zlouporaba njihov broj ograničen pa su obveznopravni ugovori većinom kauzalni.

Formalni i neformalni – formalni je takav za čiju je valjanost utvrđen određeni oblik.

POJAÄŒANJE OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

184. Sredstva pojačanja ugovora / Sredstva za pojačanje ugovora / Načini pojačanja obveznih odnosa / Pojačanje obveznopravnog odnosa / Pojačanje ugovora / Koja su pojačanja obveznog odnosa te koja su za trgovačke ugovore?

Ugovor može biti pojačan na taj način da je pojačana obveza samog dužnika (npr. ugovorna kazna) ili da netko treći bude uključen u obvezu dužnika (npr. jamstvo), to je tzv. osobno pojačanje, ili se ugovor može pojačati davanjem stvari ili novca (npr. kapara), to je tzv. stvarno pojačanje. Zajedničko obilježje svim sredstvima pojačanja jest akcesornsot odnosno vezanost za utrnuće glavne ugovorne obveze. Npr. pravovremenom predajom stvari prestaje i obveza i odredbe o ugovornoj kazni.

Dakle, postoje instituti kojima se pozicija jedne strane u obveznopravnom odnosu i to osobito vjerovnika još pojačava. Razlikujemo institute osobnog i institute stvarnog pojačanja.

U institute stvarnog pojačanja obveznopravnog odnosa ulaze: odgovornost za materijalne i pravne nedostatke činidbe, prekomjerno oštećenje,

kapara i

pravo zadržanja,

a u institute osobnog pojačanja obveznopravnog odnosa ulaze: jamstvo ili poručanstvo te

ugovornu kaznu ili penal.

49

A. STVARNO POJAÄŒANJE OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

185. Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke / Materijalni nedostaci

Materijalni nedostatci – svako odstupanje prodane stvari od svojstva koja ona mora imati po ugovoru, običaju ili propisu.

Pravni nedostatci – ako na prodanoj stvari postoji pravo trećega koje isključuje, ograničuje ili umanjuje kupčeva prava (evikcija).

186.Po kojem se kriteriju određuje odgovornost proizvođača za pravne i materijalne nedostatke? Objektivna (kauzalna) odgovornost.

1.ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE I PRAVNE NEDOSTATKE a) Uvodne napomene.

Prije starog i novog ZOO-a taj se pravni institut nazivao jamstvom ali su ga neki upotrebljavali u značenju poručanstva a drugi u značenju garancije za ispravno funkcioniranje stvari. U oba ZOO, starom i novom, jamstvom se naziva ugovor o jamstvu (poručanstvu), a umjesto jamstva u značenju odgovornosti za nedostatke činidbe govori se o odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja. Treći institut, pored ugovora o jamstvu i odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, jest jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija).

Nedostaci na činidbi odražavaju se kao nedostaci samog objekta činidbe. Nedostaci na činidbi ukazuju se bilo kao faktične mane stvari ili kao pravni nedostaci.

Odgovornost za nedostatke nužna je posljedica karaktera naplatnih pravnih poslova – ta odgovornost pokazuje da se pravni učinci naplatnog pravnog posla nisu potpuno ugasili samim ispunjenjem dužnih činidaba.

Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke je prirodni sastojak svakog naplatnog pravnog posla (cilj: zaštita načela jednake vrijednosti činidaba). Ako ugovorne strane ne žele da ih tereti odgovornost za nedostatke činidbe, moraju njezino isključenje ili ograničenje posebno ugovoriti.

Odgovornost tereti onog ugovaratelja koji je preuzeo obvezu da drugome preda stvar odnosno na njega prenese neko pravo.

Zbog važnosti, odgovornost je izgrađena kao opći institut obveznog prava.

Ako su za odgovornost predviđene neke posebne i drugačije odredbe za pojedine ugovore, primijenit će se te odredbe a ne one iz općeg dijela.

Pretpostavke odgovornosti za materijalne nedostatke!

187.Prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari. Prema kojem trenutku se određuje postojanje materijalnih nedostataka? / Odgovornost za materijalne nedostatke – prema kojem trenutku se određuje? / Prema kojem trenutku se određuje postojanje materijalnih nedostataka? Materijalni nedostaci moraju postojati u trenutku prijelaza rizika na stjecatelja ili su posljedica uzroka koji je postojao prije toga trenutka.

b) Opće pretpostavke odgovornosti. Za ostvarivanje zahtjeva iz odgovornosti za nedostatke činidbe moraju se kumulativno ispuniti ove pretpostavke:

naplatni pravni posao;

materijalni nedostaci moraju postojati u trenutku prijelaza rizika na stjecatelja ili su posljedica uzroka koji je postojao prije toga trenutka, a pravni nedostaci u trenutku ispunjenja ugovora;

da stjecatelj nije znao niti morao znati za nedostatke.

Kao što vidimo, ne traži se da stjecatelj bude u bludnji. Ako bi se tražila stjecateljeva bludnja bilo bi potrebno da on, u slučaju kad tuži zbog nedostatka stvari, dokaže da je bio doveden u bludnju. To bi značilo da je sam otuđivatelj znao za nedostatke. Otuđivatelj, međutim, za nedostatke odgovara ako oni objektivno postoje, bez obzira na to je li za njih znao ili nije.

Odgovornost za materijalne nedostatke! aa) Odgovornost za materijalne nedostatke

Kada postoje materijalni nedostaci? Pretpostavke odgovornosti za materijalne nedostatke! Pretpostavke odgovornosti za materijalne nedostatke stvari! Pretpostavke za mat. nedostatke ili nešto oko toga!

188.Materijalni nedostaci

50

1. Kada postoje materijalni nedostaci?

Da bi se moglo govoriti o odgovornosti za materijalne nedostatke, potrebno je prethodno utvrditi kada oni zapravo postoje. ZOO ih je sistematizirao u ovih sedam slučajeva:

ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovitu uporabu ili za promet (npr. motor automobila uopće ne radi);

ako stvar nema svojstva za posebnu uporabu za koju je stjecatelj pribavlja, a koja je bila ili morala biti poznata otuđivatelju (npr. umjesto da je pšenica sjemenska, ona je obična, merkantilna);

ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene odnosno propisane;

ako predana stvar nije jednaka uzorku ili modelu na temelju kojih je ugovor sklopljen, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti;

ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod stvari iste vrste i koja je kupac opravdano očekivao prema naravi stvari, posebno na temelju javnih izjava prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika putem reklama, označavanja stvari i sl.;

ako je stvar nepravilno montirana, pod uvjetom da je usluga montaže bila predviđena ugovorom i ako je nepravilna montaža posljedica nedostatka u uputama za montažu.

2. Kada postoji odgovornost?

Ugovaratelj čija se obveza sastoji u predaji stvari odgovara za one materijalne nedostatke koje je stvar imala u času predaje ali i za one nedostatke koji se pojave nakon prijelaza rizika na stjecatelja ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga (npr. životinja je bila zaražena bolešću prije predaje).

U načelu se ne odgovara za mane stvari koje je stjecatelj mogao lako zapaziti, ali će se i za njih odgovarati ako je otuđivatelj izjavio da nedostataka nema ili tvrdio da stvar ima određena svojstva ili odlike koje uistinu nema.

Kada ne postoji odgovornost za materijalne nedostatke? Kad se ne odgovara za materijalne nedostatke? Kada se ne odgovara za materijalne nedostatke činidbe?

2. Kad ne postoji odgovornost?

Odgovornosti za materijalne nedostatke nema u ovim slučajevima: kad je stvar stečena besplatnim pravnim poslom;

kad je stvar prodana na prisilnoj javnoj prodaji;

kad su u trenutku sklapanja ugovora nedostaci bili poznati stjecatelju ili mu nisu mogli ostati nepoznati (npr. životinja šepa). Smatra se da nedostaci nisu mogli ostati nepoznati ako bi ih brižljiva osoba s prosječnim znanjem i iskustvom, istog zanimanja i struke kao stjecatelj, mogla lako opaziti pri uobičajenorn pregledu stvari. Ta predmnjeva se ne primjenjuje na potrošački ugovor;

kad je ugovorom odgovornost isključena. Medutim, ugovorna odredba o isključenju odgovornosti za materijalne nedostatke stvari bit će ništetna ako je nedostatak bio poznat otudivatelju, a o njemu nije obavijestio stjecatelja, zatim kad je otudivatelj koristeći se svojim posebnim monopolskim položajem nametnuo tu odredbu te kada se radi o potrošačkom ugovoru,

189. Da li su potrošački ugovori imenovani ugovori u Hrvatskoj? / Da li su potrošački ugovori posebna vrsta ili tip ugovora? / Potrošački ugovor, da li je poseban, tko ga reglulira, koja prava potrošača se štite. po čemu je poseban i razlikuje se od drugih? / Gdje su regulirani potrošački ugovori? Potrošački ugovori nisu nikakva posebna vrsta imenovanih ugovora, ali zakonodavac ipak koristi taj pojam i daje mu određeno značenje.

Tek ako Zakonom o zaštiti potrošača (2007.) nije drukčije određeno na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, što znači da je Zakon o zaštiti potrošača lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima glede tih odnosa.

U pogledu zaštite potrošača važne su sljedeće smjernice EU:

Smjernica 93/13/EEC o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima

Smjernica 85/577/EEC o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostora Smjernica 97/7/EC o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih na daljinu

Smjernica 87/102/EEC o ujednačavanju prava država članica u pogledu potrošačkih kredita, izmijenjena i dopunjena Smjernicom 90/88EEC te Smjernicom 98/7/EC

Smjernica 2002/65/EZ o sklapanju na daljinu ugovora o potrošačkim financijskim uslugama Smjernica 90/314/EEC o turističkim paket aranžmanima

Smjernica 94/47/EC o time-sharingu

Smjernica 1999/44/EC o određenim aspektima prodaje potrošačke robe i garancijama

51

190.Razlika trgovačkih i potrošačkih ugovora / Razlike između trgovačkih ugovora i potrošačkih ugovora

potrošački ugovor je onaj koji fizička osoba kao kupac sklapa izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti s fizičkom ili pravnom osobom koja, kao prodavatelj, djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti, a trgovački ugovori su oni koje sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti

kod trgovačkih ugovora roba se kupuje za daljnju prodaju, a kod potrošačkih za zadovoljenje vlastitih potreba

kod potrošačkih ugovora trgovac mora jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti iznos utvrđene maloprodajne cijene, a kod trgovačkih ugovora cije ne mora biti određena

Kod potrošačkih ugovora potrošač kao kupac nije obvezan pregledati stvar niti je dati na pregled, ali je obvezan obavijestiti prodavatelja o postojanju vidljivih nedostataka u roku od dva mjeseca od dana kad je otkrio nedostatak, a kod trgovačkog ugovora kupac je dužan primljenu stvar na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled, čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće, i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavatelja bez odgađanja, inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada. Kod trgovačkog ugovora ugovaratelji mogu ograničiti ili sasvim isključiti prodavateljevu odgovornost za materijalne nedostatke stvari, dok je takva odredba ugovora o ograničenju ili isključenju odgovornosti za nedostatke stvari ništetna ako se radi o potrošačkom ugovoru

Kod trgovački ugovora prodavatelj ne odgovara za nedostatke ako su u trenutku sklapanja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati, dok se ova predmnjeva ne primjenjuje na potrošački ugovor, dakle kod potrošačkih ugovora prodavatelj odgovara i za te nedostatke

191.Tzv. potrošački ugovori / Definicija potrošačkog ugovora / Koji ugovori se smatraju potrošačkim ugovorima? / Potrošački ugovori nisu nikakva posebna vrsta imenovanih ugovora, ali zakonodavac ipak koristi taj pojam i daje mu određeno značenje. Koji se ugovori smatraju potrošačkim? Potrošački ugovor je onaj koji naravna (fizička) osoba kao kupac sklapa izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti s naravnom ili pravnom osobom koja, kao prodavatelj, djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti. Pojednostavljeno rečeno, to bi bio slučaj kad pojedinac, naravna osoba, kupuje za potrebe osobne potrošnje predmete koje u promet stavlja neka naravna ili pravna osoba u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti. Nisu regulirani ZOO-om.

kad se te odgovornosti odreknemo (u tzv. averzionalnim poslovima, a to su oni u kojima se stvari stječu onako kako stoje ili leže, uzima se da se stjecatelj prešutno odrekao zahtjeva iz te odgovornosti. No to vrijedi samo ako određena svojstva nisu posebno ugovorena);

kad su nedostaci neznatni, ali strane mogu ugovoriti odgovornost i za neznatne nedostatke; ako se nedostaci pokažu nakon što je proteklo dvije godine od predaje stvari, a kod trgovačkog

ugovora šest mjeseci (skriveni nedostaci). Kod prodaje rabljenih stvari (npr. automobila, televizora i sl.) dopušteno je ugovoriti rok od jedne godine, a kod trgovačkih ugovora i kraći rok.

3.Obveza pregleda i obavijesti

Da bi se stjecatelj mogao koristiti pravima koja mu pripadaju s naslova odgovornosti za nedostatke stvari, dužan je tu stvar, čim je to prema redovitom toku stvari moguće, na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled i o vidljivim nedostacima obavijestiti otuđivatelja u roku od osam dana od otkrivanja. Kod trgovačkih ugovora obavijest se mora poslati bez odgađanja, što znači odmah nakon pregleda. Kod potrošačkih ugovora potrošač (kupac) nije dužan pregledati stvar niti ju dati na pregled, ali je kod vidljivih nedostataka dužan obavijestiti otuđivatelja u roku od dva mjeseca od kad ih je otkrio.

Ako su obje strane nazočile pregledu, stjecatelj je dužan odmah dati svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka.

Ako se nakon primitka stvari pokaže na njoj neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari - skriveni nedostatak - obavijest se mora poslati u roku od dva mjeseca, ali računajući od dana kad je nedostatak otkriven. Kod trgovačkog ugovora obavijest se mora odaslati bez odgađanja, dakle odmah po otkrivanju nedostatka. Kod potrošačkog ugovora rok je dva mjeseca od otkrivanja nedostatka.

52

Prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se pokažu nakon proteka 2 godine od predaje stvari, a kod trgovačkih ugovora nakon proteka 6 mjeseci. Kod prodaje rabljenih stvari ugovorne strane mogu ugovoriti rok od 1 godine, a kod trgovačkih ugovora i kraći rok.

Obavijest o nedostatku stvari kad se radi o trgovačkom ugovoru mora sadržavati detaljan opis nedostataka i poziv otuđivatelju da pregleda stvar. Korisno je da se ona pošalje preporučenim pismom, telegramom ili na neki drugi pouzdan način jer ako tako, u roku poslana obavijest, zakasni ili čak ni ne stigne smatra se da je obveza obavještavanja ipak ispunjena. Ali inače je pravilo da ako obavijest zakasni da se gube prava koja stjecatelju po osnovi odgovornosti za materijalni nedostatak pripadaju. Značenje činjenice da je prodavatelj znao za nedostatak – Stjecatelj ne gubi pravo da se pozove na nedostatak stvari makar i nije ispunio svoju obvezu pregleda stvari i slanja obavijesti u spomenutim rokovima ako je otuđivatelju nedostatak bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat.

Djelomični nedostaci

Kad samo dio predane stvari ima nedostatke ili kad je predan samo dio stvari, odnosno manja količina od ugovorene, kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu dijela koji ima nedostatke, ili samo u pogledu dijela ili količine što nedostaju. Kupac može raskinuti cijeli ugovor samo ako ugovorena količina ili predana stvar čini cjelinu, ili ako kupac inače ima opravdani interes da primi ugovorenu stvar ili količinu u cjelini.

Kad je prodavatelj dao kupcu veću količinu

Trgovačkim ugovorom o kupoprodaji, kad je prodavatelj stvari određenih po rodu dao kupcu veću količinu nego što je ugovoreno, a kupac u razumnom roku ne izjavi da višak odbija, smatra se da je primio i taj višak te je dužan platiti ga po istoj cijeni. Ako kupac odbije primiti višak, prodavatelj je dužan kupcu nadoknaditi štetu.

4. Sadržaj odgovornosti

Koja su prava kupaca kod materijalnih nedostataka? Koja prava ima kupac u slučaju da mu se preda stvar sa oštećenjima?

Onaj koji je pravodobno i uredno obavijestio o nedostatku može, po svom izboru, koristiti jedno od ovih prava:

zahtijevati da se nedostatak ukloni ili da mu se preda druga takva stvar bez nedostatka, drugim riječima, može ustrajati na ispunjenju ugovora - uklanjanje se može zahtijevati samo ako je nedostatak uklonjiv – Neotklonjiv je i onaj čije otklanjanje zahtijeva pretjerano visoke troškove ili neuobičajeno velike napore. Zamjena u obzir praktički dolazi u obzir samo kod generičkih stvari. Zamjena ili uklanjanje nedostatka se mora ispuniti u razumnom roku jer u protivnom stjecatelj zadržava pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene;

zahtijevati sniženje cijene - Ako strane sporazumno ne utvrde sniženje cijene, odlučuje sud. Ako se i nakon postignutog dogovora oko sniženja cijene otkrije neki drugi nedostatak, stjecatelj može zahtijevati novo sniženje ili raskid ugovora.;

192. Pretpostavka kad kupac može izjaviti raskid ugovora zbog materijalnih nedostataka na kupljenoj stvari? / Jedan od inih prava kupaca u slučaju materijalnih nedostataka na kupljenoj robi je pravo izjaviti raskid ugovora. Kada kupac može raskinuti ugovor?

izjaviti da raskida ugovor - Raskid ugovora se dopušta tek pošto su iscrpljene sve mogućnosti za njegovo ispunjenje. Pravo na raskid (actio redhibitoria) može se ostvariti samo ako je stjecatelj ostavio dužniku naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora. Ako ni u tom naknadnom roku ne dođe do ispunjenja, ugovor se raskida po samom zakonu (ex lege). Rok je primjeren ako prema redovitom tijeku stvari i vrsti nedostatka kao i normalnim uvjetima ostavlja dovoljno vremena za ispunjenje ugovora. Ugovor se može raskinuti i bez ostavljanja naknadnog roka ako je dužnik nakon obavijesti o nedostacima priopćio da neće ispuniti ugovor ili iz okolnosti konkretnog slučaja očito proizlazi da dužnik neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku. Učinak raskida je, između ostalog, obveza strana na povrat onoga što su primile na ime ispunjenja ugovora. Strana koja vraća stvar dužna ju je vratiti u stanju u kojem ju je primila. Ako to ne može, gubi pravo na raskid ugovora osim ako nemogućnost povrata nije izazvana njezinim ponašanjem, niti ponašanjem osobe za koju ona odgovara. Strana koja je na taj način izgubila pravo na raskid ugovora zadržava ostala prava s naslova odgovornosti za nedostatke stvari.;

zahtijevati naknadu štete u svakom od tih slučajeva, uključivo štetu koju je zbog nedostatka pretrpio na drugim svojim dobrima.

53

Naknada štete. Pravo na naknadu štete podrazumijeva postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu. Potencijalno su moguća tri tipa štete:

Damnum quoad rem ili šteta na samoj stvari. Naziva se još i štetom zbog mane i neposrednom štetom. Prikladan je i naziv supstancijalna šteta a sastoji se u umanjenoj vrijednosti stvari. Za tu je štetu karakteristično da se može uspješno ukloniti korištenjem prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke stvari, posebice prava na sniženje cijene, uklanjanjem nedostatka i predajom druge stvari bez nedostatka. Stoga se ne može ostvarivati kumulativno s pravima zbog nedostatka.

Damnum circa rem ili šteta u vezi s kupljenom stvari. Riječ je o štetama koje su posljedica imovinskih dispozicija kupca, pravnih i faktičnih, ispunjenih na temelju povjerenja u odsutnosti nedostatka a koje su se pokazale nepotrebnima, beskorisnima pa i štetnima. Nazivaju se i štetama zbog povjerenja. Obu- hvaćaju troškove transporta, čuvanja, uskladištenja, montaže, preradbe, naknadu štete trećima zbog zakašnjenja ili neisporuke stvari, naknadu isplaćene ugovorne kazne. Bitna im je značajka da se ne mogu popraviti uklanjanjem nedostatka pa se zato mogu ostvarivati kumulativno s pravima zbog nedostatka i neposrednom štetom.

Damnum extra rem ili šteta na drugim pravnim dobrima kupca izvan kupljene stvari. Pod drugim pravnim dobrima valja podrazumijevati osobu i imovinu kupca. Uključuje sve vrste pravno relevantnih šteta na tim dobrima. Naziva se popratnom (pratećom), refleksnom, sporednom štetom. Može se zahtijevati kumulativno s pravima zbog nedostatka i štetama pod prve dvije točke.

Odgovornost za materijalne nedostatke i odgovornost za štetu su dva zasebna pravna instituta. Prema tome, zahtjev iz odgovornosti za štetu je samostalan zahtjev koji se može, ali i ne mora, pojaviti usporedo sa zahtjevima iz odgovornosti za materijalne nedostatke.

ZOO je upravo pošao od takva stajališta, pa je propisao da kupac ima pravo na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, uključujući i štetu koju je zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima.

ZOO-78 je imao drukčije rješenje. Naime, predviđao je da se samo za popratne štete (pod c), odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

U sudskoj praksi, međutim, prevladalo je stajalište prema kojem kupac koji nije uredno i pravodobno obavijestio prodavatelja o nedostatku stvari, gubi i pravo na naknadu štete. U obrazloženju stajališta istaknuto je da je pravo na naknadu štete u tolikoj mjeri povezano s pravima iz odgovornosti zbog nedostatka da je obavijest o nedostatku neminovno pretpostavka i za naknadu štete. Prema tom stajalištu, obavijest o nedostatku nije pretpostavka za naknadu popratne štete koja se prosuđuje prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

Unošenje uredne i pravodobne obavijesti o nedostatku, iz instituta odgovornosti za materijalne nedostatke, u krug pretpostavki odgovornosti za štetu zbog nedostatka, stvorena su zapravo mimo zakona posebna pravila o odgovornosti za štetu, različita od općih pravila o odgovornosti za štetu. Time se automatski skraćuje rok zastare za naknadu štete sa tri godine na 6 mjeseci. S druge strane napušta se uvriježeno načelo da rok zastare teče od saznanja za štetu što dovodi do apsurdnog rezultata da šteta, ako nastupi nakon šest mjeseci, ali još uvijek u okvirima zastarnog roka, zastaruje prije nego što je nastala.

6. Rok za ostvarivanje prava

Stjecatelj stvari koji je pravodobno obavijestio otudivatelja o nedostacima na njoj, može ostvarivati svoja prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke u roku dvije godine, računajući od dana odašiljanja obavijesti o nedostacima. Iznimno, stjecatelj može i nakon tog roka ostvarivati svoja prava ako je otuđivatelj postupao prijevarno. Ako je stjecatelj promašio rok, ali još nije platio cijenu, moći će, ukoliko je pravodobno obavijestio o nedostacima, zahtijevati sniženje cijene ili naknadu štete kao protuzahtjev otuđivateljevom zahtjevu da mu se isplati cijena.

193.Garancija

194.Jamstvo za ispravnost prodane stvari

195.Jamstvo za ispravnost prodane stvari se odnosi: samo na tehničku robu ili

prodanu stvar bilo koje vrste

54

196.Jamstvo za ispravnost stvari odnosi se na: prodanu stvar bilo koje naravi i vrste.

197.Na koju vrstu robe se odnosi jamstvo za ispravnost prodane stvari? / Da li je moguće jamčiti za stvari koje nisu tehničke naravi?

7.Jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija)

U poslovima robnog prometa, osobito pak kod prodaje vrednijih proizvoda, ugovorne strane obično unose u ugovor tzv. klauzulu o jamstvu ili garanciji. Takve klauzule imaju različit sadržaj. U njima se obično jamči ispravnost, odnosno ispravno funkcioniranje prodane stvari (najčešće motornog vozila, nekog uredaja i sl.), u odredenom roku od dana predaje i besplatan popravak ili zamjenu stvari za slučaj njezine neispravnosti u jamstvenom roku.

Garantni list i koja prava može koristiti stjecatelj nakon sto je pregledao kupljenu stvar?

ZOO je uredio odgovornost za ispravnost stvari kad je prodavatelj kupcu u tu svrhu predao jamstveni (garancijski) list. Ta se odgovornost ne ograničuje samo na tzv. tehničku robu, naprotiv moguća je za stvari bilo koje naravi i vrste. Odredbe o jamstvu za ispravnost prodane stvari dispozitivne su naravi.

198.Tko može izdati jamstvo za ispravnost prodane stvari?

Odgovornost nastaje kad je prodavatelj predao kupcu jamstveni list kojim proizvođač jamči za ispravnost stvari za određeno vrijeme, računajući od njezine predaje kupcu. U jamstvu moraju biti navedena prava kupca, pojedinosti za njihovo ostvarivanje, trajanje i teritorijalno važenje jamstva te ime odnosno naziv i adresa izdavatelja jamstva. Također se mora navesti da jamstvo ne utječe na ostala prava kupca koja mu pripadaju po drugim pravnim osnovama (npr. po osnovi odgovornosti za materijalni nedostatak ili odgovornosti za neispravan proizvod).

199. Od koga se može zahtijevati jamstvo za ispravnost prodane stvari?

Odgovornost se sastoji u tome da se, u slučaju da stvar nije ispravna, kupac može obratiti bilo prodavatelju bilo proizvodaču sa zahtjevom da mu stvar popravi u razumnom roku ili ako to ne učini, da mu umjesto nje preda drugu stvar koja je ispravna. To se pravo može ostvarivati unutar garantnog roka, bez obzira na to kad se nedostatak pojavio.

Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen uporabe stvari za vrijeme dok je stvar bila na popravku odnosno do njezine zamjene.

Jamstvo obvezuje pod uvjetima pod kojima je dano bez obzira na oblik u kojem je dano (jamstveni list, usmena izjava, popratno reklamiranje i sl.), ali je kupac ovlašten zahtijevati da mu jamstvo bude izdano u pisanom obliku ili u nekom drugom, njemu dostupnom, trajnom mediju.

Odgovornost prodavatelja i proizvodača po osnovi jamstva (garancije) za ispravnost odnosno ispravno funkcioniranje stvari je solidarna.

Jamstveni se rok produljuje onoliko koliko je trajao (manji) popravak stvari odnosno onoliko koliko je kupac bio lišen uporabe stvari, a u slučaju zamjene stvari i većeg (bitnog) popravka, jamstveni rok teče iznova počevši od zamjene odnosno vraćanja stvari s popravka.

Trošak prijevoza stvari radi popravka ili zamjene pada na prodavatelja odnosno proizvođača.

Ako prodavatelj u razumnom roku ne popravi ili ne zamijeni stvar, kupac ima pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene i u oba slučaja pravo na popravljanje pretrpljene štete.

Prava kupca prema proizvođaču (ne navodi se prodavatelj!) na temelju jamstvenog lista gase se nakon isteka godine dana od dana kad je tražio od njega popravak ili zamjenu stvari. Očigledno je da se taj rok treba uzeti kao krajnji za podizanje tužbe radi ostvarenja tih prava. Prema tome, taj bi rok bio prekluzivan.

Pravila o jamstvu za ispravnost stvari ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatke stvari. To znači da je odnos između tih dvaju instituta postavljen tako da je primjena pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke u biti podredne naravi. S gledišta mogućnosti zaštite interesa kupca njemu stoje na raspolaganju, ali samo prodavatelju, pravila dvaju instituta – o jamstvu za neispravnost stvari i o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari.

Sličnosti između jamstva i odgovornosti za materijalne nedostatke su velike no kupac ne bi mogao kumulativno koristiti prava i iz jednog i iz drugog instituta.

bb) Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) 1. Pretpostavke

55

Pretpostavke za pravne nedostatke stvari! Odgovornost za pravne nedostatke stvari! Pretpostavke za odgovornost za pravne nedostatke!

Pretpostavke odgovornosti za pravne nedostatke su gotovo jednake kao i kod odgovornosti za materijalne nedostatke:

naplatan pravni posao - odgovornost za pravne nedostatke postoji kod naplatnih pravnih poslova, nedostaci postoje u trenutku ispunjenja ugovora - za nastajanje te odgovomosti važan je trenutak ispunjenja ugovora, a ne trenutak predaje stvari, jer se o predaji stvari ne mora uvijek ni raditi, stjecatelj za nedostatke nije znao niti je morao znati.

Odgovornost za pravne nedostatke javlja se, prije svega, kad je prenositelj trebao prenijeti pravo vlasništva na stvari, a nije bio vlasnik.

Odgovornost postoji i onda kad je trebalo prenijeti stvar slobodnu od tereta, a pokaže se da na stvari postoji neko pravo u korist trećega (npr. služnost, založno pravo itd.).

Odgovornost za pravne nedostatke zove se i zaštita od evikcije. Sam naziv evikcija dolazi odatle što se kod pravnih nedostataka obično radi o tome da otuđivatelj ne prenese na stjecatelja vlasništvo stvari pa se zato protiv stjecatelja pojavi treća osoba vlasnik koji stjecatelju stvar sudskim putem oduzme ili evincira.

Evikcija! Sve o evikiciji! Evikcija i vrste!

Evikcija znači svaki pravni akt treće osobe kojim ta osoba na temelju svoga prava isključuje ili ograničuje stjecatelja u ostvarivanju prava koje bi ovome po ugovoru pripadalo ili pripadalo bez ograničenja.

Ako se radi o nekom drugom pravu (npr. o tražbini), prenositelj mora jamčiti da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.

Jednako kao kod odgovornosti za materijalne nedostatke, ZOO upućuje na odgovarajuću primjenu propisa o odgovornosti prodavatelja za pravne nedostatke prodane stvari odnosno prava.

Ako treći tuži stjecatelja, tada je potrebno da stjecatelj obavijesti otuđivatelja o parnici pa da otuđivatelj pokuša pobiti zahtjev treće osobe. Ako se stjecatelj, ne obavještavajući otuđivatelja, upustio u parnicu s trećim i spor izgubio, nije samim tim izgubio prava iz odgovornosti za evikciju, izuzev ako otuđivatelj dokaže da je on raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev treće osobe.

Odgovornost zbog evikcije postoji i onda kada je stjecatelj po nekoj drugoj pravnoj osnovi ponovno stekao istu stvar.

Odgovornost za pravne nedostatke činidbe može se ugovorom ograničiti ili sasvim isključiti. No, odredba ugovora o isključenju ili ograničenju te odgovornosti biti će ništava ako je u vrijeme sklapanja ugovora prenositelju bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat nedostatak u njegovom pravu.

2. Sadržaj i ostvarivanje odgovornosti

Kad se pokaže da treća osoba polaže neko pravo na stvar, bez obzira na to je li već tužila, stjecatelj je o tome dužan obavijestiti otuđivatelja, osim ako je to već njemu poznato, i postaviti svoj zahtjev. Zahtjev se sastoji od poziva otuđivatelju da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili zahtjeva trećega ili da stjecatelju isporuči drugu stvar koja nije opterećena pravnim nedostatkom.

Potpuna evikcija!

Ne udovolji li otuđivatelj zahtjevu stjecatelja, a treći (vlasnik stvari) oduzme preko suda stvar stjecatelju, ugovor se po samom zakonu, dakle automatski, raskida. To bi bio slučaj tzv. potpune evikcije.

Pravni učinak djelomične evikcije!

Ako nije došlo do oduzimanja stvari, ali je stjecateljevo pravo umanjeno ili ograničeno pravima trećega na toj stvari tzv. djelomična evikcija, stjecatelj može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene.

Bez obzira na koje se od navedenih prava odlučio, stjecatelj uza svako od njih može istaknuti i zahtjev na naknadu pretrpljene štete. Jedino ako je u vrijeme sklapanja ugovora znao za pravo trećega, dakle znao da mu stvar može biti oduzeta odnosno da njegovo pravo može biti umanjeno ili ograničeno, neće imati pravo na naknadu štete, ali mu ostaje pravo na povrat cijene odnosno njezino sniženje. Ostvarivanje prava iz odgovornosti za pravne nedostatke razlikuje se od ranije spomenutog ako je pravo trećega očito osnovano. U tom se slučaju dopušta stjecatelju da, bez obavijesti otuđivatelja i bez parnice s trećim, prizna pravo trećega a da zbog toga neće izgubiti prava iz odgovornosti za evikciju. Ako je pri tome stjecatelj trećemu isplatio izvjesni iznos novca da bi treći odustao od svog prava,

56

otuđivatelj se može osloboditi odgovornosti za evikciju ako stjecatelju nadoknadi isplaćenu svotu i eventualno pretrpljenu štetu.

Prava s naslova odgovornosti za pravne nedostatke činidbe gase se istekom godine dana od dana saznanja za prava trećega. No, ako je unutar te godine treća osoba pokrenula spor protiv stjecatelja, a ovaj pozvao otuđivatelja da se u spor umiješa na njegovoj strani, stjecateljeva prava se gase tek kada istekne šest mjeseci od dana pravomoćnosti sudske odluke.

Prekomjerno ostecenje!

2. PREKOMJERNO OŠTEĆENJE (Laesio enormis)

Pretpostavke za prekomjerno oštećenje! Pretpostavke prekomjernog oštećenja! a) Pretpostavke.

Cilj pravila o prekomjernom oštećenju je zaštita načela jednake vrijednosti činidaba.

Dođe li do narušavanja vrijednosne ravnoteže između činidbe i protučinidbe, pravni će poredak reagirati određenim sankcijama. To će se dogoditi samo ako je načelo ekvivalentnosti povrijeđeno u određenoj, zakonom predviđenoj mjeri.

Ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora, ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.

Prekomjerno oštećenje je očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe.

Koje pretpostavke moraju biti ispunjene za prekomjerno ostecenje? (samo nabrojati) Odgovornost za prekomjerno oštećenje može nastupiti samo ako su ispunjene ove pretpostavke: naplatni posao;

očiti nerazmjer izmedu činidbe i protučinidbe u trenutku sklapanja ugovora i

da oštećena strana u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati za pravu vrijednost činidbe.

Na primjer, A. smatra da ima vrlo uspjelu kopiju slike nekoga nepoznatog slikara. Budući da A. treba novac, ponudi B-u sliku. B. je kupi uvjeren da je kupio dobru kopiju i plati A-u, recimo, 250 kn, a ovaj mu preda sliku. Drugi dan slučajno se kod B-a nađe A. i neki stručnjak za slike i on na A-ovo zaprepaštenje utvrdi da se tu ne radi o kopiji, nego o jednom vrlo vrijednom originalu. A. može postaviti prema B-u zahtjev na poništaj kupoprodaje zbog prekomjernog oštećenja.

b)Učinak prekomjernog oštećenja. Prekomjerno oštećenje je jedan od razloga pobojnosti pravnih poslova. Ispune li se spomenute pretpostavke, oštećena će strana moći zahtijevati poništaj ugovora kojim je ostvareno prekomjerno oštećenje. Posljedica poništaja ugovora biti će uspostava prijašnjeg stanja.

Protivna strana, međutim, ima pravo ponuditi dopunu do prave vrijednosti i ugovor će tada ostati na snazi. Kao što vidimo, kod prekomjernog oštećenja, strana protiv koje je uperen zahtjev na poništaj ugovora ima tzv. alternativno ovlaštenje (facultas alternativa).

Strana koja je oštećena ne može zahtijevati nadoplatu do prave vrijednosti. Ona može samo zahtijevati da se ugovor poništi!

Pravo na poništaj ugovora prestaje godinu dana nakon njegova sklapanja.

Kada se ne odgovara za prekomjerno oštećenje? Kod kojih ugovora se ne odgovara za prekomjerno oštećenje? Prekomjerno oštećenje – zašto kod trgovačkog ne može biti prekomjerno oštećenje?

c)Kada se ne odgovara za prekomjerno oštećenje. Poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja neće se moći zahtijevati ako se radi o besplatnim ugovorima, ugovorima na sreću, javnoj prodaji i onim naplatnim ugovorima kod kojih je viša cijena za stvar dana iz osobite naklonosti.

Također se zbog prekomjernog oštećenja ne može zahtijevati poništaj ugovora o nagodbi.

200.Koja je posljedica prekomjernog oštećenja (očitog nesrazmjera uzajamnih činidbi) kod trgoavačkih ugovora? / Koje su posljedice prekomjernog oštećenja kod trgovačkog ugovora? / Pravne posljedice nejednake vrijednosti činidaba između trgovaca Nikakva.

201.Za slučaj prekomjernog oštećenja sada se ne može zahtijevati poništaj trgovačkog ugovora, da li je ova tvrdnja točna i objasnite odgovor? / Da li postoji koja pravna posljedica očitog nesrazmjera uzajamnih činidbi kod trgovačkih ugovora? Objasni! Ne, jer osobe koje sklapaju trgovačke ugovore trebaju biti dovoljno stručne da mogu odrediti pravu vrijednost predmeta pa im se ne treba omogućiti da zahtjevaju poništaj ugovora zato što nisu pravilno utvrdile vrijednost uzajamnih činidaba.

57

202.Za slučaj prekomjernog oštećenja sada se ne može zahtijevati poništaj trgovačkog ugovora. Da li je ova tvrdnja točna i objasnite odgovor!?

Novi ZOO ne dopušta ni poništaj trgovačkog ugovora zbog prekomjernog oštećenja! To je tako jer su stranke dovoljno stručne (ili bi trebale biti) da mogu odrediti pravu vrijednost predmeta.

203.Razlika trgovačkih i potrošačkih ugovora

Kod trgovačkih ugovora netko kupuje robu (trgovac) radi daljnje prodaje, dok kod potrošačkih ugovora netko kupuje robu da bi zadovoljio svoje potrebe.

204.Koje je bitno obilježje ugovora o gospodarstvu? / Bitno obilježje ugovora u gospodarstvu? Ugovori u gospodarstvu su uvijek naplatni. Ugovori u gospodarstvu su trgovački ugovori.

205.Trgovački ugovor (definicija) / Trgovački ugovor / Odredite pojam trgovačkih ugovora prema novom ZOO? / Definirajte trgovački ugovor / Pojam trgovačkog ugovora, koji se kriterij primjenjuje na trgovačke ugovore, propis u kojem se spominje? / Po kojem kriteriju je određen trgovački ugovor? / Koji kriterij se uzima pri određivanju pojma trg. ugovora? Jedan je kriterij pri određivanju TUP-a. Koji? Definicija trg. ugovora prema ZOO-u napravljena je prema kojem kriteriju?

Pojam trgovačkog ugovora razjašnjava odredba čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (ZOO): Trgovački ugovori su oni koje sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

Pored subjektivnog kriterija u toj odredbi, a to znači da se radi o ugovorima koje međusobno sklapaju subjekti navedeni u toj odredbi, potreban je i objektivni kriterij, tj. da se takav ugovor sklapa u okviru djelatnosti koje čine predmet poslovanja tih subjekata ili su u vezi s tim poslovanjem. To znači da je u našem ZOO-u primijenjen mješoviti kriterij jer uzima u obzir i subjekte i objekt ugovora.

Prije donošenja ZOO-a iz 2005. za definiranje trgovačkog ugovora uzimao se samo subjektivni kriterij (znači bilo je potebno samo da su stranke trgovci i već samim tim takav je ugovor bio smatran trgovačkim).

206.Subjektivni i objektivni kriterij kod trgovačkog ugovora

subjektivni kriterij – trgovači ugovor sklapaju ga osobe koje su trgovci po zanimanju

objektivni kriterij – predmet trgovačkog ugovora mora spadati u djelatnost barem jednog od njih

207. Å to se smatra gospodarskim djelatnostima?

Pod gospodarskim djelatnostima podrazumijevaju se u pravilu one djelatnosti koje se takvima smatraju prema utvrđenoj nomenklaturi Zakona o nacionalnoj klasifikaciji (Narodne novine, br. 98/94) i Odluke o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (Narodne novine, br. 7/97). Uopćeno gospodarske djelatnosti su usluga, proizvodnja i trgovina.

208. O trgovackom se ugovoru radi:

ako su osobe trgovci ili barem jedna od stranaka nije trgovac ako su obje osobe trgovci

ako je djelatnost barem jednoga od njih ili su u vezi s tim djelatnostima

209. Pretpostavke za primjenu trgovačkih ugovora / Trgovački ugovori – pretpostavke valjanosti, da li obje strane moraju biti trgovci, da li se smatra trgovačkim ugovorom ako jedna strana djeluje izvan svoje profesionalne djelatnosti? / Koji su preduvjeti da bi se neki ugovor mogao smatrati trgovačkim, da li se svi ugovori između trgovaca smatraju trgovačkim ugovorima, što ako predmet ugovora ulazi u predmet poslovanja samo jedne od stranaka (trgovca) – da li je i taj ugovor trgovački?

Da su ih sklopili trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

Postupanje u skladu sa statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima – Pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima. Ali ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno statutu,

58

društvenom ugovoru, odnosno pravilima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili je zakonom drukčije određeno. To je dokidanje ultra vires.

210. Ultra vires

Ultra vires - pravilo koje znači da su bez pravnog učinka akti društva koji prelaze njegova poslovanja, ili da su ih donijeli mjerodavni organi preko svojih ovlaštenja. Kod nas nije prihvaćena doktrina ultra vires.

211. Jesu li valjani pravni poslovi koje pravna osoba sklopi izvan svoje djelatnosti?

Pravna osoba može sklapati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. Pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čine predmet njezina poslovanja, valjani su.

Trgovac je pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Odgovornosti nema ni ako se prava vrijednost više ne može ustanoviti.

d) Odricanje od odgovornosti. Odricanje unaprijed od prava na poništaj ugovora nema pravni učinak. Time je spriječena mogućnost eventualnog iskorištavanja slabijih partnera.

3. KAPARA (Arrha)

Kapara! Kapara i kakva je to vrsta ugovora?

Kapara je iznos novca ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ispuniti obveza iz ugovora.

Prema ZOO-u, ugovor se smatra sklopljenim kada je kapara dana, osim ako je ugovoreno nešto drugo. Po svojoj pravnoj naravi kapara je sporedni realni ugovor koji služi ponajprije kao znak da je ugovor sklopljen (arrha confirmptoria). Na primjer, A. kupuje pokućstvo od B-a za 20.000 kuna. Ugovor je perfektan. Ako sad A. dade B-u kaparu od 5,000 kuna, to je samo znak da je kupoprodajni ugovor sklopljen. Prema tome, ne može se najprije dati kapara, a onda sklopiti ugovor.

Druga je funkcija kapare u tome da ona služi kao sigurnost da će se ugovorne obveze ispuniti. Ako se ugovor ispuni, kapara će se, ako je istovrsna s ugovornom činidbom, uračunati u činidbu. U našem primjeru, A. će morati kao kupovnu cijenu platiti još samo 15.000 kuna. Ako, medutim, kapara nije istovrsna sa činidbom, tada će se, ako se ugovor ispuni, kapara morati vratiti.

Kapara se, također, mora vratiti

ako strane sporazumno raskinu ugovor;

ako do ispunjenja ugovora nije došlo zbog uzroka za koji nijedna strana ne odgovara (npr. zbog više sile);

ako su obje strane krive za neispunjenje ugovora.

Drukčija situacija nastaje kad je samo jedna strana odgovorna za neispunjenje ugovora. Tu treba razlikovati je li za neispunjenje ugovora odgovorna ona strana koja je dala kaparu, ili pak ona strana koja ju je primila.

Rješenje je sadržano u odredbi čl. 304. ZOO.

Å to je s kaparom ako onaj tko je dao povrijedi obveze iz ugovora?

Kad je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može izabrati jednu od ove tri mogućnosti:

zahtijevati, ako je to još moguće, ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja. Kapara se, kao i kod ispunjenja bez zakašnjenja, uračunava ili vraća;

zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, pri čemu se kapara može uračunati u naknadu štete ili vratiti;

zadovoljiti se primljenom kaparom.

Ako je pak za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana također ima na izboru tri mogućnosti:

zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, i naknadu štete zbog zakašnjenja. Kapara se uračunava ili vraća;

zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora i povrat kapare; zahtijevati vraćanje dvostruke kapare.

Na zahtjev zainteresirane strane sud može smanjiti pretjerano veliku kaparu (moderatio arrhae).

59

Kod djelomičnog ispunjenja ugovora vjerovnik ne može zadržati kaparu, nego samo zahtijevati ispunjenje preostalog dijela obveze i naknadu štete.

Kapara u sebi ima i određenih kaznenih elemenata – osim što služi za pojačanje obveznog odnosa, ona služi i kao instrument za jačanje stranačke ugovorne discipline.

Kapara se može ugovoriti i kao odustatnina. To će biti kad se uz kaparu ugovori pravo da se odustane od ugovora. Odustane li strana koja je dala kaparu, ona je gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila, ona je vraća u dvostrukom iznosu. Ako kapara nije ugovorena kao odustatnina, strana koja ju je dala ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu suugovaratelju, niti to može učiniti druga strana povratom dvostruke kapare (ima se pravo tražiti ispunjenje i naknadu štete).

4. PRAVO ZADRŽANJA (lus retentionis)

a)Pojam i sadržaj. Pravo zadržanja ili pridržaja ovlaštenje je vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži dok mu ne bude ispunjena tražbina.

Po svojim ključnim elementima izložena definicija opći je pojam prava zadržanja. Pravo zadržanja prema ZOO mogli bismo ovako definirati:

Pravo zadržanja! Što je pravo zadrzanja?

Pravo zadržanja je ovlaštenje vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži do ispunjenja tražbine te da se, ako ispunjenje izostane, naplati iz njezine vrijednosti.

Ovlaštenje vjerovnika da se iz zadržane stvari naplati karakteristično je za pravo zadržanja u trgovačkom pravu.

Osobito zbog ovlaštenja vjerovnika da se može namiriti iz vrijednosti zadržane stvari, postavilo se pi- tanje nije li pravo zadržanja po svojoj pravnoj naravi, stvarno, a ne obvezno pravo. Ima mišljenja da je pravo zadržanja doista stvarno pravo koje je po svojim karakteristikama blisko založnom pravu.

Ne osporavajući bliskost sa založnim pravom, osnovano se, s druge strane, upućuje i na razlike između tih dvaju prava:

pravo zadržanja prestaje gubitkom faktične vlasti na stvari, dok založno pravo u takvom slučaju ne prestaje;

pravo zadržanja je neprenosivo, dok je založno pravo prenosivo;

pravo zadržanja nastaje ex lege, dok založno pravo u pravilu nastaje ugovorom.

Osim općih normi kojima općenito ureduje pravo zadržanja, ZOO sadrži i posebne odredbe o tom pravu kod pojedinih ugovora (npr. kod ugovora o ugostiteljskoj ostavi, ugovora o djelu, ugovora o trgovinskom zastupanju, ugovora o kupoprodaji).

Pretpostavke prava zadržanja! Pretpostavke nastanka prava zadržanja! Pretpostavke prava zadržanja:

Stvar - mora biti u dužnikovu vlasništvu Tražbina - mora biti dospjela i utuživa

b)Pretpostavke nastanka.

Ključni elementi prava zadržanja su stvar na jednoj i tražbina na drugoj strani. aa) Stvar

Objektom prava zadržanja u načelu mogu biti sve pokretne i nepokretne stvari u prometu. Vjerovnik nema pravo zadržanja na stvarima koje su iz dužnikova posjeda izašle protiv njegove volje (silom, ukradene i sl.), ali, suprotno ZOO-78, ima pravo zadržanja na stvarima koje su vjerovniku predane na čuvanje ili posudbu. Stvari osobne naravi, kao punomoć dobivena od dužnika, druge njegove isprave, iskaznice, dopisi i sl. također ne mogu biti objektom prava zadržanja.

Osim navedenih, od prava zadržanja generalno se izuzimaju stvari koje se ne mogu izložiti prodaji. Zakonsku terminologiju da vjerovnik može zadržati dužnikovu stvar koja se nalazi u njegovim rukama treba shvatiti u smislu da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti vjerovnika, odnosno neposrednom posjedu, tj. stvar je u vjerovnikovim rukama ako je u njegovom neposrednom posjedu.

bb) Tražbina

Tražbina glede koje se može ostvariti pravo zadržanja mora biti dospjela i

utuživa.

Osnovna je pretpostavka da mora biti dospjela što znači da je došao trenutak od kojeg vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

60

Iznimno, vjerovnik ima pravo zadržanja i za svoju nedospjelu tražbinu ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje. Nesposobnost plaćanja nastupa zbog prezaduženosti ili nelikvidnosti. U teoriji se takvo pravo zadržanja naziva pravo zadržanja u nuždi ili u nevolji.

Tražbina mora biti utuživa, što znači da naplata tražbine iz zastarjelih odnosno prirodnih obveza ne može biti osigurana pravom retencije.

ZOO ne zahtjeva da vjerovnikova tražbina i stvar koja se zadržava potječu iz istog pravnog odnosa, odnosno ne zahtijeva se koneksitet kao pretpostavka prava zadržanja. Stvar se može zadržati zbog različitih osnova (dispari causa), što je inače uobičajena karakteristika prava zadržanja u trgovačkom pravu.

c)Osvarivanje. Pravo zadržanja sadrži dva oviaštenja: jedno je zadržati dužnikovu stvar, a

drugo naplatiti se iz vrijednosti zadržane stvari.

Ovlaštenje da se dužnikova stvar zadrži ostvaruje se tako da se neprekidno, sve do ispunjenja tražbine, ima faktična vlast na stvari. Gubitkom faktične vlasti na zadržanoj stvari, gubi se i pravo zadržanja. Ovlaštenje na naplatu vrijednosti zadržane stvari vjerovnik (retinent) ostvaruje na isti način kao založni vjerovnik. No, prije nego što pristupi ostvarenju naplate, dužan je o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.

d)Prestanak. Pravo zadržanja prestaje:

isplatom tražbine, oprostom duga, prebojem, novacijom,

sjedinjenjem (confusio),

gubitkom faktične vlasti na stvari, što uključuje i napuštanje stvari te dobrovoljno vraćanje stvari dužniku,

davanjem odgovarajućeg osiguranja tražbine (npr. osnivanjem založnog prava).

Pravo zadržanja ne prestaje ni ako nastupi zastara tražbine jer se ono, slično priznanju duga, uzima kao razlog prekida zastare.

B. OSOBNO POJAÄŒANJE OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

212. Jamstvo ili poručanstvo

1. JAMSTVO ILI PORUÄŒANSTVO Jamstvo! Jamstvo i vrste!

Karakteristike jamstva! akcesornost (ono pretpostavlja postojanje valjane obveze glavnog dužnika) i supsidijarnost (vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od jamca istom onda kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika).

a) Pojam i karakteristike. Jamstvo ili poručanstvo je ugovor kojim se treća osoba, jamac ili poruk, obvezuje vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika ako to dužnik ne učini.

Jamstvo je institut kojim se vjerovniku daje veća sigurnost da će mu dužna činidba biti ispunjena. Ono je osobno pojačanje obveznog odnosa za razliku od npr. odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, prekomjernog oštećenja, prava zadržanja koji su oblici stvarnog pojačanja obveznopravnog odnosa.

Na primjer, A. je pozajmio B-u 10.000 kuna. B. nema nekih pogodnih stvari na kojima bi u korist A-a mogao osnovati zalažno pravo, pa mu umjesto toga ponudi jamca. Jamac je treća osoba C. koja pristupa obvezi na taj način da sklopi ugovor sa A-om obvezujući se da će platiti B-ov dug ako ga on sam ne bi platio. Za obvezu glavnog dužnika odgovara jamac čitavom svojom imovinom.

Obvezu jamčenja može ugovorom preuzeti samo osoba koja ima potpunu poslovnu sposobnost. Dvije osnovne karakteristike jamstva su:

akcesornost i supsidijarnost.

U prvom redu, C. se nije mogao obvezati A-u prije negoli je A. dao zajam B-u. To znači da je najprije morala nastati obveza B-a kao glavnog dužnika, a tek je iza nje nastala obveza C-a kao jamca.

Zbog toga kažemo da je jamčeva obveza akcesorna.

Akcesornost jamstva znači da ono pretpostavlja postojanje valjane obveze glavnog dužnika. Dakle, ako je obveza glavnog dužnika ništetna ili je utrnula, ne možemo ju pojačati jamstvom.

61

Obveza jamca, prema tome, ne čini od neistinite obveze glavnog dužnika istinitu. Jamstvo samo osigurava naplativost tražbine.

Obveza jamca ovisi o obvezi glavnog dužnika. Ona ne može biti kvantitativno veća, ali ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obveze.

Međutim, nema zapreke da obveza jamca bude kvantitativno manja od obveze glavnog dužnika odnosno da bude ograničena na neki dio dužnikove obveze. Na primjer, C. se obveže da će odgovarati za A-ov dug samo do 5.000.

Jamac odgovara za svako povećanje obveze koja nastane dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom krivnjom, osim ako strane ne ugovore drugačije.

Što se tiče samog objekta činidbe jamčeva obveza mora biti kvalitativno jednaka obvezi glavnog dužnika. Ne može, npr. A. kao glavni dužnik dugovati B-u pšenicu, a C. da se kao jamac obveže da će B-u dati vino ako A. ne vrati pšenicu. U tom slučaju C. ne bi bio jamac. Ili novčana obveza glavnog dužnika znači da i jamac ima novčanu obvezu prema vjerovniku.

No, jamac se može obvezati i za strogo osobnu obvezu glavnog dužnika – to je moguće jer će se strogo osobna obveza glavnog dužnika, ako je ne ispuni, pretvoriti u odgovornost za štetu koju onda može popraviti jamac.

Druga je karakteristika jamstva supsidijarnost. Supsidijarnost jamstva znači da vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od jamca istom onda kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika. Prema ZOO-u, dovoljno je da se glavnom dužniku uputi pisani poziv (opomena) na ispunjenje obveze. Tek ako glavni dužnik ne ispuni obvezu u roku koji mu je određen u pisanom pozivu, može se od jamca zahtijevati ispunjenje.

Iznimno, od jamca se ispunjenje može zahtijevati i bez prethodnog pozivanja glavnog dužnika na ispunjenje, ako je očito da su dužnikova sredstva nedovoljna za ispunjenje obveze ili je glavni dužnik pao pod stečaj.

Jamac može protiv vjerovnikova zahtjeva isticati sve prigovore koje bi mu mogao istaknuti i glavni dužnik, uključivo i prigovor prijeboja. Ne može isticati jedino osobne dužnikove prigovore prema vjerovniku. Ali svoje osobne prigovore može isticati vjerovniku.

Eventualno dužnikovo odricanje od prigovora i priznanje vjerovnikove tražbine nema pravni učinak prema jamcu.

Vrste jamstva!

Koji su oblici jamstva?

213. Vrste jamstva

b) Vrste jamstva (poručanstva).

Redovno jamstvo – karakteristike i objasni!

Razlika između solidarnog i redovitog jamstva! Razlika između običnog i solidarnog jamca! aa) Redovito ili obično jamstvo

To je jamstvo o kojemu smo do sada govorili. Njegova je karakteristika u tome da je obveza jamca akcesorna i supsidijarna. ZOO ga naziva supsidijarnim jamstvom.

214.Jamac-platac / Što je jamac platac? / Što znači da se jamac obvezao kao platac?

215.Jamstvo kod trgovačkih ugovora

bb) Solidarno jamstvo

Jamac platac (solidarni jamac) je osoba od koje se može tražiti ispunjenje glavne obveze (za koju jamči) i prije nego se prvo zatraži od glavnog dužnika (sto je inace pravilo kod redovnog jamstva). Dakle, ako se jamac obveže kao jamac platac, vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice istodobno. Zato se naziva solidarnim jamstvom.

Kad za neki dug jamči više jamaca (sujamstvo, suporučanstvo), ono je ex lege solidarno, osim ako se solidarnost ugovorno isključi. U trgovačkom ugovoru jamac je po zakonu uvijek jamac platac, osim ako nije drukčije ugovoreno.

Solidarno se jamstvo naziva i jamstvom bez supsidijarnosti.

Kako je u hrvatskoj bankarskoj praksi institucija "običnog" jamca gotovo nestala - ono što se smatra "jamcem" u biti je jamac-platac.

cc) Podjamstvo (potporučanstvo)

62

To je ugovor kojim se netko treći obvezuje vjerovniku, ali ne za dužnika, nego za jamca (jamčev jamac). Podjamac ili jamčev jamac se poziva na odgovornost istom onda kad se vjerovnik ne uspije namiriti od glavnog dužnika, odnosno jamca.

c)Regres. Kad jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, sva vjerovnička prava po samom zakonu prelaze na jamca. Prelazi tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima. To je tzv. zakonska subrogacija. Jamac na ime regresa može sada od glavnog dužnika zahtijevati sve ono što je doista za njega platio vjerovniku. Ali dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve one prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku.

Ako jamac plati zastarjeli dug, neće moći ono što je platio vjerovniku vratiti od glavnog dužnika, ako mu ovaj na njegov regresni zahtjev stavi prigovor zastare.

Isplati li jamac vjerovnika, a da pri tome nije obavijestio dužnika pa dužnik u neznanju također isplati istu tražbinu, jamac neće moći zahtijevati naknadu od dužnika ali od vjerovnika ima pravo tražiti da mu vrati ono što mu je platio.

U sujamstvu pravo regresa ima jamac koji je isplatio dospjelu tražbinu. Od ostalih jamaca može zahtijevati da mu svaki isplati dio koji pada na njega.

d)Oblik ugovora o jamstvu (poručanstvu). Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanom obliku.

e)Prestanak jamstva (poručanstva). Jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika.

Jamstvo može, medutim, prestati i samostalno, tj. tako da glavni dug ostane, a jamac potpuno ispadne iz odnosa. To će se dogoditi, npr. kad vjerovnik otpusti jamca.

Takav se slučaj može dogoditi i zbog odugovlačenja vjerovnika. Naime, jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na jamčev poziv, nakon dospjelosti tražbine ne zahtijeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku mjesec dana od tog poziva.

Ako rok dospjelosti nije određen, jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, nakon jamčevog poziva koji je uslijedio nakon proteka jedne godine od sklapanja ugovora o jamstvu, ne odredi datum ispunjenje – to mora učiniti u roku mjesec dana od jamčevog poziva.

Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca. Kad je rok zastare za obvezu glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine ali od dana dospjelosti obveze glavnog dužnika. To nije slučaj ako jamac s glavnim dužnikom odgovara solidarno.

216.Ugovorna kazna

217.Za neuredno ispunjene obveze ugovorena je kazna tj. penal u visini 1% na ukupnu obvezu (tako nekako) za svaki dan zakašnjenja. Da li je ono valjano ili treba povisiti ili sniziti? Valjana je jer ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja, ili na koji drugi način. Sud će na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne samo ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze. Da se radi o nenovčanoj obvezi ugovorna kazna ne bi mogla biti ugovorena.

2.UGOVORNA KAZNA ILI PENAL

Ugovorna kazna! Sto je ugovorna kazna i za koje se slučajeve ugovara? Ugovorna kazna i kada se ugovora? Ugovorna kazna i u kojim se slučajevima ugovara?

Ugovorna kazna ili penal je ugovorom unaprijed određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se dužnik obvezuje isplatiti odnosno prepustiti vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili je neuredno ispuni.

Ugovorna kazna ne označuje nikakvu kaznu, jer se tu radi o ugovornoj obvezi koju su stranke same i slobodno ugovorile.

Na primjer, A. proda B-u 1000 pari cipela za 100.000 kuna. Osim toga A. se obveže B-u da će mu u slučaju neispunjenja ili zakašnjenja u ispunjenju glavne obveze platiti ugovornu kaznu u iznosu od 20.000 kuna. U tom je primjeru ugovorna kazna odredena u ukupnom iznosu, no nema zapreke da se njezina visina odredi u postotku ili promilu od vrijednosti činidbe, odnosno njezina neispunjenog dijela za svaki dan zakašnjenja ili na neki drugi način.

Ugovorna kazna mora biti u obliku koji je propisan za glavni ugovor iz kojega je nastala obveza na koju se ugovorna kazna odnosi (glavna obveza).

63

Karakteristika sporazuma o ugovornoj kazni jest njegova akcesornost, što znači da on dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi. Prestane li zbog npr. ništetnosti glavna obveza, prestaje i sporazum o ugovornoj kazni.

Sporazum o ugovornoj kazni gubi svoj pravni učinak i onda kad je do neispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koje dužnik ne odgovara (npr. više sile).

218. Da li se zaračunavaju zatezne kamate zbog neisplate obveze? Da.

Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze jer se kod novčanih činidaba, za slučaj neispunjenja ili zakašnjenja, plaćaju zatezne kamate.

Ako je penal ugovoren za slučaj neispunjenja obveze, tada strana u čiju je korist penal ugovoren, (dakle vjerovnik), može zahtijevati ili ispunjenje ugovora ili ugovornu kaznu.

U takvom slučaju ne može se zahtijevati kumulativno ispunjenje obveze i penala jer se oba zahtjeva isključuju. Prema tome, zahtjev je alternativan.

Kada je penal ugovoren za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo isplatiti ugovornu kaznu i odustati od ugovora osim ako se može utvrditi da je to bila namjera ugovornih strana prilikom ugovaranja penala.

Naprotiv, ako je penal ugovoren za slučaj zakašnjenja ili neurednog ispunjenja, tada vjerovnik može zahtijevati i ispunjenje glavne obveze i penal. U takvom je slučaju vjerovnikov zahtjev kumulativan (i - i).

Vjerovnik gubi pravo na ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ili nerednog ispunjenja, ako je primio ispunjenje a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. To podrazumijeva da takvu izjavu treba dati prilikom primitka ispunjenja.

Plaćanje penala je ugovorna obveza koju su strane preuzele u slobodno sklopljenom sporednom ugovoru. Osnovna je funkcija penala pojačanje obveznog odnosa. Strana koja plaća penal ne plaća nikakvu kaznu, nego u obliku penala plaća ugovorom unaprijed određen iznos naknade štete. Ugovorna kazna ili penal je ugovorom unaprijed određen iznos naknade štete.

To znači da vjerovnik može zahtijevati ugovornu kaznu bez obzira na to je li ili nije pretrpio štetu, jer on štetu ne mora dokazivati.

Da ugovorna kazna služi za pojačanje odnosa i za pojačanje ugovorne discipline, vidi se po ovome. Ako strane sklope ugovor, a ne ugovore penal, tada će ona strana koja povrijedi obvezni odnos platiti naknadu štete samo ako protivna strana dokaže da je pretrpjela štetu. Medutim, ako su strane u obliku penala unaprijed odredile iznos naknade štete, tada će strana koja se obvezala da će platiti penal, platiti taj iznos, pa makar suugovaratelj nije pretrpio nikakvu štetu. Zbog toga je njoj stalo da uredno ispuni obvezu.

Ako je penal ugovoren i strana je povrijedila obvezni odnos ali je zbog toga druga strana pretrpjela veću štetu od iznosa penala, ona će razliku dobiti tek kad dokaže sve pretpostavke koje se traže kod odgovornosti za štetu.

Treba napomenuti da se ugovorna kazna ne može kumulirati s naknadom koju zakon propisuje zbog neispunjenja ili zakašnjenja u ispunjenju neke obveze, neovisno o tome kako se ta naknada u zakonu naziva. Zahtijevati istovremeno i ugovorom i zakonom predviđenu kaznu moguće je tek ako sam zakon dopušta kumulaciju.

Ako je ugovorna kazna prekomjerno ugovorena, sud će na zahtjev dužnika smanjiti njezin iznos (moderacija) ako nade da je on nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze odnosno činidbe.

PROMJENE U OBVEZNOPRAVNOM ODNOSU

219. Subjektivne promjene ugovornog odnosa A. PROMJENA SUBJEKATA

Obveznopravni odnos je individualiziran kad su točno određeni njegovi subjekti na aktivnoj i pasivnoj strani. Za potpunu određenost je potrebno i da sam objekt tog odnosa bude određen ili bar odrediv. Promjene mogu nastupiti bilo glede subjekata, bilo glede sadržaja – promjena subjekata ne utječe na promjenu identiteta obveznopravnog odnosa dok promjena sadržaja može dovesti do promjene njegova pravnog identiteta.

64

Prije svega, promjene mogu zahvatiti glavnu činidbu a mogu zahvatiti i pravnu osnovu pri čemu dolazi do promjene kauze a samim tim i identiteta.

Moguć je i slučaj kada se istovremeno mijenjaju i glavna činidba i pravna osnova – tu se također radi o promjeni identiteta.

Dakle, promjenom glavne činidbe ili promjenom pravne osnove nastupa i promjena pravnog identiteta obveznopravnog odnosa.

Svaka druga promjena u sadržaju ne dira u pravni identitet obveznopravnog odnosa. Razlikuju se:

promjene subjekata (promjena vjerovnika, promjene na strani dužnika, prijenos ugovora te asignacija ili uputa) i

promjene sadržaja (novacija ili obnova te nagodba ili poravnanje). Promjene na strani vjerovnika!

1. PROMJENA VJEROVNIKA

Promjena vjerovnika može biti u obliku cesije i u obliku personalne subrogacije. a) Cesija ili ustup tražbine

Razlike cesije i personalne subrogacije! Cesija!

220.Cesija

221.Da li je moguć prijenos tražbine na drugu osobu i kako se naziva taj prijenos? Koje tražbine se ne mogu prenositi? Koje se tražbine mogu prenositi? Kome se treba obratiti za odgovornost iz osnovnog posla? / Da li je moguć prijenos tražbine na treću osobu i kako to nazivamo? Koje tražbine se ne mogu prenositi + odgovornost iz osnovnog posla?

aa) Pojam cesije. Cesija je ugovor kojim vjerovnik svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugu osobu. Vrste cesije! Cesija – vrste!

Stari vjerovnik zove se cedent ili ustupitelj, novi se vjerovnik zove cesionar ili primatelj, a dužnik se naziva cesus.

Vrste cesije:

dobrovoljna ili ugovorna - cesija odnosno ustup tražbine koji se odvija na temelju ugovora;

zakonska – cesija koja nastupa kao posljedica činjenica za koje se po sili zakona veže prijelaz tražbine; nužna – vjerovnik može biti prisiljen da svoju tražbinu prenese na drugoga.

Razlika između zakonske i nužne cesije jest u tome što za zakonsku cesiju ne treba neki poseban cesijski akt, a za nužnu treba.

Razlikovanje spomenutih vrsta cesije je teorijsko jer ZOO uređuje samo ugovornu cesiju. Ostale vrste prijenosa tražbine ZOO naziva i uređuje kao tzv. personalnu subrogaciju.

Da bi se bolje razumjela ugovorna cesija poslužit ćemo se jednim jednostavnim primjerom. A. duguje B-u 10.000 kuna. B. može tražbinu koju ima prema A-u prenijeti u cijelosti na C-a i time B. ispada iz obveznopravnog odnosa, a na njegovo mjesto dolazi C. kao novi vjerovnik.

Cesijski ugovor je konsenzualan ugovor i, prema tome, postaje perfektan u trenutku sporazuma između cedenta i cesionara (prihvat ponude bez ikakve tradicije).

Premda kod cesije susrećemo tri osobe, cesija je dvostran, a ne trostran pravni posao. To znači da za perfekciju cesije nije potreban pristanak dužnika, ali je cedent dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

Obavijest o ustupanju tražbine naziva se notifikacijom. Od trenutka notifikacije dužnik može valjano ispuniti obvezu samo cesionaru. Ispuni li dužnik obvezu starom vjerovniku nakon ustupa tražbine, ali prije notifikacije, oslobađa se obveze samo ako nije znao za ustupanje. Ako je znao za cesiju, obveza se ne gasi plaćanjem starom vjerovniku pa će morati ispuniti obvezu novom vjerovniku, makar i nije primio notifikaciju.

Ipak, u jednom će slučaju za valjanost cesije biti potreban pristanak dužnika. To je, naime, slučaj kad su vjerovnik i dužnik ugovorili da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili je neće moći prenijeti bez pristanka dužnika.

Ugovor o ustupu tražbine neće imati učinka, bit će ništetan, ako dužnik i vjerovnik ugovorom isključe mogućnost ustupa tražbine.

65

223.Koje se tražbine mogu prenositi i kako se naziva taj prijenos? Taj se prijenos naziva cesijom. bb) Objekt cesije. Vjerovnik ne može svako svoje pravo odnosno svaku svoju tražbinu prenijeti na drugoga jer se tražbine dijele na otuđive i neotuđive. Objekt cesije mogu biti samo prenosive (otuđive) tražbine.

Ne mogu biti objekt cesije tražbine koje su strogo osobne naravi (npr. uzdržavanje), one čiji je prijenos zakonom zabranjen (npr. na kojima nije moguće provesti ovrhu radi prisilne naplate duga) ili čija se narav protivi prenošenju na drugoga.

Pravo koje se ustupa može potjecati iz dvostranoobveznog ili iz jednostranoobveznog odnosa.

224.Multirateralna cesija

* Višestruko ustupanje – Ako je vjerovnik ustupio istu tražbinu raznim osobama, tražbina pripada primatelju o kome je ustupitelj prvo obavijestio dužnika, odnosno koji se prvi javio dužniku.

cc) Međusobni odnos subjekata.

Kod cesije treba paziti na međusobne odnose pojedinih sudionika u tom poslu.

225. Da ki cedent odgovara cesionaru za naplativost ustupljene tražibine. Objasnite odnos između cedenta i cesionara?

Odnos cedenta i cesionara

U pravilu cesijom prelazi na cesionara tražbina u onom opsegu i u onoj kvaliteti u kojoj je postojala kod cedenta.

Razlozi zbog kojih cedent prenosi svoju tražbinu na cesionara mogu biti vrlo različiti. Cedent može svoju tražbinu darovati, može je prodati, može je ustupiti umjesto ispunjenja ili radi ispunjenja neke svoje obveze, radi osiguranja primateljeve tražbine prema ustupitelju itd.

Za što odgovara cedent, samo za veritet ili i za bonitet i da li samo on odgovara? Kad cedent odgovara za bonitet, kad za veritet? Kada cedent odgovara za veritet, a kada za bonitet tražbine? Cedent odgovara cesionaru za veritet (istinitost) kad je ugovor naplatan, i ako trazbina nije postojala u trenutku ustupanja, a za bonitet (naplativost) samo ako je to bilo ugovoreno. Ili Cedent odgovara cesionaru za istinitost (veritet) tražbine, a može odgovarati i za naplativost (bonitet) tražbine, ali samo ako je to posebno ugovoreno.

Što je bonitet (naplativost)? Naplativost je karakteristika činidbe u trenutku ispunjenja. Naplativost ovisi o tome je li dužnik solventan (sposoban za plaćanje) ili je insolventan.

Što je veritet (istinitost)? Istinitost tražbine znači da ona postoji u vrijeme ustupanja. Cedent odgovara cesionaru za:

istinitost (veritet) tražbine (jedine su pretpostavke što ih ZOO traži za odgovomost za veritet tražbine jesu naplatnost ugovora i da tražbina nije postojala u trenutku kad je izvršeno ustupanje),

a može odgovarati i za naplativost (bonitet) tražbine, ali samo ako je to posebno ugovoreno. Ta je odgovornost ograničena do visine naknade koju je, za ustupljenu tražbinu, cedent primio od cesionara. Za cedenta koji je bio savjestan veća se odgovornost ne može ni ugovoriti.

U obveznom pravu treba razlikovati pojmove "naplatnost" i "naplativost". Naplatnost je karakteristika onih pravnih poslova kod kojih se za činidbu traži protučinidba. Naplativost je pak karakteristika činidbe u trenutku ispunjenja. Naplativost ovisi o tome je li dužnik solventan (sposoban za plaćanje) ili je insolventan.

Jedna od dužnosti cedenta jest da cesionaru preda obveznicu ili drugu ispravu o dugu ako ih ima, te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima. Naime, s tražbinom prelaze na cesionara ex lege sporedna prava kao npr. pravo prvenstvene naplate, pravo na ugovornu kaznu, prava iz ugovora s jamcem, založno pravo, pravo na kamate i sl.

Cedent je, također, dužan, ali samo na zahtjev cesionara, ovome predati ovjerovljenu potvrdu o ustupanju tražbine.

Odnos cesionara i cesusa

Cedent ne smije cesijom staviti cesusa u gori položaj. To znači da cesus ima prema cesionaru (novom vjerovniku) isti položaj, tj. iste dužnosti, iste obveze koje je imao i prema starom vjerovniku (cedentu). Cesija je derivativan i to translativan način stjecanja prava. Zato tražbina prelazi na cesionara u dosadašnjem sadržaju i obujmu čak i ako je cesionar platio cedentu tražbinu ispod nominalne vrijednosti. Treba paziti da se nuzgredna prava prenesu pod onim pretpostavkama koje su potrebne za prijenos takvih prava.

66

Cesionar ima prema dužniku ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja.

Iz pravila da dužnik ne smije ustupom biti stavljen u gori položaj prema novom vjerovniku slijedi posljedica da dužnik može staviti nasuprot novom vjerovniku sve one prigovore koje je mogao staviti starom vjerovniku, npr. prigovor ništetnosti pravnog posla iz kojeg izvire tražbina, prigovor zastare itd. Ali od toga su izuzeti oni prigovori koji su strogo vezani uz osobu starog vjerovnika. Izuzet je, npr. prigovor da je cedent poslije izvršene cesije izgubio poslovnu sposobnost i da, prema tome, tražbinu može naplatiti samo cedentov zakonski zastupnik, a ne cesionar. Taj se, dakle, prigovor ne može staviti.

Ako je dužnik u trenutku obavijesti o nastaloj cesiji priznao cesionaru da tražbina doista postoji, priznao je dakle veritet tražbine, tada više ne može staviti cesionaru one prigovore koje bi mogao staviti da tog priznanja nije bilo, npr. prigovor zastare, isplate itd.

dd) Posebni slučajevi cesije prema ZOO Ustupanje umjesto ispunjenja ili radi ispunjenja

Kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine.

Kad dužnik ustupi vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.

U slučaju ustupanja umjesto ispunjenja dužnikova se obveza gasi već samim sklapanjem ugovora o cesiji, dok kod ustupanja radi ispunjenja njegova se obveza gasi tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.

U oba slučaja vjerovnik je dužan vratiti ono što je primio preko iznosa svoje tražbine. Ustupanje radi osiguranja

Obavlja se radi osiguranja cesionareve tražbine prema cedentu.

Cesionar je dužan pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina brinuti o naplati ustupljene tražbine.

Nakon naplate tražbine od dužnika cesionar će zadržati koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine, a ostatak predati cedentu.

Ustupanje radi ispunjenja i ustupanje radi osiguranja nazivaju se fiducijarnim cesijama. U oba slučaja sesionar nije ovlašten ustupljeno potraživanje dalje otuđivati kao što može pri redovitoj cesiji ili ustupanju umjesto ispunjenja, nego je dužan nakon postignute svrhe cediranja (naplata ili osiguranje) prenijeti natrag na cedenta to isto potraživanje.

226. Fiducija (limun.hr)

Fiducija je ugovor pri kojem jedna stranka (fiducijant) prenosi neko pravo na drugu osobu (fiducijar) i pri tome ugovara da poslije postizanja određenog cilja fiducijar ponovno prenese to isto pravo natrag na fiducijanta. Zapravo se tu radi o dva ugovora: o ugovoru o prijenosu prava i o ugovoru o ograničenju gospodarskog učinka prijenosa, tj. ugovora o vraćanju prava. Praktična primjena ovog instituta je ustupanje (cesija) radi osiguranja.

227. Fiducijalno osiguranje

Profesor misli na slijedeće kad pita fiducijalno osiguranje: Fiducijalno osiguranje je prijenos prava vlasništva nad nekretninom ili pokretninom u korist banke do konačne otplate kreditnog dugovanja. To je najčešće kod npr. uzimanja kredita za kupnju auta pri čemu taj auto bude vlasništvo banke do otplate zadnje rate. Znači u prometnoj vam piše da je vlasnik auta određena banka pa se nakon otplate prepisuje tj. prenosi vlasništvo i zato se spominju ona dva ugovora.

228. Razlika fiducije i založnog prava

Kod hipoteke ako dužnik ne plati npr. ratu kredita predmet osigurane tražbine prelazi u vlasništvo hipotekarnog vjerovnika, a kod fiducije pravo odmah prelazi na fiducijara, a kad plati vraća se fiducijantu.

b) Personalna subrogacija aa) Pojam i vrste

229. Subrogacija

67

230. Realna subrogacija

Personalna subrogacija je takva promjena vjerovnika u nekom obveznopravnom odnosu kod koje treći ispuni vjerovnikovu tražbinu i time preuzme njegovo mjesto i prava koja je imao prema dužniku, a kod realne subrogacije dolazi do promjene odnosno zamjene sadržaja obveze (npr. umjesto dugovane svote novca daje se neka stvar).

Personalna subrogacija!

231. Personalna subrogacija

Personalna subrogacija je prijelaz vjerovnikove tražbine na osobu koja ju je ispunila umjesto dužnika. Ta osoba se obično naziva ispunitelj ili isplatitelj (solvens).

Na osnovi personalne subrogacije ispunitelj supstituira vjerovnika u obveznopravnom odnosu, što znači da dosadašnji vjerovnik potpuno izlazi iz odnosa, a ispunitelj dolazi na njegovo mjesto i u isti položaj koji je prije ispunjenja imao vjerovnik prema dužniku. To dalje znači da na ispunitelja prelazi ne samo tražbina nego i sva sporedna prava koja je vjerovnik imao prema dužniku.

Razlikuju se ugovorna i zakonska personalna subrogacija.

232. Å to je to ispunjenje sa subrogacijom?

Ugovorna personalna subrogacija nastaje kad ispunitelj prije ispunjenja ili pri ispunjenju, ugovori s vjerovnikom da ispunjena tražbina prijede na njega sa svim ili samo s nekim sporednim pravima. Pod sporednim pravima misli se na založno pravo, pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu i sl. Prema našem obveznom pravu, medutim, do personalne subrogacije može doći i na osnovi ugovora izmedu ispunitelja i dužnika, ali sklopljenim isključivo prije ispunjenja (neka prava koja poznaju personalnu subrogaciju (npr. francusko i talijansko) ne dopuštaju ovaj vid subrogacije).

Za valjanost ugovora o personalnoj subrogaciji nije propisan oblik, pa se može sklopiti i usmeno. Preporučljiv je, medutim, pisani oblik.

Predmet subrogacije ne mogu biti strogo osobna, dakle, neprenosiva prava, dakle predmet subrogacije mogu biti samo prenosiva prava.

Subrogacija nastupa u trenutku ispunjenja, a ne u trenutku sklapanja ugovora.

233. Zakonska subrogacija

Zakonska personalna subrogacija nastaje kad dužnikovu obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes na tome, npr. jamac ili poruk, vlasnik založene stvari ili protivnik pobijanja kod paulijanske tužbe.

Za zakonsku je subrogaciju karakteristično da na ispunitelja prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima po sili zakona i u trenutku ispunjenja. Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje čak i kad mu se dužnik protivi.

Postoje još dva važna pravila koja se primjenjuju na obje vrste subrogacije:

ispunitelj na kojeg je prešla tražbina ne može zahtijevati od dužnika više nego je isplatio vjerovniku. drugo pravilo isključuje odgovornost vjerovnika za postojanje i naplativost (veritet i bonitet) tražbine u vrijeme ispunjenja. Doduše taj je rizik ublažen odredbom da se u tom slučaju ne isključuje primjena pravila o stjecanju bez osnove, dakle ispunitelj će moći zahtijevati povrat po pravilima o stjecanju bez osnove.

bb) Pravna narav i razlika prema cesiji Sličnost između personalne subrogacije i cesije

ogleda se u njihovoj funkciji, naime, oba instituta služe prijenosu tražbine na drugu osobu;

oba su oblici prijenosa tražbine i istodobno načini promjene osobe vjerovnika u obveznopravnom odnosu uz zadržavanje pravnog identiteta toga odnosa;

u oba instituta do prijenosa tražbine dolazi ili na osnovi ugovora ili po sili zakona.

Razlike ćemo razmotriti usporedbom ugovorne personalne subrogacije i ugovorne cesije, budući da su zakonska subrogacija i zakonska cesija u biti podudarne.

Osnovne su razlike u sljedećem:

ugovor o subrogaciji sklapaju ispunitelj dužnikove obveze (solvens) s vjerovnikom ili dužnikom, a ugovor o cesiji stari vjerovnik (cedent) s novim vjerovnikorn (cesionarem);

kod ugovorne subrogacije do prijenosa tražbine na ispunitelja dolazi tek u trenutku ispunjenja dužnikove obveze, a kod cesije u trenutku perfekcije (sklapanja) ugovora o cesiji;

68

kod subrogacije vjerovnik ne odgovara za veritet i bonitet svoje tražbine, dok kod cesije, ako je naplatna, cedent odgovara za veritet, a za bonitet tražbine samo ako je takva odgovornost ugovorena; kod subrogacije prenose se samo ona sporedna prava koja su ugovorena, dok se kod cesije s glavnom tražbinom prenose i sva sporedna prava;

ispunitelj kod subrogacije može zahtijevati od dužnika samo onoliko koliko je isplatio vjerovniku, a kod cesije cesionar ima pravo na cjelokupnu tražbinu, makar je za nju platio manje od nominalne vrijednosti ili mu je darovana;

kod subrogacije nema obavještavanja dužnika (odnosno vjerovnika) o ugovorenom prijenosu tražbine, dok je kod cesije cedent dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

Promjene na strani dužnika! Promjene na strani dužnika u obveznopravnom odnosu! 2. PROMJENE NA STRANI DUŽNIKA

Dok se kod cesije i subrogacije radi o promjeni vjerovnika, na dužničkoj se strani mogu dogoditi različite promjene koje ne izazivaju uvijek potpuno ispadanje dužnika iz obveznog odnosa. Zato ovdje ne govorimo samo o promjeni dužnika (preuzimanju duga), nego govorimo šire o promjenama na strani dužnika.

Promjene na strani dužnika ZOO sistematizira u tri grupe: preuzimanje duga,

pristupanje dugu i preuzimanje ispunjenja. Preuzimanje duga!

a)Preuzimanje duga. Dug se preuzima ugovorom između dužnika i trećega, uz vjerovnikov pristanak. Tim ugovorom dolazi do promjene dužnika. Stari dužnik potpuno ispada iz obveznopravnog odnosa, a na njegovo mjesto dolazi novi dužnik. Taj se ugovor sklapa između dužnika i trećega. Po tom se ugovoru treći obvezuje da će potpuno preuzeti na sebe dužnikov dug. Budući da vjerovniku nije svejedno tko mu je dužnik, za valjanost takvog ugovora potreban je i vjerovnikov pristanak. Ako vjerovnik ne pristane, ugovor izmedu preuzimatelja i dužnika ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja.

No, ako je preuzimatelj bio prezadužen, a vjerovnik to nije znao niti je morao znati, prijašnji dužnik se ne oslobađa obveze a ugovor ima učinak ugovora o pristupanju dugu.

Objekt takvog ugovora ne može biti strogo osobna dužnikova činidba, jer bi se u takvom slučaju promijenila ne samo osoba dužnika nego i sam identitet obveznopravnog odnosa.

Treći, odnosno preuzimatelj duga može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa izmedu prijašnjeg dužnika i vjerovnika, iz kojega je nastao preuzeti dug.

Pristupanje dugu!

b)Pristupanje dugu. Ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Tu je vjerovnik stekao pravo da traži ispunjenje bilo od svoga prvobitnog dužnika, bilo od ovoga trećeg. Dužnik ne može spriječiti trećega da plati ako je obveza dospjela, a on je sam nije ispunio. Takvim se ugovorom pojačava vjerovnikova pozicija, jer umjesto jednoga dobiva dva dužnika, koji su u tom slučaju postali sudužnici.

Na primjer, A, duguje B-u 10.000 kuna. C. se obveže B-u da će taj dug platiti. Kao što vidimo, izmedu A-a i C-a nema nikakva ugovora. Stoga, iako su A. i C. postali sudužnici, nisu postali solidarni dužnici. Prema tome, ako C. plati, on nema pravo regresa prema A-u direktno, "ipso iure", po samom zakonu, jer on s A-om ne stoji ni u kakvom pravnom odnosu. Ako C. hoće da ono što je platio B-u, utjera od A-a, mora prije ili za vrijeme plaćanja zatražiti od B-a da mu prenese svoja vjerovnička prava prema A-u. Prema tome, C. se neće namiriti od A-a s naslova zakonske subrogacije, nego s naslova ugovorne personalne subrogacije.

S druge strane, ovdje se ne radi ni o jamstvu. Kod jamstva se vjerovnik namiruje od jamca tek onda kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika. Dakle, kod jamstva postoji supsidijarnost, a toga u ovom slučaju nema (ovdje se vjerovnik može naplatiti od bilo kojeg sudužnika). Jer, ako onaj koji je «jamac i platac» plati dug, on se od glavnog dužnika regresira na temelju zakonske subrogacije. Čim jamac plati dug na njega po zakonu prelaze vjerovnička prava. Kod pristupanja duga treći se ne namiruje na temelju zakonske već na temelju personalne subrogacije.

Razlika postoji i u odnosu na solidarno jamstvo kod kojeg postoji pravo regresa dok kod pristupanja dugu ne postoji.

69

234.ZOO na specifičan način uređuje ugovorni prijenos neke imovinske cjeline (npr. poduzeća) s jedne osobe na drugu. U čemu se sastoji specifičnost?

Pristupanje dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline

Osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive. Nema pravni učinak prema vjerovnicima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala navedena odgovornost. Preuzimanje ispunjenja!

c) Preuzimanje ispunjenja. Do preuzimanja ispunjenja dolazi ugovorom između dužnika i trećega kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Budući da u ovom slučaju treći ne stoji ni u kakvom odnosu s vjerovnikom, vjerovnik ne može trećega tužiti na ispunjenje. Vjerovnik je samo dužan u trenutku kad obveza dospije primiti ispunjenje od trećega, jer inače pada u zakašnjenje (mora).

Ako treći ne ispuni dužnu činidbu umjesto dužnika, vjerovnik se može držati samo svog dužnika. Međutim, budući da se treći obvezao dužniku da će umjesto njega ispuniti obvezu, a to nije učinio odgovarat će dužniku za štetu koju je ovaj zbog toga pretrpio.

Ugovor koji sklapaju dužnik i treći kojim se treći obvezuje da će isplatiti dužnikov dug naziva se ugovorom o ispunjenju.

235.Prijenos ugovora

3. PRIJENOS UGOVORA

Pravna sinteza cesije i preuzimanja duga sa širokim pravnim učincima naziva se i u teoriji i u zakonodavstvu prijenos ugovora.

Prijenos ugovora!

Pod prijenosom ugovora razumijeva se pravni posao kojim se cjelokupna pravna pozicija jedne ugovorne strane - dakle sve tražbine i sva dugovanja kao i razna druga sporedna i nesamostalna prava i zahtijevi vezani za pojedinu tražbinu ili dug, odnosno za sam pravni odnos kao takav, prenosi na treću osobu, a da se time ipak ne ukida identitet prvobitnog obveznopravnog odnosa.

To je moguće ugovorom između jedne ugovorne strane (prenositelj ili ustupitelj ugovora) i treće osobe (preuzimatelj ili primatelj). Za valjanost toga ugovora zahtijeva se pristanak druge ugovorne strane i da je oblik pristanka isti onaj koji je propisan za ugovor koji se prenosi.

Ugovorni odnos, odnosno prava i obveze iz ugovornog odnosa, prelaze na trećega u trenutku kad je druga ugovorna strana dala pristanak na prijenos ugovora. Ako je on dan unaprijed, primjerice već je u ugovoru naznačeno da se prava i obveze mogu prenijeti na trećega, tada učinak prijenosa nastupa u trenutku kad je druga ugovorna strana obaviještena o prijenosu.

Ugovorna strana koja prenosi ugovor na trećega odgovara mu da je preneseni ugovor valjan. Ona, međutim, ne jamči, osim ako se na to posebno obvezala, da će druga ugovorna strana ispuniti obvezu iz prenesenog ugovora, niti jamči svom dosadašnjem ugovornom partneru da će treći ispuniti svoje obveze iz ustupljenog ugovora.

Prijenos ugovora ne smije se poistovjetiti s prelaskom imovine s jednog subjekta na drugi jer tu nije riječ o univerzalnoj sukcesiji.

236. Asignacija (uputa)

4. ASIGNACIJA ILI UPUTA

Ideja da se tražbina prenese, a da vjerovnik ne ispadne iz odnosa, kao i ideja da se dug preuzme, a da dužnik i dalje ostane u obveznom odnosu može se ostvariti asignacijom. Međutim, pogrešno bi bilo shvatiti asignaciju kao zamjenu za cesiju ili preuzimanje duga. Asignacijom se samo mogu postići učinci cesije ili preuzimanja duga. Asignacija je, naime, moguća iako upućenik nije dužnik uputitelja.

237. U kojem trenutku je ispunjen ugovor o asignaciji? U trenutku kada asignat ispuni određenu činidbu (kod mjenice kad plati) asignataru.

Asignacija (uputa) jest izjava asignanta (uputitelja) kojom ovlašćuje asignata (upućenika) da u svoje ime a za račun asignanta ispuni odredenu činidbu asignataru (primatelju upute), a asignatara ovlašćuje da u svoje ime a za njegov (tj. asignantov) račun primi činidbu od asignata.

70

A.(asignant) ovlasti B-a (asignata) ovako: "Platite za moj račun C-u (asignatar) 5.000 kn." Istodobno ovlasti C-a: "Naplatite od B-a za moj račun 5.000 kuna."

Asignacija je civilnopravni temelj mjenice i čeka. Asignacijom se može znatno skratiti plaćanje, a time proširiti bezgotovinski promet.

Nastaje između

asignanta i asignata odnos pokrića – Na primjer, A. je pozajmio B-u 10.000 kuna. Međutim, iz nekoga drugog odnosa A. duguje C-u 10.000. Ako sada A. kao asignant uputi B-a kao asignata da ovaj u svoje ime a za A-ov račun plati 10.000 C-u i B. to prihvati (akceptira), nastao je između A-a i B-a odnos koji se zove odnos pokrića. Ime dolazi odatle što je A. dužan pokriti sve B-ove izdatke ako B. npr. nije A- ov dužnik, a još nije platio svoj dug A-u. Svoj dug podmirit će istom onda kad se zatvori asignacijski trokut, tj. kad B. doista i plati.

asignanta i asignatara odnos valute – A. nije samo ovlastio B-a da plati C-u, nego je ovlastio i svog vjerovnika C-a (asignatara) da primi isplatu od B-a. Odnos asignanta (A.) i asignatara (C.) naziva se odnos valute, jer asignatar, u pravilu, prima činidbu u novcu.

asignatara i asignata poseban apstraktni ugovor - Ako C. primi B-a kao platca, nastao je izmedu C-a (asignatara) i B-a (asignata) posebni apstraktni ugovor. Naime, B. se obvezao u svoje ime platiti C-u 10.000, a C. se u svoje ime obvezao da ih primi. B. uopće ne mora znati zašto mora platiti upravo C-u. Iako B. plaća ustvari svoj dug, ipak zbog apstraktnosti odnosa ne može C-u staviti prigovore koje bi možda mogao staviti A-u. Na primjer, ako je A-ova tražbina prema B-u kao asignatu zastarjela upravo u trenutku kad je prihvatio uputu, a C. prihvatio B-a kao platca, B. kao asignat neće moći staviti C-u kao asignataru prigovor zastare, jer se C-a uopće ne tiče odnos A. - B.

Asignacijom je skraćeno plaćanje. Umjesto da A. primi od B-a 10.000 pa da zatim te novce preda C-u, bilo je dovoljno da B. plati C. Time je podmiren B-ov dug prema A-u i A-ov dug prema C-u. Asignatar stječe pravo zahtijevati od asignata ispunjenje tek kad asignat izjavi da prihvaća uputu. To pravo zastarijeva za godinu dana.

B.PROMJENA SADRŽAJA

1. NOVACIJA ILI OBNOVA

Novacija! Novacija, primjer! Novacija i koje se obveze mogu urediti novacijom a koje ne? Å to je novacija i koje se obveze mogu novirati?

238. Razlika između novacije ugovora i nagodbe

Akt kojim se mijenja identitet pravnog odnosa naziva se novacijom ili obnovom. Novacija je ugovor kojim strane mijenjaju ili pravnu osnovu ili glavnu činidbu svoje dosadašnje obveze. Novacijom nastaje nova obveza, a stara se gasi. Zato se o novaciji obično govori kod prestanka obveze. Međutim, novacijom se stara obveza ne mora potpuno ugasiti. Ako postoji dvojba o novaciji, tada osim stare postoji i nova obveza ali se ispunjenjem bilo koje od njih gase obje. Kod novacije mora namjera noviranja, animus novandi, biti jasno izražena. Novacija se nikad ne predmnijeva.

Osim animusa novandi za uspješnost novacije potrebno je i postojanje pravno valjane stare obveze. Novacija je bez učinka ako je stara obveza bila ništetna ili već ugašena.

Ako je prijašnja obveza pobojna, moguća je pravovaljana obnova, ali samo ako je dužnik znao za razlog pobojnosti. Naime, uzima se da se dužnik, pristajući na novaciju, odrekao prava na pobijanje ugovora iz kojeg potječe obveza koja se novira.

Novirati se može i zastarjela obveza, jer se za nju ne može reći da ne postoji ili da je ništetna. Ako je dužnik može ispuniti ili priznati, može je i zamijeniti nekom drugom, novom obvezom. Sporazumno utvrđene promjene u obveznom odnosu koje se ne odnose na glavnu činidbu, nego na neke sporedne odredbe ugovora, kao npr. o roku, mjestu i načinu ispunjenja, kamatama, ugovornoj kazni i sl., ne smatraju se novacijom. Ni izdavanje nove isprave o dugu, kao ni izdavanje čeka ili mjenice zbog neke prijašnje obveze, ne smatraju se novacijom osim ako to stranke posebno ugovore. Učinci novacije će nastupiti samo uz pretpostavku valjanosti ugovora o novaciji. Ako dođe do njegovog poništenja, smatra se da nije bilo novacije i da prijašnja obveza nije prestala postojati.

2. NAGODBA ILI PORAVNANJE Nagodba je...?

Nagodba – sadržaj, što je?

Nagodba ili poravnanje jest ugovor kojim strane svoje sporne i dvojbene tražbine tako uređuju da svaka ponešto odstupi od svog zahtjeva.

71

Pravo je sporno (ius litigiosum) kad među stranama nema suglasja o njegovoj opstojnosti.

Pravo je dvojbeno (ius dubium) kad su među stranama sporni struktura i obujam njegova sadržaja i kad je neizvjesno njegovo ostvarenje.

Nagodbom stranke prekidaju spor, otklanjaju neizvjesnost u međusobnom pravnom odnosu i utvrđuju svoja uzajamna prava i obveze.

Nagodba će biti ništetna ako su strane u zabludi glede postojanja pravnog odnosa, tj. ako su vjerovale da pravni odnos postoji koji ustvari ne postoji te ako među njima ne bi bilo ni spora ni neizvjesnosti da nisu bile u zabludi. Strane se ne mogu odreći te ništavosti i sve što je dano na ime ispunjenja takve nagodbe može se zahtijevati natrag.

Za pravni karakter ugovora o nagodbi bitno je da se temelji na uzajamnim popuštanjima koja se mogu sastojati u djelomičnom ili potpunom priznanju tuđega ili odricanju od vlastitog zahtjeva, preuzimanju nove obveze, smanjenju kamatne stope, produljenju roka ispunjenja, odobrenju obročne otplate i sl.

Popuštanje samo na jednoj strani nije nagodba već oprost duga ili odustanak. Zbog toga se na takav ugovor neće primijeniti pravila o nagodbi.

Po svojoj prirodi, nagodba je dvostranoobvezni, naplatni ugovor pa se na nju primjenjuju opće odredbe o takvim ugovorima.

Ovisno o svom sadržaju nagodba može poprimiti, dijelom ili u potpunosti, karakter novacije. To će biti onda kad se njome mijenja glavna činidba ili pravna osnova međusobnog pravnog odnosa. U tom se slučaju mijenja i identitet pravnog odnosa.

Za valjanost nagodbe zahtijeva se da stranka ima sposobnost raspolaganja pravom koje je predmet nagodbe. To je zapravo opća pravna i poslovna sposobnost, ponekad dopunjena određenim zahtjevom. Sadržaj nagodbe ne mogu biti prava kojima se ne može raspolagati. Tako se strane ne mogu nagoditi o skraćenju ili produljenju roka zastare, o pravima na stvarima izvan prometa i sl. Dakle, o svemu onome što je protivno ustavom utvrđenim načelima, prisilnim propisima i pravilima morala. Nagodbom se ne može postići konvalidacija ništetnoga pravnog posla. Takva je nagodba ništetna. Nagodbom se ne može postići konvalidacija ništavog pravnog posla. Takva je nagodba ništetna, pa čak i onda kada su ugovaratelji znali za ništetnost posla pa su sklapanjem nagodbe tu ništetnost htjeli otkloniti.

Slično kao kod novacije, pravovaljana je nagodba o pobojnom poslu čije je poništenje mogla zahtijevati jedna ugovorna strana, pod pretpostavkom da je u trenutku sklapanja nagodbe znala za tu mogućnost. I tu se, kao i kod novacije, uzima da se ta strana sklapanjem nagodbe svjesno odrekla prava na pobijanje posla. Ako za mogućnost pobijanja nije znala, nagodba je ništetna.

Vrste nagodbi!

Osim nagodbe koju smo razmatrali i koja se obično naziva izvansudskom nagodbom, postoji i sudska nagodba koja se, naravno, sklapa pred sudom i koja je uređena propisima parničnog postupka.

DJELOVANJE UGOVORA

1. DJELOVANJE MEĐU UGOVARATELJIMA

a)Stvaranje prava i obveza za ugovorne strane. Ugovorom se stvaraju prava i obveze za ugovorne strane. To, dakako, mogu biti pravne i fizičke osobe, neovisno o tome jesu li izjavili svoju volju neposredno ili preko zastupnika odnosno punomoćnika.

U načelu pravni se učinci ugovora protežu i na univerzalne sljednike ugovornih strana. Izuzetak su oni ugovori čiji se učinci sastoje u pravima i obvezama strogo osobne naravi, što podrazumijeva da je njihovo potpuno i uredno ispunjenje usko vezano za osobu i osobne kvalitete ugovaratelja.

Učinci ugovora neće se odnositi na slijednike ugovaratelja i onda kada oni to svojom voljom isključe. Prevladava gledište da sam ugovor ne obvezuje ugovaratelje već da ih zakon obvezuje da se ponašaju onako kako je određeno ugovorom.

Pacta sunt servanda (ugovori se moraju ispunjavati, poštivati) općeprihvačeno je načelo obveznog prava. Ali, bez pravne norme imali bismo doduše pacta, no oni ne bi bili servanda. Načelo pacta sunt servanda ugrađeno je u ZOO. U odredbi ZOO stoji da su sudionici u obveznim odnosima dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje.

b)Osnova stjecanja stvarnih prava. U tradicijskom ili rimskom sustavu stjecanja stvarnih prava, posebice prava vlasništva, koji se primjenjuje u našem stvarnom pravu, ugovor ima značenje titula ili naslova stjecanja. Znamo da je u tom sustavu, osim titulusa potreban i modus ili način stjecanja koji se sastoji u predaji stvari (za pokretnine) ili upisu u zemljišne knjige (za nekretnine). Pravni je učinak

72

ugovora u tom sustavu isključivo obveznopravnog karaktera, što znači da se sklapanjem ugovora stječe tek obveznopravni zahtjev na predaju stvari, a ne i samo stvarno pravo.

U ugovornom ili konsenzualnom sustavu koji se primjenjuje u francuskom građanskom pravu, pravo se vlasništva stječe neposredno ugovorom. Tu vrijedi načelo nudis pactis dominia rerum transferuntur. Prema čl. 1583. Code civila kupac stječe vlasništvo čim je postignut sporazum o predmetu i cijeni, iako stvar još nije predana ni cijena plaćena. Ugovor, dakle, u konsenzualnom sustavu proizvodi stvarnopravne učinke.

2. DJELOVANJE PREMA TREĆIMA

Ugovor djeluje relativno, što će reći, samo prema ugovornim stranama i njihovim univerzalnim sljednicima. Izvan toga kruga osoba svi ostali su treće osobe. Za njih vrijedi načelo da im tuđi ugovor ne može ni štetiti ni koristiti. Treći, dakle, niti stječu prava niti preuzimaju obveze iz ugovora.

Kao gotovo svako načelo, tako i spomenuto poznaje nekoliko iznimaka. Najznačajnije su medu njima: ugovori u korist trećih,

obećanje radnje treće osobe i pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

a) Ugovor u korist trećih (pactum in favorem tertii) Ugovor u korist trećih!

Ugovorom u korist trećih jedna se ugovorna strana (obećavatelj, promitent) obvezuje drugoj (pro- misaru ili stipulantu) da će ispuniti određenu činidbu u korist treće osobe (korisnika, beneficijara ili destinatara).

Promitent je u stvari dužnik, a promisar ili stipulant vjerovnik kojega ZOO naziva ugovarateljem. Primjeri: kupac se obveže prodavatelju da će cijenu isplatiti trećoj osobi; osiguratelj se obveže osiguraniku da će, u slučaju njegove smrti, osiguranu svotu isplatiti odredenoj osobi; zajmoprimac se obveže periodično isplaćivati trećemu ugovorene kamate.

Na temelju takva ugovora treći stječe samostalno pravo zahtijevati činidbu neposredno od dužnika (promitenta) premda nije sudjelovao u sklapanju ugovora.

Nepravi ugovori u korist trećih!

Razlika između ugovora u korist trećih i nepravih ugovora u korist trećih! Razlika između poslova u korist trećih i nepravih poslova u korist trećih! Kod nepravih ugovora u korist trecih ta treca osoba nema pravo zahtijevati činidbu.

Ako treći ima samo primiti činidbu, a ne i pravo zahtijevati njezino ispunjenje, takav se ugovor ne smatra ugovorom u korist trećih. U pravnoj se literaturi naziva i nepravim (nepotpunim, nesavršenim) ugovorom u korist trećih. Na primjer, kupimo cvijeće s tim da ga prodavatelj uruči osobi kojoj ga želimo darovati.

Ugovor u korist trećih se svodi na jednu klauzulu koja se dodaje nekome od postojećih ugovora, kao što su kupoprodaja, najam, zajam, osiguranje i dr. Sadržaj te klauzule jest dužnikova obveza da či- nidbu ispuni trećemu, umjesto vjerovniku.

Prema tome, ne može se govoriti o samostalnom, posebnom ugovoru u korist trećega nego o ugovorima kojih je jedna od karakteristika da se činidba namjenjuje trećoj osobi koja nije ugovorna strana, odnosno o ugovorima kojima je dodana klauzula "u korist trećega".

Unošenjem takve klauzule u pojedine ugovore činimo ih različitima od njihove standardne varijante. Nema razloga da takvi ugovori ne zadrže svoj uobičajeni naziv odnosno nema potrebe da im se uz postojeći naziv dodaje "u korist trećega" (npr. kupoprodaja u korist trećega).

Klauzula u korist trećeg spada u nuzgredne sastojke ugovora.

U našem obveznom pravu (za razliku od britanskog common law-a koji je tome nesklon) općenito je dopušteno ugovornim stranama da ugovorom ustanove pravo u korist treće osobe.

Prema ZOO-u, kada netko u svoje ime ugovori tražbinu u korist trećeg, taj treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku. Riječ je o pravu na činidbu, a ona nije identična sa subjektivnim pravom. Ona je objekt subjektivnog prava.

Trećem automatski pripada i zahtjev za ostvarenje prava.

Učinak ugovaranja u korist trećega, a to je subjektivno pravo u njegovu korist, nastupa zaključenjem ugovora u koji je uvrštena spomenuta klauzula. Treći nije ugovorna strana i njegov se pristanak ne zahtijeva. No, on može izjaviti da ne prihvaća pravo koje je ugovoreno u njegovu korist. Budući da se ne traži pristanak trećega, pravo se može ugovoriti i u korist poslovno nesposobne osobe – dovoljno je da treći ima pravnu sposobnost.

73

Odnos između promitenta i stipulanta zapravo je odnos između dužnika i vjerovnika iz ugovora. Osim prava i obveza iz ugovora, za njih proizlaze i prava i obveze iz utanačenja u korist trećeg. U tom smislu stipulant je ovlašten zahtijevati, a promitent dužan ispuniti tražbinu ugovorenu u korist trećeg. Odnos stipulanta i beneficijara otkriva motive zbog kojih je ugovorena korist odnosno pravo za beneficijara, a oni mogu biti razni – isplata duga, davanje zajma, darivanje i slično. Odnos stipulanta i beneficijara karakterizira stipulantovo pravo opoziva ili izmjene koristi koja je namijenjena beneficijaru. To može učiniti sve dok beneficijar ne izjavi da prihvaća ono što mu je namijenjeno. Ako je ispunjenje obveze prema beneficijaru trebalo uslijediti nakon stipulantove smrti, ovaj može sve do tada koristiti pravo opoziva ili izmjene koristi, u koju se svrhu može poslužiti i svojom oporukom. Sve je to moguće ukoliko iz ugovora ili okolnosti ne proizlazi nešto drugo. Beneficijar može prihvatiti ili odbiti korist koja je za njega ugovorena. Takvu izjavu mogu dati i njegovi nasljednici. Poseban se oblik ne zahtijeva. Prihvatom smatra i ako se korist izrijekom ne odbije. Dođe li do odbijanja ili opoziva koristi, korist će pripasti stipulantu, osim ako nije ugovoreno nešto drugo ili nešto drugo ne proizlazi iz prirode posla.

Odnos promitenta i beneficijara – sklapanjem ugovora s klauzulom u korist trećega, beneficijar postaje vjerovnikom prema promitentu kao dužniku. Pravo koje je stekao tim ugovorom može ostvarivati zahtjevom izravno usmjerenim na dužnika. Promitent (dužnik) sa svoje strane ima pravo isticati prema beneficijaru sve prigovore koje ima prema stipulantu na temelju ugovora s utanačenjem koristi za beneficijara. Beneficijar nema pravo zahtijevati ispunjenje ugovorene koristi od stipulanta.

b) Obećanje radnje treće osobe. Da se ugovorom ne mogu obvezivati treće osobe nedvojbeno je jedno od najstarijih i najpostojanijih načela obveznog prava. Ono je u najužoj vezi i potpunom skladu s načelom dispozitivnosti. Odstupanje od tog načela dopušteno je isključivo kad se ugovara korist za trećega, no i tada se trećemu ostavlja na volju da namijenjenu mu korist prihvati ili odbije.

Naše pozitivno obvezno pravo prihvaća načelo nedopustivosti ugovornog obvezivanja treće osobe. Stoga, ako netko obeća drugome da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega takvo obećanje ne obvezuje. Ako takvo obećanje ne obvezuje trećega, ne znači da je ono bez ikakvih učinaka za onoga koji ga je dao. On će, naime, onome kojem je dao obećanje odgovarati za štetu koju ovaj pretrpi zbog toga što se treći ne pristaje obvezati odnosno ispuniti ili propustiti obećanu radnju.

Položaj obećavatelja znatno je povoljniji ako je drugome obećao da će se samo zauzeti kod trećega da se ovaj obveže nešto učiniti ili propustiti. Ako u tome ne uspije, uza svo svoje zalaganje, neće odgovarati drugome za eventualnu štetu.

Bitno je za oba slučaja, kako obećanje radnje trećega tako i obećanje zauzimanja kod trećega, da takva obećanja trećega ne obvezuju. Njihov je učinak ograničen isključivo na interni odnos obećavatelja i njegova partnera.

Izostane li obećana pozitivna ili negativna radnja trećega, obećavatelj odgovara za štetu, dok za neuspjelo zauzimanje ne odgovara.

239. Koja je temeljna razlika između pobijanja ugovora i pobijanja dužnikovih pravnih radnji? Institutom pobijanja dužnikovih pravnih radnji obuhvaćene su pravne radnje (pod radnjom treba razumjeti ponajprije pravne poslove, jednostrane i dvostrane, naplatne i besplatne, ali i različite druge radnje, uključivo i propuštanja), dok institut pobijanja ugvora ne obuhvaća taj široki pojam pravnih radnji.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji moći će se u nekim slučajevima, umjesto tužbom, izvršiti i prigovorom.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji pravni posao gubi učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu koliko je potrebno za ispunjenje njegove tražbine, dok u slučaju poništenja pobojnog ugovora ugovor više ne prozvodi pravne učinke prema nikome – pobojnost ugovora je jedan od razloga nevaljanosti ugovora, dok pobijanje dužnikovih radnji to nije jer je ugovor i dalje valjan

Krug pasivno legitimiranih kod paulijanske tužbe je širi jer se paulijana može podići i protiv dužnika i osoba s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju korist je poduzeta radnja, sveopćeg (univerzalnog) sljednika osobe s kojom je sklopljen pravni posao, npr. nasljednici umrloga, singularnog sljednika osobe s kojom je sklopljen pravni posao, npr. zapisovnici ili legatari.

74

c) Pobijanje dužnikovih pravnih radnji na štetu vjerovnika. Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, što će reći, ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

Za uspješno pobijanje nužno je ispunjenje određenih pretpostavaka. To su dospjelost vjerovnikove tražbine i izvršenje pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika.

Dospjelost tražbine na isplatu. Tražbina se smatra dospjelom od trenutka kad je vjerovnik ovlašten zahtijevati njezino ispunjenje; ako je novčana, od trenutka kad je ovlašten zahtijevati njezinu isplatu. Pravna radnja na štetu vjerovnika. Pravna je radnja vrlo širok pojam, svakako širi od pojma pravnog posla. U smislu odredaba ZOO o pobijanju dužnikovih pravnih radnji, pod radnjom treba razumjeti ponajprije pravne poslove, jednostrane i dvostrane, naplatne i besplatne, ali i različite druge radnje, uključivo i propuštanja. Pod propuštanjima misli se na ona zbog kojih je dužnik izgubio neko materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.

Pravni posao je na štetu vjerovnika ako zbog njegova ispunjenja dužnik nema dovoljno sredstava za podmirenje vjerovnikove tražbine. Drugim riječima, ako zbog ispunjenja sklopljenog pravnog posla dužnik postaje insolventan.

Paulijanska tužba!

Tko je aktivno legitimirani kod paulijanske tužbe? Vjerovnik.

Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se, još od rimskog prava, paulijanskom tužbom (actio Pauliana). Ovisno o tome koje se posebne pretpostavke pobijanja traže, razlikujemo četiri paulijanske tužbe:

Dolozna paulijanska tužba! Koje su opće i posebne pretpostavke za podizanje dolazne paulijanske tužbe!

Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa). Posebna pretpostavka za podizanje dolozne paulijane je namjera dužnika da poduzetom radnjom ošteti vjerovnika.

ZOO zahtijeva znanje odnosno svijest dužnika da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima.

Znanje dužnika da radnjom šteti vjerovniku mora postojati u trenutku poduzimanja radnje, a ako je to pravni posao, u trenutku njegova sklapanja. Naknadno saznanje ne škodi (mala fides superveniens non nocet!).

Osim znanja dužnika da radnjom šteti vjerovniku, za doloznu se paulijanu zahtijevaju još dvije pretpostavke - da je protivniku pobijanja bilo poznato da dužnik zna da sklapanjem pravnog posla šteti vjerovniku i da se radi o naplatnom pravnom poslu ili naplatnom raspolaganju.

Tužba se podiže u roku jedne godine od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) podiže se kad dužnik nije znao, ali je, u trenutku poduzimanja radnje odnosno sklapanja pravnog posla, mogao znati da poduzetim raspolaganjem šteti vjerovniku. Bit će to kad dužnik nije postupao pažnjom koja se u prometu zahtijeva, a to znači da nije postupao kao dobar domaćin odnosno dobar privrednik ili stručnjak.

Budući da razlikujemo dva stupnja nepažnje, mora se znati koji se od njih zahtijeva kao pretpostavka pobijanja. Iz formulacije ZOO da je dužnik mogao znati treba zaključiti da je riječ o običnoj nepažnji (culpa levis).

Rok za podizanje isti je kao i kod dolozne paulijane - godina dana od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti radnju koja je propuštena.

Obiteljska paulijanska tužba!

Obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) predvidena je za slučaj kad dužnik sklopi pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Mora se raditi o krvnim srodnicima u ravnoj liniji ili pobočnoj do četvrtog stupnja ili srodnicima po tazbini do četvrtog stupnja. U navedenim se slučajevima predmnijeva da je bračnom drugu ili kojem od spomenutih srodnika bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.

Ostale su posebne pretpostavke obiteljske paulijane - naplatan pravni posao i rok za podizanja od tri godine. Rok se računa kao i kod dvije prethodne paulijane - od dana sklapanja pravnog posla odnosno dana poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

Kvazipaulijanska tužba namijenjena je pobijanju besplatnih pravnih poslova i radnji kojima je izvršeno besplatno raspolaganje u korist treće osobe.

75

Ovamo spadaju primjerice ugovor o darovanju, beskamatni zajam, odricanje od nasljedstva, oproštaj duga, isplata tudeg duga, preuzimanje duga, derelikcija, razna propuštanja.

Vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost raspolaganja, jer se neoborivo presumira da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj u čiju korist je raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjima nanosi šteta vjerovniku.

Rok pobijanja kod kvazipaulijane je tri godine, a računa se kao i kod ostalih paulijanskih tužbi od dana sklapanja pravnog posla, odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

Paulijanska tužba, tko je legitimiran!

Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi su:

dužnik i osoba s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju korist je poduzeta radnja; sveopći (univerzalni) sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao, npr. riasljednici umrloga; singularni sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao, npr. zapisovnici ili legatari.

Tuženik protiv kojega je podignuta paulijanska tužba, može izbjeći pobijanje, ako ispuni dužnikovu obvezu prema vjerovniku.

U nekim će se situacijama pobijanje moći, umjesto tužbom, izvršiti prigovorom.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravni posao gubi učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu koliko je potrebno za ispunjenje njegove tražbine.

Prestanak obveznopravnog odnosa! PRESTANAK OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

Činjenice koje izazivaju prestanak obveznopravnog odnosa mogu biti ili manifestacije ljudske volje ili neke druge pravne činjenice nezavisne od ljudske volje za koje zakon veže prestanak obveznopravnog odnosa.

1. ISPUNJENJE (Solutio)

240. Po kojem kriteriju odgovara trgovac za ispunjenje? prema djelatnosti

prema profesionalnoj djelatnosti

a)Pojam. Ispunjenje je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem dužne činidbe.

Potpunim i pravodobnim ispunjenjem činidbe prestaje ne samo dužnikova obveza već i njoj korelativno subjektivno pravo vjerovnika. Prestankom obveza i prava prestaju i sve sporedne obveze i prava koji zbog svoje akcesornosti ne mogu samostalno postojati, kao npr. jamstvo i zalog.

Iznimka su one obveze koje doduše ne mogu nastati bez glavne obveze, ali mogu samostalno postojati i nakon njezinog utrnuća, kao što su npr. kamate.

Ispunjenjem prestaju obveze neovisno o izvoru iz kojeg potječu.

Prestanak obveze je potrebno razlikovati od prestanka ugovora. Dok ispunjenjem činidbe ugovorna obveza nedvojbeno prestaje, sam ugovor, kao izvor te obveze, u pravilu traje i postoji i dalje. Njime se odnosno ispravom o njemu, dokazuje osnova (titulus) stjecanja stvarnih prava i općenito prijelaz imovine s jednog na druge subjekte. To posebno dolazi do izražaja u sporovima o vlasništvu na stvari i stjecanju bez osnove.

Osim toga, ugovor služi kao podloga za ostvarivanje određenih zahtjeva koji mogu nastati nakon ispunjenja ugovornih obveza, kao npr. zahtjeva povodom materijalnih i pravnih nedostataka ispunjenja, prekomjernog oštećenja i dr.

b)Subjekti ispunjenja

Tko može ispuniti obvezu?

Ispuniti dužnu činidbu u strogo osobnim obvezama može samo dužnik.

U ostalim obvezama dužnu činidbu može ispuniti dužnik, njegov zastupnik ili treća osoba koja za dug odgovara odnosno koja ima pravni interes da obveza bude ispunjena (npr. jamac ili zalogodavac), ili treća osoba koja za dug ne odgovara, ali se dužnik složio da ona ispuni obvezu. U tim je slučajevima vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe. Ako treća osoba ima pravni interes na ispunjenju, vjerovnik može primiti ispunjenje i kad se dužnik tome protivi. Ipak vjerovnik neće moći primiti ispunjenje od treće osobe ako mu je dužnik ponudio da će sam odmah ispuniti svoju obvezu.

76

Pravovaljano može ispuniti samo ona osoba koja ima poslovnu sposobnost. Ako je dužnik poslovno nesposoban, njegovu će obvezu ispuniti njegov zakonski zastupnik, dakle roditelj ili staratelj. Iznimno se dopušta da i poslovno nesposoban dužnik pravovaljano ispuni svoju obvezu ako je

nesumnjiva, dospjela i utuživa. Zastupnik poslovno nesposobnog dužnika može osporavati i zahtijevati povrat ispunjenja ako je ispunjena obveza bila zastarjela ili je potjecala iz igre ili oklade (naturalna obveza).

Kad treći ispuni tuđu obvezu, može prije ili u trenutku ispunjenja ugovoriti s vjerovnikom da ispunjena tražbina prijeđe na njega. Riječ je o subrogaciji, koja znači ispunjenje s prelaskom prava na ispunitelja. Osim ugovorne koju smo upravo spomenuli, postoji i zakonska subrogacija kad na ispunitelja, po samom zakonu, prelaze vjerovnikova tražbina i sporedna prava u trenutku ispunjenja. Prema ZOO do zakonske subrogacije dolazi kad obvezu ispuni osoba koja ima pravni interes na ispunjenju (npr. jamac).

Na ispunitelja prelazi vjerovnikova tražbina ali on ne može od dužnika zahtijevati više nego što je isplatio vjerovniku. Vjerovnik pri tome ne odgovara za naplativost i postojanje tražbine u vrijeme ispunjenja. Ipak, ako tražbina uopće nije postojala u vrijeme ispunjenja, ZOO omogućuje ispunitelju da traži povrat onoga što je isplatio vjerovniku na temelju stjecanja bez osnove.

Dali se dug može ispuniti osobi koja nije vjerovnik? Kome se može ispuniti obveza?

Ispunjenje se treba ispuniti vjerovniku. Medutim, alternativno se obveza može ispuniti osobi koja je određena:

zakonom, kao npr. vjerovnikovom zakonskom zastupniku;

odlukom suda, npr. sudskom ovršitelju u postupku prisilne naplate vjerovnikove tražbine; ugovorom između dužnika i vjerovnika, npr. beneficijaru na temelju ugovora u korist trećega; voljom samog vjerovnika, npr. vjerovnikovom punomoćniku.

Ispunjenje izvršeno nekoj trećoj osobi nije pravovaljano, osim iznimno, kad ga je vjerovnik naknadno odobrio ili se njime koristio.

Ako je vjerovnik poslovno nesposoban, ispunjenje treba ispuniti njegovu skrbniku, a ako ga nema, polaganjem u sud.

Iznimno, ispunjenje se može ispuniti i poslovno nesposobnom vjerovniku, ali samo ako je bilo korisno za njega ili se predmet ispunjenja još nalazi kod vjerovnika. Kad stekne poslovnu sposobnost, vjerovnik može odobriti ispunjenje koje je primio u vrijeme nesposobnosti.

c) Opća pravila ispunjenja Dužna obveza dužnika i iznimke! aa) Ispunjenje dužne činidbe

Dužnik je, u pravilu obvezan ispuniti upravo dužnu činidbu, tj. onu činidbu koja je objekt baš toga odredenoga obveznopravnog odnosa. Vjerovnik nije ovlašten nešto drugo zahtijevati, niti je pak obvezan nešto drugo primiti. To je pravilo koje ima nekoliko iznimaka. Najznačajniji su davanje umjesto isplate i davanje radi isplate.

Davanje umjesto isplate kao iznimka od pravila da je dužnik dužan ispuniti upravo dužnu činidbu! Davanje umjesto isplate (datio in solutum) uobičajeni je naziv za sporazum izmedu dužnika i vjerovnika na temelju kojega dužnik daje, a vjerovnik prima nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje (zamjena ispunjenja). Na primjer, umjesto dugovanog novca vjerovnik pristane primiti neki umjetnički predmet. Obveza dužnika prestaje kad vjerovnik primi sporazumno zamijenjeni objekt ispunjenja. Po svojoj prirodi, to je naplatni realni ugovor. Na temelju toga ugovora dužnik odgovara isto kao prodavatelj za materijalne i pravne nedostatke stvari koja je dana umjesto prvotno dugovane stvari. No, ako se vjerovnik ne želi koristiti pravom s naslova odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, može od dužnika zahtijevati ispunjenje prvotno ugovorene tražbine i naknadu štete. Davanje radi isplate (datio solvendi causa ili datio pro solvendo) postoji kad dužnik, u sporazumu s vjerovnikom, vjerovniku preda neku stvar ili mu ustupi neko pravo (npr. tražbinu putem cesije) da ih proda i iz postignutog iznosa naplati svoju tražbinu, a eventualni mu ostatak vrati. Dužnikova obveza prestaje kad se vjerovnik naplati iz ostvarenog iznosa.

Razlika između davanja umjesto isplate i davanja radi isplate je u tome što se u davanju umjesto isplate dužnik smatra oslobođenim obveze, a vjerovnik namirenim u trenutku primitka stvari, dok u davanju radi isplate dužnikova obveza prestaje ne u trenutku predaje stvari vjerovniku već tek kada se vjerovnik naplati iz iznosa postignutog prodajom stvari.

77

Da li ispunjenje mora biti u cijelosti? bb) Ispunjenje u cijelosti

Drugo pravilo kod ispunjenja jest da dužnik nije ovlašten činidbu ispunjavati na dijelove, niti je vjerovnik dužan primiti isplatu na dijelove. Razumije se, strane mogu drukčije ugovoriti.

Od tog pravila moguća su dva odstupanja. Jedno je kad narav obveze nalaže djelomično ispunjenje (npr. isporuka toplinske energije, vode i sl.), a drugo, kod novčanih obveza. U posljednjem slučaju vjerovnik može odbiti djelomičnu isplatu samo ako za to ima poseban interes, što je dužan dokazivati. Uzajamnost i istodobnost ispunjenja!

cc) Uzajamnost i istodobnost ispunjenja

Osobito važno pravilo o uzajamnosti ispunjenja dolazi do izražaja u dvostranoobveznim pravnim poslovima. Naime, u dvostranoobveznim (recipročnim) pravnim poslovima može jedan ugovaratelj zahtijevati ispunjenje činidbe od svog suugovaratelja samo ako je sam svoju činidbu ispunio ili je spreman da je ispuni. U protivnom suugovaratelj mu može staviti prigovor neispunjenja dužne obveze (exceptio non adimpleti contractus).

To pravilo, međutim, ne vrijedi kad iz zakona ili naravi posla slijedi da se jedna činidba mora ispuniti prije druge.

Razumije se da se pravilo o uzajamnom ispunjenju primjenjuje onda kad strane nisu drukčije ugovorile.

dd) Mjesto, vrijeme i način ispunjenja

241.Plaćanje u ugovornom pravu

242.Ispunjenje novčanih i nenovčanih obveza – sva pravila

243.Mjesto i vrijeme ispunjenja novčane obveze

244.Vrijeme i mjesto ispunjenja ne/novčanih obaveza

245.Mjesto ispunjena obveze (po općem pravu) / Mjesto ispunjenja obveze: a) po općem pravilu, b) kod novčanih obveza / Mjesto preuzimanja robe / Mjesto predaje stvari i zašto je ono bitno?

246.Kada i gdje se ispunjavaju novčane obveze kod trgovačkih ugovora kad nije ugovoreno? / Vrijeme i mjesto za ispunjenje novčanih obveza kod trgovačkih ugovora / Izvršavanje (mjesto i vrijeme) novčane obveze kod trgovačkih ugovora

247.Za nenovčane obveze kaže se da su načelno tražljive, dok se za novčane kaže da su donosive. Što to znači? Tražljive – vjerovnik ide dužniku, donosive – dužnik ide vjerovniku.

Dužnik je dužan ispuniti obvezu, a vjerovnik primiti ispunjenje, u mjestu određenom pravnim poslom ili zakonom.

Kad mjesto ispunjenja nije ugovorom ili zakonom odredeno, niti se može odrediti prema svrsi posla, naravi obveze i drugim okolnostima, bit će to mjesto u kojem dužnik u vrijeme nastanka obveze imao svoje sjedište (pravne osobe) odnosno prebivalište ili, ako ga nema, boravište.

248.U kojem mjestu je kupac dužan platiti cijenu iz ugovora o prodaji u nedostatku ugovorne odredbe ili drukčijih običaja? U mjestu vjerovnikova sjedišta odnosno prebivališta.

249.Isplata novčanih tražbina – mjesto i rok ispunjenja / Ispunjenje novčanih obveza / Ispunjavanje novčanih obveza i pravne posljedice

250.Mjesto ispunjenja novčanih obveza

Za novčane obveze je obrnuto. Mjesto ispunjenja je mjesto u kojem vjerovnik ima sjedište, odnosno prebivalište, a u nedostatku prebivalište boravište.

251. Mjesto plaćanja ukoliko se plaća virmanom

78

Ako se plaća virmanom, novčane obveze ispunjavaju se u sjedištu pravne osobe kod koje se vode vjerovnikova novčana sredstva.

252. Virman (izvor: limun.hr)

Virman je kolokvijalni naziv obrasca "poseban nalog za prijenos", kojim pravne osobe daju nalog – organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa – za prijenos novčanog potraživanja sa svog računa u korist računa druge pravne osobe. S obzirom na zabranu plaćanja između pravnih osoba u novcu preko određene svote, plaćanje na ovaj način najčešće je između tih osoba, a uzima se izvršenim u trenutku kad organizaciji kod koje se vodi račun vjerovnika stigne odgovarajući primjerak virmana.

253.Razlike u rokovima kod fizičkih i pravnih osoba Rokovi za trgovce su duži nego za fizičke osobe.

254.Rok ako nije određen ugovorom, zakonom, s obzirom na okolnosti, kada vjerovnik može tražiti ispunjenje kod trgovačkih ugovora, a kad kod građanskih? Kod građanskih odmah, kod trgovačkih u roku od 30 dana.

Ako rok ispunjenja nije određen ni ugovorom ni zakonom, niti proizlazi iz svrhe posla, naravi obveze i ostalih okolnosti, ispunjenje se može zahtijevati i učiniti odmah.

255.U trgovačkom ugovoru nije predviđen rok za ispunjenje novčane obveze. Roba s računom je isporučena 19. prosinca 2008. Do kada je dužnik dužan ispuniti njegovu novčanu obvezu:

u roku od 7 dana, tj. do 26.12.,

u roku od 15 dana, tj. do 4.1.2009.,

u nekom drugom roku (ako u nekom drugom roku, navedite kojem). U roku od 30 dana tj. do 19.1.2009.

256.Koja je specifičnost kod plaćanja za trgovce / Specifičnost kod plaćanja za trgovačke ugovore / Plaćanje kod trgovačkih ugovora / Rok u kojem se mora ispuniti ugovor između trgovaca ili trgovaca i javnih osoba / Kada se mora ispuniti novčana obveza iz trgovačkih ugovora? / Ukoliko nije predviđen rok za ispunjenje novčane obveze, u kojem zakonskom roku dužnik je dužan ispuniti? / Koji je rok za plaćanje novčanih obveza? / Kada se ispunjavaju novčane obveze kod trgovačkih ugovora, a nije predviđen rok za ispunjenje? / Rok kod novčanih obveza / U kojem vremenu se ispunjavaju novčane obveze kod trgovačkih ugovora? / Ispunjenje novčane obveze u trgovačkim ugovorima – da li se dužnik mora posebno pozvati na ispunjenje obveze i u kojem roku? Ne mora se posebno pozvati, a rok za ispunjenje je 30 dana.

U trgovačkim ugovorima i ugovorima između trgovca i osobe javnog prava ako rok ispunjenja novčane obveze nije utvrđen tada je dužnik obvezan platiti u roku od 30 dana. Rok počinje teći od dana kad je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu. O tome ZOO kaže: Ako trgovačkim ugovorom ili ugovorom između trgovca i osobe javnog prava nije predviđen rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove, ispuniti tu obvezu u roku od 30 dana koji počinje teći:

od dana kad je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu,

od dana kad je vjerovnik ispunio svoju obvezu, ako nije moguće sa sigurnošću utvrditi dan primitka računa ili drugog odgovarajućeg zahtjeva za isplatu ili ako je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije negoli je vjerovnik ispunio svoju obvezu,

od dana proteka roka za pregled predmeta obveze, ako je ugovorom ili zakonom predviđen određeni rok za takav pregled, a dužnik je primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije proteka toga roka.

257.Mogu li stranke kod trgovačkog ugovora slobodno odrediti duži rok plaćanja od onog koji je propisom određen? Da li je ova ugovorna odredba pobojna, a ako je pod kojim uvjetima će biti ništavom?

Ništetna je odredba trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava kojom je ugovoren duži rok za ispunjenje novčane obveze, ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenim rokom ispunjenja,

79

suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu vjerovnika. Prilikom ocjene je li odredba ugovora o roku ispunjenja novčane obveze ništetna, uzet će se, između ostalog, u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđenog roka ispunjenja.

Ponudi li dužnik ispunjenje prije roka, ostavljeno je vjerovniku na volju hoće li ga odbiti ili primiti. Ako ga primi, može zadržati pravo na naknadu štete koja bi tim povodom nastala. Pravo na naknadu štete može ostvarivati samo ako je bez odgađanja o tome obavijestio dužnika.

Iznimno će dužnik imati pravo ispuniti obvezu i prije roka. Pretpostavke su da je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika, da dužnik o namjeri ispunjenja obavijesti vjerovnika te da ispunjenje ne bude u nevrijeme.

258. Plaćanje novčanih obveza prije roka – je li potrebno dopuštenje vjerovnika? Ne.

Kad se radi o novčanoj obvezi, dužnik ima pravo ispuniti je prije roka i bez postojanja navedenih pretpostavaka. Ništetna je odredba ugovora kojom se dužnik odriče toga prava. Štoviše u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo i na odbitak iznosa kamate za vrijeme od dana isplate do dospijeća obveze ako je tako ugovoreno (diskontne ili međutomne kamate).

Pod određenim pretpostavkama vjerovnik može zatražiti ispunjenje prije roka – to su da mu dužnik nije dao obećano osiguranje ili dopunu osiguranja te da je rok ugovoren isključivo u interesu vjerovnika.

Određivanje vremena ispunjenja može biti ostavljeno na volju jednoj ugovornoj strani. Ako s određivanjem roka oteže, druga strana ju može opomenuti. Ne odredi li ovlaštena strana rok ni nakon opomene, druga se strana može obratiti sudu da odredi primjeren rok za ispunjenje obveze.

U novčanim je obvezama važno u kojem se trenutku smatraju namirenima, ako taj trenutak stranke nisu same odredile. Taj se trenutak razlikuje ovisno o tome plaća li se posredstvom banke ili pošte. Kada je u pitanju banka, dug je namiren kad banci stigne novčana doznaka ili virmanski nalog u vjerovnikovu korist, a u slučaju plaćanja poštom dug je podmiren uplatom novca pošti, ali samo kad su strane ugovorile plaćanje poštom; ako plaćanje poštom nije ugovoreno, dug je namiren tek kad vjerovnik primi novčanu doznaku.

Uračunavanje ispunjenja!

ee) Uračunavanje ispunjenja (imputatio)

Uračunavanje se javlja kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza a ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle sve u potpunosti namiriti pa se određuje redoslijed uračunavanja. Uračunava se ovim redoslijedom:

po sporazumu vjerovnika i dužnika,

ako sporazuma nema, redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja,

ako nema dužnikove izjave o uračunavanju, redom kako je koja obveza dospjela za ispunjenje, ako su dospjele istodobno, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane,

ako su podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije,

ako su u svemu naprijed rečenom jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su nastale istodobno, ispunjenje se raspoređuje na sve obveze razmjerno njihovim iznosima.

259. Redoslijed vraćanja troškova, kamata i glavnice

Problem uračunavanja može nastati i kada uz glavnu postoje i sporedne obveze kao što su kamate i troškovi. U tom slučaju redoslijed namirenja ide od sporednih prema glavnoj obvezi. Dakle, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

Izdavanje priznanice i vraćanje obveznice

Dužnikov je interes raspolagati dokazima da je svoju obvezu doista ispunio.

Uvažavajući taj dužnikov interes zakonodavac mu je zajamčio pravo na priznanicu koju može zahtijevati od vjcrovnika nakon što je ispunio obvezu, potpuno ili djelomično (čl. 180. ZOO). Priznanica ili namira (apocha) je vjerovnikova pisana izjava kojom potvrđuje primitak dugovane činidbe.

Vjerovnik je dužan na zahtjev dužnika izdati priznanicu ako mu je tražbina izmirena, odnosno na priznanici zabilježiti da je obveza ispunjena djelomično.

80

Ako je novčana obveza isplaćena preko banke ili pošte dužnik dobiva primjerak uplatnice kao dokaz o ispunjenju obveze. Stoga će osim uplatnice moći zahtijevati priznanicu od vjerovnika samo ako za to ima opravdan razlog.

Ako bi vjerovnik odbio izdati priznanicu, dužnik može objekt činidbe položiti kod suda. U tom će slučaju rješenje o sudskom depozitu zamijeniti priznanicu.

S izdavanjem priznanice povezane su dvije predmnjeve (presumpcije):

Jedna je da priznanica na potpunu isplatu glavnice sadrži predmnjevu da su isplaćene i kamate te sudski i drugi troškovi.

Druga se odnosi na obveze koje se podmiruju obročno u određenim vremenskim razmacima, kao što su zakupnine, najamnine i tražbine koje se obračunavaju povremeno (utrošak vode, električne energije, telefona i sl.). Izdavanjem priznanica na kasnije dospjele obroke presumira se da su plaćeni i oni koji su dospjeli ranije.

Obje su presumpcije oborive.

Izdavanje priznanice ide na vjerovnikov račun.

Dužnik koji je u cijelosti ispunio obvezu, od vjerovnika može osim priznanice tražiti i povrat obveznice.

Obveznica! Å to je obveznica?

Obveznica ili zadužnica (chirographa) je dužnikova pisana izjava kojom priznaje postojanje obveze prema vjerovniku.

Vjerovnik je dužan vratiti obveznicu na dužnikov zahtjev. Ako vjerovnik ne može vratiti obveznicu, jer ju je npr. izgubio, dužnik može zahtijevati da mu izda javno ovjerenu ispravu o prestanku obveze. Vraćanje obveznice sadrži oborivu presumpciju da je obveza u cijelosti ispunjena.

Ako je obveza samo djelomično ispunjena, dužnik nema pravo na povrat obveznice, ali može zahtijevati da se to ispunjenje zabilježi na obveznici.

Uobičajeno je da se izdavanje priznanice i vraćanje obveznice odvijaju simultano s ispunjenjem. Štoviše, dužnik ima pravo zadržati ispunjenje sve dok mu se ne izda priznanica odnosno vrati obveznica.

Ispunjenje polaganjem dugovanoga u sud! Ispunjenje dugovanog polaganjem na sud! gg) Ispunjenje polaganjem dugovanoga u sud

Posve iznimno obveza se može ispuniti i polaganjem dugovane stvari kod suda. Dužnik to može učiniti kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili

kad je neizvjesno tko je vjerovnik ili gdje se nalazi, ili kad je poslovno nesposoban, a nema zastupnika. Također i onda kad vjerovnik odbije izdati priznanicu.

Polaganje bi trebalo dopustiti i kada na strani vjerovnika postoje i drugi važni razlozi koji ometaju ispunjenje obveze.

Polaganje se obavlja kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja, ali je moguće i u mjestu gdje se stvar nalazi.

Ako je stvar nepogodna za čuvanje u sudskom pologu, npr. živa životinja, sud će na dužnikov zahtjev odrediti neku drugu osobu koja će stvar čuvati o trošku i za račun vjerovnika.

O izvršenom polaganju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika ako zna za njega i njegovo boravište. Jednom položenu stvar dužnik može uzeti natrag sve dok vjerovnik ne izjavi da je prima ili dok pravomoćnom odlukom ne bude utvrđeno da polaganje udovoljava uvjetima urednog ispunjenja. Položenu stvar sud predaje vjerovniku poštujući pritom mjere predaje koje je postavio dužnik. Dužnik se oslobađa obveze već u trenutku polaganja. U tom trenutku rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na vjerovnika. Od tog dana prestaje teći i kamata, kao i dužnikovo zakašnjenje ako je bio u njemu.

Stvari neprikladne za sudsku ostavu, stvari podložne propadanju i kvarenju, kao i stvari za čije čuvanje i održavanje troškovi nadmašuju njihovu vrijednost, dužnik je ovlašten prodati, a dobiveni iznos polaže u sud ili kod ovlaštene osobe. Kad god je to moguće, dužnik je o prodaji dužan prethodno obavijestiti vjerovnika.

d) Zakašnjenje (mora) aa) Pojam

Zakašnjenje ili mora povreda je obveznopravnog odnosa koja se sastoji u neodržanju ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja.

81

Ako je u zakašnjenje došao dužnik, govorimo o zakašnjenju dužnika (mora debitoris). Znači da dužnik nije svoju obvezu ispunio na vrijeme.

Ako, pak, u zakašnjene dođe vjerovnik, govorimo o zakašnjenju vjerovnika (mora creditoris). Znači da vjerovnik nije primio ispunjenje na vrijeme.

Do zakašnjenja može doći krivnjom obvezanoga i u tom slučaju govorimo o subjektivnoj mori. Ako je do zakašnjenja došlo bez krivnje obvezanoga, govorimo o objektivnoj mori.

Zakašnjenje dužnika, vjerovnika!

260. Zakašnjenje dužnika

bb) Zakašnjenje dužnika (mora debitoris)

Dužnik pada u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenome za ispunjenje. Ako rok nije određen, dovoljno je da vjerovnik pozove dužnika da ispuni obvezu, usmeno ili pisano. To može biti izvansudska opomena ili otpočinjanje postupka čija je svrha ispunjenje obveze. Kada je rok određen, opomena je suvišna.

Dužnikova obveza mora biti dospjela i utuživa, jer kod neutuživih obveza nema zakašnjenja. Prije dospjelosti može doći do zakašnjenja jedino u onim slučajevima u kojima vjerovnik iznimno može zahtijevati ispunjenje prije dospijeća obveze.

Naše obvezno pravo prihvaća objektivni pojam zakašnjenja.

Kad su se ispunile pretpostavke, nastupaju učinci ili posljedice zakašnjenja. Dužnik i dalje ostaje u obvezi ispuniti dužnu činidbu.

261.Kada se duznik može osloboditi odgovornosti za stetu nastalu neispunjenjem ili neurednim ispunjenjem te po kojem kriteriju odgovara?

Najteža posljedica dužnikova zakašnjenja jest u tome što odgovara i za slučajnu propast stvari, ako slučaj ne bi stvar zahvatio da je dužnik na vrijeme ispunio svoju obvezu. Da bi se oslobodio te odgovornosti, mora dokazati da bi stvar koja je objekt obveze slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio.

Od dužnika koji je zakasnio s ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog njegova zakašnjenja. Dužnik se može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

Riječ je o kriteriju predmnijevane krivnje (subjektivna odgovornost), što znači da je dužan nadoknaditi štetu osim ako dokaže da je ona nastala bez njegove krivnje.

Ako je do zakašnjenja došlo u ispunjenju novčane obveze, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate, bez obzira na to je li pretrpio štetu.

U određenim slučajevima vjerovnik može zbog zakašnjenja raskinuti ugovor.

Kad se obveza sastoji u davanju generičnih stvari, vjerovnik ima pravo nabaviti stvar istog roda (tzv. kupnja radi pokrića) i zahtijevati od dužnika razliku između ugovorene i nabavne cijene kao i naknadu veće pretrpjele štete. O namjeravanoj kupnji vjerovnik je dužan obavijestiti dužnika i obaviti je u razumnom roku i na razuman način.

Slično je rješenje kada dužnik zakasni s obvezom na činjenje – vjerovnik tada ima pravo, uz prethodnu obavijest dužnika, sam o trošku dužnika napraviti ono što je bio dužan dužnik, a od dužnika zahtijevati naknadu štete zbog zakašnjenja i naknadu štete zbog takvog načina ispunjenja.

Ako je bila ugovorena ugovorna kazna, dužnik ju je dužan platiti.

Zakašnjenje prestaje čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je dotada zbog zakašnjenja morao dati. Zakašnjenje će prestati i onda kada vjerovnik naknadno produlji rok ispunjenja ili do toga dođe sporazumom stranaka.

262.Zakašnjenje vjerovnika / Kada vjerovnik dolazi u zakašnjenje?

cc) Zakašnjenje vjerovnika (mora creditoris)

Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.

82

Činidba mora biti ponuđena u roku, na odredenom mjestu, na odreden način, i to od dužnika ili druge ovlaštene osobe. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istovremene obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze.

Vjerovnik ne pada u zakašnjenje ako dokaže da u vrijeme određeno za ispunjenje dužnik uopće nije mogao ispuniti svoju obvezu.

Pravni učinci zakašnjenja vjerovnika!

263. Koje su pravne posljedice dolaska vjerovnika u zakašnjenje?

Dolaskom vjerovnika u zakašnjenje prestaje zakašnjenje dužnika, i na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari. Od dana vjerovnikova zakašnjenja prestaju teći kamate. Vjerovnik u zakašnjenju dužan je naknaditi dužniku štetu nastalu zbog zakašnjenja za koje odgovara, a i troškove oko daljnjeg čuvanja stvari.

Dužnik odgovara samo za onu štetu na stvari do koje je došlo njegovom namjerom ili grubom nemarnošću.

Kada je vjerovnik u zakašnjenju, dužnik se obveze može osloboditi i polaganjem dugovane stvari u sud.

Zakašnjenje vjerovnika prestaje ako i kada primi ispunjenje.

Do čega dovodi neispunjenje obveze? Što se događa u slučaju nemogučnosti ispunja obveze? Nemogućnost ispunjenja obveze dovodi do prestanka obveznopravnog odnosa.

2. NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA

Kad ispunjenje obveze postane nemoguće zbog događaja ili okolnosti za koje dužnik ne odgovara, obveza prestaje. To su vanjske, izvanredne i nepredvidive okolnosti nastale poslije sklapanja ugovora koje dužnik nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Bit će to, u pravilu, događaji koji imaju značenje više sile, no tu idu i događaji koji izazivaju pravnu nemogućnost ispunjenja (npr. zabrana uvoza i sl.). Dužnik mora dokazati okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.

Ako nemogućnost ispunjenja nastupi zbog propasti stvari, obveza prestaje samo ako je u pitanju nezamjenjiva stvar (species). Naprotiv, propašću generične stvari, obveza se ne gasi, makar dužnik nije odgovoran za njezinu propast. Samo iznimno, ako bi propala cijela masa iz koje je trebalo uzeti odredenu količinu generičnih stvari, obveza prestaje. Posljednje je iznimka od pravila da vrsta ne propada – genera non pereunt.

Dužnik određene stvari koji je oslobođen svoje obveze zbog nemogućnosti ispunjenja dužan je ustupiti vjerovniku pravo koje bi imao prema trećoj osobi zbog nastale nemogućnosti (npr. dužnik je platio prijevoz te stvari trećoj osobi koja ju je trebala isporučiti vjerovniku).

Nešto su drukčija pravila za obveze iz dvostranoobveznog ugovora:

264. Temeljna razlika prekida ugovora po promijenjenim okolnostima i po višoj sili Kod više sile ispunjenje postaje nemoguće.

Kod klauzule rebus sic stantibus ispunjenje je i dalje moguće ali bi ono jednoj strani postalo pretjerano otežano ili bi joj prouzročilo pretjerano veliki gubitak.

Primjer: Činidba postaje nemoguća zbog više sile kad npr. Bambija (the one and only, species) iznenada udari grom, a činidba postaje pretjerano otežana zbog clausule rebus sic stantibus kad npr. Bambi nenadano pobjegne u Amazonsku prašumu i prodavatelj ge ne moze uloviti. U prvom slucaju prodavatelj iz očitih razloga uopće nikad ni teoretski ne može (nemoguće) izvršiti svoju obvezu da preda Bambija, tu se njegova obveza gasi tj. više je nema. U drugom slucaju bi on mogao jos uvijek predati Bambija jer je Bambi ziv, ali bi mu trčanje za istim po prasumi bilo jako tesko buduci je isti alergican na tropsko bilje. Tu sud moze dopustiti raskid ugovora što opet na kraju dovodi do gašenja obveze.

Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana – Kad u takvom ugovoru ispunjenje obveze jedne strane postane nemoguće, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati povrat po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove. Nemogućnost treba nastupiti zbog vanjskih izvanrednih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga ugovorna strana.

U slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna strana, druga strana može raskinuti ugovor ako joj djelomično ispunjenje odgovara. Ako djelomično

83

ispunjenje odgovara drugoj strani, ugovor ostaje na snazi, a ona ima pravo zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze.

Nemogućnost ispunjenja za koju odgovara druga strana – Ako bi ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji je odgovorna druga strana, tada obveza prve strane prestaje, a druga strana ostaje u obvezi. To bi se moglo dogoditi kad bi npr. nepažnjom kupca propala kupljena nezamjenjiva stvar prije prelaska rizika na kupca. Kupac bi tada morao platiti cijenu, ali umanjenu za korist koju bi imao prodavatelj od oslobođenja od obveze isporuke stvari. Uz to bi prodavatelj bio dužan ustupiti kupcu sva prava koja ima prema trećim osobama (npr. osiguravajućem društvu) glede objekta prodaje. Tražbina strane koja nije odgovorna za neispunjenje smanjuje se onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze. Smisao tih pravila jest u tome da se onemogući izvlačenje koristi onome tko je oslobođen svoje obveze. U prethodnom je primjeru vjerovnik onaj koji je odgovoran za nemogućnost ispunjenja dužnikove obveze. Ako bi za nemogućnost ispunjenja bio odgovoran dužnik, ne bi došlo do prestanka obveze, nego do njezine preobrazbe u naknadu štete.

3. RASKID UGOVORA a) Pojam.

Raskid je način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskidom prestaje ugovor koji je pravno valjan. Ugovori koji nisu pravno valjani ne prestaju raskidom nego poništajem ili poništenjem. Uzrok poništaja redovito postoji već u trenutku sklapanja ugovora, dok uzrok raskida nastaje nakon njegova sklapanja.

Ponekad se koristi umjesto raskida i naziv odustanak. ZOO koristi naziv raskid. Nema jasnog kriterija razlikovanja između pojmova raskid i odustanak, iako neki autori smatraju da bi kriterij razlikovanja bila volja koja postoji kod odustanka dok kod raskida i ne mora uvijek postojati volja za raskidom.

Raskid valja razlikovati od otkaza. Otkaz je jednostrana izjava ugovorne strane kojom se okončava trajniji ugovorni odnos na neodređeno vrijeme (npr. otkaz ugovora o radu, otkaz najma stana, zakupa poslovnoga prostora i sl.). Raskidom može prestati i ugovor s trajnim periodičkim činidbama i onaj s jednokratnom činidbom. Raskid može djelovati i pro praeterito i pro futuro, otkaz djeluje uvijek pro futuro tj. raskid može djelovati i retroaktivno i u budućnosti dok otkaz djeluje samo u buduće. Prekid ugovora na osnovi stranačke volje!

b) Raskid na osnovi stranačke volje. Ugovorne strane mogu ugovor raskinuti sporazumno, a mogu u ugovoru osigurati i da svaka od njih, pod određenim pretpostavkama, ima pravo na jednostrani raskid ugovora.

aa) Sporazumni raskid je ugovor (contrarius consensus, mutuus dissensus) kojim ugovorne strane odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja.

Naziva se još i sporazumnom odustajom i storniranjem ugovora.

Pravna podloga sporazumnog raskida ugovora nalazi se u načelu stranačke dispozitivnosti. Prema ZOO obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona.

Sporazumni raskid moguć je samo ako ugovor nije ispunjen ili samo djelomično ispunjen. Raskid ugovora do kojeg bi došlo nakon potpunog ispunjenja ugovora nije raskid postojećeg, već sklapanje novog ugovora o istom objektu i obrnutim stranačkim ulogama.

Budući da je sporazumni raskid po svojoj pravnoj naravi ugovor, za njegovu se valjanost zahtijevaju sve one pretpostavke koje se inače zahtijevaju za valjanost ugovora (sposobnost strana, mogućnost, dopustivost, odredenost ili odredivost činidbe, suglasno i valjano očitovanje volje, oblik).

Redovito će te pretpostavke biti ispunjene i pri raskidu, no može se dogoditi da nakon sklapanja ugovora strana izgubi poslovnu sposobnost ili da nastupe mane volje, što bi dovelo do nevaljanosti ugovora o raskidu.

Postavilo se pitanje je li za sporazumni raskid nužan tzv. paritet oblika tj. mora li raskid biti u istom obliku kao i ugovor koji se raskida?

ZOO se odlučio za neformalnost raskida formalnih ugovora (ugovora čiji oblik je propisan), uz dvije iznimke:

kad je drukčije predviđeno zakonom i

ako cilj zbog kojega je propisan oblik za sklapanje ugovora zahtijeva da raskid ugovora bude obavljen u istom obliku.

U ostalim se slučajevima ne traži paritet oblika između sporazumnog raskida i ugovora koji se raskida.

84

Ugovor koji je sklopljen u posebnom obliku na temelju sporazuma stranaka, može biti raskinut neformalnim sporazumom, osim ako stranke ne ugovore poseban oblik raskida.

U sudskoj se praksi pravi razlika između

raskida prije prijenosa prava vlasništva za koji se ne zahtijeva pisani oblik i raskida poslije prijenosa prava vlasništva za koji se traži pisani oblik.

Temeljni učinak sporazumnog raskida ugovora sastoji se u oslobođenju obveza u određenom obujmu i od određenog trenutka.

O svemu tome strane autonomno odlučuju.

Uobičajeno je da učinci sporazumnog raskida ugovora koji je djelomično ispunjen nastupaju ex nunc, od trenutka raskida, a učinci raskida neispunjenog ugovora ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. bb) Jednostrani raskid na temelju ugovora

Dopušta se stranama da u ugovor unesu posebne klauzule kojima se predviđa mogućnost jednostranog raskida ugovora.

Ugovorne strane moraju određeno i točno navesti razloge zbog kojih će biti moguć jednostrani raskid ugovora kako bi se izbjegli mogući sporovi.

Medu najpoznatije klauzule kojima se već u ugovoru predviđa pravo jednostranog raskida ugovora zbog neispunjenja spadaju clausula irritatoria i lex commissoria.

Clausula irritatoria!

Clausula irritatoria jest uglavak po kojem se jednoj strani dopušta da može odustati od ugovora ako druga strana ne ispuni svoju obvezu. Ta klauzula ima općenito značenje i može se unijeti u bilo koji dvostranoobvezni ugovor.

Lex commissoria!

Lex commissoria je specifičan uglavak kod kupoprodaje. Tom klauzulom prodavatelj je ovlašten odustati od ugovora ako kupac na vrijeme ne plati kupovnu cijenu.

Naše pozitivno obvezno pravo također dopušta ugovornim stranama da si ugovornim klauzulama osiguraju pravo jednostranog raskida ugovora. Da bi se izbjegli eventualni sporovi, strane moraju određeno i točno navesti slučajeve i razloge zbog kojih će moći jednostrano raskinuti ugovor.

U slučajeve jednostranog raskida na temelju ugovora spadaju i sklapanje ugovora s pravom odustanka davanjem odustatnine i sklapanje ugovora u režimu kapare kao odustatnine.

c) Raskid na osnovi zakona. Ugovaranje klauzula kojima se ugovara mogućnost raskida ugovora na izvjestan je način u suprotnosti s načelom pacta sunt servanda. Nedostatak je tih klauzula što one vrijede samo u onim slučajevima kad su ugovorene. Zbog toga ima slučajeva kad sam zakon predviđa mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja.

Raskid na temelju zakona može biti: jednostran raskid

raskid zbog neispunjenja

raskid zbog promijenjenih okolnosti raskid ex lege

Jednostrani raskid ugovora! aa) Jednostrani raskid

Pravo jednostranog raskida zakon daje ugovarateljima u onim slučajevima kad je došlo do određenih poremećaja u ispunjenju ugovornih obveza, kao što su zakašnjenje, neizvjesnost, djelomična nemogućnost i otežanost ispunjenja. Izložit ćemo ih podijeljene u dvije grupe: u jednoj su slučajevi raskida zbog neispunjenja, u drugoj raskid zbog promijenjenih okolnosti.

1. Raskid zbog neispunjenja

U dvostranoobveznim ugovorima kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu druga strana može (ako nije što drugo određeno):

zahtijevati ispunjenje obveze,

raskinuti ugovor izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, i u svim slučajevima ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora, a dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

U slučaju neispunjenja dvostranoobveznog ugovora u roku, kad rok ispunjenja nije bitan sastojak ugovora, vjerovnik može, ako to želi, raskinuti ugovor, ali ostavljajući dužniku primjeren naknadni rok

85

za ispunjenje. Ne ispuni li dužnik obvezu ni u tom naknadnom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

Kad iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, zakon dopušta vjerovniku da ugovor raskine i bez ostavljanja naknadnog roka.

Zbog neispunjenja ugovor se raskida, u pravilu, nakon što je nastupio rok ispunjenja. Iznimno, kad je posve očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu, druga strana može raskinuti ugovor i prije isteka roka za ispunjenje i uz to zahtijevati naknadu pretrpljene štete.

Kad se u ugovoru s uzastopnim obvezama ne ispuni jedna činidba, druga strana može, u razumnom roku, raskinuti ugovor i glede svih budućih činidaba ako je iz okolnosti postalo očito da ni one neće biti ispunjene.

Vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je o svojoj odluci obavijestiti dužnika bez odgađanja.

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.

265.Temeljna razlika prekida ugovora po promijenjenim okolnostima i po višoj sili Kod više sile ispunjenje postaje nemoguće.

Kod klauzule rebus sic stantibus ispunjenje je i dalje moguće ali bi ono jednoj strani postalo pretjerano otežano ili bi joj prouzročilo pretjerano veliki gubitak.

Također do raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti neće doći ako druga ugovorna strana ponudi ili pristane da se sporne odredbe pravično izmjene. Dok se u slučaju više sile dužnik oslobađa od odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Znači kod prekida ugovora zbog više sile obveza iz ugovora prestaje, a u slučaju promjenjenih okolnosti ne mora doći do raskida ako druga ugovorna strana ponudi ili pristane da se sporne odredbe pravično izmijene. Dakle, kod više sile moguć je samo prestanak obveze, a kod promjenjenih okolnosti moguć je i raskid i izmjena ugovora. Primjer: Činidba postaje nemoguća zbog više sile kad npr. Bambija (the one and only, species) iznenada udari grom, a činidba postaje pretjerano otežana zbog clausule rebus sic stantibus kad npr. Bambi nenadano pobjegne u Amazonsku prašumu i prodavatelj ge ne moze uloviti. U prvom slucaju prodavatelj iz očitih razloga uopće nikad ni teoretski ne može (nemoguće) izvršiti svoju obvezu da preda Bambija, tu se njegova obveza gasi tj. više je nema. U drugom slucaju bi on mogao jos uvijek predati Bambija jer je Bambi ziv, ali bi mu trčanje za istim po prasumi bilo jako tesko buduci je isti alergican na tropsko bilje. Tu sud moze dopustiti raskid ugovora što opet na kraju dovodi do gašenja obveze.

Raskid zbog promijenjenih okolnosti!

266.Izmjena i raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti – razlika danas i ZOO iz 1978. godine (clausula rebus sic stantibus) / Klauzula rebus / Clausula rebus sic stantibus

2.Raskid zbog promijenjenih okolnosti

Novi ZOO: Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene.

ZOO iz 78.: Ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakv je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.

Odredbe o izmjeni ili raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti izmijenjene su radi pojednostavljivanja pretpostavaka za izmjenu ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Pritom su ključni zahtjevi da je ispunjenje ugovorne obveze postalo pretjerano otežano ili da bi ugovaratelju nastao pretjerano veliki gubitak. U odnosu na rješenje dosadašnjeg ZOO, napušten je kriterij

86

ostvarenja svrhe ugovora, a kriterij pravičnosti nije predviđen kao pretpostavka za raskid, već samo kao kriterij za izmjenu ugovora.

Pravnoteorijska podloga te odredbe nalazi se u učenju poznatom pod nazivom clausula rebus sic stantibus. Temeljna je misao učenja o klauzuli rebus sic stantibus da svaki ugovor obvezuje pod prešutnim uvjetom da prilike ostanu iste kakve su bile u vrijeme sklapanja ugovora.

Ne može se zahtijevati raskid ugovora ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. Raskid ugovora pozivom na promijenjene okolnosti ne može zahtijevati strana koja je pala u zakašnjenje, točnije ako su promijenjene okolnosti nastupile nakon isteka roka za ispunjenje njezine obveze.

Do raskida ugovora neće doći ako druga ugovorna strana ponudi ili pristane da se sporne odredbe pravično izmijene. Ugovaratelj koji zahtijeva raskid, dužan je, ako do njega dode, naknaditi drugoj strani pravičan dio štete koji zbog raskida trpi. Osim toga, ta je strana dužna o svojoj namjeri da traži raskid ugovora obavijestiti drugu stranu čim sazna da su nastupile relevantne okolnosti, inače odgovora za štetu koju druga strana pretrpi zbog toga što joj zahtjev nije bio na vrijeme priopćen. Sud će, pri odlučivanju o raskidu ili izmjeni ugovora, slijediti načelo savjesnosti i poštenja, imajući osobito na umu svrhu ugovora, podjelu rizika po ugovoru ili zakonu, trajanje i djelovanje izvanrednih okolnosti te stranačke interese.

Stranama je dopušteno da se ugovorom unaprijed odreknu pozivanja na odredene promijenjene okolnosti, izuzev ako bi time povrijedile načelo savjesnosti i poštenja.

Raskid ugovora ex lege!

Objasnite jednostrani raskid na osnovi zakona! bb) Raskid ex lege

O raskidu ex lege govorimo kad do raskida dolazi po samom zakonu odnosno po ispunjenju pretpostavaka koje zakon predviđa.

Fiksni ugovori! Fiksni ugovor i kad ex lege prestaju? Raskid ugovora kod fiksnih ugovora! Objasnite raskid ugovora kod fiksnih ugovora!

267. Fiksni posao

Najpoznatiji slučaj raskida po samom zakonu imamo kod tzv. fiksnih ugovora. To su ugovori kod kojih je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora. Ako dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Izjava vjerovnika o raskidu nije potrebna. Međutim, ako vjerovnik želi održati ugovor na snazi, mora bez odgađanja obavijestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje. Ne uslijedi li ispunjenje u razumnom roku, vjerovnik može izjaviti da raskida ugovor.

Do raskida ex lege može doći i kod ugovora koji nisu fiksni. To će se dogoditi ako dužnik ne ispuni obvezu ni u naknadnom primjerenom roku.

Posljedice raskida ugovora!

d) Učinci raskida. Osnovnim se učinkom raskida smatra oslobođenje ugovornih strana njihovih ugo- vornih obveza, osim odgovornosti za štetu u nekim slučajevima raskida.

Raskidom ugovora nastaje i obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Ako su obje strane dužne vraćati primljeno, tada se uzajamna vraćanja obavljaju po pravilima koja vrijede za ispunjenje činidaba kod dvostranoobveznih ugovora.

Obveza vraćanja odnosi se i na korist koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade.

Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate počevši od dana kad je novac primljen.

268. U čemu je bitna različitost kompenzacije i ugovora o zamjeni?

Kod sklapanja ugovora o zamjeni ne postoje tražbine stranaka, dok kod kompenzacije postoje, tj. postojanje tražbina s obje strane jedan je od preduvjeta kompenzacije.

269.Kompenzacija (prijeboj)

270.Å to je kompenzacija ispunjenje obveze ili

87

pravni posao?

4. PRIJEBOJ (KOMPENZACIJA)

Prijeboj!

271. Prijeboj / Kompenzacija

a) Pojam. Prijeboj ili kompenzacija je prestanak obveze obračunavanjem protutražbine s tražbinom. Dužnikova će obveza prestati prijebojem samo ako je dužnikova protutražbina po visini jednaka vjerovnikovoj tražbini. Ako su međusobne tražbine nejednake, prijebojem prestaje ona koja je manja, dok razliku vjerovnik ima pravo zahtijevati, a dužnik podmiriti.

272. Vrste prijeboja (kompenzacije)

b) Vrste prijeboja. Do prijeboja može doći na osnovi ugovora, na osnovi zakona ili po samom zakonu (ex lege). U skladu s tim osnovama razlikuju se

sporazumm prijeboj, jednostrani prijeboj i prijeboj po samom zakonu.

Sporazumi prijeboj i kakva tražbina može biti? aa) Sporazumni ili dobrovoljni prijeboj

Ugovorne se strane mogu sporazumjeti da svoje međusobne tražbine prebiju odnosno kompenziraju. Budući da se zasniva na sporazumu odnosno ugovoru (pactum de compensando), naziva se i ugovornim prijebojem ili ugovornom kompenzacijom.

U ugovaranju prijeboja stranke nisu vezane nekim posebnim pretpostavkama koje bi se odnosile na vrstu i kakvoću tražbine. Prema tome strane se mogu sporazumjeti o prijeboju dospjelih s nedospjelim tražbinama, utuživih s neutuživima, istorodnih s raznorodnima.

Ugovorne strane sporazumno utvrđuju trenutak od kojeg nastupaju učinci prijeboja. Ako taj trenutak ne odrede stranke, prijeboj odnosno njegovi učinci nastupaju od trenutka sklapanja sporazuma o prijeboju.

bb) Jednostrani prijeboj

Jednostrani prijeboj nastaje izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke.

Pretpostavke za jednostrani prijeboj! Koje su pretpostavke za jednostrani prijeboj?

Karakteristike jednostranog prijeboja! Karakteristike jednostranog prijeboja i objasni! Uzajamnost (strana koja želi izvršiti prijeboj mora biti i vjerovnik i dužnik protivne strane); istovrsnost (ako tražbine glase na stvari istog roda i iste kakvoće); dospjelost (obje tražbine moraju biti takve da bi vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje tražbine); utuživost (tražbine se moraju moći ostvariti sudskim putem); izjava o prijeboju (prijeboj nastaje kada jedna strana drugoj da izjavu o prijeboju).

273. Koje su pretpostavke kompenzacije

Riječ je o prijeboju koji se temelji na zakonu, što znači da se veže za ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavaka. Te su pretpostavke:

uzajamnost,

istovrsnost, dospjelost i utuživost tražbina te izjava o prijeboju.

Uzajamnost ili zamjenitost tražbina znači da strana koja želi izvršiti prijeboj mora istodobno biti vjerovnik i dužnik protivne strane, što nužno znači da je i protivna strana dužnik i vjerovnik prve strane.

Od zahtjeva uzajamnosti odstupilo se u nekoliko slučajeva:

jamac može protiv vjerovnika kompenzirati tražbinu glavnog dužnika;

dužnik (cessus) može prema tražbini novog vjerovnika (cesionara) staviti u prijeboj svoju tražbinu koju ima prema starom, a ne prema novom vjerovniku.

88

Istovrsnost. Tražbine su istovrsne ako glase na stvari istoga roda i iste kakvoće. Redovito je to novac, ali mogu biti tražbine glede drugih stvari (npr. pšenica za pšenicu, ali iste kakvoće – ne merkantilna za sjemensku).

Dospjelost. Pretpostavka valjanosti prijeboja je i dospjelost obiju tražbina. Dospjelošću označavamo trenutak od kojeg vjerovnik može zahtijevati ispunjenje tražbine. Valjalo bi razmisliti da se dopusti i prijeboj za one tražbine koje nisu dospjele, ali ih je dužnik ovlašten ispuniti i prije dospjelosti, kao što je to slučaj s novčanim obvezama.

Utuživost. Obje tražbine moraju biti utužive. Ako jedna od njih potječe iz naturalne obveze, prijeboja nema. Dopušten je prijeboj sa zastarjelom tražbinom samo ako u trenutku kad su se ostvarile ostale pretpostavke prijeboja još nije bila nastupila zastara. Dakle, u trenutku nastanka ostalih pretpostavaka prijeboja obje su tražbine bile nezastarjele. Ako je, međutim, u trenutku ispunjenja ostalih pretpostavaka prijeboja jedna od tražbina već zastarjela, tada prijeboj ovisi o ponašanju dužnika – ako ne istakne prigovor zastare, prijeboja ima, ako ga istakne prijeboja nema. Sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti.

274.U kojem trenutku nastaje prijeboj? / U kojem trenutku nastupaju učinci kompenzacije?

275.U kojem trenutku nastaje prijeboj:

izjavom o prijeboju

kad se ispune pretpostavke kad druga strana da suglasnost

276.Stranke imaju međusobna potraživanja i dugovanja (obveze koje su kompenzabilne). Da li prijeboj nastupa automatski kada su ispunjene sve pretpostavke ili se traži još nešto? Kada nastupa učinak prijeboja (važno npr. za obračun kamata)? / Prijeboj ili kompenzacija je jedan od načina prestanka obveza. Kada se smatra da je nastao učimak prijeboja?

Izjava o prijeboju. Prijeboj ne nastaje ipso iure, tj. onoga trenutka kad se ispune izložene pretpostavke. Potrebno je da jedna strana drugoj dade izjavu o prijeboju.

No, nakon Å¡to je dana izjava o prijeboju, smatra se da je prijeboj nastao u trenutku kad su se za njega ispunile potrebne pretpostavke, dakle retroaktivno (ex tunc).

Ako vjerovnik zatraži ispunjenje, kompenzacija se postiže prigovorom prijeboja. Dakle, ako do konstitutivne kompenzacijske izjave dođe, a jedan od partnera ipak u parnici zatraži ispunjenje obveze, tuženik koji se poziva na prebijanje može se braniti prigovorom da je tužiteljeva tražbina nastala i postojala, ali da je nakanadno prestala zbog nastanka tuženikove tražbine prema tužitelju i konstitutivne izjave o kompenzaciji. Takva se obrana ostvaruje navedenim prigovorom prijeboja, preciznije – prigovorom zbog već nastupjelog prebijanja.

Ako između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, primijenit će se pravila o uračunavanju ispunjenja radi utvrđivanja redoslijeda gašenja obveza.

cc) Prijeboj ex lege

Nastupa izravno po samom zakonu. Volja stranaka je irelevantna. Naše ga pravo ne poznaje.

277.Slučajevi kad je prijeboj isključen

c) Isključenje prijeboja. Isključenje prijeboja postoji za tražbine koje ZOO taksativno nabraja. Glede tih tražbina prijeboj nije moguć. Tražbine kod kojih je prijeboj isključen su:

tražbine koje se ne mogu zaplijeniti odnosno prisilno ispuniti, kao npr. socijalne pomoći, stipendije, naknade zbog tjelesnog oštećenja i dr.;

tražbine nastale namjernim prouzročenjem štete;

tražbine objekt kojih su stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku dane na čuvanje ili posudbu ili ih je dužnik bespravno oduzeo odnosno zadržao;

tražbine naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti i tražbine na osnovi zakonske obveze uzdržavanja.

Motiv za isključenje prijeboja kod navedenih slučajeva nalazi se u zaštiti materijalne egzistencije vjerovnika i onemogućavanja nedopuštenih ponašanja dužnika.

278. Multilateralna kompenzacija

89

Prijeboj je izraz za koji se koristi isključivo za dvostrani odnos, a višestruka (multilateralna) kompenzacija je izraz koji se koristi u slučaju više sudionika.

Za prijeboj potraživanja dovoljna je izjava jednog o sudionika, dok višestruka kompenzacija ima kategoriju ugovora između svih sudionika i važeća je jedino po ovjeri svih navedenik strana. Multilateralna kompenzacija podrazumijeva sudjelovanje više pravnih osoba u postupku namirivanja obveza, tj. kada jedna pravna osoba duguje drugoj pravnoj osobi, druga pravna osoba duguje trećoj pravnoj osobi, a treća pravna osoba duguje prvoj pravnoj osobi. U takvoj kompenzaciji može biti neograničen broj sudionika, ali posljednji sudionik u kompenzaciji mora biti u dužničko-vjerovničkom odnosu sa prvim pravnim licem u nizu kompenzacije.

279.Posebnost multilateralne kompenzacije subjekti trgovačkog prava

ne zahtjeva se uzajamnost

A prijeboj nastaje kad su se stekli uvjeti.

280.Kompenzacijski poslovi (limun.hr) Kompenzacijski poslovi

Kompenzacijski poslovi (vezana trgovina) je generični pojam koji obuhvaća više vrsta pravno tehnički različitih vrsta ugovora.

Zajedničko je obilježje kompenzacijskih poslova to da se radi o ugovorenoj praksi vezivanja uvoza robe za izvoz robe koja se ne plaća u novcu. Riječ je o razvijenoj praksi razmjene, trgovine bez naknada u novcu.

Dakle, kompenzacijski posao jest posao u kojem se izvoz određenih roba i usluga veže za uvoz roba i usluga, odgovarajuće protuvrijednosti bez upotrebe sredstava plaćanja.

Takvi poslovi razvili su se u trgovini sa zemljama koje nisu imale dovoljno konvertibilnih sredstava plaćanja. I zemlje razvijenih gospodarstava i konvertibilnih nacionalnih valuta primjenjuju neki oblik kompenzacije kako bi potakle izvoz domaćih proizvoda.

Vrste kompenzacijskih poslova:

potpuna kompenzacija ili barter – To je oblik vezane trgovine kroz direktnu međusobnu razmjenu proizvoda i usluga po posebnom sporazumu bez korištenja novca ili drugih sredstava plaćanja. Dakle, to je dvostrani ugovor čiji je predmet izravna i simultana razmjena robe iste vrijednosti bez ugovaranja naknade u novcu. Iznimke su dopuštene u smislu ugovorenih novčanih naknada za neke posebne troškove ostvarenja ili plaćanja avansa kao osiguranja. Predmeti razmjene su u robnim listama izvoznika i uvoznika i na svakoj od njih se predviđa maksimalan iznos izražen novčano do kojeg se može obaviti vezana trgovina. Interes je obaju sudionika da uravnoteže razmjenu na istoj razini (odnos 1:1). To je bio primitivan oblik razmjene proizvoda, a danas se ponovno javlja kao trgovinska formula između zemalja u slučajevima kada postoje restrikcije u plaćanju devizama ili se želi ojačati izvoz proizvoda zemlje kupca. Dakle, 100% isporuka robe u jednom smjeru, završava 100% isporukom u drugom smjeru

djelomična kompenzacija ili kvazibarter – Kvazibarter je posebna vrsta kompenzacijskih poslova u kojima se ugovara razmjena robe samo djelomično jednake vrijednosti. Preostala razlika naplaćuje se u novcu. Ispunjenja obveza ne moraju biti istodobna i simultana već se mogu ugovoriti različiti sukcesivni rokovi. Moguće je prilagoditi i ostale uvjete ispunjenja ovog ugovora pa i ukupnu vrijednost razmjene. Iako se u ugovoru utvrđuju vrste i novčana vrijednost robe svake ugovorne strane, moguće je ugovoriti posebnu klauzulu kojom se predviđa da će se nakon stvarno izvršenih isporuka obaviti konačni obračun i razlika platiti u novcu. Ugovori o kvazibarteru sadrže i odredbe o kontroli kvalitete proizvoda, odredbe o dopuštenim odstupanjima od utvrđene količine, odredbe o bankovnim garancijama i dr. Vrijednost razmjene određuje se omjerom količina robe imajući na umu njihove vrijednosti, odnosno cijene. U slučaju neispunjenja ugovora jedne ugovorne strane, druga strana ima pravo odmah u novcu tražiti plaćanje vrijednosti isporučene robe. Dakle, transakcije u oba smjera nisu ujednačene, razlika se realizira deviznim plaćanjem.

281.Kompenzacijska kupnja?

kontra posao ili kompenzacijska kupnja – To je opći okvirni sporazum kojim se izvoznik/prodavalac obvezuje ne samo isporučiti određenu robu nego kupiti robu i/ili usluge od uvoznika – kupca u visini

90

ugovorene vrijednosti (kompenzacijska osnova). Visina takve "protukupnje" izražena je u novcu u postotku ukupne vrijednosti robe koja se prodaje. Naknade za robu ugovaraju se u novcu pa je riječ o dvjema različitim, ali međusobno uvjetovanim kupoprodajnim aranžmanima. Dakle, početni izvoznik preuzima obvezu da od svog partnera kupi robe do utvrđenoga postotka vrijednosti svoje isporučene robe, početni izvoznik odmah prima protuvrijednost isporučene robe s tim da nakon toga ima na raspolaganju određeno vremensko razdoblje u kojem treba odabrati koju će od partnerovih roba kupiti, početni izvoznik mora svoj kontra posao završiti izravno s inozemnim partnerom.

282. Razlika između kompenzacije i kompenzacijskih poslova

Kod kompenzacije dolazi do prebijanja trazbine s protutražbinom, a kod kompenzacijskih poslova dolazi do razmjene robe. Kompenzacijski poslovi su složeniji olik razmjene roba i usluga, a kompenzacija je način prestanka obveze prebijanjem trazbine s protutražbinom.

283. Razlika prijeboja ex lege i ugovorne kompenzacije

Razlika između jednostranog prijeboja i kompenzacijskog posla je u tome što do jednostranog prijeboja dolazi izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke, a kod kompenzacijskih poslova potreban je sporazum obiju stranaka te stranke nisu vezane nekim posebnim zakonskim pretpostavkama.

5. OTPUST DUGA (Remissio)

Otpustom ili oprostom duga obveza prestaje kad vjeroviiik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.

Za taj se sporazum ne traži određeni oblik.

Otpust duga glavnom dužniku oslobada obveze i jamca, dok otpust duga jamcu ne oslobađa glavnog dužnika.

Otpust duga je vrlo blizak sporazumnom raskidu ugovora, pod pretpostavkom da je dug otpušten u cijelosti.

Otpusta duga nema ako dužnik uskrati pristanak, npr. zbog ponosa, časti, ugleda ili stoga što se otpust odnosi na nepostojeći ili zastarjeli dug. Vjerovnik koji je dao izjavu o otpustu s kojim se dužnik nije suglasio, pada u zakašnjenje ako odbije primiti ispunjenje. Dužnik se može osloboditi obveze ako dugovano položi u sud.

Sporazum o oprostu može se zaključiti i prešutno tako da vjerovnik vrati dužniku obveznicu. Opoziv izjave o otpustu moguć je sve dok dužnik za nju se sazna.

6. PROTEK VREMENA I OTKAZ

Obveznopravni odnos na određeno vrijeme prestaje istekom toga vremena (npr. ugovor o zakupu sklopljen na pet godina).

Onaj obveznopravni odnos čije trajanje nije vremenski određeno, prestaje otkazom bilo kojeg sudionika toga odnosa.

Otkaz (renuntiatio) je jednostrana izjava kojom se okončava trajni obveznopravni odnos na neodređeno vrijeme.

Otkazni rok može biti ugovoren, odreden zakonom ili određen običajem. Ako ni na jedan od tih načina nije određen, vrijedi primjereni rok.

7. OSTALI NAÄŒINI PRESTANKA

Osim navedenih načina prestanka, obveznopravni odnos može prestati još i:

smrću dužnika ili vjerovnika, ali samo ako je obveza vezana za osobna svojstva jedne ili obiju strana, novacijom ili obnovom, jer ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje a nova nastaje. sjedinjenjem ili konfuzijom kad ista osoba postane vjerovnik i dužnik, npr. nasljedstvom. Međutim,

kad jamac postane vjerovnikom, obveza glavnog dužnika time neće prestati. Obveze koje su upisane u javnoj knjizi ne prestaju samim sjedinjenjem, nego tek upisom brisanja.

propisom.

284. Zastara

ZASTARA PRAVA (Praescriptio)

a) Pojam zastare. Zastara je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme.

91

Protivni institut je dosjelost. Dosjelost je stjecanje prava na temelju vršenja njegova bitnog sadržaja (posjedovanja) kroz zakonom odredeno vrijeme.

285.Može li se ugovorom odrediti duži ili kraći zastarni rok, te može li se dužnik u ugovoru unaprijed odreći toga roka? Ne.

Pravnim poslom ne smije se odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom.

Dužnik se ne može odreći zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru.

Strane se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odreći zastare, niti mogu njime unaprijed produljiti vrijeme zastare koje je odredeno propisom. Tek u onom trenutku kad zastara nastupi, mogu se strane odreći posljedica koje nastupaju sa zastarom. Tako nam, npr., nitko ne brani da platimo zastarjeli dug iako znamo da nas vjerovnik zbog zastare ne može sudskim putem prisiliti na plaćanje.

Pravnim se poslom ne može odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga koje je određeno zakonom. Pravnim se poslom ne može odrediti ni da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme. ZOO je prihvatio također i načelo o nedopuštenosti odricanja od zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru.

Institut zastare nije u nas ureden jednim jedinstvenim zakonom za cjelokupno građansko pravo. Njegov središnji dio, a to je zastara obveznopravnih zahtjeva, uređen je u ZOO.

b) Pretpostavke zastare. Pretpostavke zastare jesu: nepodignuće tužbe i

protek zakonom odredenog vremena (zastarni rok ili rok zastare).

Zastara nastupa kad protekne zakonom odredeno vrijeme u kome je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Zastara započinje prvi dan iza dospjelosti (dan dospjelosti tražbine ne uračunava se). Ako se obveza sastoji u nečinjenju, propuštanju ili trpljenju, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.

Zastara završava, tj. zastara je nastupila istekom posljednjeg dana zakonom odredenog vremena. c) Rok zastare. Rok zastare je zakonom odredeno vrijeme nakon kojega se pravo više ne može prisilnim putem ostvariti (tužba se ugasila).

Zastara! Rokovi-opći i posebni! Opći i posebni zastarni rokovi, primjeri, zastara kod naknade štete! Opći zastarni rok iznosi prema ZOO 5 godina. No, ima i posebnih rokova od 3, 2 i 1 godine. Opći zastarni rok primjenjuje se samo u onim slučajevima kad nije propisan posebni zastarni rok.

286.Rok zastare za trgovačke međusobne tražbine! 3 godine.

Međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

Trogodišnji zastarni rok vrijedi npr. za medusobne tražbine nastale iz ugovora o prometu robe i usluga, za tražbine zakupnine, najamnine i tražbine naknade štete računajući od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

Jednogodišnji zastarni rok predviden je za tražbine koje se odnose na isporučenu električnu energiju domaćinstvima. Takoder i za toplinsku energiju, plin, vodu, održavanje čistoće i dimnjačarske usluge. Tražbine za različite pretplate, kao što su radio i televizijske pretplate, pretplate za povremene tiskovine te tražbine za poštanske usluge i korištenje telefona, zastaruju takoder za godinu dana.

287. Zastarni rok kod tražbina utvrđenih pravomoćnom sudskom odlukom, nagodbom pred sudom ili javnobilježničkim aktom? 10 godina.

Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

92

Tražbina utvrdena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom nadležno tijela kao i sudskom nagodbom, odnosno nagodbom pred nadležnim državnim tijelom, zastaruju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predvida kraći rok zastare.

Zastarni rok ne treba miješati sa prekluzivnim rokom.

Prekluzivni rokovi su strogi zakonski rokovi unutar kojih strana mora poduzeti odredene radnje ako neće da joj se ugasi, ne samo zahtjev nego i samo subjektivno pravo. Sitna je razlika prema zastarnom roku i u tome što na prekluzivni rok sud pazi po službenoj dužnosti i što kod prekluzivnih rokova nema zastoja ni prekida roka.

Zbog čega nastupa zastoj, a zbog čega prekid zastare? Zastoj zastare!

d)Zastoj zastare. Pod zastojem zastare razumijeva se nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. No, kad te okolnosti ili zapreke otpadnu, zastara se nastavlja, te se proteklo vrijeme uračunava. Uračunava se vrijeme koje je proteklo do zastoja. Vrijeme zastoja ili mirovanja ne uračunava se. Zastoj zastare – razlozi!

Okolnosti koje uzrokuju zastoj zastarijevanja predvidene su u ZOO. Tako zastarijevanje ne teče za tražbine:

između bračnih drugova,

roditelja i djece (dok traje roditeljsko pravo), štićenika i staratelja za trajanja skrbništva,

osoba u izvanbračnoj zajednici dok ta zajednica postoji, osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije i rata,

osoba zaposlenih u tudem domaćinstvu za vrijeme trajanja radnog odnosa,

kao i za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

Prekid zastare! Prekid zastare i okolnosti! Prekid zastare, razlozi! Prekid zastare i koji su razlozi? Prekid zastare i kao nastupa?

e)Prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo se vrijeme ne uračunava (vrijeme se gubi). U takvim slučajevima zastara može samo iznova započeti.

288. Da li dolazi do prekida zastarjevanja kod preuzimanja duga? Da. ZOO kaže: Zastara se prekida kad dužnik prizna dug. Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

290.Priznanjem duga zastara se: prekida

ne moze vise nastupiti dolazi do zastoja zastare

291.Tužbom zastara prestaje teći ili se prekida? Objasni! Tužbom se zastara prekida jer podizanje tužbe kao i svaka druga radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrdivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine dovodi do prekida zastarijevanja.

Kao okolnosti koje izazivaju prekid zastarijevanja ZOO navodi: priznanje duga,

podizanje tužbe i svaku drugu radnju vjerovnika poduzetu protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrdivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, npr. prigovor prijeboja, prijava tražbine u stečajnom postupku.

Do prekida zastare neće doći ako vjerovnik odustane od tužbe ili poduzete radnje. Smatra se da prekida nije bilo ni u slučaju da vjerovnikova tužba odnosno zahtjev bude odbačen ili odbijen. Jedino ako bi tužba bila odbačena zbog nenadležnosti ili drugih procesnih razloga (a ne biti stvari), smatra se da je prekid nastupio podizanjem prve tužbe pod uvjetom da nakon njezina odbačaja vjerovnik podigne novu tužbu u roku od tri mjeseca.

Učinak zastare! Koji je pravni učinak zastare? Posljedice odnosno pravni učinak zastare! Nastupom zastare prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze; zastarjelo pravo se ne može prisilno, putem suda ostvariti.

93

f) Učinak zastare. Nastupom zastare u pravilu se ne gasi samo pravo. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. To znači da se zastarjelo pravo ne može prisilno, putem suda ostvariti. Prema tome, dužnik čiji je dug zastario nije zbog zastare prestao biti dužnikom. Znamo da zastarom nije prestao njegov dug, nego samo odgovornost za dug. Zato ako dužnik nakon proteka zastarnog roka ipak plati, ne može više plaćeno tražiti natrag. On nije platio nedug, nego dug. Posljedica zastare je samo ta da se njegova obveza od utužive pretvorila u neutuživu ili naturalnu obvezu.

Nastup zastare ne treba razumjeti tako da se ne bi mogla uputiti tužba sudu. Sud, naime, ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, već isključivo na prigovor tužene strane. Ne istakne li tuženik prigovor zastare, sud će postupiti s tužbom ne obazirući se na zastaru.

292. Koje odnose, osim ugovornih, uređuje novi ZOO? / Odnosi po ZOO

Osim ugovornih obveznih odnosa, novi ZOO u posebnom dijelu uređuje i izvanugovorne obvezne odnose i to:

prouzročenje štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade, vrijednosni papiri.

III. IZVANUGOVORNI ODNOSI

IZVANUGOVORNE OBVEZE

293. Izvanugovorni odnosi

Za izvanugovorne odnose je karakteristično to što za njihov postanak nije mjerodavno suglasno očitovanje volja njihovih sudionika, nego one nastaju na temelju određenih činjenica (radnja, stanja, svojstava) uz koje pravo veže postanak obveznog odnosa. Na primjer, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu, obvezan je naknaditi mu štetu, jer je samom činjenicom tjelesne ozljede nastao obveznopravni odnos odgovornosti za štetu; pritom se ne pita je li štetnik htio ili nije htio zasnovati odnos odgovornosti za štetu.

U ZOO imamo sljedeće izvanugovorne odnose: prouzročenje štete,

stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade, vrijednosni papiri.

Izvanugovorne obveze nisu sredstvo prijenosa dobara i usluga – one služe prvenstveno za zaštitu već postojećih prometnih situacija i stanja. Za njih se ne može zahtijevati određeni oblik. Iznimka su vrijednosni papiri s obzirom da su po svojoj pravnoj prirodi jednostrani pravni poslovi za koje se uvijek propisuje obvezatni, u pravilu, pisani oblik.

Određeni oblik može se zahtijevati samo onda kad je osnova obveznog odnosa očitovanje stranačke volje odnosno pravni posao.

ODGOVORNOST ZA Å TETU

294. Razlika odgovornosti za štetu i naknade štete Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak, a naknada štete je samo jedan oblik popravljanja štete koji se sastoji u novčanom ekvivalentu.

1. Pojam. Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak.

A. PRETPOSTAVKE ODGOVORNOSTI ZA Å TETU

Za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se, u pravilu, ispune sljedeće pretpostavke:

Subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu. Subjekt koji je odgovoran za štetu zove se štetnik, subjekt koji zahtijeva odštetu zove se oštećenik.

94

Štetna radnja štetnika. Štetnik mora počiniti štetnu radnju. Šteta. Ona mora nastati na strani oštećenika.

Uzročna veza (kauzalni neksus). To znači da izvršena štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu. Uzrok štete je štetna radnja, šteta je posljedica štetne radnje. Protupravnost štetne radnje. Protupravnost ima svoje objektivne elemente (štetna je radnja protivna nekom pravnom pravilu) i svoje subjektivne elemente (štetna je radnja počinjena krivnjom štetnika). Iznesene pretpostavke podudaraju se s onima koje se traže za subjektivnu odgovornost. Zato je potrebno razlikovanje pretpostavaka na opće i posebne, pri čemu bi u opće mogli uvrstiti sve one pretpostavke koje su zajedničke za sve vrste odgovornosti za štetu (subjekti odgovornosti, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost u objektivnom smislu), a u posebne one koje se, pored općih, zahtijevaju za pojedinu vrstu odgovornosti za štetu (krivnja – kod subjektivne odgovornosti, ugovorni odnos kod ugovorne odgovornosti za štetu, predugovorni odnos kod predugovorne odgovornosti za štetu itd.).

1. SUBJEKTI ODNOSA ODGOVORNOSTI ZA Å TETU

a)Naravna (fizička) osoba. Kao štetnik, tj. osoba koja je počinila štetu, javlja se u prvom redu naravna ili fizička osoba.

Svaka fizička osoba može biti štetnik, ali svaki štetnik ne mora biti i za štetu osobno odgovoran. Da bi se fizička osoba pojavila ne samo kao štetnik nego i kao štetnik koji za štetu i odgovara, potrebno je da ima dva svojstva: ubrojivost i poslovnu sposobnost.

aa)Ubrojivost je kvaliteta koju imaju naravne osobe.

Ubrojivost znači da neka osoba pravilno shvaća zbivanja oko sebe i da na osnovi tog shvaćanja donosi, prema shvaćanju sredine u kojoj živi, pravilne odluke.

Dakle, mora imati određenu tjelesnu zrelost (dob) i mora biti duševno zdrava.

Prolazna nesposobnost za rasuđivanje (tzv. tamni trenuci) može nastati npr. zbog uživanja alkohola ili droga. Ako su u takvo stanje došli vlastitom krivnjom, odgovaraju za učinjenu štetu, a ako ih je netko drugi doveo u takvo stanje, za štetu će odgovarati taj drugi.

Moguć je i obratan slučaj kad se neubrojivoj osobi na mahove vrati svijest i razum, odnosno sposobnost rasuđivanja – tzv. svijetli trenuci (lucida intervalla). Za štete počinjene u tim trenucima se odgovara.

I poslovna sposobnost nastaje kao posljedica određene dobi i duševnog zdravlja. No, ona se ne gubi gubitkom duševnog zdravlja nego je za to potreban akt vlasti. Jednako tako, poslovna sposobnost se ne vraća čim se vrati duševno zdravlje nego je i za to potreban akt vlasti.

Netko može biti ubrojiv, ali poslovno nesposoban, npr. rasipnik kojemu je oduzeta poslovna sposobnost. Obratno, netko može biti neubrojiv, ali poslovno sposoban, npr. duševni bolesnik kojemu još nije oduzeta poslovna sposobnost.

Po našem pravu, ubrojiva je svaka ona osoba koja je navršila 14 godina života i koja je duševno zdrava.

Djeca do navršene sedme godine ne odgovaraju za štetu koju prouzroče.

Maloljetnici od sedme do četrnaeste godine ne odgovaraju za štetu, osim ako se dokaže da su prilikom nanošenja štete bili sposobni za rasudivanje.

Ubrojivost se naziva i deliktnom sposobnošću.

Ubrojivost ili deliktna sposobnost je svojstvo naravne osobe da odgovara za svoje protupravne radnje.

bb)Poslovna sposobnost.

Poslovna se sposobnost stječe automatski punoljetnošću duševno zdrave osobe.

Kad kažemo da štetnik mora biti ubrojiv i poslovno sposoban, to ne znači da se uvijek kumulativno zahtijevaju oba svojstva. Ima, naime, štetnih radnja kod kojih se zahtijeva samo ubrojivost, a ima štetnih radnja kod kojih se osim ubrojivosti zahtijeva i poslovna sposobnost naravne osobe.

b)Pravna osoba. Kao štetnik može se pojaviti i pravna osoba. Pravna osoba ne može imati svojstvo ubrojivosti, jer je to svojstvo samo naravne osobe. Medutim, pravna je osoba, po našem pravu, deliktno sposobna, a to znači da je za deliktnu sposobnost pravne osobe dovoljna već sama poslovna sposobnost.

Oštećenik je osoba koja je pretrpjela štetu i zahtijeva odštetu. Oštećenik može biti svaki pravni subjekt, tj. nositelj prava i obveza.

2. Å TETNA RADNJA Objasni Å¡tetne radnje!

95

Štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika. Štetna radnja može biti samo ljudska radnja.

Vrste štetnih radnji! Vrste štetnih radnji i objasni! Vrste štetnih radnji (objasniti)! Štetna se radnja može podijeliti u dvije osnovne grupe:

građanski delikt povodom kojega nastaje deliktna odgovornost za štetu i povreda obveznog odnosa povodom koje nastaje ugovorna odgovornost za štetu. Građanski delikt!

a)Gradanski delikt je Å¡tetna radnja na osnovi koje izvorno i samostalno nastaje odnos odgovornosti za Å¡tetu.

Građanskim deliktom se stvara novi, do sada nepostojeći odnos između štetnika i oštećenog. Građanski se delikt određuje u propisima generalno i primjerice – osnovno je da je to radnja koja je prouzročila štetu. Zato svaki kazneni delikt ne mora biti i građanski delikt. S druge strane, ima radnji koje su građanski delikti ali nisu istodobno i kazneni delikti. Naravno, neka radnja može u isto vrijeme biti i kazneni i građanski delikt – to će biti onda ako je kaznenim djelom istodobno prouzročena i šteta.

b)Povreda obveznog odnosa je takva štetna radnja koja dovodi do preoblikovanja postojećeg obveznopravnog odnosa u odnos odgovornosti za štetu ili do toga da pored postojećeg obveznopravnog odnosa nastane i odnos odgovornosti za štetu - imovinsku i neimovinsku. Štetna radnja može dovesti do toga da ispunjenje činidbe postane nemoguće – tada na mjesto dotadašnje ugovorne obveze dolazi obveza naknade štete.

Štetna radnja može dovesti i do toga da je ispunjenje moguće, ali je, budući je obveza neuredno izvršena, za suugovaratelja nastala šteta. U tom slučaju vjerovnik može tražiti ispunjenje obveze i naknadu štete.

Štetnu radnju koja znači povredu postojećeg obveznopravnog odnosa u pravilu može izvršiti samo dužnik.

U nekim slučajevima to može učiniti i netko treći.

Ako bi obveznopravni odnos povrijedio vjerovnik, bila bi to posebna vrsta Å¡tetne radnje poznate pod nazivom zlouporaba subjektivnog prava.

ZOO zabranjuje zlouporabu prava što znači da zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznih odnosa protivno cilju zbog kojeg su zakonom ustanovljena ili priznata.

Danas se u našem pravu zlouporaba subjektivnih prava, poznata pod nazivom šikane, tretira kao štetna radnja koja izaziva postanak odnosa odgovornosti za štetu.

Štetna se radnja može učiniti na:

osobi odnosno osobnim dobrima (uništenje života, ozljeda tijela, oštećenje zdravlja itd.), stvarima (uništenje, oštećenje, oduzimanje itd.),

činidbama (povreda ugovornog odnosa),

stanjima (ovamo bismo mogli ubrojiti smetanje posjeda kojim je prouzročena šteta).

Dok se štetne radnje mogu izvršiti na osobi, stvarima, činidbama i stanjima, dotle se šteta reflektira na pravima i interesima. Prema tome, objekt štetne radnje i štete nije isti.

3. Å TETA Å teta!

295. Å to je Å¡teta? ZOO definira Å¡tetu kao

umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina pouećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Prema staroj definiciji (bivšem ZOO) neimovinska se šteta sastoji u pretrpljenim fizičkim i psihičkim bolima te strahu, a nova u povredi prava osobnosti.

U pravnoj se teoriji šteta obično definira kao štetnom radnjom prouzročena povreda nečijeg subjektivnog prava ili interesa.

Vrste Å¡tete!

Štete se mogu prema različitim kriterijima podijeliti na različite vrste: Imovinska i neimovinska šteta!

a)Imovinske ili materijalne štete. Po samom nazivu trebalo bi da imovinske štete budu samo one koje se odražavaju na imovini oštećenika, tj, one štete koje se odražavaju kao umanjenje imovine, odnosno kao sprječavanje njenog povećanja.

96

Medutim, ako imamo na umu da štetna radnja i šteta nemaju isti objekt, pod imovinskim štetama, po zakonskoj definiciji, u prvom redu treba razumijevati sve one štete koje su nastale kao posljedica štetne radnje poduzete izravno na imovinskoj masi oštećenika. Na primjer, netko namjerno zapali tuđu kuću.

Ali subjektivna iinovinska prava mogu postojati i kada se njihov objekt ne nalazi u imovinskoj masi ovlaštenika. Na primjer, netko ima pravo služnosti preko tuđeg mosta. Povreda toga prava imovinska je šteta.

No, objekt štetne radnje može biti i osoba oštećenika, a kao posljedica te štetne radnje javlja se gubitak zarade, gubitak uzdržavanja itd. Gubitak zarade i gubitak uzdržavanja jesu imovinske štete, jer ni zarada ni uzdržavanje nemaju platonski, nego opipljivi materijalni, odnosno imovinski karakter. Unutar subjektivnih gradanskih prava djeluju interesi. Ali ima interesa koji se nalaze unutar nekih subjektivnih prava. No, usprkos tome može se neka štetna radnja odraziti kao povreda i takvih interesa. Povreda takvih interesa spada u krug imovinskih šteta. Na primjer, A. je prodao nekretninu B-u. B. sigurno ima interes prema svima da mu taj posao ne ometaju. Medutim, znamo da on taj svoj interes ne može ostvariti kao svoje subjektivno pravo, jer njegovo subjektivno prava djeluje samo protiv prodavatelja A. Ali ako netko treći postupajući nepošteno povrijedi obvezni odnos izmedu A-a i B-a, on je istodobno povrijedio i opravdani interes B-a da se posao održi. Zbog toga bi u takvom slučaju povreda interesa trebala dobiti karakter imovinske štete koju bi de lege ferenda trebalo popraviti. Ovdje je dana pojednostavljena shema imovinskih šteta. Svakako, srž imovinskih šteta predstavljaju štete na imovini, tj. štete na subjektivnim imovinskim pravima.

Neimovinska Å¡teta! Definicija nematerijalne Å¡tete!

b) Neimovinske ili nematerijalne Å¡tete. Te su Å¡tete u pravnom smislu povrede subjektivnih neimovinskih prava i interesa.

Za te povrede je karakteristično da ih subjekt osjeća kao štete premda izravno ne pogađaju njegovu imovinu. Zato se one i ne popravljaju u obliku novčanog ekvivalenta (naknade štete), već u obliku satisfakcije (zadovoljenja).

Prema bivšem ZOO imali smo sljedeće oblike i podoblike neimovinske štete: Fizičke boli

Duševne boli

Duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti Duševne boli zbog naruženosti

Duševne boli zbog povrede ugleda i časti Duševne boli zbog povrede slobode

Duševne boli zbog povrede prava osobnosti (ličnosti) Duševne boli zbog smrti bliske osobe

Duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe

Duševne boli zbog navodenja na kažnjivu obljubu, kažnjivu bludnu radnju ili drugo kazneno djelo protiv dostojanstva osobe i morala

Povreda prava osobnosti (ličnosti) Strah

Za razliku od ZOO-78 koji je ostavio otvorenim pitanje pojma prava osobnosti, ZOO primjerično nabraja temeljna prava osobnosti.

Obilježba prava osobnosti!

Pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život,

tjelesno i duševno zdravlje, ugled,

čast,

dostojanstvo,

ime,

privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit naravne osobe, a osobito pravo na ugled i dobarslas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privredivanja i dr.

97

Pojedini oblici neimovinske štete podudarni su s vrstama prava osobnosti, drugim riječima razvrstavanje oblika neimovinske štete ravna se prema pojedinim pravima osobnosti oduosno povredama prava osobnosti.

Oblici neimovinske štete – gdje se javlja?

Neimovinska šteta učinjena pravnim osobama, razlika prema fizičkim! Prema tome, imali bismo, sljedeće oblike neimovinske štete:

Koje su fizičke boli po novom ZOO-u? Naravna (fizička) osoba

povreda prava na život,

povreda prava na tjelesno zdravlje (tjelesni ili fizički integritet), povreda prava na duševno zdravlje (duševni ili psihički integritet), povreda prava na ugled,

povreda prava na čast, povreda prava na dostojanstvo, povreda prava na ime,

povreda prava na privatnost osobnog i obiteljskog života (uključuje pravo na vlastitu sliku odnosno lik, pravo na vlastiti glas i pravo na vlastite zapise i pisma),

povreda prava na slobodu.

Vrste neimovinskih Å¡teta kod pravne osobe!

296. Da li pravna osoba ima pravo osobnosti i pravo na njezinu zastitu? Ako ima koja bi to prava bila? Pravna osoba

povreda prava na ugled i dobar glas, povreda prava na ime odnosno tvrtku, povreda prava na poslovnu tajnu, povreda prava na slobodu privredivanja. Pozitivna i negativna Å¡teta!

c)Pozitivna ili obična šteta (damnum emergens) sastoji se u umanjenju postojeće imovine oštećenika. Bilo bi bolje reći da se pod pozitivnom štetom podrazumijeva nestanak koristi koju je netko imao, ili se postojeća korist zbog štetne radnje umanjila odnosno pogoršala.

To je u pravilu sadašnja šteta. Ponekad se pozitivna šteta naziva i stvarnom štetom. Pozitivna šteta predstavlja vrijednost za koju je oštećenik postao siromašniji. Izmakla korist!

d)Negativna Å¡teta ili izmakla korist (lucrum cessans). Izmakla korist je dobitak kojem se netko nada po redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo Å¡tetne radnje.

Negativne štete su isključivo imovinske štete.

Na primjer, trgovački pomoćnik A. potkradao je mjesecima radnju odnoseći iz dućana gotovu robu. Pozitivna, stvarna šteta (damnum emergens) jest vrijednost robe koju je vlasnik radnje platio. Međutim, da je roba bila prodavana u dućanu, bio bi se ostvario još i dobitak, koji se može lako utvrditi. Eto, taj izmakli dobitak jest negativna šteta (lucrum cessans).

Po našem pravu izgubljena zarada do koje je došlo zbog tjelesne ozljede i smanjene radne sposobnosti, ne smatra se negativnom, nego pozitivnom štetom. Izgubljena zarada, dakle gubitak prihoda od osobnog rada, nije izmakla dobit, nego stvarna šteta.

Negativne štete ili izmakli dobitak nije nužno vezan za postojanje pozitivne štete. Izmakli dobitak može i samostalno postojati. Na primjer, netko je namjerno spriječio ostavitelja da načini oporuku u nečiju korist. Time je oštećen onaj koji se opravdano nadao da će postati oporučni nasljednik odredenog ostavitelja. Pozitivnu štetu nije pretrpio, jer se u trenutku štetne radnje njegova imovina nije umanjila, ali mu je izmakao dobitak kojemu se po redovitom tijeku stvari nadao i koji bi bio ostvario da nije bilo štetne radnje.

4. UZROÄŒNOST

Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza izmedu štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice.

Zbog toga se uzročnost naziva i kauzalni neksus (uzročna veza). Bez postojanja uzročne veze izmedu štetne radnje i štete nema ni štetnikove odgovornosti za štetu.

98

U nizu pojava i dogadaja treba medu mnogobrojnim uzrocima i posljedicama pronaći jedan dogadaj koji je pravno relevantan i koji se u pravu uzima kao uzrok odredene posljedice.

O tome koji je događaj odlučujući postoji nekoliko teorija.

Prema adekvacijskoj teoriji, koja je najpoznatija i najprihvatljivija, među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice, kao uzrok se uzima samo onaj koji je tipičan za postanak određenog štetnog uspjeha. Tipičan je, pak, onaj uzrok koji redovito dovodi do odredene štete. To je onaj događaj za koji nam životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice.

Po toj teoriji treba isključiti sve one slučajne događaje koji se upliću u redovno zbivanje te su ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti.

Adekvacijska teorija ne daje uvijek apsolutni i nepogrešivi kriterij kod iznalaženja stvarnog uzroka nastale određene štete. No, o svom zahtjevu tipičnosti pomaže kod pitanja odabiranja uzroka.

U prvom redu među uzrocima koji su doveli do određene štetne posljedice mora biti ljudska radnja. No ljudska radnja ne znači samo aktivitet (npr. razbijanje tudeg prozora) nego se može sastojati i u propustu (npr. skretničar ne prebaci skretnicu, pa zbog toga dode do sudara vlakova).

Ako pri nastupu nekog Å¡tetnog uspjeha koincidiraju (istodobno se javljaju) kao uzroci ljudska radnja i prirodni dogadaj, uzima se u obzir samo ljudska radnja.

Ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se ona koja je štetnom uspjehu najbliža i za određeni štetni uspjeh tipična.

Uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta. Tako dugo dok takva veza postoji štetnik je odgovoran za posljedice štetne radnje.

Čim se veza prekida, bilo slučajem, radnjom treće osobe ili samog oštećenika, štetnik ne odgovara za daljnje posljedice.

Uzročna veza izmedu štetne radnje i štete nužna je pretpostavka odgovornosti za štetu. No, ne samo to. Oštećenik, naime, mora dokazati postojanje uzročne veze. Uzročna veza je jedna od onih pretpostavki koje se u pravilu ne predmnijevaju.

Ako bi se uzročnost predmnijevala to bi značilo da bi oštećenik, dokazavši štetnu radnju i štetu, za svaku štetnu radnju mogao štetnika povući na odgovornost.

Ipak, ZOO je predvidio jednu iznimku kada se i sama uzročnost predmnijeva – šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Smisao te oborive predmnjeve je da se olakša položaj oštećenika time što se teret dokaza prebacuje na štetnika.

5. PROTUPRAVNOST Protupravnost Å¡tetne radnje!

Protupravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka. Protupravnost se može odnositi samo na štetnu radnju.

a)Objektivni elementi protupravnosti sastoje se u činjenici da je za postojanje protupravnosti dovoljno da je štetnom radnjom povrijedeno neko pravilo koje spada u pravni poredak bez obzira na odnos počinitelja prema štetnoj radnji i nanesenoj šteti.

Postoji li u pojedinom slučaju protupravnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu ocjenjuje se prema tome traže li se za protupravnost samo objektivni ili pak i objektivni i subjektivni elementi protupravnosti.

b)Subjektivni elementi protupravnosti izraženi su krivnjom učinitelja. Za protupravnost nije uvijek dovoljno da je štetnom radnjom povrijeđena neka pravna norma, nego se traži i određeni stupanj krivnje štetnika.

297. Kriterij krivnje? aa) Krivnja

Krivnju je teško definirati. Pod krivnjom se najčešće smatra određeni psihički odnos učinitelja prema djelu.

bb) Vrste i stupnjevi krivnje

Prema ZOO-u, krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Dvije su vrste krivnje: namjera i nepažnja.

1. Namjera (dolus). Namjera je takva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice.

99

To znači da se kod namjere zahtijeva i volja i znanje. Štetnik hoće uzrok - štetnu radnju i hoće posljedicu - štetu kod druge osobe. Namjera se odreduje subjektivno, jer su za nju odlučujući subjektivni elementi - volja i znanje.

Kod namjere se ne traži znanje štetnika o protupravnosti radnje. Dovoljno je da je štetna radnja objektivno protupravna.

U pravu prije ZOO-78 i ZOO razlikovala su se tri stupnja namjere: obična namjera, zla namjera i zluradost.

Obična namjera postoji kada, primjerice, netko ubije tuđu životinju jer mu čini štetu u polju ali ne zna da ju ne smije ubiti. Zla namjera postoji ukoliko zna da ju ne smije ubiti pa to ipak učini, dok je zluradost kada uz sve ranije rečeno pri činjenju iskazuje radost ili obijest.

2. Nepažnja (culpa). Nepažnja je druga vrsta krivnje koja se, za razliku od namjere, odreduje objektivno. Tu se ponašanje učinitelja usporeduje s ponašanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo je li učinitelj upotrijebio dužnu pažnju, tj. onu pažnju koja je redovita i uobičajena u odnosima među ljudima.

Nepažnja se naziva i nemarnošću.

Nepažnja se može odrediti i subjektivno. Nepažljivo bi postupio onaj koji je htio uzrok, ali nije htio posljedicu. Također s nepažnjom postupa i onaj koji nije predvidio posljedice svoje radnje, iako ih je po zakonu bio dužan predvidjeti.

Kod nepažnje razlikujemo dva stupnja-krajnju i običnu nepažnju. Koje su razlike između krajnje nepažnje i obične nepažnje? Krajnja nepažnja!

aa)Krajnja nepažnja (culpa lata). S krajnjom nepažnjom ili s grubom nemarnošću postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek.

Krajnja je nepažnja toliko težak stupanj krivnje da se u praktičnim posljedicama izjednačuje s namjerom (onaj koji napunjenu pušku ostavi na mjestu lako dostupnom djeci, pa dođe do nesreće). Culpa lata dolo proxima - krajnja nepažnja najbliža je namjeri - rekli su još rimski pravnici.

bb)Obična nepažnja (culpa levis). S običnom nepažnjom ili nemarnošću postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio dobar gospodarstvenik odnosno dobar domaćin (osobito pažljiv i savjestan čovjek).

Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika odnosno pažnja dobrog domaćina).

Obična nepažnja je lakši stupanj nepažnje i najlakši stupanj krivnje.

Kod obične nepažnje služi kao mjerilo pažnje ponašanje nekog zamišljenog savjesnog čovjeka. Budući da se tu radi o nekom zamišljenom, apstraktnom čovjeku, i sama se obična nepažnja naziva apstraktnom, culpa levis in apstracto.

Culpa levis in concreto!

Postoji i tzv. obična nepažnja koja se odreduje konkretnim mjerilom. To je još niži stupanj krivnje gdje je mjerilo pažnje samo uobičajeno ponašanje štetnika. Tu se od čovjeka zahtijeva da postupa bar onako s tudim stvarima i poslovima kao što obično postupa sa svojima. Zato se takva nepažnja naziva culpa levis in concreto. ZOO uvažava običnu pažnju in concreto.

Međutim, tu treba imati na umu da nepažnja štetnika ne smije prijeći u grubu nepažnju ili čak u dolus. Kao primjer, možemo navesti besplatnu ostavu kod koje je ostavoprimac dužan čuvati povjerenu mu stvar kao svoju vlastitu. Za štetu će odgovarati ako stvar nije čuvao barem onako kako bi čuvao svoju vlastitu stvar.

Obična nepažnja služi i kao kriterij za snižavanje naknade štete u slučaju kad je do štete došlo za vrijeme dok je štetnik radio u korist oštećenika. Sud u tom slučaju može odrediti nižu naknadu, vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u vlastitim poslovima.

c)Nekoliko posebnih pitanja u vezi s protupravnošću

Svaka radnja koja je protupravna nije istodobno i Å¡tetna radnja.

aa)Protupravnost Å¡tetne radnje. Odgovornost za Å¡tetu nastaje samo ako je Å¡tetna radnja protupravna. Samim tim Å¡to je Å¡tetna radnja protupravna, treba popraviti Å¡tetu kao posljedicu takve radnje.

Štetna radnja je protupravna samo onda kada predstavlja povredu one norme objektivnog prava koja je određena da služi za zaštitu subjektivnih prava i interesa. Stoga radnja koja je protivna takvoj normi istodobno dovodi do povrede prava i interesa koji se tom normom štite.

10

bb)Štetna radnja dopuštena - štetu treba popraviti. Postoje, medutim, situacije u kojima štetna radnja nije protupravna, ali treba popraviti štetu koja je tom radnjom prouzročena (npr. krajnja nužda). Krajnja nužda!

Krajnja nužda je takva situacija u kojoj učinitelj čini štetnu radnju da bi od sebe ili od drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom je zlo koje je učinjeno, manje od onoga kojim se prijetilo.

Na primjer, netko se na poledici poklizne i u padu se uhvati za prolaznicu pa joj pritom podere haljinu. Da se nije na taj način zaustavio u padu, bio bi si razbio glavu.

Prema ZOO za štete nanesene u stanju nužde ponajprije odgovara osoba koja je kriva za nastanak opasnosti štete. U našem slučaju, to bi mogla biti osoba koja je bila dužna posipati pločnik za vrijeme. poledice.

No, oštećenik može tražiti naknadu i od osoba od kojih je šteta otklonjena, ali ne više od koristi što su je od toga imale.

Štetna radnja u stanju nužde zahvaća stvari, životinje, stanja, a može i čovjeka, samo u tom slučaju ne smije od njega uslijediti napad.

Prema neubrojivima postoji nužna obrana, a ne krajnja nužda.

Napadaj ne smije dolaziti od čovjeka i time se krajnja nužda razlikuje od nužne obrane koja može biti upravljena samo protiv čovjeka od kojega dolazi protupravni napad.

Krajnja nužda nije pravo, nego samo razlog za opravdanje. Nema "prava" na krajnju nuždu. Prema ZOO tko pretrpi štetu otklanjajući od drugog opasnost štete, ima pravo zahtijevati od njega

naknadu one štete kojoj se razumno izložio. Nerazumnim izlaganjem šteti moglo bi biti ocijenjeno ono kod kojeg postoji izrazito velik rizik i suviše mali izgled za uspješno otklanjanje ili kad je šteta koju bi trebalo pretrpjeti neusporedivo veća od one koju bi trebalo spriječiti.

Isključenje protupravnosti! Kada dolazi do isključenja protupravnosti? U kojim slučajevima dolazi do isključenja protupravnosti? U kojim slučajevima dolazi do isključenja protupravnosti kod odgovornosti za štetu?

cc)Isključenje protupravnosti uopće. U pravu postoje slučajevi gdje je isključena protupravnost štetne radnje pa u takvim slučajevima nema ni odgovornosti za štetu, ni naknade štete.

Navodimo najvažnije primjere. 1. Nanošenje štete po dužnosti

Pod tim se podrazumijevaju oni slučajevi u kojima su pojedine osobe u pravilnom izvršavanju svoje dužnosti po samom propisu dužne počiniti štetu. Na primjer, službena osoba koja izvršava smrtnu presudu čini to po dužnosti.

2. Nužna obrana

Pod nužnom obranom razumijevamo pravo da se od sebe ili od drugoga odbije istodobni protupravni napadaj. Štetna radnja koja je izvršena u granicama nužne obrane nije protupravna pa se ne popravlja niti šteta koja je u tim granicama počinjena. Ali za štetu u prekoračenju nužne obrane se odgovara.

Nužna obrana je opravdana samo onda ako se nadovezuje neposredno na napadaj. Protupravni napadaj može doći samo od osobe.

183. Slučaj i viša sila

3. Viša sila

O njoj postoji nekoliko teorija.

Po tzv. objektivnoj teoriji, viša sila je dogadaj koji izlazi iz kruga redovitih dogadaja i u odnosu na osobu koja bi se trebala pojaviti kao štetnik taj se događaj smatra vanjskim.

Nasuprot tome, po tzv. subjektivnoj teoriji, viša sila je svaki onaj dogadaj koji se ni uz maksimalnu pažnju osobe nije mogao niti predvidjeti niti spriječiti. Ali nedostatak je te teorije u tome što gotovo briše razliku izmedu više sile i slučaja.

ZOO prihvaća mješovito, objektivno-subjektivno rješenje. ZOO kaže: Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

Prema ZOO, viša sila je izvanredni vanjski dogadaj koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

Za kvalifikaciju događaja kao više sile zahtijeva se da je

10

vanjski,

nepredvidiv,

izvanredan,

koji se nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, te

da je, kod ugovorne odgovornosti, nastupio poslije sklapanja ugovora.

298.Viša sila – pretpostavke / 4 pretpostavke za visu silu (pa se duznik moze osloboditi obveze) Prema Gorencu, da bi se događaj mogao smatrati višom silom u pravno smislu, trebaju se steći slijedeći čimbenici:

događaj mora biti vanjski događaj mora biti nepredvidljiv

događaj mora biti neuklonjiv ili neizbježiv

događaj mora biti takav da ima štetne posljedice koje su uzrokovale štetu, odnosno onemogućile ispunjenjenje obveze

Temeljno je načelo da se za štetu nastalu zbog više sile ne odgovara, ali se ugovorom ili propisom može odrediti i odgovornost za štetu unatoč postojanju više sile.

Kao viša sila najčešće će se pojaviti neki prirodni dogadaj, kao npr. potres, udar groma, klizanje tla i dr. Medutim, karakterviše sile mogu poprimiti i društvene pojave, kao npr. ratovi, prekidi rada, zabrane uvoza, izvoza i sl.

Kad je dopuštena samopomoć? Samopomoć!

4.Dopuštena samopomoć

Ne odgovara za štetu onaj tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je svojim ponašanjem izazvala potrebu samopomoći.

Dopuštena samopomoć je pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.

Takav bi slučaj bio, na primjer, kad bi vlasnik vrta potjerao iz njega susjedove životinje koje su u nj ušle, jer ih je susjed slabo čuvao. Vlasnik vrta ne bi odgovarao za štetu koja nastane ako se životinja ozlijedi provlačenjem kroz vrtnu ogradu.

5.Pristanak oštećenika

Onaj koji pristane da se na njegovu štetu poduzme štetna radnja, ne može zahtijevati naknadu njome prouzročene štete. To pravilo sadržano ZOO, izraženo je u maksimi, poznatoj iz rimskog prava, volenti non fit iniuria - onomu koji pristaje ne čini se nepravda (šteta).

Na primjer, netko pristane da drugi rastavi njegov neispravni televizor i iskoristi upotrebljive dijelove. Pristanak oštećenika ne isključuje uvijek odgovornost za štetu. Naime, nema učinak oslobodenja od odgovomosti za štetu pristanak na izvršenje radnje koja je zakonom zabranjena (npr. pristanak na nedopušteni pobačaj, tešku tjelesnu ozljedu i sl.). Takva je izjava oštećenika ništetna.

B. VRSTE ODGOVORNOSTI ZA Å TETU

Odgovornost za štetu kao i svaki drugi obveznopravni odnos nastaje istom onda kad se ispune sve pretpostavke određene objektivnim pravom. Osim općih (subjekti, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost) moraju se ispuniti i sve posebne pretpostavke (npr. krivnja, povećana opasnost itd.). Upravo prema tim posebnim pretpostavkama obično se i razlikuju pojedine vrste i podvrste odgovomosti za štetu unutar jedinstvenog obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu. U pravilu se nazivaju prema onoj posebnoj pretpostavci koja je karakteristična za pojedini slučaj odgovornosti.

299.Vrste odgovornosti

300.Izvanugovorna odgovornost

1. IZVANUGOVORNA, UGOVORNA I PREDUGOVORNA ODGOVORNOST

a) Izvanugovorna ili deliktna odgovornost. Odgovornost za štetu koja je nanesena gradanskim deliktom nazivamo izvanugovornom ili deliktnom odgovornošću.

Ključni kriterij razlikovanja deliktne od ugovorne odgovornosti je priroda štetne radnje. Kad god je šteta prouzročena građanskim deliktom, odgovornost je izvanugovorna ili deliktna.

Unutar izvanugovorne ili deliktne odgovornosti mogu se dalje razlikovati subjektivna i objektivna odgovornost, vlastita odgovornost i odgovornost za drugoga, podijeljena i solidarna odgovornost.

10

Kriterij razlikovanja u pravilu su pretpostavke odgovornosti.

U odnosu na pravila o ugovornoj odgovornosti, pravila izvanugovorne odgovornosti imaju karakter općih pravila o odgovornosti za štetu. To znači da će se za pitanja koja nisu uređena pravilima ugovorne odgovornosti, primjenjivati pravila izvanugovorne odgovornosti na odgovarajući način. b) Ugovorna ili kontraktna odgovornost. Ugovorna ili kontraktna odgovornost nastaje kad je šteta nanesena povredom ugovorne obveze.

Pretpostavke ugovorne odgovornosti! Posebne pretpostavke ugovorne odgovornosti!

Prema tome, oštećenik mora, osim općih pretpostavaka odgovornosti za štetu, dokazati još dvije - postojanje ugovora, odnosno ugovorne obveze i povredu te obveze.

Osim na štete prouzročene povredom ugovorne obveze, pravila ugovorne odgovornosti primjenjuju se i na štete nastale povredom obveze i iz drugih obveznopravnih odnosa, kao što su stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, jednostrana izjava volje, a primjenjuju se i na obveznopravni odnos nastao uzrokovanjem štete građanskim deliktom. Sve to ukoliko za neispunjenje tih obveza ne postoje posebni propisi.

301. Z00 2005 – odgovornost za stetu pod jednim uvjetom, kojim? Neispunjenje ili neuredno ispunjenje obveze.

Pod povredom ugovorne obveze ZOO razumijeva neispunjenje obveze i zakašnjenje s njezinim ispunjenjem.

Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da su nemogućnost ispunjenja odnosno zakašnjenje nastali zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti koje su nastupile poslije sklapanja ugovora, a koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći (viša sila).

Ako je nemogućnost ispunjenja nastupila nakon dolaska dužnika u zakašnjenje, odgovarat će za nju iako je nije skrivio. U tom će se slučaju osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koju duguje slučajno propala i da je obvezu na vrijeme ispunio.

Posebnost je ugovorne odgovornosti da se ona može ugovorno proširiti, ograničiti, pa i posve isključiti. Nedopušteno je samo da se odgovornost dužnika unaprijed ugovorom isključi kad do neispunjenja ili zakašnjenja dođe namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Razlike između ugovorne i deliktne odgovornosti:

za nastanak ugovorne odgovornosti zahtijeva se kao pretpostavka poslovna sposobnost Å¡tetnika, dok je za nastanak izvanugovorne odgovornosti dovoljna deliktna sposobnost;

kod ugovorne odgovornosti štetnik (dužnik) odgovara za prouzročenu štetu, ali također i za ispunjenje prvobitne obveze, dok kod izvanugovorne odgovornosti odgovara samo za prouzročenu štetu;

pravila su ugovorne odgovornosti pretežito dispozitivne naravi, što ugovornim stranama omogućuje širenje, ograničavanje pa i isključenje odgovornosti. Nastanak izvanugovorne odgovornosti ureden je prisilnim propisima pa je dispozitivnost ograničena samo na promjenu i prestanak odnosa odgovornosti;

oštećenik kod ugovorne odgovornosti može biti u pravilu samo vjerovnik, a kod izvanugovorne svaka osoba kojoj šteta bude nanesena.

Predugovorna odgovornost! Predugovorna odgovornost za Å¡tetu!

c) Predugovorna odgovornost (culpa in contrahendo). Pod predugovornom odgovornošću za štetu razumijeva se, u našem odštetnom pravu, odgovornost za štetu koju jedna strana uzrokuje drugoj vodeći pregovore za sklapanje ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja, osobito ako ih prekine suprotno tom načelu ili u njih ude bez prave namjere da sklopi ugovor.

ZOO je jedan od rijetkih zakona koji sadrži odredbe o toj odgovornosti. U teoriji postoje tri pristupa predugovornoj odgovornosti za štetu:

prvo, da na predugovornu odgovornost treba primijeniti pravila ugovorne odgovornosti, drugo, da treba primijeniti pravila deliktne odgovornosti, a prema

trećem, riječ je o odgovornosti iz odnosa povjerenja.

Prevladava gledište da je predugovorna odgovornost posebna vrsta odgovornosti između deliktne i ugovorne odgovornosti.

ZOO polazi od načela da pregovori što prethode sklapanju ugovora ne obvezuju pa ih svaka strana može prekinuti kad god hoće. Svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake dijelove, osim ako bi se strane sporazumjele drukčije. Pretpostavke predugovorne odgovornosti za štetu!

10

Odgovornost za štetu prouzročena vodenjem pregovora nastaje samo ako je ispunjena bar jedna od sljedeće tri pretpostavke:

da su pregovori vođeni bez prave namjere sklapanja ugovora;

da su pregovori prekinuti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, npr. ako za prekid nije bilo osnovanog razloga;

da je strana koja je od druge primila povjerljive obavijesti ili joj je omogućila da dođe do njih, ove koristila za svoje interese ili ih učinila dostupnim trećima, a da ta mogućnost nije prethodno bila ugovorena.

Teret dokaza leži na oštećeniku.

U praksi će biti vrlo teško dokazati potpunu odsutnost prave namjere pregovarača da sklopi ugovor, jer se u pravilu pregovara s više partnera istodobno.

Nešto je izglednija mogućnost da oštećenik dokaže da je druga strana prekinula pregovore bez osnovanog razloga.

Pravilima kojima je uredio predugovornu odgovornost ZOO nije obuhvatio sva pitanja te odgovornosti, posebno pitanje obujma odštete i zastaru odštetnog zahtjeva.

Postupi li se prema načelu da u nedostatku posebnih pravila treba primijeniti opća pravila, na ta bi pitanja trebalo primijeniti pravila izvanugovorne (deliktne) odgovornosti kao opća pravila odgovornosti za štetu.

Glede obujma odštete zbog prekida pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u obzir će doći naknada troškova nastalih vođenjem pregovora do njihova prekida.

Razlika između subjektivne i objektivne odgovornosti! Razlika između subjektive i objektivne odgovornosti je u tome sto se kod subjektivne (kulpozne) trazi krivnja stetnika, a kod objektivne se ne trazi.

2. SUBJEKTIVNA (KULPOZNA) I OBJEKTIVNA (KAUZALNA) ODGOVORNOST

Svi se slučajevi odgovornosti za štetu, neovisno o tome pripadaju li području deliktne ili ugovorne odgovornosti, mogu razvrstati na one kod kojih se, uz ostale pretpostavke, zahtijeva i krivnja štetnika i one kod kojih se krivnja ne zahtijeva kao pretpostavka odgovornosti. Prvi spadaju u subjektivnu ili kulpoznu, a drugi u objektivnu ili kauzalnu odgovornost.

Subjektivna odgovornost! Subjetkivna odgovornost za stetu! Subjektivna odgovornost i vrste! Subjektivna odgovornost + podvrste! Vrste subjektivne odgovornosti za štetu; područje primjene; primjer!

a) Subjektivna ili kulpozna odgovornost O subjektivnoj odgovornosti govorimo ako je za nastanak odgovornosti za štetu potrebna, pored općih pretpostavaka, još i krivnja štetnika.

Za nastanak subjektivne odgovornosti traže se sljedeće pretpostavke: 1. štetna radnja, 2. šteta, 3. uzročna veza, 4, protupravnost u objektivnom smislu i 5. krivnja.

Podvrste subjektivne odgovornosti! Objasnite podvrste subjektivne odgovornosti! Razlikujemo dvije podvrste subjektivne odgovornosti:

aa) Subjektivna odgovornost kod koje se krivnja dokazuje

Ako je oštećenik dužan, uz ostale pretpostavke, dokazati i krivnju štetnika, riječ je o subjektivnoj odgovornosti kod koje se krivnja dokazuje odnosno o kriteriju dokazane krivnje.

Prema ZOO subjektivna je odgovornost kod koje se krivnja dokazuje svedena na iznimku. Imamo je, npr. kod ugostiteljske ostave. Ako, naime, gost ne prijavi nestanak ili oštećenje stvari čim dozna za njih, ima pravo na naknadu štete samo ako dokaže krivnju ugostitelja ili osobe za koju ovaj odgovara. Krivnju dokazuje oštećena strana i kod predugovorne odgovornosti.

bb) Subjektivna odgovornost kod koje se krivnja predmnijeva

Kod subjektivne odgovornosti kod koje se krivnja predmnijeva predmnijeva se da je Å¡tetnik kriv (kriterij predmnijevane ili presumirane krivnje).

Oštečenik mora dokazati štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu, a krivnju štetnika ne dokazuje jer se ona predmnijeva. Vrijedi pravilo da se predmnjeva (predmnijevo) najniži stupanj krivnje, a to je obična nepažnja. Svaki viši stupanj krivnje, a to su namjera i krajnja nepažnja, oštećenik je dužan dokazati. Štetnik se brani kao i kod odgovornosti po kriteriju dokazane krivnje, samo što će se ovdje moći braniti (ekskulpirati) već time da dokaže svoju nekrivnju.

Područje primjene subjektivne odgovornosti kod koje se krivnja predmnijeva danas vrijedi kao načelo našeg odštetnog prava. Izraženo je u odredbi ZOO: Tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

10

Štetnik koji odgovara prema pravilima subjektivne odgovornosti, može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije ispunjena koja od potrebnih pretpostavaka odgovornosti, posebice da je šteta nastala bez njegove krivnje (ekskulpacija). Prema tome, granica do koje seže subjektivna odgovornost su tzv. slučajne štete.

302. Slučaj i viša sila

Slučaj je takav dogadaj koji bismo, da smo ga predvidjeli, mogli spriječiti, naspram više sile gdje se radi o događaju koji, da smo ga i predvidjeli, ne bismo mogli spriječiti. Drugim riječima, slučaj je takav dogadaj koji se štetniku ne može pripisati u krivnju.

Nastupanje slučaja je relativno otklonjivo (npr. boljim čuvanjem stvari koja je slučajno propala). Prema tome, onaj koji odgovara prema pravilima subjektivne odgovornosti ne odgovara za slučajne štete iz jednostavnog razloga što tu nema krivnje. Takva se šteta ne može prevaliti na drugoga.

Za slučajne štete vrijedi načelo da slučaj škodi onome kome se dogodio (casum sentit dominus - vlasnik osjeća slučaj ili, kako se obično kaže, "slučaj pogađa vlasnika").

To, medutim, ne znači da za slučajne štete nitko i nikada ne odgovara. Prije svega, za sve štete za koje se odgovara prema pravilima objektivne odgovornosti, odgovara se bez obzira na krivnju štetnika, dakle, redovito se odgovara i za slučajne štete. Dakle, štetnik koji odgovara po kriteriju uzročnosti odgovara i za slučaj, dok za slučaj ne odgovara onaj kod koga se primjenjuje kriterij krivnje.

Bivši je OGZ predviđao da se za slučaj iznimno odgovara kod povoda, povrede zaštitnih propisa i miješanja u tuđe poslove.

Povod znači stvaranje situacije koja sama po sebi nije štetna, ali zbog djelovanja nekog događaja sa strane može dovesti do štete.

Zaštitni propisi su oni propisi kojima je svrha da preventivno djeluju na otklanjanje raznih opasnosti (npr. u prometu). Ako je netko prekršio propis, bit će odgovoran za štetu pa makar je ona nastala i slučajem.

Miješanje u tuđe poslove – ako se netko miješa u tuđe poslove bez nužde, pa se u tim poslovima dogodi šteta, uzima se da se šteta ne bi dogodila da nije bilo miješanja.

ZOO također uređuje odgovornost za štete nastale u povodu i miješanjem u tuđe stvari. Tako se predviđa odgovornost ostavoprimca za slučajnu propast stvari do koje je došlo nakon što ju je bez pristanka ostavodavca i bez nužde predao na čuvanje drugoj osobi, osim ako dokaže da bi stvar i bez toga propala.

Objektivna odgovornost! Objektivna odgovornost za štetu; primjer! Objektivna odgovornost i područje primjene! Objektivna odgovornost + primjena (nabrojati)!

b) Objektivna ili kauzalna odgovornost aa) Pojam i pretpostavke

Odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne zahtijeva krivnja štetnika, naziva se objektivnom ili kauzalnom odgovornošću.

Može se reći da odgovornost postoji već na temelju objektivne činjenice što je šteta prouzročena. Objektivna će odgovornost nastati kada se ispune, odnosno kad oštećenik dokaže štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu i protupravnost. Iznimno, uzročna se veza ne dokazuje već predmnijeva kod šteta koje su nastale u vezi s opasnom stvari ili opasnom djelatnošću.

bb) Povijesni razvoj

Povijesno je objektivna odgovornost nastala ranije od subjektivne jer se prvotno krivnja nije utvrđivala.

Kasnije je prevladavala subjektivna odgovornost za Å¡tetu.

U suvremenom je pravu ponovno oživjela objektivna odgovornost za štetu (zbog povećanja rizika usljed razvoja industrije i prometa).

Objektivna se odgovornost objašnjava pomoću određenih teorija od kojih su najpoznatije dvije: teorija rizika i teorija opasnosti.

Prema teoriji rizika odgovomost za štetu ne treba zasnivati na ideji krivnje, nego na ideji stvorenog rizika. Onaj koji svojom aktivnošću pribavlja korist, profit, pravedno je da naknadi štetu koju njome prouzroči prema načelu - Ubiem olentum, ibion us gdje je dobit, tu i teret.

Prema teoriji opasnosti objektivnu odgovomost za štetu treba zasnivati na opasnosti od odredenih stvari i djelatnosti. Onaj koji svojim ponašanjem ugrožava okolicu i gospodari opasnošću, treba i odgovarati za štete koje otuda proizađu.

10

Osnovna teškoća je u definiranju opasnosti, jer i najbezazlenije Ijudske radnje mogu biti opasne u odre8enim okolnostima. Takoder je sporan stupanj ili mjera opasnosti, je li'to znatna opasnost, tipična, pretjerana, velika ili koja druga opasnost?

Prevladava gledište da to mora biti p o v e ć a n a o p a s n o s t, a izvor opasnosti takav da se štete koje iz njega mogu pi-oizaći, ne mogu izbjeći ni uz maksimalnu ljudsku pažnju.

Područje primjene objektivne odgovornosti za štetu! U kojim slucajevima se primjenjuje objektivna odgovornost?

cc) Područje primjene

Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se na štete od stvari i djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu kao i štete u drugim slučajevima koji su predviđeni zakonom. aaa) Odgovornost za štetu od opasne stvari i od opasne djelatnosti

Pod opasnom stvari razumijeva se svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, pa je zbog toga treba nadzirati povećanom pažnjom.

Jedna djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njezinoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, mogu biti ugroženi životi i zdrav je judi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koje obav jaju tu djelatnost kao i osoba koje s njom dolaze u dodir.

Hoće li neka određena stvar ili djelatnost biti kvalificirana opasnom, odlučuje sud u svakom pojedinom slučaju.

Prema sudskoj praksi, opasnim se stvarima smatraju, npr. automobil u pokretu, posude pod pritiskom, eksplozivi, dizala, razni strojevi na motorni ili električni pogon, životinje, otrovi itd., a opasnim djelatnostima, npr. miniranje u rudniku, djelatnost željeznice i tramvaja, ličenje broda s visećih skela, timarenje bikova i dr.

Koji su subjekti odgovornosti za Å¡tetu od opasne stvari i djelatnosti?

Kao subjekti odgovornosti za Å¡tete od opasnih stvari i djelatnosti mogu se pojaviti:

za štete od opasnih stvari njezin imatelj, a to je u prvom redu vlasnik stvari. Umjesto imatelja, odgovarat će onaj koji mu na protupravan način oduzme stvar, odnosno onaj kome je imatelj povjerio da se njome služi ili pak osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu (npr. kad je stvar dana servisu na popravak). Ipak će imatelj odgovarati ako je stvar povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati;

za Å¡tete od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi; korisnik nuklearnog uredaja.

Odgovornost za Å¡tetu od motornih vozila!

ZOO ima posebna pravila o odgovornosti za Å¡tete izazvane motornim vozilom u pogonu.

Za štete od motornog vozila u pogonu koje pretrpe treće osobe (pješaci, biciklisti, putnici), odgiovara, po pravilima objektivne odgovornosti, njegov vlasnik, odnosno njegovi suvlasnici ili zajednički (skupni) vlasnici solidarno. Ne smatraju se trećim osobama oštećenik koji je ujedno vlasnik, neovlašteni korisnik i osoba zadužena za pogon motornog vozila.

Neovlašteni korisnik motornog vozila je osoba koja je u vrijeme štetnog dogadaja koristila vozilo bez suglasnosti vlasnika, a nije kod njega zaposlena u vezi s pogonom motornog vozila, niti je član njegova obiteljskog kućanstva, niti joj je vlasnik predao stvar u posjed. Neovlašteni korisnik motornog vozila odgovara trećim osobama umjesto vlasnika i jednako kao vlasnik. Medutim, solidarno s neovlaštenim korisnikom odgovarat će i vlasnik, ako je svojom krivnjom ili krivnjom osoba koje su se trebale brinuti o vozilu, omogućio neovlašteno korištenje vozila.

Za štete koje imatelji motornih vozila nanesu jedan drugome vozilom u pogonu, npr. sudarom, vrijede slijedeća pravila:

Vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni dogadaj, snosit će ne samo svoju štetu, nego i štetu vlasniku drugog vozila. Krivnjom vlasnika smatra se i krivnja one osobe kojoj je povjerio vozilo;

u slučaju da je krivnja obostrana, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje;

ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove, osim ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

Prema ZOO motorno vozilo je vozilo koje je namijenjeno da se snagom vlastitog motora kreće po površini zemlje, na tračnicama ili bez njih, a u pogonu je kad se koristi u svrhu kojoj je namijenjeno

10

bez obzira radi li pritom motor koji služi za njegovo kretanje. Tako bi se smatralo da je automobil u pogonu i za vrijeme kretanja po inerciji nakon što je tijekom vožnje ostao bez goriva, ili je na nizbrdici ugašen motor ili kad ga se guranjem pokušava upaliti i sl.

Oslobodenje od odgovornosti za Å¡tete od opasne stvari i opasne djelatnosti.

Oslobođenje od objektivne odgovornosti! Kada se oslobađa od objektivne odgovornosti za štetu? Isključenje objektivne odgovornosti!

Štetnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije ispunjena koja od pretpostavki koje se traže za tu odgovornost (šteta, štetna radnja, uzročna veza, protupravnost-objektivna).

ZOO predviđa još tri posebne mogućnosti oslobođenja od odgovornosti:

da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo spriječiti, izbjeći ili otkloniti, drugim riječima, da se šteta dogodila višom silom, Prema tome, štetnik se ovdje ne može osloboditi odgovornosti ako dokaže da se šteta dogodila slučajno, jer slučaj oslobada kod subjektivne odgovornosti.

da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju štetnik nije mogao predvidjeti i čije posljedice riije mogao izbjeći ili otkloniti, što znači da je dovoljno da ju je prouzročio, ne zahtijeva se i njegova krivnja.

Kod nuklearnih šteta, medutim, štetnik mora dokazati da je oštećenik namjerno prouzročio štetu, da bi se oslobodio odgovornosti.

da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe koju štetnik nije mogao predvidjeti niti njezine posljedice izbjeći ili otkloniti. U slučaju da je treća osoba samo djelomično doprinjela nastanku štete, štetnik se ne oslobađa odgovornosti, već zajedno s trećom osobom solidarno odgovara za štetu. Treća osoba snosi naknadu u dijelu koji je razmjeran težini njezine krivnje.

Odgovornost za neispravan proizvod!

303.Koja je razlika između odgovornosti za neispravan proizvod i odgovornosti za materijalne nedostatke? Odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke stvari znači odgovornost za nedostatke u kvaliteti, dok odgovornost za neispravan proizvod znači odgovornost za štetu koju proizvod zbog svoje neispravnosti prouzroči osobi korisniku ili nekoj njegovoj osobnoj stvari (tzv. refleksna šteta).

Kod odgovornosti za materijalne nedostatke odgovara prodavatelj, a kod odgovornosti za neispravan proizvod odgovara proizvođač.

304.Odgovornost za neispravan proizvod / Novi ZOO uvodi institut odgovornosti za neispravan proizvod (ranije odgovornost proizvođača za stvari s nedostatkom). O kojoj vrsti odgovornosti je riječ, te na kojem kriteriju se ova odgovornost temelji?

bbb) Odgovornost za neispravan proizvod

Odgovornost za neispravan proizvod je podvrsta odgovornosti za opasnu stvar.

Radi se o posebnom obliku ili posebnoj vrsti izvanugovorne objektivne odgovornosti, dakle odgovornosti bez obzira na krivnju.

Proizvođač koji stavi u promet neki proizvod, odgovara za štetu prouzročenu neispravnošću toga proizvoda bez obzira na krivnju.

Å to je proizvod?

Proizvod. Pravila odgovornosti za neispravan proizvod odnose se na sve vrste pokretnih stvari. Isključene su nekretnine, ali su uključeni samostalni dijelovi ugradeni u pokretnu ili nepokretnu stvar. Pojmom proizvoda obuhvaćeni su takoder električna i drugi oblici energije. Pravila odgovornosti za neispravan proizvod ne primjenjuju se na štete koje su posljedica nuklearne nesreće.

Neispravan proizvod!

305.Neispravan proizvod

Neispravan proizvod. Proizvod je neispravan ako , uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a poglavito način na koji je proizvod predstavljen, svrhe u koje, prema razumnom očekivanju, proizvod može biti uporabljen te vrijeme kad je proizvod stavljen u promet, ne pruža sigurnost koja se od takva proizvoda opravdano očekuje. Od proizvodača se očekuje da predvidi da njegov proizvod ponekad može biti korišten i izvan njegove osnovne namjene (da npr. dijete igračku uzme u usta) i da u takvu slučaju osigura njegovu neškodljivost za zdravlje i imovinu korisnika.

10

Ne smatra se da je proizvod neispravan samo zato Å¡to je naknadno proizveden i u promet stavljen bolji proizvod.

Štetnik je proizvodač koji je izradio gotov proizvod i stavio ga u promet. No, proizvodačem se smatra i osoba koja je proizvela sirovinu, samostalni ili nesamostalni dio koji je ugraden u proizvod, ali i svaka osoba koja se predstavlja kao proizvođač. Proizvodačem se smatra i osoba koja je uvezla proizvod radi prodaje, davanja u zakup ili nekog drugog oblika stavljanja u promet. Uvoznik odgovara solidarno s proizvođačem i osobom koja se predstavlja kao proizvođač.

U slučaju da nije moguće utvrditi tko je proizvođač, proizvođačem se smatra svaka osoba koja proizvod stavlja u promet.

Šteta. Za neispravan proizvod odgovara se samo za imovinsku štetu i to: prouzročenu smrću ili tjelesnom ozljedom korisnika neispravnog proizvoda;

prouzročenu uništenjem ili oštećenjem oštećenikove stvari, osim neispravnog proizvoda, s tim da se to odnosi samo na stvari namijenjene osobnoj uporabi i ako ju je oštećenik uglavnom rabio u tu svrhu. Ta odgovornost je ograničena po visini naknade, tako da oštećenik ima pravo na onaj dio štete koji prelazi kunsku protuvrijednost od 500 eura.

Po pravilima odgovornosti za neispravan proizvod, ne može se zahtijevati popravljanje štete na samom neispravnom proizvodu, kao ni popravljanje neimovinske štete. Oštećenik će popravljanje tih šteta moći ostvariti po drugim pravilima odgovarajućih vrsta odgovornosti za štetu.

Dakle, kod odgovornosti za neispravan proizvod se odgovara samo za tzv. refleksnu Å¡tetu, tj. onu koju pretrpe osobe i druge stvari, ne odgovara se za Å¡tetu na samoj stvari.

306.Odgovornost za neispravan proizvod, kakva je to odgovornost, jel se moze iskljuciti ili ograničiti zakonom ili ugovorom?

Pretpostavke odgovornosti i oslobodenja od odgovornosti. S obzirom da se radi o podvrsti objektivne odgovornosti oštećenik mora dokazati neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu izmedu neispravnosti proizvoda i pretrpljene štete.

Da bi se oslobodio odgovornosti za štetu proizvodač će morati dokazati neku od sljedećih okolnosti: da proizvod nije stavio u promet,

da neispravnost ni njezin uzrok nisu postojali u vrijeme stavljanja proizvoda u promet,

da proizvod nije proizveden za bilo koju poslovnu svrhu (prodaju, zakup i sl.), niti je proizveden i stavljen u promet u okviru njegova poslovanja,

da je neispravnost posljedica pridržavanja prisilnih propisa,

da stanje znanosti ili tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije omogućavalo otkrivanje neispravnosti,

da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili osobe za koju odgovara odnosno radnjom treće osobe koju nije mogao predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti njezine posljedice.

307.Može li se ugovorom isključiti odgovornost za neispravan proizvod?

Zabranjeno je ugovorom s oštećenikom unaprijed odgovornost proizvodača isključiti ili ograničiti. Kada prestaje objektivna odgovornost za štetu?

Rokovi kod naknade Å¡tete! Dva su roka: 1) zastarni rok od 3 godine i 2) prekluzivni rok od 10 godina od stavljanja proizvoda u promet (kod odgovornosti za neispravan proizvod).

Rokovi ostvarivanja prava na popravljanje Å¡tete. Dva su roka - zastarni i prekluzivni.

Zastarni rok od tri godine teče od dana kada je oštećenik saznao ili morao saznati za štetu, neispravnost peoizvoda i proizvodača.

Prekluzivni rok od deset godina teče od dana stavljanja proizvoda u promet.

Odnos prema drugim vrstama odgovornosti. Odredbe ZOO o odgovornosti za neisprava proizvod ne isključuju primjenu pravila o odgovomosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, pravila o odgovornosti za materijalni nedostatak ispunjenja i pravila o ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti za štetu.

ccc) Odgovornost organizatora priredbi

Kao organizator priredbe može se pojaviti svaka pravna i fizička osoba koja u kakvu sportsku, kulturnu, političku ili drugu svrhu okupi veći broj ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru. Organizator odgovara prema pravilima objektivne odgovornosti za štetu koja nastane smrću ili

10

tjelesnom ozljedom koju netko pretrpi zbog izvanrednih okolnosti koje su u takvim prilikama moguće, kao što je gibanje masa, opći nered i slično.

ddd) Odgovornost za onečišćavanje okoliša

Prema pravilima objektivne odgovornosti odgovaraju pravne i fizičke osobe koje svojim djelovanjem ili propustom prouzroče onečišćenje okoliša. Odgovara također i osoba koja je nezakonitim ili nepravilnim djelovanjem omogućila ili dopustila onečišćavanje okoliša.

Pod onečišćavanjem okoliša razumijeva se promjena stanja okoliša izazvana ispuštanjem, unošenjem ili odlaganjem štetnih tvari, ispuštanjem energije i utjecajem drugih štetnih zahvata i pojava po okoliš (tzv. ekološke štete).

Štete u okolišu ili ekološke štete javljaju se kao oštećenje ili gubitak prirodne funkcije pojedinih dijelova okoliša.

3. VLASTITA ODGOVORNOST I ODGOVORNOST ZA DRUGOGA

a)Vlastita odgovornost. Vlastita je odgovornost kad štetnik odgovara za štetu prouzročenu vlastitom štetnom radnjom. Sve što je do sada rečeno o odgovomosti za štetu vrijedi upravo za tu odgovomost. Odgovornost za drugoga!

b)Odgovornost za drugoga. O odgovornosti za drugoga govorimo kad netko odgovara za štetu koju je druga osoba prouzročila.

Da bi nastala odgovornost za drugoga, uz opće se pretpostavke traži i poseban odnos između štetnika i odgovorne osobe. Najčešće je to roditeljski, starateljski ili radni odnos.

Odgovornost za drugoga može biti deliktna ili ugovorna, subjektivna ili objektivna.

aa)Odgovornost za maloljetnike

Za štetu koju učine maloljetnici mogu odgovarati roditelji, staratelji, škola i neke druge ustanove (vrtići, dački domovi i sl.).

Roditelji odgovaraju za štete svoje maloljetne djece koja žive s njima; za onu do navršene sedme godine bez obzira na krivnju dakle prema pravilima objektivne odgovornosti.

Za djecu od sedam do 18 godina roditelji odgovaraju po pravilima subjektivne odgovornosti s tim da se njihova krivnja predmnijeva. Ako i dijete ima deliktnu sposobnost, odgovara solidarno s roditeljima. Učine li maloljetnici štetu dok su pod nadzorom skrbnika, škole ili neke druge ustanove, odgovarat će oni osim ako dokažu da su nadzor obavljali upravo onako kako su bili dužni odnosno da bi šteta nastala i usprkos brižljivom obavljanju nadzora.

Bez obzira na to što je nadzor obavljala druga osoba, oštećenik može tražiti naknadu od roditelja, ako je šteta nastala zbog lošeg odgoja maloljetnika.

U slučaju da maloljetnik odgovara za štetu, a nije u stanju nadoknaditi je, sud može obvezati roditelje da ju naknade, potpuno ili djelomično, iako za nju nisu krivi.

bb)Odgovornost za duševno bolesne i zaostale u umnom razvoju

Za štete koje učine osobe koje zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nisu sposobne za rasuđivanje pa zbog toga i nemaju deliktnu sposobnost, odgovaraju oni koji su dužni voditi nadzor nad njima. Ta dužnost može proizlaziti iz zakona, odluke državnog tijela ili ugovora. To će u pravilu biti skrbnici, određene ustanove i roditelji.

Odgovorna se osoba može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljala nadzor na koji je bila obvezana odnosno da bi šteta nastala i pri brižljivom nadzoru.

Riječ je o subjektivnoj odgovornosti kod koje se krivnja predmnijeva.

cc)Odgovornost poslodavca za zaposlenike

Poslodavac odgovara za štetu koju njegov zaposlenik prouzroči trećoj osobi u radu ili u vezi s radom. Odgovara onaj poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete.

Oštećenik upućuje zahtjev za popravljanje štete poslodavcu koji odgovara za štetu, a ne radniku koji je štetu prouzročio. Samo iznimno, kada je šteta prouzročena namjerno, oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od radnika koji je štetu učinio.

Treća osoba, odnosno oštećenik može biti svaka pravna osoba različita od poslodavca koji odgovara za štetu i svaka fizička osoba, uključujući i radnika zaposlenog kod istog poslodavca u kojem je zaposlen i štetnik.

Šteta je učinjena u radu ako ju je radnik učinio obavljajući poslove, zadatke ili funkcije u okviru svog radnog mjesta ili po posebnom nalogu.

Šteta u vezi s radom je svaka šteta koja je prouzročena u obavljanju poslova koji su u uskoj vezi s redovitim poslovima radnikova radnog mjesta.

10

Poslodavac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovrnost zaposlenika. Drugim riječima, ako su ispunjene pretpostavke odgovrnosti zaposlenika, time će biti ispunjena i pretpostavka odgovornosti poslodavca.

Poslodavac koji je popravio štetu trećoj osobi ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena, ali samo ako je zaposlenik prouzročio štetu namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Odgovornost poslodavca je subjektivna, a krivnja se predmnjeva.

dd) Odgovornost pravne osobe za štetu koju trećima prouzroči njezino tijelo

Odgovornost se odnosi i na individualna i kolegijalna tijela pravne osobe (npr. predsjednik uprave, ravnatelj, nadzorni odbor).

Pravna osoba koja je naknadila štetu ima pravo regresa od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom. Pravo regresa zastaruje za šest mjeseci od dana isplaćene naknade.

4.ODGOVORNOST VIÅ E OSOBA ZA ISTU Å TETU Podijeljena odgovornost!

a) Podijeljena odgovornost. Kod podijeljene odgovornosti svaka od više osoba odgovara za odredeni dio štete.

Osnovno je pravilo da svaka osoba odgovara za onaj dio štete koji je prouzročila. Ako se taj dio ne može utvrditi, odgovaraju na jednake dijelove.

Vrlo često će podijeljena odgovornost nastati između štetnika i oštećenika. Nastaje kad oštećenik sa svoje strane doprinese da šteta nastane odnosno da bude veća nego što bi inače bila. U tom se slučaju naknada štete smanjuje za dio štete koji potječe od radnje ili propusta oštećenog. Ako se taj dio ne može utvrditi, sud će odmjeriti naknadu uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Solidarna odgovornost! Solidarna odgovornost za štetu!

b) Solidarna odgovornost. Odgovornost je solidarna kad svaki od više štetnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na svoj udio u prouzročenju štete.

Opće je pravilo ZOO da solidarna odgovornost za štetu nastaje kad više osoba prouzroči odredenu štetu radeći zajedno (npr. trojica gurnu tudi automobil u more). S neposrednim počiniteljima solidarno odgovaraju njihovi poticatelji i pomagatelji.

Solidarno će odgovarati i oni počinitelji štete koji doduše nisu radili zajedno, nego neovisno jedan o drugome, ali se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzočenoj šteti.

To pravilo ne vrijedi za štete koje više radnika prouzroči u radu ili u vezi s radom, namjerno ili iz krajnje nepažnje, poslodavcu. Ako se za svakog radnika ne može utvrditi dio štete koji je uzrokovao, neće nastati solidarna već podijeljena odgovornost na jednake dijelove. Više radnika će odgovarati solidarno samo ako su štetu počinili umišljajnim kaznenim djelom.

Solidarna odgovornost postoji, npr.

za roditelje i djecu za štete koje učine djeca s navršenih sedam godina i deliktnom sposobnošću; za imatelja opasne stvari i treću osobu koja je djelomično pridonijela nastanku štete;

za naručitelja i izvoditelja radova na nekretnini za štetu trećoj osobi koja joj nastane u vezi s izvođenjem radova

Onaj od solidarno odgovornih štetnika koji isplati cjelokupnu štetu ili više nego iznosi njegov udio, ima pravo regresa prema ostalima.

Udio svakog određuje sud prema težini njegove krivnje i težini posljedica njegova djelovanja odnosno propuštanja. Ako se udjeli ne mogu utvrditi, biti će jednaki, osim ako bi drugo u konkretnom slučaju bilo pravičnije.

Posebni slučajevi odgovornosti! Posebni slučajevi odgovornosti za štetu! Posebne vrste odgovornosti za štetu!

5.POSEBNI SLUÄŒAJEVI ODGOVORNOSTI

a)Odgovornost zbog uskraćivanja nužne pomoći. Za štetu odgovara onaj tko je bez opasnosti za sebe mogao pružiti pomoć osobi čiji su život ili zdravlje očito ugroženi, a prema okolnostima slučaja morao je predvidjeti nastanak štete.

Sud može takvu osobu osloboditi odgovomosti za štetu, ako bi to bio zahtjev pravičnosti.

b)Odgovornost u vezi s obvezom sklapanja ugovora. Za štetu odgovara osoba koja je po zakonu bila dužna sklopiti neki ugovor, a nije ga ni na zahtjev zainteresirane osobe bez odgadanja sklopila.

c)Odgovornost u vezi s obavljanjem poslova od javnog interesa. Osobe koje obavljaju komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa (npr. pravne osobe za opskrbu električnom energijom,

11

plinom, vodom i dr.) odgovaraju za Å¡tetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovito obavljaju uslugu odnosno djelatnost.

C. POPRAVLJANJE Å TETE

Što je i koji su načini popravljanja štete? Popravljanje štete!

Pod popravljanjem štete razumijeva se uklanjanje, naknadivanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje su nastupile zbog odredene štetne radnje.

Načini popravljanja štete! Popravljanje štete – oblici!

U našem obveznom pravu postoje tri osnovna oblika popravljanja štete: naturalna restitucija, naknada štete i satisfakcija.

Naturalna restitucija! Naturalna restitucija; oblici! Što je naturalna restitucija i vrste? Naturalna restitucija i vrste! Naturalna restitucija (koje oblike poznaje naše pravo)!

1. Naturalna restitucija. Naturalna restitucija znači da oštećeniku treba po mogućnosti uspostaviti prijašnje stanje, tj. stanje kakvo je bilo prije nastanka štete.

Oblici naturalne restitucije! Oblici javljanja naturalne restitucije! Naturalna se restitucija javlja u tri osnovna oblika:

Prvi je individualna restitucija, koja znači vraćanje iste stvari koja je, recimo, bila oduzeta.

Drugi je generična restitucija, a sastoji se u davanju drugih zamjenjivih stvari umjesto oduzetih ili oštećenih. Na primjer, šteta je nastala protupravnim oduzimanjem pet vreća cementa. Naturalna se restitucija sastoji u vraćanju ne istih, ali po kakvoći jednakih pet vreća cementa.

Treći oblik naturalne restitucije je restitucija u obliku troškova. Tu se radi o slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti. Štetnik mu je dužan naknaditi troškove. lako se tu radi o davanju novca, ipak to nije naknada štete, nego naturalna restitucija, jer je oštećenik dobio natrag svoju stvar u onakvom stanju u kakvom je postojala prije oštećenja.

Naturalna restitucija kao oblik popravljanja štete obavlja se samo onda ako je moguća. Dakle, ako postoji bilo pravna bilo faktična nemogućnost povratka u prijašnje stanje, nema ni restitucije. Faktična nemogućnost postoji onda ako je, npr. propala individualno označena stvar (species). Pravna pak nemogućnost postoji u onom slučaju kad bi vraćanje u prijašnje stanje značilo povredu pozitivnih propisa.

Smatra se da nemogućnost restitucije postoji i u onom slučaju kada bi vraćanje u prijašnje stanje bilo povezano s nerazmjerno velikim troškovima ili pretjerano velikim teškoćama za štetnika.

U svim takvim slučajevima gdje je naturalna restitucija nemoguća, doći će naknada štete kao najprikladniji oblik popravljanja štete.

Po našem obveznom pravu postoji tzv. obvezatnost restitucije. To znači da se šteta ne samo obvezatno nego i prvenstveno popravlja u obliku naturalne restitucije.

Pravilo o obvezatnosti naturalne restitucije ublaženo je s nekoliko izuzetaka:

sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad god on to zahtijeva, osim ako okolnosti konkretnog slučaja opravdaju upravo restituciju

daje se naknada u novcu za stvar koja je oduzeta na nedopušten način iako je propala uslijed više sile

308. Razlika odgovornosti za štetu i naknade štete Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak, a naknada štete je samo jedan oblik popravljanja štete koji se sastoji u novčanom ekvivalentu.

309. Naknada Å¡tete (1 uvjet) Neispunjenje ili neuredno ispunjenje obveze.

2. Naknada štete. To je oblik popravljanja štete koji se sastoji u novčanom ekvivalentu.

Naknadom štete ne uspostavlja se izravno ranije stanje, nego se u obliku isplate odgovarajućeg iznosa novca nadomješta oštećenom ono što je zbog štetne radnje izgubio. Naknada štete ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik pretrpio.

Naknada štete u našem pravu nema kazneni karakter. Obujam naknade štete! Što obuhvaća obujam naknade štete? a) Obujam naknade štete

11

Pod obujmom se razumijeva skup svih šteta koje su se dogodile zbog neke štetne radnje. Tu spadaju obična šteta i izmakla korist, troškovi učinjeni radi umanjenja ili ublažavanja štetnih posljedica i kamate na iznos naknade.

Obujam naknade kod deliktne i ugovorne odgovornosti se razlikuje. aa) Deliktna odgovornost

Kod deliktne odgovornosti oštećenik ima pravo na naknadu stvarne štete i izmakle koristi bez obzira na krivnju štetnika.

Što je dužan naknaditi treći koji prouzroči smrt neke osobe? Smrt oštećenika? Štetnik koji prouzroči smrt neke osobe dužan je naknaditi:

uobičajene troškove njezina pogreba;

troškove njezina liječenja od zadobivenih ozljeda i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem; izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad;

štetu koju trpi osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao zbog gubitka uzdržavanja odnosno pomaganja.

Nanošenje tjelesne ozljede i ugrožavanje zdravlja – što se nadoknađuje?

Onaj koji drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan mu je naknaditi: troškove oko liječenja i druge potrebne troškove u svezi s liječenjem;

izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja; gubitak zarade zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad;

štetu zbog trajno povećanih potreba (izdaci za pojačanu ishranu, tudu pomoć i sl.) u obliku novčane rente;

štetu (imovinsku) zbog uništenja ili umanjenja mogućnosti oštećenikova daljnjeg razvijanja i napredovanja, u obliku novčane rente.

Onaj tko drugom povrijedi čast ili prenosi neistinite navode o njegovoj prošlosti, znanju, sposobnosti ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su ti navodi neistiniti i time mu prouzroči imovinsku štetu dužan je naknaditi tu štetu.

U obujam naknade štete ulaze i kamate na iznos naknade. Riječ je o zateznim kamatama. Zatezne kamate na iznos naknade teku od trenutka nastanka štete.

bb) Ugovorna odgovornost

I kod ugovorne odgovornosti za štetu u obujam naknade ulaze obična šteta i izmakla korist. U obujam, medutim, ulazi i neimovinska šteta.

Zakonodavac je obujam naknade kod ugovome odgovornosti, a time i njezinu visinu, učinio ovisnim o vrsti i stupnju krivnje.

Ako je do povrede ugovorne obveze došlo običnom nepažnjom dužnika koja se predmnijeva, vjerovnik ima pravo na naknadu samo one štete (obične štete i izmakle koristi) koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

Može se reći da se obujam ugovorne štete prozročene običnom nepažnjom dužnika svodi na tzv. predvidljivu štetu. Kao kriterij predvidivosti štete trebala bi biti pažnja dobrog domaćina i dobrog gospodarstvenika.

U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje, vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

Vjerovnik koji zahtijeva punu naknadu obične štete i izmakle koristi, dužan je dokazati dužnikovu prijevaru, namjeru ili krajnju nepažnju, jer se ti oblici krivnje ne presumiraju.

Izložena pravila o obujmu naknade ugovorne štete dispozitivne su naravi, pa će se primijeniti samo ako ugovorne strane nisu iskoristile zakonsku mogućnost da to pitanje riješe vlastitim utanačenjima. Strane mogu ugovorom proširiti, ograničiti ili potpuno isključiti odgovornost dužnika za štetu.

Za povredu novčane obveze zakonom je određena naknada štete u obliku zateznih kamata.

Visina naknade Å¡tete! b) Visina naknade Å¡tete

Pod visinom naknade štete razumijeva se vrijednost štete izražena u novcu prema određenim cijenama (redovna, izvanredna, afekcijska).

aa) Deliktna odgovornost

11

Kod deliktne odgovornosti, prema načelu potpune naknade, sud ima dosuditi naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje odnosno propuštanja. Pri tome je dužan uzeti u obzir i okolnosti koje su nastupile nakon pruzročenja štete, a prije donošenja sudske odluke. Visina naknade štete se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Pravilo je da se visina štete utvrduje redovitom, tržišnom cijenom, neovisno o vrsti i stupnju krivnje štetnika.

Odredivanje visine naknade prema afekcijskoj cijeni ZOO je predvidio samo kao mogućnost kojom se sud može (a ne mora!) poslužiti u slučaju kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom učinjenim namjerno.

Kad je riječ o imovinskoj šteti u obliku izmakle koristi (lucrum cessans) njezina visina je ustvari izražena gubitkom koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima da nije bilo štetne radnje.

Za štetu pretrpljenu gubitkom uzdržavanja i pomaganja naknada se odmjerava prema svim okolnostima konkretnog slučaja, ali ne može biti veća od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao živ.

Kad sud može dosuditi manju naknadu od iznosa štete?

Dva slučaja u kojima sud može odrediti nižu naknadu nego što iznosi šteta:

Prvi je slučaj kad je odgovorna osoba slabog imovnog stanja pa bi je isplata potpune naknade dovela u oskudicu, a šteta nije prouzročena ni namjerno ni krajnjom nepažnjom.

Drugi je slučaj kad je štetnik prouzročio štetu radeći nešto korisno za oštećenika, postupajući pritom brižljivošću koju bi pokazao i u vlastitim poslovima.

Ova se pravila primjenjuju samo kod deliktne odgovornosti za Å¡tetu.

I kod podijeljene odgovornosti odmjeravanje naknade se pokazuje kao sniženje ukupne naknade za onoliko koliko je oštećenik pridonio nastanku odnosno povećanju štete.

bb) Ugovorna odgovornost.

Kod ugovorne odgovornosti ugovorne strane mogu sporazumno utvrditi visinu naknade odnosno najviši iznos naknade. Takva će ugovorna odredba, međutim, biti nevaljana ako je ugovoreni iznos naknade u očitom nerazmjeru sa štetom.

Osim toga, ZOO propisuje da vjerovnik ima pravo na potpunu naknadu i u slučaju kad je njezina visina ograničena, ako je dužnik namjerno ili krajnjom nepažnjom prouzročio nemogućnost ispunjenja obveze.

Kad dolazi do smanjenja naknade Å¡tete kod ugovorne odgovornosti?

Kod ugovorne odgovornosti za štetu je također predvideno nekoliko slučajeva smanjenja naknade. Do njega može doći:

ako je pri povredi obveze osim Å¡tete za vjerovnika nastao i odredeni dobitak;

ako strana koja se poziva na povredu ugovora nije poduzela sve razunine mjere da bi smanjila Å¡tetu izazvanu tom povredom;

kad je vjerovnik ili osoba za koju on odgovara pridonio nastanku štete ili njezinoj visini, odnosno otežanju dužnikova položaja. Tada se naknada smanjuje razmjerno vjerovnikovu doprinosu. Načini ustanovljenja štete! Načini ustanovljenja štete i oblici naknade za štetu!

c) Ustanovljivanje i oblik naknade Å¡tete

Ima više načina ustanovljenja naknade štete. Medu najvažnijima su:

ustanovljenje propisom koji sadrži cjenik ili tarifu o naknadi odredene vrste šteta (npr. za šumske štete);

arbitrarno ustanovljenje od strane suda po njegovu slobodnom uvjerenju; ustanovljenje od strane suda prema procjeni sudskih vještaka; komisijsko ustanovljenje;

ustanovljenje sporazumom izmedu štetnika i oštećenika.

Oblik naknade štete! U kojim oblicima se može odrediti iznos naknade štete? Naknada štete – u kojim se oblicima isplaćuje?

lznos naknade može se odrediti u dva oblika - ukupnom (jednokratnom) iznosu i u obliku novčane rente.

Naknada u obliku novčane rente odreduje se za imovinsku štetu zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja, posebno za štetu zbog gubitka uzdržavanja ili zarade te trajnog povećanja potreba.

11

Novčana se renta odreduje doživotno ili za određeno vrijeme, a isplaćuje, u pravilu, mjesečno unaprijed.

Ako se okolnosti koje je sud uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o renti naknadno znatnije izmijene, sud može na zahtjev oštećenika ubuduće povisiti iznos rente ili pak, na zahtjev štetnika sniziti ga, pa čak i ukinuti odluku o renti.

Satisfakcija! Satisfakcija – što je i vrste?

3. Satisfakcija. To je takav oblik popravljanja štete koji se priznaje oštećeniku kao određeno subjektivno zadovoljenje.

Satisfakcija je osobito pogodan oblik popravljanja neimovinskih šteta. Razlikuje se moralna od novčane satisfakcije.

Moralna satisfakcija! a) Moralna satisfakcija

Moralna ili nenovčana satisfakcija može se sastojati u objavljivanju presude, objavljivanju ispravka, opozivu uvrede ili čemu drugom čime se može ostvariti svrha popravljanja štete.

Tu vrstu satisfakcije sud može narediti u slučaju povrede prava osobnosti.

Pravo na ispravak i njegovo ostvarivanje podrobno uređeno u Zakonu o medijima. Osim prava na ispravak ZM priznaje još i pravo na ispriku nakladnika i pravo na odgovor.

b) Novčana satisfakcija

O novčanoj ili materijalnoj satisfakciji govorimo kad se oštećeniku daje svota novca kao subjektivno zadovoljenje.

Prema ZOO-78 tri su tipične štete za koje se priznavala satisfakcija u novcu: za pretrpljene fizičke boli;

za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava osobe, smrti ili teškog invaliditeta bliske osobe;

za pretrpljeni strah.

Novi ZOO uređuje pravičnu novčanu naknadu kod izvanugovorne odgovornosti:

U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nade da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema.

Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Koje su pretpostavke potrebne za dosudu pravične naknade?

Slijedi da su tri pretpostavke potrebne za dosudu pravične novčane naknade naravnoj osobi – povreda prava osobnosti,

težina povrede koja opravdava dosudu i okolnosti povrede koje opravdavaju dosudu.

Krug osoba koje imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe proširen je (u odnosu na ZOO-78) na djedove, bake i unučad, pod uvjetom postojanja trajnije zajednice života s umrlim odnosno ozlijeđenim. Kao i do sada u taj krug ulaze članovi uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), a braća i sestre te izvanbračni drug pod uvjetom da je izmedu njih i umrlog odnosno ozlijedenog postojala trajnija zajednica života.

310. Za povredu prava osobnosti što pripada oštećeniku? Pravičn novčana naknada (materijalna satisfakcija).

Pravna osoba također ima pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, što je novina u hrvatskom odštetnom pravu.

Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako nade da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema.

Oblik satisfakcije. Pravična novčana naknada, kako ZOO naziva materijalnu satisfakciju, u pravilu se dosuduje u jednokratnom iznosu. lznimno se može dosuditi i u obliku rente.

Sigurno je da se pretrpljeni bol i strah ne mogu izraziti u novcu, stoga novac koji se daje na ime odštete ne može biti naknada (kao što ga naziva ZOO), nego samo neka vrsta zadovoljenja.

11

Za one štete kod kojih je moguće ustanoviti ekvivalent daje se naknada, a za one kod kojih je to nemoguće daje se satisfakcija.

311. Zabrana lukrativnosti

Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

D. UKLANJANJE OPASNOSTI Å TETE

Naše je odštetno pravo izgradilo i jedan institut kojemu je svrha preveniranje šteta - imovinskih i neimovinskih.

Imovinske Å¡tete

Svatko ima pravo zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome. Takoder je svatko ovlašten od drugoga zahtijevati da se uzdrži od djelatnosti koja izaziva uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.

U povodu zahtjeva zainteresirane osobe, sud je dužan narediti poduzimanje odgovarajućih mjera za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, odnosno naredit će uklanjanje izvora opasnosti štete na trošak posjednika izvora opasnosti osim ako on to sam ne bi učinio.

Ako u obavljanju općekorisne djelatnosti nastane šteta, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice – tzv. prekomjerna šteta. Tu se ne može primijeniti načelo integralne naknade, jer se jedan dio štete mora podnositi i trpjeti pa se taj ne naknađuje.

lako je taj zahtjev usmjeren na sprječavanje svih mogućih šteta, nema sumnje da je njegovo težište na preveniranju šteta od različitih imisija.

Objasni zahtjev za uklanjanje opasnosti od neimovinske Å¡tete! Neimovinske Å¡tete

Zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti.

Svaka naravna i pravna osoba ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica. Tako su tom odredbom obuhvaćene obje poznate tužbe za zaštitu prava osobnosti, naime, tužba na propuštanje radnje i tužba na otklanjanje posljedica radnje kojom se vrijeđa pravo osobnosti.

STJECANJE BEZ OSNOVE (Condictio sine causa) 1, POJAM I PRETPOSTAVKE

Stjecanje bez osnove!

Stjecanjem bez osnove nazivamo izvanugovorni obveznopravni odnos na temelju kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onog dijela imovine ili imovinske koristi koje je stekao bez pravom priznate osnove odnosno po osnovi koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Prema ZOO-u, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti stečenu imovinu ili, ako vraćanje imovine nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

Obveza vraćanja stečenog odnosi se i na slučaj kad se osnova nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Kod bezrazložnog bogaćenja zapravo je težište na promjeni imovine, ako se ta promjena dogodila bez odgovarajuće osnove. Zbog toga bi možda bilo pravilnije govoriti o stjecanju bez osnove nego o bogaćenju bez razloga.

Opće pretpostavke stjecanja bez osnove! Pretpostavke stjecanja bez osnove! Opće pretpostavke nastanka takvog obveznopravnog odnosa jesu:

a)Povećanje imovine ("obogaćenje''), na jednoj strani – Do toga može doći stjecanjem nekog novog prava ili povećanjem vrijednosti određene stvari ili nekog drugog dobra unutar imovine, ili pak uštedom određenih davanja iz imovine i slično. Kada do povećanja imovine dođe radnjom osiromašene strane, zahtijeva se da je radnja izvršena u uvjerenju da se njome ispunjava vlastita obveza. Riječ je o zabludi ili neznanju koji moraju biti ispričivi;

b)Umanjenje imovine ("osiromašenje"), na drugoj strani – Nastaje kad određena stvar ili pravo izađe iz imovine. Izmakla korist se ne može smatrati umanjenjem imovine u iznesenom smislu. Ona se reparira kao naknada štete;

11

c)Kauzalna povezanost između umanjenja imovine na jednoj i povećanja imovine na drugoj strani;

d)Nepostojanje odgovarajuće osnove – Pod osnovom se podrazumijevaju sve pravom predviđene osnove stjecanja i gubitka imovinskih prava i obveza;

e)Da činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja, jer će tada nastati obveznopravni odnos odgovornosti za štetu, a ne obveznopravni odnos zbog stjecanja bez osnove.

Å to je kondikcija?

Tužba kojom se traži povrat stečene koristi naziva se kondikcija (condictio sine causa).

Kad se ispune navedene pretpostavke i takav odnos nastane, ovlaštena strana ima na raspolaganju kondikciju kao jedino pravno sredstvo kojim može i prisilno ostvariti svoje pravo na povrat stečenog bez osnove.

Kondikcija u načelu ne smije konkurirati s bilo kojom drugom tužbom. Posebice to ne bi došlo u obzir s tužbom zbog neispunjenja ugovorne obveze. Kod takve obveze dužnik je obvezatan ispuniti činidbu na temelju ugovora, dakle, odgovarajuće pravno priznate osnove. Tu je potpuno nepotrebno, tvrdnjom da se je dužnik neispunjenjem obveze obogatio, konstruirati odnos stjecanja bez osnove, a time i njegovu obvezu da vrati "stečeno".

Tipični slučajevi stjecanja bez osnove! Vrste stjecanja bez osnove! Stjecanje bez osnove – oblici! 2. TIPIČNI SLUČAJEVI

a)Platež neduga (condictio indebiti) postoji onda kad netko u zabludi isplati drugome odredeni iznos novca na ime duga, premda stvarno nikakav dug nije postojao.

Do toga će doći i kad se isti dug plati dva puta. U tom se slučaju priznaje pravo na povrat više plaćenog, makar je do jednog od dva plaćanja došlo na osnovi ovršne isprave.

Tužba je osobna i upravlja se protiv primatelja isplate (akcipiensa) ili njegova univerzalnog sukcesora. Tužitelj mora dokazivati svoju činidbu, nedug i zabludu koja može biti i zabluda u pravu, a ne samo u činjenicama.

ZOO predvida i nekoliko izuzetaka od obveze vraćanja onoga što je plaćeno, a nije se dugovalo. Tako se povrat neosnovano plaćenog ne može tražiti:

kad netko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti;

ako je plaćanje izvršeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze;

ako je plaćanje učinjeno na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a primatelj isplate je bio pošten (nije znao ni mogao znati da mu isplatitelj nije bio dužan platiti). Izuzetak je ovdje napravljen očito iz razloga humanosti.

b)Stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (condictio causa data, causa non secuta). Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila. Ovdje se traži povrat onoga što je netko dao u očekivanju da će nastupiti neki događaj ili pravni uspjeh, a taj nije nastupio. Npr. netko dade drugome pokretnu stvar u zalog očekujući od njega određeni iznos zajma, a do zajma ipak ne dođe.

Stjecanje po osnovi koja je kasnije otpala i primjer!

c)Stjecanje po osnovi koja je kasnije otpala (condictio ob causam finitam). zahtjev ide za povratom činidbe koja je uslijedila na temelju valjane osnove, ali je ta osnova, zamišljena kao trajna, kasnije otpala. Na primjer, zakupnik plati zakupninu godinu dana unaprijed, a već nakon šest mjeseci dođe do raskida ugovora o zakupu.

d)Uporaba stvari na tuđu korist (versio in rem). Do neosnovanog stjecanja dolazi i kad netko svoju ili tuđu stvar, bez poslovodstva, upotrijebi na korist treće osobe. Na primjer, netko svojom bojom oboji metalna vrata tuđe garaže, uvjeren da je to bila njegova garaža.

Pod uvjetom da nema pretpostavki za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, osoba u čiju je korist stvar upotrijebljena dužna je stvar vratiti odnosno, ako to nije moguće, naknaditi njezinu vrijednost.

Od onoga koji je upotrijebio tuđu stvar u korist druge osobe, može se zahtijevati povrat stvari odnosno naknada njezine vrijednosti i na osnovi odgovornosti za štetu, jer će u pravilu za to postojati potrebne pretpostavke, osobito ako je pri tome bio nesavjestan.

e)Uporaba tuđe stvari u svoju korist. Kad netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist (npr. tuđim sjemenom zasije svoju njivu), vlasnik stvari može zahtijevati, neovisno o pravu na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu on naknadi korist koju je imao od uporabe.

11

Iz zakonske formulacije da se naknađuje korist od uporabe jasno proizlazi da je riječ o davanju iznosa novca najmanje u visini vrijednosti upotrijebljene stvari. No, kad je uporabljena neka nepotrošna stvar (npr. betonska miješalica), korisnik mora vratiti stvar i naknaditi korist koju je imao od njezine uporabe (npr. najamnina).

f) Izdatak za drugog. Tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je on po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Riječ je o stjecanju bez osnove ispunjenjem stjecateljeve zakonske obveze, npr. netko za drugoga namiri njegovu poreznu obvezu.

Ima mišljenja da je u praksi uz kondikciju još uvijek potrebna i verzija (actio de in rem verso) osobito u onim slučajevima kada do stjecanja nije došlo izravnom činidbom osiromašene strane, nego na neki drugi način.

Verzija je uporaba svoje ili tuđe stvari u nečiju korist, a da to nije ugovorna obveza, niti se radi o poslovodstvu bez naloga. Stvar se vraća ili se naknađuje njezina vrijednost.

Razlika bi prema sjecanju bez osnove bila što se kod verzije duguje naknada, makar korist od uporabe stvari kasnije i propala, dok se korist kod stjecanja bez osnove u pravilu vraća kad još postoji.

3. OPSEG VRAĆANJA

Osnovno je pravilo pri stjecanju bez osnove da je stjecatelj dužan stečeno vratiti ako je to moguće, inače je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prvenstveno, dakle, treba uspostaviti prijašnje stanje odnosno izvršiti naturalnu restituciju. Tek ako ona nije moguća, duguje se vrijednost postignute koristi.

U slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onoga što je primljeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ne gleda se na savjesnost odnosno nesavjesnost strana.

Na isti su način predviđeni vraćanje primljenog odnosno novčana naknada i kao posljedica poništenja pobojnog ugovora odnosno pravnog posla, no, s tom razlikom, što ovdje sud nije ovlašten ni nesavjesnoj strani odbiti zahtjev za vraćanjem.

Ali i kod pobojnih ugovora postoji jedan izuzetak u pogledu opsega vraćanja – u slučaju poništenja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jedne strane, druga strana može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist, kao i onog što je namjerno uništeno ili otuđeno.

U svim ostalim slučajevima vrijedilo bi pravilo o vraćanju odnosno naknađivanju vrijednosti stečenog u slijedećoj interpretaciji:

ako je moguće, stjecatelj je dužan, bez obzira na to je li pošten ili nije, vratiti stečeno odnosno učiniti potrebno da se uspostavi prijašnje stanje;

ako vraćanje nije moguće, stjecatelj je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi, bez obzira na to je li pošten ili nije, ako se vrijednost stečenog još uvijek nalazi u njegovoj imovini u bilo kojem obliku; ako se stečeno više ne nalazi u imovini stjecatelja, tada bi poštenog stjecatelja trebalo osloboditi obveze naknađivanja vrijednosti, dok bi nepošteni stjecatelj i u tom slučaju bio dužan naknaditi je, posebice ako je stvar uništio ili otuđio da bi izbjegao vraćanje;

vrijednost stečenog uvijek se naknađuje kad se njegova priroda protivi vraćanju.

Uz povrat stečenoga, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Pritom je važno je li stjecatelj bio pošten ili nepošten. Ako je bio pošten, što znači da nije znao ni mogao znati da je stekao bez osnove, dužan je vratiti plodove odnosno platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a ako je bio nepošten, od dana stjecanja.

Stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten pripada mu naknada samo za nužne troškove.

4. ZASTARA KONDIKCIJSKOG ZAHTJEVA

Za kondikcijski zahtjev vrijedi opći zastarni rok od pet godina, računajući od dana stjecanja bez osnove.

Kraći zastarni rok kondikcijskog zahtjeva određen je u propisima o mjenici i čeku. Taj rok iznosi tri godine.

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (Negotiorum gestio) 1. POJAM

Poslovodstva bez naloga i vrste!

11

Poslovodstvo bez naloga je takav obveznopravni izvanugovorni odnos koji nastaje time što se netko nepozvan miješa u tuđe poslove obavljajući ih za tuđi račun i u tuđem interesu.

Poslovođa (negotiorum gestor) nepozvan obavlja tuđi posao. On, dakle, nema ni nalog, niti bilo kakvo ovlaštenje od druge strane, koja se u tom odnosu naziva gospodar posla (dominus negotii).

2. PREDMET POSLOVODSTVA

Predmet poslovodstva bez naloga mogu biti ne samo pravni poslovi u užem smislu i ne samo pravni akti u širem smislu, već i poslovi u posve laičkom značenju riječi.

Predmet poslovodstva bez naloga je obavljanje tuđeg posla.

Obavljanju tuđeg posla nezvano može se pristupiti samo ako posao ne trpi odgadanje bilo zbog toga što predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

3.PRETPOSTAVKE POSLOVODSTVA Pretpostavke poslovodstva bez naloga jesu: da se poslovodstvo sastoji u obavljanju posla; da posao mora biti tuđ (negotium alienum);

da posao mora biti obavljen u tuđem interesu a ne mora biti poduzet u tuđe ime); da poslovođa radi bez naloga ili ovlaštenja.

Vrste poslovodstva bez naloga!

4.VRSTE POSLOVODSTVA

Nužno poslovodstvo!

a) Nužno poslovodstvo (negotiorum gestio necessaria).

Ono postoji kad se obavljanju tudeg posla pristupi da bi se od gospodara posla otklonila predstojeća šteta (npr. neposredno pred oluju unese se izvješeno rublje i zatvore prozori ili se iznesu stvari iz kuće zahvaćene požarom i sl.).

Poslovođa je dužan obavijestiti gospodara posla što je moguće prije.o onome što je učinio i ako mu je to moguće, nastaviti posao dok ga on ne bude u stanju preuzeti.

Pri obavljanju posla mora postupati s pažnjom dobrog domaćina odnosno dobrog gospodarstvenika i rukovoditi se stvarnim ili vjerojatnim namjerama ili potrebama gospodara posla.

Za prouzročenu štetu odgovara, ali sud može, s obzirom na konkretne okolnosti u kojima se prihvatio obavljanja tuđeg posla, smanjiti njegovu odgovornost ili ga sasvim osloboditi odgovornosti za nepažnju.

Gospodar posla je sa svoje strane dužan, ako je poslovoda u svemu postupio kako treba i radio ono što su nalagale konkretne prilike, osloboditi ga svih obveza, naknaditi mu sve nužne i korisne izdatke te pretrpljenu štetu.

Ako je od gospodara posla uspio otkloniti štetu, poslovođi pripada i primjerena naknada za trud. Poslovoda ima pravo odnijeti stvari (ius tollendi) kojima je povećao tuđu imovinu, ako se one mogu odnijeti bez oštećenja stvari kojoj su dodane i ako mu se za njih ne naknađuju izdaci. Gospodar posla je ovlašten zadržati ih, ako naknadi njihovu sadašnju vrijednost, ali ne više od visine učinjenih izdataka. Pravo odnošenja pripada poslovođi i kod ostalih vrsta poslovodstva bez naloga.

Korisno poslovodstvo bez naloga!

b) Korisno poslovodstvo (negotiorum gestio utilis).

Ono postoji kad se nezvano obavi tudi posao na očitu korist drugoga (npr. pribavljanje rezervnog dijela bez kojega je automat za igru neupotrebljiv).

Obveze i prava poslovode odnosno gospodara posla isti su kao i kod nužnog poslovodstva, s tim da poslovođa ima pravo na naknadu za svoj trud ako je gospodaru posla pribavio korist koja u svemu odgovara njegovim namjerama i potrebama.

Ako tko obavi tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a nisu ispunjene pretpostavke poslovodstva bez naloga, može tražiti samo naknadu učinjenih troškova i to najviše do visine ostvarene koristi za drugoga.

Poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla (negotiorum gestio contra voluntatem dominii). To poslovodstvo postoji kad se netko prihvati tuđeg posla usprkos zabrani gospodara posla koja mu je bila ili morala biti poznata.

Poslovođi ne samo da ne pripadaju prava na troškove i naknadu nego odgovara za štetu koju je uzrokovao miješanjem u tuđe poslove, pa čak i onda kad je do nje došlo bez njegove krivnje, dakle slučajem.

11

Ako je zabrana gospodara posla protivna zakonu i moralu, obavljanje tuđeg posla izazvat će učinke dopuštenog poslovodstva unatoč zabrani, a osobito kad se odnosi na ispunjenje neke njegove zakonske obveze koja ne trpi odgađanje.

Nepravo poslovodstvo! Nepravo poslovodstvo bez naloga!

d) Nepravo poslovodstvo je obavljanje tudeg posla u namjeri da se za sebe zadrži postignuta korist, iako poslovođa zna da je posao tuđ. Na primjer, netko obere tudi vinograd i od grožda napravi vino za sebe.

Poslovoda je dužan, na zahtjev gospodara posla, položiti račun i predati mu sve postignute koristi. Budući da je namjerno obavljanje tuđeg posla u svoju korist u biti štetna radnja, gospodar posla može, ako to želi, zahtijevati vraćanje stvari u prijašnje stanje i naknadu štete.

Ratihabitatio! Ratihabitatio – jednostrana izjava volje nalogodavca kojom on naknadno odobrava i priznaje pravne radnje koje je u njegovo ime i za njegov račun poduzeo punomoćnik prekoračenjem granica određenih u punomoći; ima retroaktivan učinak.

5. NAKNADNO ODOBRENJE (Ratihabitio)

Gospodar posla može naknadno odobriti ono što je bez njegova naloga odnosno usprkos njegovoj zabrani izvršeno. U tom se slučaju poslovoda smatra nalogoprimcem, a cijeli se odnos rješava prema pravilima ugovora o nalogu.

JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE

Izvorom obveze može biti i jednostrano izjavljena volja. ZOO uređuje dva slučaja:

javno obećanje nagrade i vrijednosne papire.

JAVNO OBEĆANJE NAGRADE

1. POJAM I PRETPOSTAVKE

Javno obećanje nagrade; pretpostavke; što ako obećavatelj ne želi predati nagradu; krug osoba! Pod javnim obećanjem nagrade razumijeva se javnim oglasom izjavljena volja kojom se obećavatelj obvezuje dati nagradu onomu tko izvrši odredenu radnju, postigne neki uspjeh, nade se u odredenoj situaciji ili ispuni što drugo pod odredenim uvjetom.

Obveza obećavatelja da ispuni obećanje nastaje ako se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke: da je nagrada obećana;

da je obećanje nagrade učinjeno javnim oglasom;

da se izjava o obećanju odnosi na neodređeni broj osoba koje, medutim, mogu pripadati krugu osoba odredenom po profesiji, spolu, dobi i sl.;

da su radnja koju treba izvršiti i obećana nagrada u svemu određene, moguće i dopuštene. Nagrada je najčešće iznos novca ili kakva stvar.

Obećavatelj nagrade je dužan odrediti rok za natjecanje. Međutim, rok nije pretpostavka nastanka obećavateljeve obveze, pa ako ga on nije odredio svatko tko želi sudjelovati u natjecanju ima pravo zahtijevati da su odredi odgovarajući rok.

Da bi obveznopravni odnos nastao potrebna je još jedna pretpostavka, a to je da netko izvrši radnju kojom je uvjetovano dodjeljivanje nagrade.

2. OPOZIV OBEĆANJA

Sve dok se ne izvrši radnja, obećanje se u načelu može opozvati. Ne može se jedino opozvati ako je u oglasu određen rok za izvršenje radnje odnosno rok u kojem će se dati obavijest o postignutom rezultatu ili o ostvarenju određene situacije.

Opoziv se može dati na isti način kao što je dano obećanje, ali može i osobnim priopćenjem.

Ako netko izvrši radnju, a dokaže da nije znao niti je morao znati da je obećanje nagrade opozvano, ima pravo na nagradu. Onaj koji je do opoziva učinio izdatke potrebne radi izvršenja radnje određene u javnom oglasu, ima pravo na njihovu naknadu, osim ako obećavatelj uspije dokazati da su oni učinjeni uzalud. Naknada troškova ne bi smjela prijeći iznos obećane nagrade.

3. PRAVO NA NAGRADU

Pravo na nagradu stječe onaj koji prvi izvrši radnju za koju je obećana nagrada.

Ako ih je više u isto vrijeme izvršilo radnju, svakome pripada jednak dio nagrade, ako pravičnost ne zahtijeva drugačiju podjelu.

11

Pravo na nagradu ne pripada uvijek onome tko prvi izvrši radnju. U slučaju natječaja, nagrada će u pravilu pripasti onome tko najbolje izvrši radnju.

O dodjeli nagrade kod natječaja odlučuje njegov organizator ili jedna odnosno više osobe što ih on odredi.

Svaki sudionik natječaja ima pravo zahtijevati poništaj odluke o dodjeli nagrade ako nagrada nije dodijeljena u skladu s pravilima natječaja.

Obećavatelj nagrade odgovara dobitniku za materijalne i pravne nedostatke objekta nagrade. Nagrađeno djelo pripast će u vlasništvo organizatoru natjecanja samo ako je u natječajnom oglasu tako navedeno. To vrijedi i za druga prava na djelu.

4. PRESTANAK OBVEZE

Osim opozivom, ili ispunjenjem obećanja, obveza obećavatelja prestaje ako mu nitko, u roku iz javnog oglasa, ne priopći da je izvršio radnju ili postigao uspjeh ili uopće ispunio oglasom postavljene uvjete. Ako rok nije oglasom određen, obveza obećavatelja prestaje istekom jedne godine od oglasa.

312. Razlika između ugovora o kupoprodaji i ugovora o licenciji

Kod kupoprodaje se stječe vlasništvo, dok se kod licencije tek ustupa pravo iskorištavanja na određeno vrijeme. Kod kupoprodaje se plaća cijena, dok se kod licencije plaća naknada. Kupoprodaja je načelno neformalan ugovor (samo ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku), dok je licencija formalan ugovor. Objekt ugovora o kupoprodaju mogu biti stvari, prava i imovina, dok su predmet ugovora o licenciji izum, znanje i iskustvo, industrijski uzorak te robni i uslužni žig. UGOVORI O PRODAJI – KUPOPRODAJI

Ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

Prodaja je: konsenzualan,

dvostranoobvezan i recipročan, naplatan,

kauzalan,

imenovan,

načelno neformalan (ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku), glavni ugovor.

313.Razlika između ugovora o kupoprodaji u trgovackom i građanskom pravu? Cijena je bitan sastojak građanske kupoprodaje, a kod trgovačke kupoprodaje nije bitan sastojak. Dakle, određenost odnosno odredivost cijene u kupoprodajnom ugovoru je važna pretpostavka njegove valjanosti ako se radi o ugovoru koji ima građanskopravni karakter, dok kod ugovora trgovačkopravnog karaktera određenost cijene ili odredivost cijene u ugovoru nije pretpostavka njegove valjanosti.

314.Bitni sastojci ugovora o trgovačkoj kupoprodaji Stvar

Sastojci ugovora o kupoprodaji: stvar i

cijena. Stvar

Stvar mora biti u prometu te je ništetan ugovor o kupoprodaji stvari koja je izvan prometa. Kupoprodaja se može odnositi i na buduću stvar.

Sporno pravo može biti objekt ugovora o kupoprodaji. Objekti kupoprodaje mogu biti:

stvari (stvari moraju biti u prometu, ugovor o prodaji stvari izvan prometa je ništetan, valjana je kupoprodaja i buduće stvari)

prava (samo imovinska prava koja nisu strogo osobna) i imovina

Objekt kupoprodaje mora biti određen ili bar odrediv.

63. Cijena kod ugovora o kupoprodaji, što je cijena, i kad u trgovačkom ugovoru cijena nije određena kako se određuje?

12

315.Cijena i kod obične i kod trgovačke kupoprodaje Cijena

pojam – Cijena je vrijednost stvari izražena u novcu. Za kupovnu cijenu zahtijevaju se tri karakteristike: mora biti izražena u novcu, mora biti određena ili odrediva i ne smije biti protuzakonita.

316.Ugovor o kupoprodaji – da li je valjan ako cijena nije određena?

317.Je li valjan trgovački ugovor o kupoprodaji u kojemu cijena nije određena, a stranke su sklopile ugovor po prvi put? / Je li valjan trgovački ugovor o kupoprodaji u kojem cijena nije određena, a stranke su u dugogodisnjem poslovanju? / Mora li u ponudi kod trgovačkih ugovora biti navedena cijena? Budući da cijena nije bitan sastojak za kupoprodaju trgovačkog prava, ugovor se smatra sklopljenim iako se stranke nisu izričito sporazumjele o cijeni, niti ugovor sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti.

318.Je li cijena bitan sastojak ugovora

točno

netočno

Ništa od ponuđenog nije točno, jer cijena inače je bitan sastojak kupoprodajnog ugovora, a kod trgovačke kupoprodaje cijena nije bitan sastojak.

319. Razumna cijena / Koja cijena se smatra razumnom cijenom?

kad cijena nije određena – Ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak. Kad trgovačkim ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema, onda plaća razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijenu koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.

propisana cijena – Kad je ugovorena viša cijena od one koju je za određenu vrstu stvari propisalo nadležno tijelo, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ako je već isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati povrat razlike.

kad je ugovorena tekuća cijena – Kad je ugovorena tekuća cijena, kupac duguje cijenu utvrđenu službenom evidencijom na tržištu mjesta prodavatelja u vrijeme kad je trebalo doći do ispunjenja. Ako takve evidencije nema, tekuća se cijena određuje na temelju elemenata s pomoću kojih se prema običajima tržišta utvrđuje cijena.

kad je određivanje cijene povjereno trećemu – Ako treća osoba kojoj je povjereno određivanje cijene neće ili je ne može odrediti, a ugovaratelji se ne slože naknadno o određivanje cijene niti ugovor raskinu, smatrat će se da je ugovorena razumna cijena.

Kad je određivanje cijene ostavljeno jednom ugovaratelju – Odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra se kao da nije ni ugovorena i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena.

Obveze prodavatelja:

predaja stvari – Prodavatelj je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom. Kad dan predaje stvari kupcu nije određen, prodavatelj je dužan izvršiti predaju u razumnom roku nakon sklapanja ugovora, s obzirom na narav stvari i ostale okolnosti.

Kad mjesto predaje nije određeno ugovorom, stvar se predaje u mjestu u kojem je prodavatelj u trenutku sklapanja ugovora imao svoje prebivalište ili, u nedostatku toga, svoje boravište, a ako je prodavatelj sklopio ugovor u obavljanju svoje redovite gospodarske djelatnosti, onda u mjestu njegova sjedišta. Ali ako je u trenutku sklapanja ugovora ugovarateljima bilo poznato gdje se stvar nalazi, odnosno gdje treba biti izrađena, predaja se obavlja u tom mjestu.

320. Prijelaz rizika / U kojem trenutku prelazi rizik za slučajnu propast ili oštećenje stvari s prodavatelja na kupca?

Čas predaje uglavnom znači i čas prelaska rizika (za slučajnu propast ili oštećenje stvari). Dakle, rizik prelazi na kupca s predajom stvari. Ako predaja stvari nije izvršena zbog kupčeva zakašnjenja, rizik

12

prelazi na kupca u času kad je došao u zakašnjenje. Kad su objekt ugovora stvari određene po rodu, rizik prelazi na kupca u zakašnjenju ako je prodavatelj izdvojio stvari očito namijenjene predaji i o tome odaslao obavijest kupcu. Ali kad su stvari određene po rodu takve naravi da prodavatelj ne može izdvojiti jedan njihov dio, dovoljno je da je prodavatelj izvršio sve radnje koje su potrebne da bi kupac mogao preuzeti stvari i da je o tome odaslao obavijest kupcu.

321.Distancijska kupoprodaja / Distancijska prodaja / Å to je distancijska kupoprodaja? Objasnite pojam i povezane pravne posljedice

322.Kada je ugovoren prijevoz robe, ali nije određeno i mjesto ispunjenja odnosno kad prodavatelj otprema robu u određeno mjesto na zahtjev kupca Tada je riječ o distancijskoj kupoprodaji tj. predaja je tada izvršena uručenjem stvari prijevozniku ili otpremniku.

Kad je prema ugovoru potrebno izvršiti prijevoz, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja je izvršena uručenjem stvari prijevozniku ili otpremniku.

Distancijska prodaja je prodaja kod koje prodavatelj na zahtjev kupca Å¡alje robu u mjesto koje nije i mjesto ispunjenja.

Za određivanje točke primopredaje i prijalaza rizika koriste se transportne klauzule – Incoterms. Mjesto ispunjenja je ono mjesto u kome dužnik (prodavatelj) ispunjava svoju činidbu. U sumnji, smatra se da je to ono mjesto u kome je dužnik imao sjedište u trenutku zaključenja ugovora.

Kod distancijske prodaje rizik prelazi na kupca u trenutku kad je prodavatelj stvar predao prijevozniku, špediteru, skladištaru ili dr., prije nego što je kupac došao u posjed stvari i prije nego što je može koristiti. Razlog tome jest što prodavatelj ne treba snositi povećani rizik zbog toga što robu prema želji kupca treba poslati u drugo mjesto i zbog toga odgađa efekt činidbe.

Propadne li stvar za vrijeme transporta i zbog toga ne dođe do ispunjenja dužne činidbe prodavatelja, prodavatelj će ipak imati pravo na isplatu ako je isporukom vozaru izvršio ono što je bio dužan učiniti. Prodavatelj je odgovoran kupcu samo u slučaju ako je šteta nastala zbog toga što je prodavatelj bez važnog razloga odstupio od uputa kupca.

Prodavatelj koji je skrivio prekid u transportu odgovara za slučajno oštećenje ako šteta ne bi pogodila kupca da takvog prekida nije bilo.

323.Razlika između garancije i odgovornosti za materijalne nedostatke / Razlika između jamstva i odgovornosti za nedostatke / U čemu je razlika između odgovornosti prodavatelja za nedostatak stvari i jamstva prodane stvari? / Garancijski list i odgovornost za materijalne nedostatke – sve razlike Odgovornost prodavatelja za nedostatke stvari znači odgovornost za nedostatke u kvaliteti, a garancijom se garantira da će prodana stvar ispravno funkcionirati ako se upotrebljava po uputi. Kupac uvijek ima pravo istaknuti odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke jer je odgovornost za materijalne nedostatke prirodni sastojak svakog naplatnog pravnog posla, dok kod jamstva samo ako je prodavatelj predao kupcu jamstveni (garantni) list.

Kod odgovornosti za materijalne nedostatke odgovara prodavatelj, a kod jamstva za ispravnost prodane stvari može odgovarati i prodavatelj i proizvođač.

324.Odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke stvari:

odgovara u trenutku sklapanja ugovora odgovara do trenutka predaje stvari odgovara u trenutku stjecanja vlasnistva

odgovornost za materijalne nedostatke – Prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u trenutku prijelaza rizika na kupca, bez obzira je li mu to bilo poznato. Prodavatelj odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave nakon prijelaza rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga.

Prodavatelj ne odgovara za nedostatke ako su u trenutku sklapanja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati.

325. Kod preuzimanja stvari kod trgovačkog ugovora strana koja preuzima stvar: kako mora pregledat stvar, u kojem roku – kakav je to rok, što ako propusti to napraviti? / Kada je potrebno dati obavijest o nedostatku stvari kod trgovackog ugovora o kupoprodaji? Bez odgađanja. To je prekluzivni rok.

12

Kupac je dužan primljenu stvar na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled, čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće, i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavatelja u roku od osam dana, a kod trgovačkog ugovora bez odgađanja, inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada (vidljivi nedostaci).

Kad se nakon primitka stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari, kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, o tom nedostatku obavijestiti prodavatelja u roku od dva mjeseca računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod trgovačkog ugovora – bez odgađanja (skriveni nedostaci). Prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto proteknu dvije godine od predaje stvari, a kod trgovačkog ugovora šest mjeseci.

326.Odredba o ograničenju ili isključenju kod potrošačkih ugovora je: valjana

nevaljana

valjana pod određ.uvjetima

327.Može li se odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke isključiti? Postoji li mogućnost da se ne može? Kada?

Ugovaratelji mogu ograničiti ili sasvim isključiti prodavateljevu odgovornost za materijalne nedostatke stvari.

Odredba ugovora o ograničenju ili isključenju odgovornosti za nedostatke stvari ništetna je ako je nedostatak bio poznat prodavatelju, a on o njemu nije obavijestio kupca, a i onda kad je prodavatelj nametnuo tu odredbu koristeći se svojim monopolskim položajem te ako se radi o potrošačkom ugovoru.

328.Koja su prava kupaca koji je uredno i pravodobno obavijestio prodavatelja o nedostatku na prodanoj stvari? / Prava kupca kod materijalnih nedostataka / Prava kupaca za materijalne nedostatke za koje odgovara prodavatelj

Kupac koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku može po svom izboru: zahtijevati od prodavatelja da nedostatak ukloni,

zahtijevati od prodavatelja da mu preda drugu stvar bez nedostatka, zahtijevati sniženje cijene,

izjaviti da raskida ugovor.

U svakom od tih slučajeva kupac ima pravo i na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, uključujući i štetu koju je ovaj zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima.

329.Potrošački ugovori / Da li su potrošački ugovori imenovani ili neimneovani ugovori u Hrvatskoj? Koji je rok za nedostatke na stvari koje su predmet potrošačkog ugovora?

Potrošački ugovor je onaj koji naravna (fizička) osoba kao kupac sklapa izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti s naravnom ili pravnom osobom koja, kao prodavatelj, djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti. Pojednostavljeno rečeno, to bi bio slučaj kad pojedinac, naravna osoba, kupuje za potrebe osobne potrošnje predmete koje u promet stavlja nea naravna ili pravna osoba u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti.

Oni nisu regulirani ZOO-om što znači da su to u nas neimenovani ugovori. Kod potrošačkih ugovora potrošač kao kupac nije obvezan pregledati stvar niti je dati na pregled, ali je obvezan obavijestiti prodavatelja o postojanju vidljivih nedostataka u roku od dva mjeseca od dana kad je otkrio nedostatak, a najkasnije u roku od dvije godine od prijelaza rizika na potrošača.

330.Garancija

331.Odgovornost za neispravno funkcioniranje stvari je:

izvanugovorna ugovorna

12

332.Jamstvo za ispravnost prodane stvari isključuje odgovornost proizvođača/prodavatelja? točno

netočno

333.Kupac kojem je izdan jamstveni list se može obratiti za popravak neispravne stvari po osnovi garancije:

samo proizvođaču samo prodavatelju

i proizvođaču i prodavatelju – solidarna odgovornost

334.Koji je učinak izdavanja garancije proizvođača u odnosu na odgovornost prodavatelja:

ona se gasi,

ona je supsidijarna, ona i dalje postoji. Obrazložite!

335.Od hrvatskog dilera ste kupili auto, on je neispravan. Da li imate prema proizvođaču auta pravo na raskid ugovora, ako da objasni! Ne, zato što je ugovor sklopljen sa dilerom, a ne sa proizvođačem.

336.Tko može izdati jamstvo za ispravnost prodane stvari? I proizvođač i prodavatelj.

337.Od koga se može zahtijevati jamstvo za ispravnost prodane stvari? I proizvođač i prodavatelj mogu jamčiti za ispravnost stvari. Ako proizvođač jamči, kupac može popravak zahtijevati i od proizvođača i od prodavatelja. Ako prodavatelj jamči, kupac može popravak zahtijevati samo od prodavatelja.

338.Prodavatelj je dao jamstveni list, tko jamči za popravak stvari, a tko za jamstvo? Proizvođač jamči za ispravnost stvari, a popravak stvari se može zahtijevati i od prodavatelja i od proizvođača.

339.Prema komu se mogu isticati zahtjevi iz jamstvenog ili garancijskog lista? O kojim zahtjevima je riječ?

340.Jamstveni list / Što jamči jamstveni list? / Što se jamči izdavanjem jamstvenog ili garancijskog lista? / Što se jamci jamstvenim listom? Koja prava ima kupac i prema komu? / Prava kupca kad stvar nije ispravna, a izdan mu je jamstveni list

341.Navedite koji su pravni učinci izdavanja jamstvenog lista?

jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija) - Ako proizvođač jamči za ispravnost stvari u tijeku određenog vremena, računajući od njezine predaje kupcu, kupac može, ako stvar nije ispravna, zahtijevati kako od prodavatelja tako i od proizvođača, da stvar popravi u razumnom roku ili, ako to ne učini, da mu umjesto nje preda ispravnu stvar. Ako prodavatelj jamči za ispravnost stvari u tijeku određenog vremena, računajući od njezine predaje kupcu, kupac može, ako stvar nije ispravna, zahtijevati od prodavatelja da stvar popravi u razumnom roku ili, ako to ne učini, da mu umjesto nje preda ispravnu stvar.

Ova pravila ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatke stvari.

Kupac može zbog neispravnosti stvari zahtijevati od prodavatelja, odnosno od proizvođača popravak ili zamjenu stvari u tijeku jamstvenog roka, bez obzira na to kad se nedostatak pojavio.

Ako prodavatelj ne izvrši u razumnom roku popravak ili zamjenu stvari, kupac ima pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene, a u svakom slučaju i pravo na popravljanje štete.

Prava kupca po osnovi jamstva gase se nakon isteka jedne godine računajući od dana kad je od njega zatražio popravak ili zamjenu stvari.

Prije ZOO-a iz 2005. ovaj se institut zvao garancija za ispravno funkcioniranje stvari.

Odgovornost za pravne nedostatke - Prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije

12

obaviješten, niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom. Prodavatelj nekog prava jamči da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.

Ako prodavatelj ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčeva prava, kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene. Ako prodavatelj ne udovolji kupčevu zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili zahtjeva trećega, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti. U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

Obveze kupca isplata cijene preuzimanje stvari

342. Paritetna klauzula (limun.hr)

Paritetna klauzula je posebna klauzula u kupoprodajnom ugovoru u kojoj se označava do kojeg mjesta i uz koje obveze prodavalac, a od kojeg mjesta i uz koje obveze kupac snosi troškove i rizik. Obično se iskazuje transportnim klauzulama prihvaćenim od Međunarodne trgovačke komore u Parizu pod nazivom Incoterms pravila.

Posebne vrste kupoprodaje:

kupoprodaja s pravom prvokupa – Ugovornom odredbom o pravu prvokupa obvezuje se kupac izvijestiti prodavatelja o namjeravanoj prodaji stvari određenoj osobi, a i o uvjetima te prodaje, i ponuditi mu da on stvar kupi za istu cijenu. Pravo prvokupa pokretnih stvari ne može se ni otuđiti ni naslijediti, ako zakonom nije drukčije određeno. Pravo prvokupa prestaje poslije pet godina od sklapanja ugovora, ako nije ugovoreno da će prestati prije. Ugovoren dulji rok svodi se na rok od pet godina. Navedena ograničenja ne primjenjuju se na pravo prvokupa iz trgovačkih ugovora i na pravo prvokupa dionica, poslovnih udjela i udjela u društvu. Ako navedenim ugovorom nije ugovoreno vrijeme trajanja prava prvokupa, ono prestaje protekom pet godina od sklapanja ugovora. Trajanje zakonskog prava prvokupa nije ograničeno.

kupnja na pokus – Kad je ugovoreno da kupac uzima stvar pod uvjetom da je isproba da bi utvrdio odgovara li njegovim željama, dužan je o tome ostaje li pri ugovoru obavijestiti prodavatelja u roku utvrđenom ugovorom ili običajem, a ako takva nema, onda u primjerenom roku koji mu odredi prodavatelj, inače se smatra da je odustao od ugovora.

343. Razlika trgovačke i građanskopravne kupoprodaje po izorku i modelu

Kod trgovačke kupoprodaje isporuka stvari koje nisu jednake uzorku/modelu znači ispunjenje s materijalnim nedostatkom i na tu situaciju će se primjeniti odredbe o odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke.

Kod građanskopravne kupoprodaje predaja stvari koje nisu jednake uzorku/modelu uopće se neće smatrati ispunjenjem prodavateljeve obveze predaje ugovorene stvari jer prodavatelj odgovara u ovoj situaciji po propisima o odgovornosti za neispunjenje obveze.

344.Kako odgovara prodavatelj kod ugovora po uzorku ili modelu ako predmet istog ne odgovara uzorku ili modelu?

kupoprodaja po uzorku ili modelu – U slučaju kupoprodaje po uzorku ili modelu, ako stvar koju je prodavatelj predao kupcu nije jednaka uzorku ili modelu, prodavatelj odgovara po propisima o odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke stvari, a u drugim slučajevima po propisima o odgovornosti za neispunjenje obveze.

345.Kupoprodaja sa specifikacijom – tko je ovlašten izvršiti specifikaciju i u čemu se ona sastoji? kupoprodaja sa specifikacijom – Ako je ugovoreno pravo kupca da kasnije odredi oblik, mjeru ili koje druge pojedinosti stvari, a kupac ne dostavi specifikaciju do ugovorenog nadnevka, ili do proteka razumnog roka računajući od prodavateljeva traženja da to učini, prodavatelj može izjaviti da raskida ugovor ili načiniti specifikaciju prema onome što mu je poznato o kupčevim potrebama.

kupoprodaja s pridržajem prava vlasništva – Prodavatelj može posebnom odredbom ugovora pridržati pravo vlasništva i poslije predaje stvari kupcu dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti.

12

kupoprodaja s obročnom otplatom cijene – kupoprodaja na kredit, ugovorom o kupoprodaji pokretne stvari s obročnom otplatom cijene obvezuje se prodavatelj predati kupcu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se obvezuje isplatiti njezinu cijenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima.

nazadkupnja – to je takva vrsta kupoprodaje kod koje si prodavatelj nekretnine prigodom kupoprodaje ili kasnije pridržava pravo da prodanu stvar za unaprijed određenu cijenu opet otkupi, ZOO ne uređuje ovu vrstu ugovora

nazadprodaja – to je takva vrsta kupoprodaje kod koje je prodavatelj obvezan da na zahtjev kupca odmah ili nakon određenog vremena za unaprijed određenu cijenu nekretninu ponovno kupi, ZOO ne poznaje ovaj ugovor

realna kupoprodaja – to je kupnja iz ruke u ruku odnosno kupnja za gotovo (npr. kupnja na tržnici, kupnja iz automata, kupnja od nepoznate osobe itd.)

prodajni nalog – to je ugovor kojim se nalogoprimac obvezuje pokretnu stvar koju mu je predao nalogodavac prodati za određenu cijenu i u određenom roku ili je u tom roku vratiti nalogodavcu

346. U čemu je bitna različitost kompenzacije i ugovora o zamjeni?

Kod sklapanja ugovora o zamjeni ne postoje tražbine stranaka, dok kod kompenzacije postoje, tj. postojanje tražbina s obje strane jedan je od preduvjeta kompenzacije.

Kod kompenzacije je kauza prestanak obveza, a kod zamjene je kauza obostrano stjecanje vlasništva. Dakle, kod kompenzacije tražbine se ispunjenjem određenih pretpostavki prebijaju, a kod ugovora o zamjeni su trenutkom njegova sklapanja tek nastale obveze obiju strana na predaju stvari jedna drugoj. Kompenzacija je jedan od načina prestanka obveze, a ugovorom o zamjeni tek nastaje obveza. Također kod kompenzacije jedna od pretpostavki je istovrsnost tražbina, dok kod zamjene istovrnost činidbe nije uvjet – kod kompenzacije se prebija novac za novac, kruške za kruške i sl., dok kod zamjene se može davati novac za kruške, ulje za voće, cemet za ciglu i sl.

UGOVOR O ZAMJENI

Ugovorom o zamjeni svaki se ugovaratelj obvezuje prema svom suugovaratelju predati mu stvar u vlasništvo.

Objekt zamjene mogu biti i prenosiva prava. Razmjena (zamjena) je:

konsenzualan,

dvostranoobvezan, neformalan ugovor.

Iz ugovora o zamjeni nastaju za svakog ugovaratelja prava i obveze koja iz ugovora o kupoprodaji nastaju za prodavatelja.

347. U čemu je sličnost kompenzacije i ugovora o zajmu

Sličnost između ova dva instituta je u istovrsnosti činidbe – zajmoprimac se obvezuje vratiti zajmodavcu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće, a kod kompenzacije da bi moglo doći do prebijanja tražbine moraju biti istovrsne.

348. Razlika između ugovora o zajmu i leasinga

Pri zajmu zajmoprimac se ne obvezuje vratiti istu stvar, nego samo istu količinu iste vrste i kakvoće, a na primljenim stvarima zajmoprimac odmah stječe pravo vlasništva. Kod leasinga korisnik ne stječe odmah pravo vlasništva, nego ima samo pravo korištenja a opciju kupnje a time i pravo stjecanja vlasništva ima tek nakon isteka ugovornog roka. Ako ne iskoristi opciju kupnje mora vratiti istu stvar, ali ne iste kakvoće (što je i nemoguće nakon višegodišnje uporabe).

UGOVOR O ZAJMU

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Na primljenim stvarima zajmoprimac stječe pravo vlasništva.

Ugovor o zajmu je: konsenzualan, dvostranoobvezan,

12

novčani ili robni (pri robnom zajmu uvijek se radi o zamjenjivim stvarima), neformalan,

nenamjenski ili namjenski, kauzalan,

naplatan ako je predviđena kamata, ali i beskamatan te je u tom slučaju besplatan.

349.Karakterističnost trgovačkog ugovora o zajmu? / Koja je specifičnost trgovačkog ugovora o zajmu naspram drugih ugovora o zajmu Specifičnost je u tome što se kod trgovačkih ugovora o zajmu kamata duguje i ako nije ugovorena! (osim ako u ugovoru piše da je zajam bezkamatan)

350.Kod ugovora o zajmu između trgovaca nisu naznačene kamate da li one postoje. Ako da kolike su? Postoje, a iznose 17 % (9+8 postotnih poena) jer se radi o zakonskim kamatama.

Kamate

Zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate.

U trgovačkim ugovorima zajmoprimac duguje kamate iako nisu ugovorene.

Objekt zajamske činidbe – Kao objekti zajamske činidbe mogu se pojaviti novac ili zamjenjive stvari. Obveze i prava zajmodavca:

predaja stvari – dužan je predati stvari u ugovoreno vrijeme, a ako rok za predaju nije određen, onda kad to zajmoprimac zatraži

loše materijalne prilike zajmoprimca – Ako se pokaže da su materijalne prilike zajmoprimca takve da je neizvjesno hoće li biti u stanju vratiti zajam, zajmodavac može odbiti predaju ugovorenih stvari, ako u vrijeme sklapanja ugovora nije to znao te ako se pogoršanje zajmoprimčevih materijalnih prilika dogodilo nakon sklapanja ugovora.

šteta zbog nedostatka pozajmljenih stvari – Zajmodavac je dužan naknaditi zajmoprimcu štetu zbog materijalnih nedostataka pozajmljenih stvari. Ali ako je zajam beskamatan, dužan je naknaditi štetu samo ako su mu nedostaci stvari bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati, a on o njima nije obavijestio zajmoprimca.

Obveze i prava zajmoprimca

rok vraćanja zajma – Ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

izbor prilikom vraćanja zajma – Ako u zajam nije dan novac, a ugovoreno je da će zajmoprimac vratiti zajam u novcu, zajmoprimac je ipak ovlašten da po svom izboru vrati pozajmljene stvari ili iznos novca koji odgovara vrijednosti tih stvari u vrijeme i u mjestu koji su ugovorom određeni za vraćanje. Isto vrijedi i u slučaju kad nije moguće vratiti istu količinu stvari, iste vrste i iste kakvoće.

odustajanje od ugovora – Zajmoprimac može odustati od ugovora prije nego što mu zajmodavac preda ugovorene stvari, ali ako bi zbog toga bilo kakve štete za zajmodavca, dužan je naknaditi je.

vraćanje zajma prije roka – Ako nije drukčije ugovoreno, zajmoprimac može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan obavijestiti zajmodavca unaprijed o svojoj namjeri i naknaditi mu štetu.

Namjenski zajam

Ako je ugovorom određena svrha zajma, zajmodavac može izjaviti da raskida ugovor ako ga zajmoprimac koristi u neku drugu svrhu.

351.Trgovački zajam

ZOO uređuje građanskopravni ugovor o zajmu – svi ugovori koje sklapaju osobe koje nisu trgovci, svi ugovori koji trgovci sklapaju međusobno, ali ne u obavljanju djelatnosti niti u vezi s obavljanjem djelatnosti koje čine predmet njihova poslovanja.

Trgovački zajam – svi ugovori o zajmu koje sklope trgovci međusobno u svezi obavljanja djelatnosti ili u obavljanju djelatnosti koja je predmet njihova poslovanja.

352. Å to je svrha kod sklapanja ugovora o posudbi, zakupu i najmu?

Uporaba ili korištenje stvari jer ugovori o zakupu, najmu, zajmu i posudbi su ugovori o uporabi ili korištenju stvari. Razlika između njih je u tome što se kod najma stvar daje samo na uporabu, a kod

12

zakupa na uporabu plus crpljenje plodova što je jednako korištenju. Kod posudbe stvar se daje na besplatnu uporabu za razliku od najma gdje se stvar daje na naplatnu uporabu.

UGOVOR O ZAKUPU

Ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu.

Zakup omogućuje korištenje (uporaba + ubiranje plodova). Objekt zakupa – U zakup se obično daju nekretnine. Ugovor o zakupu je:

konsenzualan,

naplatan,

neformalan, dvostranoobvezan ugovor. Obveze zakupodavca

predaja stvari – predati zakupniku zakupljenu stvar u ispravnom stanju, zajedno s pripadcima održavanje stvari – održavati stvar u ispravnom stanju za trajanja zakupa i radi toga obavljati potrebne popravke na njoj

odgovornost za materijalne nedostatke – odgovara zakupniku za sve nedostatke zakupljene stvari koji smetaju njezinu ugovorenom ili redovitom korištenju, bez obzira na to je li znao za njih ili ne te za nedostatke svojstava ili odlika predviđenih ugovorom ili prešutno. Zakupodavac ne odgovara za nedostatke zakupljene stvari koji su u času sklapanja ugovora bili poznati zakupniku ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Ali zakupodavac odgovara za nedostatak zakupljene stvari koji je zakupniku zbog krajnje nepažnje ostao nepoznat, ako je on znao za taj nedostatak i namjerno propustio o njemu obavijestiti zakupnika.

Odgovornost zakupodavca za pravne nedostatke – Kad netko treći na zakupljenoj stvari ili na nekom njezinu dijelu polaže neko pravo, i obrati se svojim zahtjevom zakupniku, te ako samovlasno oduzme stvar od zakupnika, ovaj je dužan obavijestiti o tome zakupodavca, osim kad to ovaj već zna, inače će odgovarati za štetu. Ako se utvrdi da trećemu pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupnika na korištenje stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupniku štetu. Kad pravo trećega samo ograničuje zakupnikovo pravo, ovaj može, po svojem izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine i u svakom slučaju naknadu štete. Obveze zakupnika

korištenje stvari prema ugovoru – koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik odnosno dobar domaćin. On odgovara za štetu koja nastane korištenjem zakupljene stvari protivno ugovoru ili njezinoj namjeni. plaćanje zakupnine – plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predana zakupniku

vraćanje zakupljene stvari – čuvati zakupljenu stvar i nakon prestanka zakupa vratiti je neoštećenu Podzakup

Ako nije drukčije ugovoreno, zakupnik može zakupljenu stvar dati u podzakup, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu.

Prestanak zakupa

protek određenog vremena – Ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme prestaje protekom vremena na koje je sklopljen.

otkaz – Ugovor o zakupu čije trajanje nije određeno niti se može odrediti iz okolnosti ili mjesnih običaja prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući određeni otkazni rok.

propast stvari zbog više sile - Zakup prestaje ako zakupljena stvar bude uništena događajem više sile. smrt – U slučaju smrti zakupnika ili zakupodavca zakup se nastavlja s njegovim nasljednicima ako nije drukčije ugovoreno.

Posebne vrste zakupa:

zakup poljoprivrednog zemljišta – poljoprivredno zemljište je dobro od interesa za RH i uživa njezinu osobitu zaštitu. Poželjno je da bude sklopljen u pisanom obliku (upis u zemljišne knjige).

zakup poslovnog prostora – poslovni prostori su poslovne zgrade, poslovne prostorije, garaža i garažno mjesto. Obvezan je pisani oblik. Ako nije drugačije određeno ugovorom, zakupnik nema pravo poslovni prostor ili njegov dio dati u podzakup.

353. Razlika između leasinga i ugovora o kreditu?

12

KREDIT

stjecanje vlasništva: kod kredita kupac postaje vlasnik i prije nego isplati ugovorenu cijenu fizičke osobe se uglavnom odlučuju za kredit

ne obračunava se PDV na kamate

sporija realizacija i sklapanje ugovora o kreditu, manja fleksibilnost potrebama kupca u odnosu na leasing

prikladniji za kupnju predmeta u svrhu dugoročnog korištenja LEASING

kod leasinga zapravo radi o uporabi predmeta uz određenu novčanu naknadu pravne osobe se uglavnom odlučuju za leasing

veća konačna cijena leasinga u odnosu na kredit

nepovoljan ugovor – superiornost davatelja nad korisnikom leasinga poteškoće u leasing poslu – promjena tržišnih uvjeta

354. Razlika između ugovora o zajmu i leasinga

Pri zajmu zajmoprimac se ne obvezuje vratiti istu stvar, nego samo istu količinu iste vrste i kakvoće, a na primljenim stvarima zajmoprimac odmah stječe pravo vlasništva. Kod leasinga korisnik ne stječe odmah pravo vlasništva, nego ima samo pravo korištenja a opciju kupnje a time i pravo stjecanja vlasništva ima tek nakon isteka ugovornog roka. Ako ne iskoristi opciju kupnje mora vratiti istu stvar, ali ne iste kakvoće (što je i nemoguće nakon višegodišnje uporabe).

355.Ugovor o leasingu / Leasing / Leasing poslovi Leasing

Ugovor o leasingu je takav ugovor pri kojemu se davatelj leasinga obvezuje financirati predmet ugovora tako da ga izradi sam ili ga kupi ili dade izraditi kod trećeg, sve po narudžbi primatelja (korisnika) leasinga, i predati mu ga na korištenje, a on će plaćanjem leasing-naknade u cijelosti ili djelomično naknaditi investicijske troškove davatelja, s time da nakon isteka ugovornog roka primatelj ima pravo otkupiti predmet ugovora (opcija kupnje), vratiti predmet ugovora odnosno nastaviti s njegovom uporabom.

Prema Zakonu o leasingu iz 2006. "Ugovorom o leasingu obvezuje se davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu."

Leasing je poseban oblik financiranja koji se zasniva na ideji da je objekt leasinga bolje koristiti nego kupiti.

Predmet ugovora o leasingu je korištenje tuđih pokretnih (rjeđe nepokretnih) stvari, redovito vrlo velike vrijednosti i visoke tehnologije (elektronska oprema, suvremeni strojevi i sl.). Vijek trajanja opreme u tehničkom smislu redovito mora biti duži od trajanja ugovora o leasingu. Često se ugovara obvezatna zamjena opreme ako se tijekom trajanja ugovora znatno usavrši tehnologija i oprema. Leasing poslovi su poslovi izvoza i uvoza robe u zakupu. Pod leasingom podrazumijevamo ugovor u uvjetima najma (zakupa) sklopljen između jednog davatelja i jednog primatelja predmeta leasinga na određeno vrijeme, koji se ne može u pravilu raskinuti do razdoblja do kojeg je ugovoren. Glavna svrha je nabava nekretnina ili pokretnina investicijskih dobara. Leasing funkcionira po principu: "plaćaj iz onog što zaradiš". To je specifičan oblik tuđe – vanjskog financiranja, odnosno financiranja iz pozajmljenog izvora.

356.Vrste leasinga

357.Razlika operativnog i financijskog leasinga Operativni leasing je jamstvo, a financijski leasing je učešće. Razlika je da se jamstvo vraća, a učešće se ne vraća.

Razlikuju se:

operativni leasing – ugovor o leasingu koji stranke mogu otkazati u svako vrijeme pa je trajanje ugovora redovito uvijek kraće od gospodarskog vijeka trajanja predmeta ugovora. Zbog toga je i leasing naknada manja od vrijednosti predmeta ugovora pa davatelj leasinga ne može iz ugovora amortizirati svoje investicijske troškove. Stoga je operativni leasing ugovor o djelomičnoj amortizaciji.

12

Davatelj leasinga snosi sav rizik zastarjelosti i gubitka predmeta ugovora, plaća osigurninu, takse itd. te praktički leasing-naknadom može naknaditi samo dio svoje investicije.

Kod operativnog leasinga predmet najma ostaje u vlasništvu davatelja najma (leasing tvrtke) za cijelo vrijeme njegovog trajanja, ali se po njegovu isteku može prodati trećim osobama. Vrijednost predmeta leasinga obračunava se u neto iznosu bez PDV-a koji se plaća u jednakim mjesečnim obrocima za cijelo vrijeme trajanja najma. Troškovi operativnog leasinga priznaju se kao troškovi poslovanja i umanjuju osnovicu za plaćanje poreza na dobit. Po isteku leasing ugovora predmetna oprema ili nekretnina može se zamijeniti drugom – novom i modernijom.

financijski leasing – ugovor o leasingu kojim stranke utvrđuju najmanji rok korištenja predmeta ugovora u kojem ni jedna stranka ne može otkazati ugovor. Trajanje ugovora redovito se ugovara tako da ono odgovara redovitom vremenu gospodarskog iskorištenja predmeta ugovora (amortizacija). Ukupan iznos ugovorene leasing-naknade koju plaća korisnik veći je od nabavne cijene predmeta ugovora pa davatelj "amortizira" svoje investicijske troškove. Korisnik leasinga snosi sve troškove i rizike vezane za preuzimanje i korištenje predmeta ugovora.

Kod financijskog leasinga predmet najma prelazi u potpuno vlasništvo korisnika sa zadnjom otplaćenom ratom leasinga. Vrijednost predmeta leasinga obračunava se u bruto iznosu sa PDV-om koji se plaća ili u jednakim obrocima tijekom najma ili kao jednokratni iznos po njegovu završetku. izravni leasing (proizvodni leasing, leasing u širem smislu) – takav leasing-ugovor u kojem sudjeluju samo dvije stranke: davatelj leasinga (trgovac isporučitelj ili proizvođač predmeta ugovora) i primatelj (korisnik) leasinga, pri čemu proizvođač obično preuzima i obvezu servisiranja i isporuke rezervnih dijelova

neizravni leasing (leasing u užem smislu) – takav je leasing u kojem sudjeluju barem tri subjekta: proizvođač ili isporučitelj predmeta ugovora, davatelj leasinga (leasing-društvo) i primatelj leasinga. Davatelj leasinga kupuje predmet ugovora od proizvođača i daje ga u leasing primatelju, gdje se pojavljuje i kao financijer posla.

Prednosti leasinga:

rate leasinga se otplaćuju iz prihoda koji se ostvaruju upotrebom predmeta leasinga – prema načelu "plaćaj kako zaradiš"

porezne prednosti – troškovi (operativnog) leasinga u potpunosti se priznaju u troškove poslovanja dok se PDV plaća u mjesečnim obrocima

likvidnost – korisniku kapital ostaje na raspolaganju za druge investicije ili kao obrtni kapital

kreditna sposobnost – leasingom se za razliku od kredita poboljšavaju financijski indikatori likvidnosti i zaduženosti

troškovi i rizici naplate se smanjuju jer se isplata dobavljača predmeta leasinga vrši odmah po isteku leasinga moguće je postati vlasnik opreme ili je zamijeniti s novom i modernijom Ugovor o leasing nije uređen ZOO-om i spada u tipične inominantne kontrakte.

U sklopu UNIDROIT-a u Ottawi 1988. donesena je Konvencija o međunarodnom financijskom leasingu.

Prema Zakonu o leasingu (koji je donijet 1. prosinca 2006.):

Subjekti u poslovima leasinga su davatelj leasinga, primatelj leasinga i dobavljač objekta leasinga. Posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu.

Posao leasinga s obzirom na svoja obilježja može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga.

Posao financijskog leasinga je pravni posao u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objeta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednosti objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku.

Posao operativnog leasinga je pravni posao u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete.

13

358. Timesharing

Timesharing je ugovor o davanju turističkog objekta na vremensko korištenje kojim se davatelj obvezuje predati na korištenje turistički objekt i održavati ga, a korisnik je ovlašten primljeni objekt rabiti u skladu s njegovom namjenom određeni broj godina u određenom razdoblju tijekom godine, vratiti ga i cijeli iznos zakupnine platiti unaprijed.

Timeshare je vremenska jedinica mjerena gotovo uvijek u tjednima, rezervirana u nekom ljetovalištu stalno ili za razdoblje od nekoliko godina. Ugovor se sklapa za posebnu sobu, apartman, stan na dvije etaže ili vilu za određeni tjedan ili tjedne korištenja svake godine.

Institut timesharinga počeo je 1969. godine u Kaui Kailani na Havajima.

U SAD su danas stvorena društva u čijoj mreži se nalaze objekti na različitim područjima pa se korisnici timesharea ne koriste uvijek istim objektom, nego mogu mijenjati mjesta korištenja ljetovališta (timeshare swaps).

U SAD se timesharing pojavljuje u oblicima kao što je opisano, tj. kao vremensko korištenje tuđeg objekta (right to use), pri kojemu korisnik ne postaje vlanikom nekretnine, već plaća korištenje apartmana, sobe, vile i sl. nekoliko godina unaprijed, odnosno plaćanje može biti u više obroka ili odjednom za cijelo ugovoreno razdoblje.

Neki autori u timeshare ubrajaju i tzv. sustav fee simple, pri kojemu se vlasništvo nekretnine (apartman, soba i sl.) razdijeli npr. na 52 dijela koji se prodaju. Svaki kupac dobije vlasnički list kao dokaz prava vlasništva na određeni dio nekretnine za određeno vremensko razdoblje tijekom godine. Ova dva instituta su različita. U sustavu right to use kauza ugovora je korištenje tuđe stvari, a u sustavu fee simple kauza je stjecanje vlasništva.

U našem pravu timesharing nije uređen zakonom, no može se sklapati kao ugovor autonomnog trgovačkog prava. U nas je timesharing:

neimenovan,

konsensualan, dvostruko obvezan, naplatan i

formalan (pisani oblik).

Najbliži je ugovoru o zakupu. S obzirom na područje primjene, svrstava se i među neimenovane turističke ugovore.

359.Vjerovnik je preuzeo obvezu dorade (konačne izrade) odijela iz materijala naručitelja posla i vlasnika robe (tkanine, dugmadi, konca itd.), sve prema krojevima naručitelja. Neposredno pred isporuku gotovih odijela, naručitelj je postao nelikvidan, ali unatoč tome zahtijeva isporuku odijela obećavajući plaćanje rada kada proda odijela. Za naglasiti je da je plaćanje ugovoreno mjesec dana poslije isporuke. Da li se u ovom slučaju radi o kupoprodaji ili nekoj drugoj vrsti ugovora (ako je – o kojoj), te da li strana koja je obavila ugovorni posao ima bilo kakvo pravo poradi osiguranja naplate svog potraživanja, te da li je dužna isporučiti sašivena odijela? Dobro proučite pitanje(a). Ovdje se ne radi o ugovoru o kupoprodaji nego o ugovoru o djelu iz razloga što se naručitelj obvezao dati bitan dio materijala potreban za izradu stvari. Izvođač u pravilu ima pravo zadržanja na predmetima koje mu je predao naručitelj u vezi s njegovim radom radi osiguranja naplate naknade za rad. Ali kako je ovdje plaćanje ugovoreno mjesec dana nakon isporuke robe, izvođač je dužan isporučiti sašivena odjela bez prava na retenciju (zadržanja) stvari.

360.Razlika između ugovora o djelu i ugovora o građenju Ugovor o djelu je neformalan, a ugovor o građenju je formalan ugovor. Objekt činidbe kod ugovora o djelu je izvršenje odredenog djela kao što je izradba ili popravak neke stvari ili izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a objekt činidbe kod ugovora o građenju je građevina.

UGOVOR O DJELU

361.Ugovor o djelu

Ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

13

Ugovor o djelu je: imenovan, konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i neformalan ugovor.

Odnos prema kupoprodaji

Ugovor kojim se jedna strana obvezuje izraditi određenu pokretnu stvar od svog materijala smatra se u sumnji kupoprodajom.

Ali ugovor ostaje ugovor o djelu ako se naručitelj obvezao dati bitan dio materijala potreban za izradu stvari.

U svakom slučaju ugovor se smatra ugovorom o djelu ako su ugovaratelji imali na umu osobitu vrijednost izvođačeva rada.

Razlika od ugovora o radu

Pri ugovoru o radu nije važan rezultat rada, nego sam rad. Nadzor

Naručitelj ima pravo nadzora nad obavljanjem posla i davati upute kad to odgovara naravi posla, a izvođač mu je to dužan omogućiti.

362. Nadmetanjem za izvršavanje posla – kada je naručitelj dužan sklopiti posao? kad ponudi najnižu cijenu

najbolje rokove

dostavi sve reference s materijalnima i uvjetima Sklapanje ugovora nadmetanjem

Poziv upućen određenom ili neodređenom broju osoba na nadmetanje za izvršenje određenih radova, pod određenim uvjetima i uz određena jamstva, obvezuje pozivatelja da sklopi ugovor o tim radovima s onim koji ponudi najnižu cijenu, osim ako je tu obvezu isključio u pozivu na nadmetanje.

Obveze izvođača

nedostaci materijala i naloga – dužan je upozoriti naručitelja na nedostatke materijala koji mu je naručitelj predao, a koje je primijetio ili je morao primijetiti, inače će odgovarati za štetu. Ako je naručitelj zahtijevao da se stvar izradi od materijala na čije mu je nedostatke izvođač ukazao, izvođač je dužan postupiti po njegovu zahtjevu, osim ako je očito da materijal nije podoban za naručeno djelo ili ako bi izrada od zahtijevanog materijala mogla nanijeti štetu ugledu izvođača, u kojem slučaju izvođač može raskinuti ugovor.

obveza izvršenja djela – dužan je izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima struke.

povjeravanje izvršenja posla trećemu – Ako iz ugovora ili naravi posla ne proizlazi što drugo, izvođač nije dužan posao obaviti osobno.

odgovornost za suradnike – Odgovara za osobe koje su po njegovom nalogu radile na poslu koji je preuzeo kao da ga je sam izvršio.

predaja izrađene stvari naručitelju – dužan je naručitelju predati izrađenu ili popravljenu stvar. Obveze naručitelja

primanje djela – primiti djelo obavljeno prema odredbama ugovora i pravilima struke određivanje i isplata naknade

Odgovornost za nedostatke

Pregled izvršenog djela i obavijest – Naručitelj je dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovitom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima obavijestiti izvođača bez odgađanja. Skriveni nedostaci – Ako se kasnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom, naručitelj se ipak može pozvati na njega, pod uvjetom da o njemu obavijesti izvođača što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana od njegova otkrivanja. Istekom dviju godina od primitka obavljenog posla, naručitelj se više ne može pozvati na nedostatke (objektivni rok).

Pravo zahtijevati uklanjanje nedostataka – Naručitelj koji je uredno obavijestio izvođača da obavljeno djelo ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak otkloni, i za to mu odrediti primjeren rok. On ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga. Ako uklanjanje nedostatka zahtijeva pretjerane troškove, izvođač može odbiti da ga izvrši, ali u tom slučaju naručitelju pripada, po njegovu izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora te pravo na naknadu štete.

13

Raskid ugovora zbog većeg nedostatka – Kad obavljeni posao ima takav nedostatak koji djelo čini neuporabljivim ili je obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora, naručitelj može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

Pravo zadražanja

Radi osiguranja naplate naknade za rad i naknade za utrošeni materijal te ostalih tražbina po osnovi ugovora o djelu, izvođač ima pravo zadržanja na stvarima što ih je napravio ili popravio, te na ostalim predmetima koje mu je predao naručitelj u vezi s njegovim radom.

363.Stranke su potpisale ugovor o građenju 2002., ali su radovi kasnili i završeni tek ove godine. Koji zakon će se primijeniti, iz 1978/2001 ili iz 2005/2008? Stari zakon jer novi ZOO u prijelaznim i završnim odredbama kaže: "Odredbe ovoga Zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga Zakona."

364.Bitna razlika trgovačkog ugovora o kupoprodaji i ugovora o građenju

kod trgovačke kupoprodaje cijena nije bitan element ugovora (kod građanske kupoprodaje cijena je bitan element uz predmet) a kod ugovora o građenju cijena je uz predmet i rok za izgradnju bitan element ugovora

ugovor o kupoprodaji je načelno neformalan, a ugovor o građenju je formalan

ponajprije vrijedi ono što su stranke ugovorile pa ako ugovore svoje ugovorne strane kao da je riječ o naručitelju i izvoditelju radova to je ugovor o građenju a ako ugovore svoj položaj na relaciji kupac- prodavatelj to je ugovor o prodaji

važan kriterij razgraničenja između ova dva ugovora je i tko daje materijal: ako materijal daje naručitelj to je ugovor o djelu a pri ugovoru o prodaji daje ga prodavatelj, ali može se i drugačije ugovoriti

UGOVOR O GRAĐENJU

365. Ugovor o građenju

Ugovorom o građenju izvođač se obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu. Ugovor o gradnji vrsta je ugovora o djelu.

Građevina

Pod "građevinom" razumijevaju se zgrade, brane, mostovi, tuneli, vodovodi, kanalizacije, ceste, željezničke pruge, bunari i ostale građevine čija izrada zahtijeva veće i složenije radove. Nadzor

Izvođač je dužan omogućiti naručitelju stalan nadzor nad radovima i kontrolu količine, kakvoće i sukladnosti ugrađenih proizvoda.

Odstupanje od projekta

Za svako odstupanje od projekta, odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja.

Hitni nepredviđeni radovi

Nepredviđene radove izvođač može izvesti i bez prethodne suglasnosti naručitelja ako zbog njihove hitnosti nije mogao pribaviti tu suglasnost.

Cijena radova

Cijena radova može se odrediti po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena, npr. po m2) ili u ukupnom iznosu za cijelu građevinu (ukupno ugovorena cijena).

Izmjena cijene

Ako ugovorom glede izmjene cijene nije predviđeno što drugo, izvođač koji je svoju obvezu ispunio u predviđenom roku može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između sklapanja ugovora i njegova ispunjenja, a bez njegova utjecaja, povećale cijene elemenata na temelju kojih je određena cijena radova, tako da bi ta cijena trebala biti veća za više od dva postotka.

366. Ima li izvođač radova kod ugovora o građenju u kojem je ugovorena fiksna cijena pravo na povećanje cijene? / Ugovorom u građenju ugovorena je fiksna cijena. Što to znači i ima li izvođač u nekim slučajevima pravo na povećanje cijene?

Odredba o nepromjenljivosti cijena

13

Ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se nakon sklapanja ugovora povećaju cijene elemenata na temelju kojih je ona određena, izvođač može, usprkos takvoj odredbi ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova ako su se cijene elemenata, a bez njegova utjecaja, povećale u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od deset postotaka. Ali i u tom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset postotaka, osim ako je do povećanja cijene elemenata došlo poslije njegova dolaska u zakašnjenje.

367.Odredba "ključ u ruke" kod ugovora o građenju / Obveza izvođača radova po odredbi ključ u ruke / Klauzula ključ u ruke i jel je ona dobra/pozitivna za investitora? / Stranke su ugovorile građenje s klauzulom "ključ u ruke". Koje su obveze izvođača? / Značajke ugovora o građenju "ključ u ruke" (3) / Što obuhvaća cijena kod ugovora o građenju ključ u ruke? Kakva je odgovornost kad ima više izvođača? / Što je predmet ugovora o građenju s ključem u ruke? Što kad ima više izvođača?

Ugovor o građenju s odredbom "ključ u ruke"

Ako ugovor o građenju sadrži odredbu "ključ u ruke" ili neku drugu sličnu odredbu, izvođač se samostalno obvezuje izvesti sve radove potrebne za izgradnju i uporabu građevine. Takvim ugovorom mogu biti obuhvaćeni i poslovi projektiranja. Ugovorena cijena pritom obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje utjecaj manjkova radova na ugovorenu cijenu, pod pretpostavkom da nije došlo do izmjene opsega ugovorenih radova na temelju sporazuma ugovornih strana ili iz razloga za koje odgovara naručitelj. Ako u ugovoru "ključ u ruke" sudjeluje kao ugovorna strana više izvođača, njihova odgovornost prema naručitelju je solidarna.

Uporaba izraza "ključ u ruke" zapravo sadrži povećanu odgovornost izvođača za izvršenje skupine ugovora ili jednog ugovora koji sadrži obvezu završetka nekog objekta.

368.Kriterij odgovornosti kod kod ugovora o građenju

Kod ugovora o građenju odgovara se po kriteriju predmnjevane krivnje.

369.Načelo solidnosti / Kad je građevina nesolidno izgrađenja koji su to nedostatci? Naziv članka "odgovornost za solidnost" iz ZOO-78 je primijenjen u "odgovornost za bitne zahtjeve za građevinu". Dakle načelo solidnosti je odgovornost za bitne zahtjeve za građevinu

370.Odgovornost kod ugovora o građenju i zastarni rokovi kod te odgovornosti

371.Kako se odgovara prema naručitelju, a kako prema trećoj osobi koja pretrpi štetu, koji je to kriterij?

Odgovornost za bitne zahtjeve za građevinu specifičnosti (za ostalo vrijede pravila ugovora o djelu):

izvođač odgovara za nedostatke građevine koji se tiču ispunjavanja zakonom određenih bitnih zahtjeva za građevinu ako se ti nedostaci pokažu za vrijeme od 10 godina od predaje i primitka radova odgovara i za nedostatke zemljišta na kojem je podignuta građevina, koji bi se pokazali za vrijeme od

10godina od predaje i primitka radova, osim ako elaboratom o geotehničkim istražnim radovima ili drugom odgovarajućom ispravom nije utvrđeno da je zemljište pogodno za građenje, a tijekom građenja se nisu pojavile okolnosti koje dovode u sumnju osnovanost navedenih isprava

isto vrijedi i za projektanta ako nedostatak građevine ili zemljišta potječe od nekog nedostatka u projektu

isto vrijedi i za osobu koja obavlja nadzor ako nedostatak građevine ili zemljišta potječe od nekog nedostatka u provedbi nadzora

oni su odgovorni ne samo prema naručitelju nego i svakom drugom stjecatelju građevine (rok je jedinstven – 10 godina)

ova njihova odgovornost se ne može ugovorom isključiti ni ograničiti

naručitelj ili drugi stjecatelj dužan je o nedostacima obavijestiti izvođača, projektanta ili osobu koja obavlja nadzor u roku od šest mjeseci otkad je nedostatak utvrdio, inače gubi pravo da se na nj pozove pravo naručitelja ili drugog stjecatelja prema izvođaču, odnosno projektantu po osnovi njihove odgovornosti za nedostatke prestaje za godinu dana računajući od dana kad je naručitelj, odnosno stjecatelj obavijestio projektanta, odnosno izvođača o nedostatku

13

izvođač se ne oslobađa odgovornosti ako je pri izvođenju određenih radova postupao po zahtjevima naručitelja, ali ako je prije izvršenja određenog rada po zahtjevu naručitelja upozorio ovoga na opasnost od štete, njegova odgovornost se smanjuje, a prema okolnostima konkretnog slučaja može se i isključiti

372. Odgovornost projektanata

Projektant odgovora ako nedostatak građevine ili zemljišta potječe od nekog nedostatka u projektu ako se ti nedostaci pokažu za vrijeme od 10 godina od predaje i primitka projekta.

Projektant kojem je povjeren i nadzor nad izvođenjem planiranih radova odgovara i za nedostatke u izvedenim radovima nastale krivnjom izvođača, ako ih je mogao opaziti savjesnim nadgledanjem radova, ali ima pravo zahtijevati od izvođača odgovarajuću naknadu.

373. Kad je građevina nesolidno izgrađenja koji su to nedostatci? / Naručitelj izrade građevine tvrdi da je građevina nesolidno izgrađena. Na kakve se nedostatke misli?

Prema Gorencu izvođač je odgovaran:

za opće nedostatke (odnosi se na kakvoću tzv. malih radova, kao što su fasada, kanalizacija, grijanje i sl., primjenjuju se odredbe o odgovornosti iz ugovora o djelu, subjektivni rok za ovu odgovornost iznosio je 1 mjesec a objektivni 2 godine) i

za solidnost građevine (za ono što ugrožava njezinu stabilnost i sigurnost – npr. nedostaci koji umanjuju čvrstoću i tvrdoću građevine, traje 10 godina od primopredaje objekta).

UGOVOR O OSTAVI (DEPOZITU)

Ugovorom o ostavi obvezuje se ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio.

Ugovor o ostavi je: konsenzualan, neformalan, imenovan,

u načelu besplatan, ali može biti i naplatan,

može biti jednostrano i dvostranoobvezan s obzirom na (ne)naplatnost.

Objekt ostave mogu biti samo točno određene pokretne stvari (čuvanje nekretnina može se urediti ugovorima o zakupu i nalogu).

Budući da se ugovorom o ostavi ne prenosi vlasništvo, ostavodavac ne mora biti vlasnik stvari. Dakle, ugovor o ostavi može valjano sklopiti u svoje ime i osoba koja nije vlasnik stvari, i ostavoprimac je dužan vratiti joj stvar, osim ako bi doznao da je stvar ukradena.

Bitni sastojci ugovora o ostavi su: predmet ostave i

vrijeme trajanja ostave. Obveze ostavoprimca: primanje stvari

čuvanje stvari – Dužan je čuvati stvar kao svoju vlastitu, a ako je ostava uz naknadu onda kao dobar gospodarstvenik odnosno dobar domaćin. On ne može predati stvar drugome na čuvanje bez pristanka ostavodavca ili bez nužde. Nema pravo upotrebljavati stvar.

vraćanje stvari – dužan je vratiti stvar čim je ostavodavac zatraži zajedno sa svim plodovima i drugim koristima od stvari

Prava ostavoprimca:

naknada troškova i štete – Ostavoprimac ima pravo zahtijevati od ostavodavca naknadu troškova opravdano učinjenih radi očuvanja stvari te naknadu štete koju je imao zbog ostave.

naknada – Ostavoprimac nema pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je naknada ugovorena. vraćanje stvari u slučaju besplatne ostave – Ostavoprimac koji se obvezao besplatno čuvati stvar određeno vrijeme može je vratiti ostavodavcu prije isteka ugovorenog roka ako bi stvari prijetila opasnost propasti ili oštećenja, ili ako bi mu njezino daljnje čuvanje moglo prouzročiti štetu.

Obveze ostavodavca preuzimanje stvari naknada troškova i štete

13

naknada

Posebni slučajevi ostave:

neprava ostava – Kad su u ostavu dane zamjenljive stvari s pravom ostavoprimca da ih potroši i obvezom da vrati istu količinu stvari iste vrste, na njegove se odnose s ostavodavcem primjenjuju pravila ugovora o zajmu, samo će glede vremena i mjesta vraćanja važiti pravila ugovora o ostavi, ako ugovaratelji nisu što drugo o tome odredili.

ostava u nuždi - Komu je stvar povjerena u slučaju kakve nevolje, na primjer u slučaju požara, potresa, poplave, dužan ju je čuvati s povećanom pažnjom.

ugostiteljska ostava – ugostitelj se smatra ostavoprimcem glede stvari koje su gosti donijeli pa odgovara za njihov nestanak, uništenje i oštećenje (osim ako se to dogodilo zbog okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti, uzrokom u stvari, ponašanjem samog gosta ili ponašanjem osoba koje je on doveo ili su mu došle u posjet). Ugovorni uglavci i objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje, ograničuje ili uvjetuje njegova odgovornost za stvari koje su gosti donijeli nemaju nikakav pravni učinak. Ugostitelji imaju pravo zadržanja na takvim stvarima, do potpune naplate tražbine za smještaj i ostale usluge.

UGOVOR O USKLADIÅ TENJU

374. Ugovor o uskladištenju / Uskladištenje

Ugovor o uskladištenju obvezuje se skladištar da primi i čuva određenu robu i da poduzima potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju te da je preda na zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu.

Ugovor o uskladištenju je: dvostranoobvezan, konsenzualan,

naplatan,

neformalan.

Sklapa se na adhezijski način – pristupanjem poslovnim uvjetima skladišta.

Sklapanje je obligatorno na strani depozitara (može odbiti sklapanje ugovora samo u određenim slučajevima).

Skladišta mogu biti: javna i privatna otvorena i interna lokalna i središnja specijalizirana,

od kojih posebno značenje imaju javna i carinska.

Javno skladište je gospodarska organizacija, uglavnom trgovačko društvo, koje se bavi poslovima smještaja i čuvanja robe, te je posebnim odobrenjem ovlašteno da na smještenu robu izdaje vrijednosne papire koji se zovu skladišnice. Može obavljati i druge poslove koji su u vezi s njegovim glavnim poslovanjem. Javno skladište treba poslovati na temelju poslovnih uvjeta, imati fiksirane tarife i voditi poslovne knjige. Javna skladišta imaju ovlasti da izdaju vrijednosne papire – skladišnice, a privatna skladišta mogu izdati samo potvrdu o prijamu robe koja nije vrijednosni papir.

Carinsko skladište je prostor koji odobri carinarnica i koji je pod carinskim nadzorom, tako da se roba može smjestiti u skladu s propisanim uvjetima.

375. Kada skladištar odgovara a kada ne? O kojem se tu kriteriju odgvornosti radi? / Koji je temeljni kriterij odgovornosti skladištara? Kada neće odgovarati? / Odgovornost skladištara

Odgovornost skladištara

Skladištar odgovara za štetu na robi osim ako dokaže da je šteta prouzročena: višom silom,

krivnjom ostavodavca,

manama ili prirodnim svojstvima robe te neispravnom ambalažom.

Tu je riječ o kriteriju predmnijevane krivnje (subjektivna odgovornost).

13

376. Obveze skladištara

odgovornost skladištara – Skladištar odgovara za štetu na robi osim ako dokaže da je šteta prouzročena višom silom, krivnjom ostavodavca, manama ili prirodnim svojstvima robe te neispravnom ambalažom. Skladištar je dužan upozoriti ostavodavca na mane ili prirodna svojstva robe, odnosno na neispravnu ambalažu zbog kojih može doći do štete na robi, čim je navedene nedostatke opazio ili morao opaziti. Ako bi se na robi događale takve neotklonjive promjene zbog kojih postoji opasnost da se roba pokvari ili propadne, skladištar je dužan, ako to na njegov poziv ne bi mogao na vrijeme učiniti ostavodavac, prodati robu bez odgađanja na najpovoljniji način. Skladištar je obvezan poduzimati radnje radi očuvanja prava ostavodavca prema prijevozniku koji mu je, za račun ostavodavca, predao robu oštećenu ili s nedostatkom.

dužnost osiguranja robe – Skladištar je dužan osigurati robu primljenu na čuvanje samo ako je to ugovoreno.

miješanje zamjenljivih stvari – Skladištar ne smije pomiješati zamjenljive stvari sa stvarima iste vrste i iste kakvoće, osim ako je ostavodavac na to pristao, ili ako je očito da je riječ o stvarima koje se mogu miješati bez opasnosti od nastanka štete za ostavodavca.

pregled robe i uzimanje uzoraka – Skladištar je dužan dopustiti ovlaštenoj osobi da pregleda robu i da uzima uzorke od nje.

377. Papiri u vezi ugovora o uskladištenju

378.Skladišnica

Skladišnica

Skladišnica je izvadak iz matične knjige za skladišnice, koju javno skladište vodi kronološkim redom. To je vrijednosni papir po naredbi koji izdaje skladištar ostavodavcu kao dokaz da je primio robu na čuvanje, a koji ujedno sadrži i pravo imatelja skladišnice da raspolaže robom predanom skladištaru na uskladištenje.

Skladišni list nije vrijednosni papir nego potvrda o prijemu robe na čuvanje.

U nas nema podjele na javna i privatna skladišta pa je svako društvo koje po zakonu ima svojstvo skladištara ovlašteno izdavati skladišnicu. Naše pravo ne propisuje da skladištar po samom zakonu i u svakom slučaju izdaje skladišnicu, nego ga samo obvezuje da ju je dužan izdati ostavodavcu na njegov zahtjev.

379.Založnica

Skladišnica se sastoji se iz dva dijela:

priznanice – dio je skladišnice kojim se može prenijeti vlasništvo (odnosno pravo raspolaganja) na robi založnice (varant) – dio je skladišnice kojim se može prenijeti založno pravo na uskladištenoj robi. Priznanica i založnica moraju se pozivati jedna na drugu.

Imatelj skladišnice može raspolagati robom označenom u skaldišnici njezinim prenošenjem. Na temelju skladišnice roba se ne može samo preuzeti, nego i prodati i založiti. Prijenos skladišnice može se obaviti indosamentom.

380. Pravo imatelja priznanice bez založnice

Prijenos priznanice bez založnice daje primatelju pravo zahtijevati predaju robe samo ako isplati založnicu, ili položi skladištaru za imatelja založnice iznos koji mu treba biti isplaćen na dan dospjelosti tražbine.

381. Pravo imatelja založnice bez priznanice / Temeljno pravo primatelja založnice bez priznanice Prijenos založnice bez priznanice daje primatelju založno pravo na robi za svoje potraživanje prema indosantu. Dakle, on nema pravo raspolaganja robom.

UGOVOR O NALOGU

Ugovorom o nalogu nalogoprimac (mandatar) se obvezuje i ujedno ovlašćuje poduzeti određene poslove za račun nalogodavca (mandanta). Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.

Ugovor o nalogu je:

13

konsenzualan,

dvostranoobvezan, načelno naplatan, neformalan ugovor.

Predmet ugovora o nalogu su prije sveg pravni poslovi, ali i poslovi faktične prirode i ostale radnje. Obveze nalogoprimca:

izvršenje naloga kako glasi – dužan je izvršiti nalog prema primljenim uputama (upute - imperativne, indikativne)

zamjena – dužan je izvršiti nalog osobno, on može povjeriti izvršenje naloga drugome samo ako mu je nalogodavac to dopustio ili ako je na to primoran okolnostima

polaganje računa podnošenje izvještaja

odgovornost za korištenje nalogodavčeva novca Obveze nalogodavca:

predujmljivanje novca na zahtjev nalogoprimca za previđene izdatke naknada troškova i preuzimanje obveza

naknada Å¡tete isplata naknade

založno pravo – nalogoprimac ima radi osiguranja naknade i troškova založno pravo na pokretnim stvarima nalogodavca što ih je dobio na osnovi naloga a i na novčanim iznosima

Prestanak naloga: odustankom nalogodavca otkazom nalogoprimca smrću nalogoprimca smrću nalogodavca prestankom pravne osobe

otvorenjem stečaja ili lišenjem poslovne sposobnosti

UGOVOR O PRODAJNOM NALOGU

Ugovorom o prodajnom nalogu obvezuje se nalogoprimac da pokretnu stvar koju mu je predao nalogodavac proda za određenu cijenu u određenom roku ili da je u tom roku vrati nalogodavcu. Prodajni nalog ne može se opozvati.

Stvar predana nalogoprimcu ostaje nalogodavčeva i on snosi rizik njezine slučajne propasti ili oštećenja, ali ne može njome raspolagati dok mu ne bude vraćena.

Ako nalogoprimac ne proda stvar i ne preda određenu cijenu nalogodavcu do određenog roka, niti je vrati u tom roku, smatra se da je on stvar kupio.

Ali njegovi vjerovnici ne mogu zaplijeniti stvar dok on ne isplati cijenu nalogodavcu.

UGOVOR O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU

382. Razlika između zastupanja i ugovora o trgovinskom zastupanju

U najširem smislu zastupanje znači svaki oblik zastupanja interesa zastupanoga. U trgovačkom pravu zastupanje obavljaju određeni organi, odnosno zaposleni u trgovačkom društvu, kojim se očituje poslovna sposobnost društva, a tzv. trgovačko zastupanje je zastupanje koje zastupnik obavlja kao svoju gospodarsku djelatnost na temelju posebnog ugovora sa zastupanim. U hrvatskom zakonodavstu se često pod zastupanjem obuhvaća i komisijski ugovor i posredovanje (tzv. indirektno, neizravno zastupanje), dok pod zastupanjem u užem smislu razumijeva zastupanje u kojem zastupnik izjavom svoje volje preuzima i za račun zastupanog prava i obveze (direktno, izravno zastupanje). To zastupanje u užem smislu je trgovačko zastupanje.

383. Predmet ugovora o trgovinskom zastupanju

Ugovorom o trgovinskom zastupanju obvezuje se zastupnik da će za vrijeme trajanja ugovora pregovarati s trećim osobama o sklapanju ugovora u ime i za račun nalogodavca, te da će, ako je tako ugovoreno, i sklapati ugovore s trećim osobama u ime i za račun nalogodavca, a nalogodavac se

13

obvezuje da će zastupniku za svaki ugovor kojeg je sklopio ili koji je sklopljen njegovim djelovanjem platiti određenu proviziju.

Ugovor o zastupanju sam po sebi ne ovlašćuje zastupnika na sklapanje poslova s trećima u ime i za račun zastupanog, nego je za to potrebna posebna ovlast. Naime, ugovor o trgovačkom zastupanju obuhvaća po pravilu dva pravna odnosa: odnos zastupnika i nalogodavca (interni odnos – nalog), te odnos između zastupnika i trećeg (ekstremni odnos – ovlast, punomoć). Kako u tim ugovorima zastupnik s trećima sklapa posao u ime i za račun nalogodavca, to se i sva prava i obveze iz tih ugovora odnose na nalogodavca. Sklopljen posao ne obvezuje zastupnika, nego nalogodavca. Kad je ugovor sklopljen posredovanjem zastupnika, suugovaratelj nalogodavca može valjano činiti izjave koje se odnose na predmet ugovora i ostale izjave u vezi s ugovorom kako nalogodavcu tako i zastupniku.

384. Opseg ovlasti punomoći

Zastupnik može sklapati ugovore u ime i za račun nalogodavca ako je za to dobio:

generalnu (opću) ovlast (punomoć) – po kojoj može poduzimati samo pravne poslove koji pripadaju u redovito poslovanje, ili

posebnu ovlast (punomoć) – po kojoj može poduzimati i poslove koji ne pripadaju u redovito poslovanje, ali samo ako je posebice ovlašten za obavljanje jednog ili više poslova (za mjeničnu obvezu, jamstvo, nagodba, čekovno obvezivanje, zalog nekretnina i dr.)

Svaki ugovor o zastupanju mora biti sklopljen u pisanom obliku.

385.Provizija del credere (kod Å¡pedicije, komisije, trgovinskog zastupanja) / Å to je provizija kod trgovinskog zastupanja?

Posebni je oblik odgovornosti pri ugovoru o zastupanju odgovornost del credere – radi se o tome da zastupnik redovito ne odgovara nalogodavcu za ispunjenje obveze iz ugovora s trećima koji je sklopio u ime i za račun nalogodavca, no zastupnik se može pisano obvezati nalogodavcu da jamči za ispunjenje obveze trećega iz ugovora i u tom slučaju ima pravo na posebnu naknadu – proviziju del credere.

386.Temeljna obilježja ugovora o trgovinskom zastupanju

Ugovor o zastupanju je: imenovan,

formalan,

konsenzualan,

dvostranoobvezan, naplatan ugovor.

Ubrajamo ga među ugovore o pružanju usluga i tipičan je ugovor trgovačkog prava.

387.Trgovinsko zastupanje – glavne obveze zastupnika / Koje su glavne obveze zastupnika u ugovoru o trgovinskom zastupanju?

Obveze zastupnika:

skrb o interesima nalogodavca – skrbiti o interesima nalogodavca te u svim poslovima koje poduzima postupati u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i pažnjom dobrog gospodarstvenika

dužnost obavješćivanja – davati nalogodavcu sve potrebne obavijesti o stanju na tržištu postupanje po uputama – držati se uputa koje mu je dao nalogodavac

čuvanje tajni – čuvati poslovnu, profesionalnu i službenu tajnu svog nalogodavca koju je doznao u vezi s povjerenim poslom

vraćanje stvari danih na uporabu – nakon prestanka ugovora o trgovinskom zastupanju vratiti nalogodavcu sve stvari koje mu je on dao na uporabu za vrijeme trajanja ugovora

poseban slučaj odgovornosti – odgovara nalogodavcu za ispunjenje obveze iz ugovora u čijem je sklapanju posredovao ili koje je po ovlaštenju on sklopio u ime nalogodavca, samo ako je za to posebno pisano jamčio, u tom slučaju on ima pravo i na posebnu proviziju (del credere provizija) na istom području i za istu vrstu poslova ne raditi za drugog nalogodavca bez pristanka nalogodavca

388.U kojem trenutku trgovinski zastupnik stječe pravo na proviziju?

sklapanjem ugovora,

13

njihovim izvršenjem, registracijom sklopljenih ugovora Obveze nalogodavca:

u svom odnosu sa zastupnikom postupati u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i s pažnjom dobrog gospodarstvenika

o svom trošku staviti zastupniku na raspolaganje uzorke, nacrte, cjenike, promidžbene materijale, opće uvjete poslovanja i ostalu dokumentaciju kad je to za obavljanje njegovih poslova potrebno

dužnost obavještavanja - dati zastupniku sve obavijesti potrebne za ispunjenje njegovih obveza iz ugovora te u razumnom roku obavijestiti zastupnika o prihvatu ili odbijanju ponude te neispunjenju ugovora u čijem je sklapanju zastupnik sudjelovao

provizija – isplatiti zastupniku naknadu (proviziju) za ugovore koji su za vrijeme trajanja ugovora o trgovinskom zastupanju sklopljeni njegovim posredovanjem te za ugovore što ih je sam zastupnik sklopio u ime i za račun nalogodavca ako je bio na to ovlašten. Zastupnik kojemu je na temelju ugovora o trgovinskom zastupanju povjereno isključivo pravo posredovanja na određenom području ili s određenom skupinom klijenata ima pravo na proviziju i za one ugovore koje je nalogodavac sklopio na tom području ili s tim klijentima bez posredovanja zastupnika. Ako iznos provizije nije određen ugovorom ili tarifom, zastupnik ima pravo na proviziju u iznosu koji je uobičajen za tu vrstu posla u mjestu u kojem je zastupnik obavljao poslove za nalogodavca. Zastupnik stječe pravo na proviziju u trenutku kad je nalogodavac ispunio, odnosno trebao ispuniti svoju činidbu iz ugovora između njega i treće osobe ili, ako je treća osoba na temelju ugovora s nalogodavcem dužna prva ispuniti svoju činidbu, u trenutku kad je treća osoba ispunila, odnosno trebala ispuniti svoju činidbu, pa i kad to nije učinila iz razloga za koji je odgovoran nalogodavac.

troškovi – isplatiti posebne troškove koje je zastupnik učinio u korist nalogodavca ili po njegovu nalogu, zastupnik nema pravo na naknadu redovitih troškova, osim ako je drukčije ugovoreno Prestanak ugovora:

Ugovor može prestati:

istekom određenog roka – Kad je ugovor o zastupanju sklopljen na određeno vrijeme, prestaje samim istekom vremena, no takav ugovor se može i prešutno produžiti te se dalje smatra sklopljenim na neodređeno vrijeme.

otkazom - Ako je ugovor o trgovinskom zastupanju sklopljen na neodređeno vrijeme, svaka ga strana može otkazati pisanom obaviješću upućenoj drugoj strani, poštujući otkazne rokove određene ovim člankom. Dužina otkaznog roka ovisna je o trajanju ugovora i iznosi po mjesec dana za svaku započetu godinu trajanja ugovora. Ako je ugovor trajao duže od pet godina, otkazni rok iznosi šest mjeseci. Strane ne mogu ugovoriti kraći otkazni rok, a ako ugovore duži, taj rok mora biti jednak za obje strane. raskidom – Iz važnih razloga koje mora navesti, a poglavito zbog neispunjenja ugovorne obveze druge strane ili zbog promijenjenih okolnosti, svaka strana može raskinuti ugovor na neodređeno vrijeme bez otkaznog roka, odnosno raskinuti ugovor na određeno vrijeme prije isteka vremena na koje je sklopljen. Ovo pravo strane ne mogu ugovorom isključiti ili ograničiti. Ako je izjava o raskidu ugovora na neodređeno vrijeme dana bez važnih razloga, smatra se otkazom s redovitim otkaznim rokom. Ugovorna strana ima pravo na naknadu štete ako druga strana nije imala važan razlog za raskid ugovora. Neosnovani raskid daje pravo drugoj strani da raskine ugovor na neodređeno vrijeme bez otkaznog roka, odnosno da raskine ugovor na određeno vrijeme prije proteka vremena na koje je sklopljen.

389. Razlika između zastupanja i posredovanja (ugovora o posredovanju i trgovinskom zastupanju) / Koja je čvrsta razlika između ugovora o trgovinskom zastupanju i ugovora u posredovanju? Posrednik ne sklapa ugovor s trećom osobom i po tome se bitno razlikuje od komisionara i zastupnika. Zastupnik na temelju ugovora o zastupanju posreduje, a na temelju punomoći i sklapa s trećom osobom ugovor u ime i za račun nalogodavca, a komisionar na temelju komisijskog ugovora sklapa s trećim ugovor u svoje ime a za račun komitenta. I pri zastupničkom i pri komisijskom ugovoru

sklapaju se po dva ugovora. Jedan sklapaju zastupnik ili komisionar s nalogodavcem, a drugi zastupnik (odnosno nalogodavac ako zastupnik nema ovlast za sklapanje ugovora) i komisionar s trećim. Posrednik sklapa samo ugovor o posredovanju na temelju kojega dovodi u vezu svojeg nalogodavca i trećega, koji onda bez posrednika sklapaju određen posao. Dakle, ugovor o zastupanju uključuje i

14

sklapanje samog ugovora, dok je kod ugovora o posredovanju ugovoreno samo posredovanje, tj. dovođenje u kontakt budućih stranaka ugovora, ali ne i samo sklapanje ugovora.

UGOVOR O POSREDOVANJU

Ugovorom o posredovanju posrednik se obvezuje da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem treću osobu kako bi nalogodavac i treća osoba pregovarali o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti posredniku određenu naknadu ako ugovor bude sklopljen.

Nalog za posredovanje ne ovlašćuje posrednika da za nalogodavca primi ispunjenje obveze iz ugovora sklopljenog njegovim posredovanjem. Za to je potrebna posebna pisana punomoć.

Nalog za posredovanje može nalogodavac opozvati u svako doba osim ako se toga nije odrekao i ako opoziv nije protivan načelu savjesnosti.

Nalogodavac nije dužan pristupiti pregovorima ni sklapanju ugovora s osobom koju mu je posrednik našao, ali će posredniku odgovarati za štetu ako je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovor o posredovanju ima sličnosti s ugovorom o djelu, a ujedno je i oblik ugovora o nalogu.

Kad je ugovoreno da će posrednik imati pravo na određenu proviziju i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata, o takvom ugovoru sudit će se prema odredbama što vrijede za ugovor o djelu.

Unatoč tome što u sebi sadrži sastojke ugovora o djelu i sastojke ugovora o nalogu, ugovor o posredovanju nije mješoviti ugovor, nego je posebno imenovani ugovor.

Ugovor o posredovanju je: imenovani,

neformalni,

konsenzualan,

naplatan.

Obveze posrednika:

obveza tražiti priliku – tražiti s pažnjom dobrog gospodarstvenika priliku za sklapanje određenog ugovora i upoznati s njome nalogodavca

posredovati u pregovorima i nastojati da dođe do sklapanja ugovora ako se na to posebno obvezao, a ako ne uspije u svom nastojanju i usprkos potrebnoj brižljivosti on ne odgovora

obveza obavješćivanja – obavijestiti nalogodavca o svim okolnostima značajnim za namjeravani posao koje su mu poznate ili su mu morale biti poznate

odgovornost posrednika – naknaditi štetu koju bi pretrpjela jedna ili druga strana između kojih je posredovao, a koja bi se dogodila zbog toga što je posredovao za poslovno nesposobnu osobu za čiju je nesposobnost znao ili mogao znati, ili za osobu za koju je znao ili morao znati da neće moći ispuniti obveze iz toga ugovora, i uopće za svaku štetu nastalu njegovom krivnjom.

posrednički dnevnik i list – voditi posebnu knjigu (posrednički dnevnik), ubilježiti bitne podatke o ugovoru koji je sklopljen njegovim posredovanjem i izdati izvadak iz te knjige potpisan od njegove strane (posrednički list). Taj posrednički list služi strankama kao dokaz da je neki ugovor sklopljen djelovanjem posrednika, a ako nije izdan posrednički list, to ne utječe na valjanost ugovora.

Obveze nalogodavca:

provizija – isplatiti posredniku proviziju makar ona i nije ugovorena, ako provizija nije određena drugačije odredit će ju sud, posrednik stječe pravo na proviziju u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao, pa čak i ako je on nevaljan ako posrednik za uzrok nevaljanosti nije znao, posrednik koji je dobio nalog za posredovanje od obiju strana može zahtijevati od svake strane samo polovicu provizije ako drugačije nije ugovoreno

naknada troškova – dužan je isplatiti posredniku troškove ako mu je ugovorom o posredovanju priznato pravo na naknadu troškova pa čak i u slučaju kad ugovor nije sklopljen, inače posrednik nema pravo na naknadu troškova učinjenih u izvršenju naloga

Posrednik koji protivno ugovoru ili interesu svog nalogodavca radi za drugu stranu, gubi pravo na proviziju i na naknadu troškova.

UGOVOR O OTPREMI (Å PEDICIJA) 390. Ugovor o Å¡pediciji (otpremi) / Å pedicija

Ugovorom o otpremi otpremnik se obvezuje radi prijevoza stvari sklopiti, u svoje ime a za račun nalogodavca, ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza te obaviti ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu naknadu.

14

Ako je ugovorom predviđeno, otpremnik može sklopiti ugovor o prijevozu i poduzimati druge pravne radnje u ime i za račun nalogodavca.

Nalogodavac može po svojoj volji odustati od ugovora, ali je u tom slučaju dužan naknaditi otpremniku sve troškove što ih je do tada imao i isplatiti mu razmjeran dio naknade za dotadašnji rad. Na odnose nalogodavca i otpremnika na odgovarajući se način primjenjuju pravila o ugovoru o komisiji i ugovoru o trgovinskom zastupanju.

391. Provizija del credere (kod Å¡pedicije, komisije, trgovinskog zastupanja)

Delkredere je klauzula kojom određena osoba (komisionar) preuzima jamstvo za pravodobno i uredno ispunjenje ugovorne obveze trećega. U poslovima robnog prometa naročito se javlja kao uglavak komisionog i špediterskog ugovora. Njen efekt je pooštrenje redovne odgovornosti komisionara, odnosno špeditera, jer on odgovara komitentu solidarno s trećom osobom za uredno ispunjenje njene obveze.

Redovna odgovornost komisionara ograničena je na brižljivo izvršenje komitentova naloga i na izbor trećega uz ulaganje pažnje dobrog privrednika. Kad komisioni ugovor sadržava klauzulu delkredere, onda komisionar odgovara komitentu čak i za pravodobno i uredno ispunjenje obveze te pažljivo izabrane treće osobe. Špediter redovito ne odgovara za rad vozara ako ga je izabrao pažnjom dobrog privrednika. Ako se obvezao klauzulom delkredere, onda odgovara i za njegov rad. Ukoliko je ugovorena delkredere klauzula, komisionar ima pravo da, pored redovne, potražuje i posebnu proviziju.

Obveze otpremnika:

upozorenje na nedostatke naloga – upozoriti nalogodavca za nedostatke u njegovu nalogu, posebno one koji ga izlažu većim troškovima ili šteti

čuvanje interesa nalogodavca – u svakoj prilici postupati kako to zahtijevaju interesi nalogodavca postupanje po uputama nalogodavca – držati se uputa o pravcu puta, sredstvima i načinu prijevoza te ostalih uputa dobivenih od nalogodavca

392.Da li Å¡pediter odgovara za druge osobe i ako da kada? / Kada otpremnik odgovara za druge osobe?

odgovornost otpremnika za druge osobe – odgovara za izbor prijevoznika te za izbor drugih osoba s kojima je u izvršenju naloga sklopio ugovor, ali ne odgovara i za njihov rad osim ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom, otpremnik koji je izvršenje naloga povjerio drugom otpremniku umjesto da ga sam izvrši odgovara za njegov rad, ako nalog sadrži izričito ili prešutno ovlaštenje otpremniku da povjeri izvršenje naloga drugom otpremniku ili ako je to očito u interesu nalogodavca, on odgovara samo za njegov izbor, osim ako je preuzeo odgovornost za njegov rad (podšpedicija), sve te odgovornosti ne mogu se ni isključiti ni ograničiti

carinske radnje i plaćanje carine - provesti potrebne carinske radnje i platiti carinske pristojbe i troškove za račun nalogodavca

osiguranje pošiljke – osigurati pošiljku samo ako je to ugovoreno polaganje računa – nakon završenog posla položiti račun nalogodavcu Obveze nalogodavca:

isplata naknade – isplatiti otpremniku naknadu prema ugovoru, a ako naknada nije ugovorena, naknadu određenu tarifom ili drugih općim aktom, a ako ovoga nema, naknadu određuje sud, naknada se isplaćuje po izvršenju ugovora

troškovi i predujam - naknaditi otpremniku potrebne troškove učinjene radi izvršenja naloga o otpremanju stvari te na zahtjev otpremnika predujmiti mu iznos potreban za troškove koje zahtijeva izvršenje naloga

opasne stvari i dragocjenosti – obavijestiti otpremnika o svojstvima stvari kojima može biti ugrožena sigurnost osoba ili dobara ili nanesena šteta, mora ga obavijestiti i kad se u pošiljci nalaze dragocjenosti i priopćiti mu njihovu vrijednost

393.Može li otpremnik biti i prijevoznik?

Kad je otpremnik i prijevoznik

Otpremnik može obaviti potpuno ili djelomično i prijevoz stvari čija mu je otprema povjerena, ako nije što drugo ugovoreno. Ako je otpremnik obavio i prijevoz ili dio prijevoza, ima prava i obveze

14

prijevoznika i u tom slučaju pripada mu i odgovarajuća naknada za prijevoz pored naknade po osnovi otpreme i naknade troškova u svezi s otpremom. Isto vrijedi za druge poslove obuhvaćene nalogom, običajima ili općim uvjetima.

394. Dvije posebne vrste Å¡pedicije

Otprema s ukupnom (fiksnom) naknadom – Kad je ugovorom o otpremi određen ukupan iznos za izvršenje naloga o otpremi stvari, on obuhvaća naknade za otpremu, prijevoz i sve ostale troškove, ako nije što drugo ugovoreno. U tom slučaju otpremnik odgovara i za rad prijevoznika i drugih osoba kojima se na temelju ovlaštenja iz ugovora poslužio.

Zbirna otprema – Otpremnik može u izvršenju dobivenih naloga organizirati zbirnu otpremu, osim ako je ugovorom to isključeno. Ako takvom otpremom postigne razliku u vozarini u korist nalogodavca, otpremnik ima pravo na posebnu dodatnu naknadu. U slučaju zbirne otpreme odgovara za gubitak ili oštećenje stvari za vrijeme prijevoza do kojih ne bi došlo da nije bilo zbirne otpreme.

395. Pravo zaloga na stvarima kod špedicije / Do kada otpremnik ima založno pravo? / Otpremnik ima založno pravo na čemu, zbog čega i što to znači?

Založno pravo otpremnika – Radi osiguranja naplate svih tražbina nastalih u svezi s ugovorom o otpremi, otpremnik ima založno pravo na stvarima predanim radi otpremanja sve dok ih drži ili dok u rukama ima ispravu s pomoću koje može njima raspolagati. Kad je u izvršenju otpreme sudjelovao i drugi otpremnik, on je dužan brinuti se o naplati tražbina i ostvarenju založnog prava prethodnih otpremnika. Ako drugi otpremnik isplati otpremnikove tražbine prema nalogodavcu, te tražbine i otpremnikovo založno pravo prelaze na njega po samom zakonu. To isto biva ako drugi otpremnik isplati prijevoznikove tražbine.

UGOVOR O ISPITIVANJU ROBE I USLUGE

396. Ugovor o kontroli robe / Ugovor o ispitivanju robe i usluga

Ugovorom o ispitivanju robe jedna ugovorna strana (izvršitelj ispitivanja) obvezuje se stručno i nepristrano obaviti ispitivanje (kontrolu) robe i izdati ispravu o tome (certifikat), a druga strana (naručitelj ispitivanja) obvezuje se za izvršeno ispitivanje platiti naknadu.

Ispitivanje robe se može sastojati u utvrđivanju identiteta, kakvoće, količine i drugih svojstava robe.

397.2 glavne dužnosti ispitivača kod ugovora o kontroli robe i usluge

398.Obveze izvršitelja kod ugovora o ispitivanju robe i usluga / Obveze ispitivača kod kontrole robe i u čemu se sastoje

399.Koji je kriterij odgovornosti kod ugovora o ispitivanju robe i usluga ako se izda neispravan certifikat?

Glavne obveze izvršitelja ispitivanja: stručno i nepristrano obaviti ispitivanje

izdati certifikat (isprave o obavljenom ispitivanju)

400.Certifikat Certifikat je isprava o obavljenom ispitivanju rebe i usluga.

Ostale obveze izvršitelja ispitivanja:

kontrolu izvršiti u opsegu i na način koji su određeni u ugovoru, a ako u ugovoru ništa nije određeno onda u opsegu i na način koji odgovaraju naravi stvari.

robu čuvati i osigurati od zamjene

čuvati predane mu uzorke najmanje šest mjeseci, ako nije drukčije ugovoreno

o svim značajnim okolnostima u tijeku ispitivanja i čuvanja robe pravodobno obavješćivati naručitelja ispitivanja, a osobito o nužnim i korisnim troškovima učinjenim za njegov račun

odgovarati naručitelju ispitivanja za rad drugog izvršitelja ispitivanja

401. Prava izvršitelja ispitivanja kod ugovora o kontroli robe Prava izvršitelja ispitivanja

14

Naknada – Za obavljeno ispitivanje i čuvanje robe izvršitelj ispitivanja ima pravo na ugovorenu, odnosno uobičajenu naknadu. Izvršitelj ispitivanja ima pravo i na naknadu svih nužnih i korisnih troškova koji su učinjeni za račun naručitelja ispitivanja.

Založno pravo – Radi osiguranja ugovorene ili uobičajene naknade i naknade nužnih i korisnih troškova izvršitelj ispitivanja ima založno pravo na robi koja mu je predana na ispitivanje. Povjeravanje ispitivanja robe drugome – Izvršitelj može obavljanje ispitivanja povjeriti drugome, osim ako mu je to naručitelj izričito zabranio. Ako je ispitivanje povjerio drugome, odgovara za njegov rad. Ispitivanje robe s obavljanjem pojedinih pravnih radnji – Na temelju izričitog naloga naručitelja ispitivanja, izvršitelj ispitivanja je ovlašten, pored izvršenja ugovorenih ispitivanja robe, poduzeti i pojedine pravne radnje u ime i za račun naručitelja ispitivanja. Izvršitelj ispitivanja ima pravo na posebnu uobičajenu ili ugovorenu naknadu za obavljene pravne radnje.

402. Ugovor s garancijom (kod ugovora o kontroli robe)

Izvršitelj može jamčiti za nepromjenljivost svojstava ispitivane robe u ugovorenom roku. Za preuzeto jamstvo izvršitelj ispitivanja ima pravo na dodatnu ugovorenu ili uobičajenu naknadu.

Naručitelj ispitivanja može izjaviti da raskida ugovor sve dok naručeno ispitivanje nije izvršeno ali je u tom slučaju dužan izvršitelju ispitivanja platiti razmjerni dio naknade i učinjene nužne i korisne troškove, a i naknaditi mu štetu.

403. Razlika komisijskog ugovora i ugovora o trgovačkom zastupanju

Komisijski ugovor razlikuje se od zastupničkog po tome što komisionar radi po nalogu i za račun komitenta, ali u svoje ime. Ugovor koji on sklapa njegov je ugovor, a treći ne mora ni znati za komitenta, dok zastupnik radi i u ime i za račun komitenta.

404. Razlika komisijskog ugovora i ugovora o posredovanju

Komisionar se od posrednika razlikuje po tome što komisionar sklapa poslove s trećima, dok posrednik samo dovodi svojeg komitenta u vezu s trećima.

UGOVOR O KOMISIJI

Ugovorom o komisiji komisionar se obvezuje komitentu da će uz proviziju sklapati pravne poslove u vlastito ime, a za račun komitenta.

Komisijski ugovor, kao i zastupnički, podrazumijeva dva odnosa: odnos komisionara i komitenta te

odnos komisionara i treće osobe. Ugovor o komisiji je: imenovan,

dvostranoobvezni,

konsenzualan,

naplatni, neformalan ugovor.

Važan sadržajni element komisionog ugovora jest nalog ili mandat. Na temelju naloga rješavaju se interni, unutarnji odnosi između komisionara i komitenta. Komisionar ne dobiva od komitenta puno- moć - ispravu kojom bi se prema trećima legitimirao. Komisionaru takva punomoć nije potrebna, jer komisionar sklapa pravne poslove u svoje ime.

405. Provizija del credere (kod Å¡pedicije, komisije, trgovinskog zastupanja)

Delkredere je klauzula kojom određena osoba (komisionar) preuzima jamstvo za pravodobno i uredno ispunjenje ugovorne obveze trećega. U poslovima robnog prometa naročito se javlja kao uglavak komisionog i špediterskog ugovora. Njen efekt je pooštrenje redovne odgovornosti komisionara, odnosno špeditera, jer on odgovara komitentu solidarno s trećom osobom za uredno ispunjenje njene obveze.

Redovna odgovornost komisionara ograničena je na brižljivo izvršenje komitentova naloga i na izbor trećega uz ulaganje pažnje dobrog privrednika. Kad komisioni ugovor sadržava klauzulu delkredere, onda komisionar odgovara komitentu čak i za pravodobno i uredno ispunjenje obveze te pažljivo izabrane treće osobe. Špediter redovito ne odgovara za rad vozara ako ga je izabrao pažnjom dobrog privrednika. Ako se obvezao klauzulom delkredere, onda odgovara i za njegov rad. Ukoliko je

14

ugovorena delkredere klauzula, komisionar ima pravo da, pored redovne, potražuje i posebnu proviziju.

Prevladavaju ovi oblici:

kupovni (pri uvozu robe), gdje komisionar dobiva nalog od komitenta da kupi određenu stvar – komisijska kupnja

prodajni (pri izvozu robe), gdje komisionar dobiva nalog da proda određenu stvar – komisijska prodaja

406. Koji se komisionar smatra del credere?

del credere – pri kojemu komisionar odgovara za ispunjenje obveze svojeg suugovaratelja (trećeg komitenta), ali samo ako je posebno jamčio komitentu da će suugovaratelj ispuniti svoje obveze. Pritom komisionar sa svojim suugovarateljem (trećim) odgovara komitentu solidarno. Zbog tako pojačane odgovornosti komisionar ima pravo i na posebnu naknadu (provizija del credere)

407.Koja je obveza komisionara prema nalogodavcu?

408.Komisionar je sklopio ugovor s trećom osobom za račun svog klijenta. Da li odgovara svom nalogodavcu za ispunjenje obveze svog suugovaratelja, ako odgovara pod kojom pretpostavkom? Obveze komisionara:

pridržavati se naloga komitenta,

čuvanje i osiguranje robe - Komisionar je dužan čuvati povjerenu mu robu s pažnjom dobrog gospodarstvenika. On odgovara i za slučajnu propast ili oštećenje robe ako je nije osigurao, a prema nalogu je bio dužan to učiniti.

obavijest o stanju primljene robe - komisionar je dužan utvrditi stanje robe koju mu je poslao komitent i bez odgađanja izvijestiti komitenta o danu prispijeća robe te o vidljivim oštećenjima ili manjku obavijest o promjenama na robi - dužan je obavijestiti komitenta o svim promjenama na robi zbog kojih bi ona mogla izgubiti od svoje vrijednosti

priopćavanje komitentu imena suugovaratelja – dužan je priopćiti komitentu s kojom je osobom obavio posao što mu ga je komitent povjerio

polaganje računa

jamstvo za suugovaratelja – odgovara za ispunjenje obveze svog suugovaratelja samo ako je posebno jamčio da će on svoje obveze ispuniti (del credere komisija), u kojem slučaju on odgovara solidarno s njim; komisionar koji je jamčio za ispunjenje obveza svog suugovaratelja ima pravo i na povećanu proviziju (del credere provizija)

Obveze komitenta:

isplatiti komisionaru proviziju, naknaditi troškove,

predujam komisionaru – ako ugovorom o komisiji nije što drugo određeno, komitent nije dužan komisionaru dati predujam potreban za obavljanje posla

Komisionar ima založno pravo na stvarima koje su objekt ugovora o komisiji dok se te stvari nalaze kod njega. Iz vrijednosti tih stvari komisionar može naplatiti prije ostalih komitentovih vjerovnika svoje tražbine po osnovi svih komisijskih poslova s komitentom.

Odnosi s trećim osobama

Treći ne mora znati za čiji račun komisionar sklapa poslove, pa za trećega koji ne zna za postojanje komisijskog ugovora vlasništvo stvari prelazi predajom, odnosno prijamom isporuke od komisionara. Pravno gledajući, vlasništvo stvari ne prelazi na komisionara jer ni komitent ni on nisu u tom smislu izhavili svoju volju. Komitent može zahtijevati ispunjenje tražbina iz posla što ga je komisionar sklopio s trećim i za njegov račun tek pošto mu ih komisionar ustupi, makar se ona od svojeg postanka smatraju komitentovim potraživanjima.

UGOVORI U TURIZMU

409. Turistički ugovori / Nabroji i objasni turističke ugovore / Ugovori u turizmu ZOO uređuje (imenovani ugovori):

ugovor o organiziranju putovanja posrednički ugovor o putovanju

14

ugovor o alotmanu (ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem) ugovor o ugostiteljskoj ostavi

ZOO ne uređuje (neimenovani ugovori): ugovor o hotelskim uslugama

ugovor o smještaju u turističkim apartmanima ugovor o uslugama kampiranja

ugovor o uslugama prehrane i točenja pića Ugovor o organiziranju putovanja

410. Bitni elementi ugovora o organiziranju putovanja / U novom ZOO-u izmijenjen je pojam ugovora o organiziranju putovanja. U čemu se sastoji? / Predmet i bitni sastojci ugovora o organiziranju putovanja? / Bitni elementi ugovora o putovanju

Bitni sastojci:

plaćanje paušalne cijene od strane putnika

obveza organizatora pribaviti putniku najmanje 2 usluge koje čine cjelinu ili jedan paket aranžman koji uključuje noćenje

Predmet ugovora o organiziranju putovanja su: pojedinačne turističke usluge.

Ugovorom o organiziranju putovanja obvezuje se organizator putovanja pribaviti putniku najmanje dvije usluge koje se sastoje od prijevoza, smještaja ili drugih turističkih usluga što čine cjelinu i koje se pružaju u vremenu dužem od 24 sata ili uključuju barem jedno noćenje (paket-aranžman), a putnik se obvezuje organizatoru platiti jednu ukupnu (paušalnu) cijenu. Temeljem ugovora agencija-putnik, agencija zaključuje još najmanje dva ugovora: agencija-prijevoznik i agencija-hotelijer.

Po svojim obilježjima, ugovor o organiziranju turističkog putovanja je: imenovani,

neformalni,

konsenzualni, dvostranoobvezni i naplatni ugovor.

Obveze organizatora putovanja

dužan je putniku pružiti usluge koje imaju sadržaj i svojstva predviđene ugovorom i skrbiti se o pravima i interesima putnika, u skladu s poslovnim običajima u ovoj djelatnosti

dužan je u razumnom roku prije započinjanja putovanja obavijestiti putnika o: mjestu međuodredišta ili izmjene prijevoznog sredstva te vremenu dolaska u to mjesto; njegovu mjestu u prijevoznom sredstvu; imenu i prezimenu, adresi i broju telefona mjesnog zastupnika organizatora putovanja ili, ako ga nema, osobi kojoj se putnik može obratiti u slučaju poteškoća; u slučaju putovanja maloljetnika, načinu uspostave neposredne veze s njim ili za njega odgovornom osobom; mogućnosti sklapanja ugovora o osiguranju kojim se osiguravaju troškovi raskida ugovora od strane putnika ili troškovi pomoći i povratka putnika u mjesto polazišta u slučaju nesreće ili bolesti

obavijesti koje dobije o putniku, njegovoj prtljazi, njegovim kretanjima i imenima njegovih suputnika smije priopćiti trećim osobama samo s odobrenjem putnika ili na zahtjev nadležnog tijela javne vlasti odgovara za svu štetu koju prouzroči putniku neispunjenjem, djelomičnim ispunjenjem ili neurednim ispunjenjem obveza koje se odnose na organiziranje putovanja predviđenih ugovorom i Zakonom ako sam obavlja usluge prijevoza, smještaja ili druge usluge vezane za izvršenje organiziranog putovanja, odgovara za štetu nanesenu putniku prema propisima koji se odnose na te usluge

ako je povjerio trećim osobama izvršenje usluga prijevoza, smještaja ili drugih usluga vezanih za izvršenje putovanja, odgovara putniku za štetu koja je nastala zbog potpunog ili djelomičnog neizvršenja tih usluga; bez obzira na odgovornost organizatora putovanja, putnik ima pravo neposredno od treće osobe odgovorne za štetu zahtijevati potpunu ili dopunsku naknadu za pretrpljenu štetu; u mjeri u kojoj je naknadio štetu putniku organizator putovanja stječe sva prava koja bi putnik imao prema trećoj osobi odgovornoj za ovu štetu (pravo na regres)

razmjerno sniziti cijenu putniku ako su usluge iz ugovora o organiziranju putovanja nepotpuno ili neuredno izvršene, pod uvjetom da je putnik stavio prigovor organizatoru putovanja u roku od osam dana od dana završetka putovanja, s time da zahtjev za sniženje cijene ne utječe na pravo putnika da zahtijeva naknadu štete

Obveze putnika:

14

patiti ugovorenu cijenu,

pravodobno dostaviti sve podatke potrebne za organiziranje putovanja

voditi brigu da on osobno, njegove osobne isprave i njegova prtljaga ispunjavaju uvjete predviđene graničnim, carinskim, sanitarnim, monetarnim i drugim propisima

Posebna prava i obveze ugovornih strana:

zamjena putnika: ako je spriječen započeti ugovoreno putovanje, putnik može odrediti drugu osobu da se umjesto njega koristi ugovorenim uslugama ako ta osoba udovoljava posebnim zahtjevima predviđenim za ugovoreno putovanje i ako o tome pravodobno obavijesti organizatora putovanja, zamijenjeni i novi putnik solidarno su odgovorni za plaćanje cijene i troškova izazvanih zamjenom promjena ugovorene cijene: organizator putovanja može zahtijevati povećanje ugovorene cijene ako je nakon sklapanja ugovora došlo do promjena u tečaju ugovorene valute, do povećanja troškova prijevoza, uključujući i troškove goriva ili do povećanja pristojbi za određene usluge koje utječu na cijenu putovanja, a za koje nije znao ni mogao znati; pravo na povećanje ugovorene cijene organizator putovanja može ostvariti samo ako je ono predviđeno u ugovoru; Ako bi povećanje cijene iznosilo više od 10 posto od ugovorene cijene, putnik ima pravo raskinuti ugovor bez obveze na naknadu štete i pravo na povrat uplaćene cijene.

pravo putnika na raskid ugovora: putnik može raskinuti ugovor na dva načina: pravodobni raskid je onaj koji je izjavljen u razumnom roku prije početka putovanja i tada organizator ima pravo na naknadu administrativnih troškova; nepravodobni raskid – onaj neposredno prije putovanja, a pritom organizator može tražiti naknadu u određenom postotku ugovorene cijene; organizator ima pravo samo na naknadu troškova ako je putnik raskinuo ugovor zbog više sile ili je putnik odnosno organizator našao odgovarajuću zamjenu; ako putnik raskine ugovor nakon početka putovanja, organizator ima pravo na puni iznos ugovorene cijene putovanja.

Pravo organizatora na raskid ugovora – Organizator može raskinuti ugovor ako prije ili za vrijeme sklapanja ugovora nastupe vanjske izvanredne i nepredvidive okolnosti koje se nisu mogle spriječiti, izbjeći ili otkloniti i u slučaju da se za putovanje nije prijavio broj putnika koji je potreban za organiziranje putovanja, s tim da putnik o tome bude obaviješten pet dana prije puta

Posrednički ugovor o putovanju

411. Predmet posredničkog ugovora o putovanju: su pojedinačne turističke usluge

Posredničkim ugovorom o putovanju posrednik se obvezuje sklopiti, u ime i za račun putnika, bilo ugovor o organiziranju putovanja, bilo ugovor o izvršenje jedne ili više posebnih usluga koje omogućuju da se ostvari neko putovanje ili boravak, a putnik se obvezuje za to platiti naknadu. Ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem (Ugovor o alotmanu)

412.Ugovor o alotmanu (ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem)

413.Koji je drugi naziv za ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem?

Ugovorom o alotmanu ugostitelj se obvezuje u određenom razdoblju staviti na raspolaganje turističkoj agenciji određeni broj ležaja, odnosno smještajnih jedinica u određenom objektu, pružiti ugostiteljske usluge osobama koje uputi agencija i platiti joj određenu proviziju, a turistička agencija se obvezuje popunjavati ih odnosno obavijestiti u ugovorenim rokovima da to ne može učiniti te platiti cijenu usluga, ako se koristila ugovorenim smještajem. Ako ugovorom nije drukčije određeno, smatra se da su ugostiteljski smještaji stavljeni na raspolaganje za jednu godinu.

To je: tipičan, imenovan, samostalan,

strogo formalan, konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan ugovor.

414. Obveze turističke agencije kod ugovora o raspolaganju ugostiteljskim smještajem Obveze turističke agencije:

14

dužna je obavješćivati ugostitelja o tijeku popune ugovorenih smještaja

dužna je u ugovorenim ili uobičajenim rokovima obavijestiti ugostitelja o tome da ne može popuniti ugovoreni smještaj i dostaviti mu listu gostiju te u obavijesti odrediti rok do kojega ugostitelj može slobodno njime raspolagati

pridržavati se ugovorenih cijena i ne smije osobama koje šalje u ugostiteljski objekt zaračunavati više cijene za ugostiteljske usluge od onih koje su predviđene ugovorom o raspolaganju ugostiteljskim smještajem ili ugostiteljskim cjenikom

platiti cijenu ugostiteljskih usluga ugostitelju poslije njihova izvršenja.

dužna je osobama koje šalje ugostitelju na temelju ugovora o raspolaganju ugostiteljskim smještajem izdati posebnu pisanu ispravu

Obveze ugostitelja:

dužan je preuzeti konačnu i neopozivu obvezu da u određenom razdoblju stavi na raspolaganje ugovoreni broj ležaja, odnosno drugih smještajnih jedinica i pruži osobama koje upućuje turistička agencija usluge navedene u posebnoj pisanoj ispravi

ne može ugovoriti s drugom turističkom agencijom raspolaganje smještajem koji je objekt već sklopljenog ugovora o alotmanu

dužan je osobama koje uputi turistička agencija pružiti usluge pod istim uvjetima kao i osobama s kojima je neposredno sklopio ugovor o ugostiteljskim uslugama

pridržavati se ugovorenih cijena i ne može mijenjati ugovorene cijene ako o tome ne obavijesti turističku agenciju najmanje šest mjeseci unaprijed, osim u slučaju promjene u tečaju razmjene valuta koje utječu na ugovorenu cijenu

dužan je turističkoj agenciji isplatiti proviziju na promet ostvaren na temelju ugovora o alotmanu Poseban oblik ugovora o alotmanu je onaj s "garancijom punjenja" – obveza turističke agencije na punjenje kapaciteta ugostitelja u tom je ugovoru točno unaprijed utvrđena jer ona nema pravo da pravodobnim obavještavanjem o nemogućnosti popunjavanja kapaciteta otkaže ugovor u cjelini ili djelomično. Obveza agencije sastoji se u tome da je dužna platiti ugostitelju naknadu za neiskorišten ležaj i dan u fiksnom iznos – obično 50 do 75 posto vrijednosti neiskorištenih usluga (puno za prazno). Ugovor o ugostiteljskoj ostavi

Ugovorom o ugostiteljskoj ostavi obvezuje se ugostitelj ostavoprimac primiti pokretnu stvar od gosta ostavodavca koju je on donio sa sobom u ugostiteljski objekt te čuvati je i vratiti je kad je gost bude zatražio.

415. Odgovornost ugostitelja za stvari koje mu nisu predane na čuvanje

Ugostitelji odgovaraju za nestanak, uništenje ili oštećenje stvari koje su gosti donijeli, ali najviše do 10.000 kuna. To znači da ugostitelji odgovaraju prema kriteriju ograničene uzročne (objektivne) odgovornosti. Odgovaraju bez obzira na krivnju, a oštećenik dokazuje samo uzročnu vezu između štetne radnje i štete.

416. Odgovornost ugostitelja za stvari koje su mu ostavljene na čuvanje

Ugostitelj duguje punu naknadu ako mu je gost predao stvar na čuvanje te ako je šteta nastala krivnjom ugostitelja ili osobe za koju on odgovara što znači da odgovara po kriteriju pretpostavljene krivnje. To je osobiti oblik ugostiteljske ostave, jer gost želi da se određene stvari, npr. dragocjenosti, motorna vozila, novac i dr. deponiraju na za to određena mjesta. Ugostitelj se obvezuje primiti, čuvati i vratiti stvar kad je gost bude zatražio.

Gost je dužan prijaviti nestanak, uništenje ili oštećenje stvari čim za njih dozna, jer inače ima pravo na naknadu samo ako dokaže da je šteta nastala krivnjom ugostitelja ili osobe za koju on odgovara. Nikakav pravni učinak nemaju objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje, ograničava ili uvjetuje njegova odgovornost za stvari koje su gosti donijeli.

Ugostitelji koji primaju goste na noćenje imaju pravo zadržati stvari koje su gosti donijeli do potpune naplate potraživanja za smještaj i ostale usluge.

Odgovornost ugostitelja se isključuje: u slučaju nastupanja više sile,

zbog nekog uzroka u samoj stvari,

ako su stvari nestale ili su oštećene ponašanjem samog gosta odnosno ponašanjem osoba koje je on doveo ili su mu došle u posjet.

Ugovor o hotelskim uslugama

14

Tim su ugovorom obuhvaćeni: izravni ugovor o hotelskim uslugama i agencijski ugovor o hotelskim uslugama (ugovor o rezervaciji).

Izravnim ugovorom o hotelskim uslugama obvezuje se ugostitelj (hotelijer) da će gostu koji od njega to izravno zatraži pružiti privremeni smještaj i uzgredne usluge u objektima pod njegovim nadzorom, a gost se obvezuje za pružene usluge platiti naknadu (cijenu). Posrijedi je uvijek izravan odnos gost- hotelijer bez sudjelovanja putničke agencije.

Agencijski ugovor o hotelskim uslugama je onaj kojim se hotelijer obvezuje da će na zahtjev turističke agencije za njezine klijente – korisnike usluga rezervirati smještaj, prehranu i ostale usluge po ugovorenim cijenama i da će joj platiti proviziju, a putnička se agencija obvezuje platiti pružene usluge, a ako usluge plaća izravno korisnik obvezuje se izdati turističku uputnicu (voucher). To je neimenovan, konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i neformalan ugovor. Taj ugovor ima dvije inačice, a razlikuju se po tome odnose li se na individualne goste ili skupinu gostiju.

Razlika u odnosu na ugovor o alotmanu je u slijedećem

ugovor o alotmanu sklapa za veći broj skupina, a ugovor o hotelskim uslugama sklapa agencija s hotelijerom od slučaja do slučaja

kod alotmana hotelijer stavlja agenciji na raspolaganje svoje kapacitete za cijelo vrijeme trajanja ugovora, a kod ugovora o hotelskim uslugama rezervirane usluge se pružaju u točno određeno vrijeme (od…do)

ugovor o hotelskim uslugama se sklapa na kraće vrijeme, a ugovor o alotmanu se sklapa na duži rok kod alotmana usluge plaća agencija, a kod agencijskog ugovora o hotelskim uslugama ili agencija ili gost

agencijski ugovor o hotelskim uslugama može sklopiti bilo koja turistička agencija pa i manja, dok ugovor o alotmanu redovito sklapaju velike putničke agencije (tour operators)

Ugovor o uslugama prehrane i točenja pića

Ugostitelj se obvezuje pružiti gostu usluge davanja hrane i pića prema narudžbi, a gost se za to obvezuje platiti naknadu. I taj je ugovor vrsta ugovora o ugostiteljskim uslugama pa se i na njega primjenjuju opća pravila zajednička za sve takve ugovore. Taj je ugovor neimenovan, konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i neformalan. Može se sklopiti izravno, ali i putem turističke agencije.

417. Razlika između ugovora o kupoprodaji i ugovora o licenciji

Kod kupoprodaje se stječe vlasništvo, dok se kod licencije tek ustupa pravo iskorištavanja na određeno vrijeme. Kod kupoprodaje se plaća cijena, dok se kod licencije plaća naknada. Kupoprodaja je načelno neformalan ugovor (samo ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku), dok je licencija formalan ugovor. Objekt ugovora o kupoprodaju mogu biti stvari, prava i imovina, dok su predmet ugovora o licenciji izum, znanje i iskustvo, industrijski uzorak te robni i uslužni žig. UGOVOR O LICENCIJI

418.Što je licenca kao latinska riječ? lat. licentia=dopuštenje, dozvola, odobrenje

419.Ugovor o licenciji / Licencija

Ugovorom o licenciji obvezuje se davatelj licencije ustupiti stjecatelju licencije u cijelosti ili djelomično pravo iskorištavanja izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licencije obvezuje se platiti mu za to određenu naknadu. Licencija je dvostrano obvezni ugovor kojim se davalac licencije obvezuje da će stjecatelju licencije ustupiti pravo privrednog korištenja nekog isključivog prava industrijskog vlasništva (patent, industrijski uzorak ili model, robni ili uslužni žig) ili znanje i iskustvo kojim davalac licencije de facto raspolaže.

420. Primjer licencije

softverska licenca – zakonski dokument kojim se ograničava korištenje softvera, softverska licenca najčešće dolazi isključivo u elektronskom obliku te je korisnik prisiljen prihvatiti licencu ukoliko želi koristiti softver, većina korisnika ne može protumačiti ovakav zakonski dokument, a u području računarnog softvera zakon je ionako teško primjenjiv, zbog tih razloga gotovo svi korisnici prihvate licencu bez da je prouče

licencija za Miss Universe koju ima Donald Trump "Lewis"

14

Ugovor o licenciji je: imenovan,

formalan jer mora biti sklopljen u pisanom obliku,

konsenzualan jer je za valjanost ugovora dostatno da su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima, dvostranoobvezan i

naplatan.

Bitni sastojci su: predmet licencije i naknada.

421. Predmet ugovora o licenciji

Iz teksta ZOO-a proizlazi da su predmet ugovora o licenciji: izum (pronalazak),

znanje i iskustvo (tzv. know-how),

industrijski uzorak (dvodimenzionalna tvorevina) i model (trodimenzionalna tvorevina) te robni i uslužni žig

Predmet ugovora o licenciji je pravo industrijskog vlasništva, npr. izuma ili modela ili žiga. Znači stjecatelj licencije dobiva od izumitelja npr. žiga upute/nacrte i sl. kako da napravi isti takav žig (kod kupoprodaje po uzorku ili modelu to je gotovi izrađen model npr. sata prema kojem se on prodaje dalje tj. nudi se kupcu koji prema tom modelu pravi narudžbu po kojoj će se izraditi 1000 istih takvih proizvoda). Licencija se može odnositi i na tehničko znanje ili tehničko iskustvo (know-how) ili pak na poseban oblik know-howa, na zaštićeno znanje.

Obličje proizvoda mora biti novo i osobito, a pri njihovoj ocjeni ono je učinjeno dostupnim javnosti ako je objavljeno slijedom prijave ili priznanja industrijskog obličja, izlagano ili rabljeno na tržištu ili otkriveno na drugi način.

422.Što su patent, izum i žig

423.Da li se izum patent Å¡titi?

Izum (pronalazak) novo je rješenje određenog tehničkog problema, a rezultat je stvaralačkog rada koji j tehnički izvediv i može se primijeniti u industrijskoj ili u drugoj djelatnosti. Radi zaštite izumiteljevih prava izum se može zaštiti ishođenjem patenta od Držvnog zavoda za patente. Patent je isprava što je izdaje ovlašteni organ, kojom se potvrđuju izumiteljeva prava. Nositelj patent ima isključivo pravo iskorištavanja zaštićenog izuma, što znači da ima pravo isključiti svakog trećeg od iskorištavanja patanta bez dozvole. Ako nositelj patenta ne iskorištava osobno patentirani izum, može pravo iskorištavanja u cjelosti ili djelomično prenijeti na drugoga ugovorom o licenciji.

Know-how (znanje i iskustvo) u užem smislu je primjenjeno tehničko znanje te metode i podaci potrebni za praktično ostvarenje i primjenu tehnike koja služi u industrijske svrhe. To su sva ona znanja i iskustva koja se ne mogu prijaviti radi stjrcanja patenta, a kojima se mora vladati da bi se mogao primijeniti patentirani ili nepatentirani pronalazak, nove tehnologije i sl. Ne uživa patentnu zaštitu i najbolje ga je zaštiti ugovorom o licenci.

424. Razlika uzorka i modela

Uzorak je dvodimenzionalna tvorevina, slika ili crtež što može poslužiti kao podložak i prenijeti se na industrijski ili obrtnički proizvod (npr. na tekstil).

Model je trodimenzionalna tvorevina (tijelo) koja je industrijski ili obrtnički proizvod ili se na takav proizvod može prenijeti (npr. kutija za radio).

Žig je znak koji se može grafički prikazati i koji je prikladan za razlikovanje proizvoda i usluga jednog sudionika u gospodarskom prometu od proizvoda i usluga drugog sudionika u tom prometu. Žigom se štite znakovi, posebice riječi, slova, brojke, kratice, grafički prikazi.

425. Na koje vrijeme se daje pravo korištenja licencije (20 godina), modela i uzorka (10 godina)? / Kod licenencije za iskorištavanje patentiranog izuma, uzorka ili modela koji je najduži rok trajanja / Koji je krajnji rok licencije za iskorištavanje patentiranog izuma, uzorka ili modela? / Rokovi kod ugovora o licenciji

15

Licencija za iskorištavanje patentiranog izuma, uzorka ili modela ne može biti sklopljena za vrijeme dulje od trajanja zakonske zaštite tih prava, što bi značilo da se licencija za iskorištavanje patentiranog izuma može dati za razdoblje ne duže od 20 godina, a licenija za iskorištavnje uzorka i modela za razdoblje ne duže od 10 godina.

426. Kriteriji podjele licencnih ugovora

prema predmetu licencije (prenosi li se izum ili know-how)

prema području na kojem je dana (prostorno ograničena ili neograničena) prema vremenu trajanja (ono koje određeno ugovorom ili do isteka roka zaštite) prema opsegu prava iskorištavanja (isključiva ili neisključiva)

427.Pojavni oblici licencije Oblici ugovora o licenciji:

428.Isključiva licencija

429.Isključiva licencija se: podrazumijeva

mora izričito ugovoriti.

430.Stjecatelj je stekao isključivu licencu. Na što ga ona ovlašćuje i kako se stiče? / Da li je bolja isključiva licencija i na što ona ovlašćuje? / Zašto je bolja isključiva licencija za stjecatelja? Za stjecatelja je bolja isključiva licencija jer je njegov položaj gospodarski povoljniji iz razloga što prema drugima može zahtijevati da se suzdrže od iskorištavanja tog istog predmeta i također može dati drugome predmet u podlicenciju. Isključiva licencija mora biti ugovorena.

431.Koje su obveze davatelja isključive licencije? Ako je ugovorena isključiva licencija, davatelj licencije ne može ni u kojem obliku sam iskorištavati predmet licencije, niti njegove pojedine dijelove, niti to povjeriti nekome drugom u granicama prostornog važenja licencije.

432.Koja je vrsta licencije najpovoljnija za stjecatelja? / Za stjecatelja licencije kakav je ugovor o licenciji najpovoljniji? Ugovor o isključivoj licenciji.

433.Da li se davanje podlicencije mora izričito ugovoriti? Da.

434.Pravo na davanje podlicencije se:

podrazumijeva,

mora izričito ugovoriti, protivi samoj prirodi posla.

435.Podlicencija se može dati: uvijek

ako se ugovorom dopusti

uz dopustenje davatelja licencija

436.Podlicencija kod iskljucive licencije: uvijek

ako ugovorom nije drukčije određeno

???

437.Neisključiva licencija

isključiva – neisključiva: Isključiva licencija postoji onda ako stjecatelj licencije stječe isključivo pravo iskorištavanja predmeta licencije. Ona je predviđena kao iznimka i mora biti izričito ugovorena jer se bez posebnog dogovora ugovorom o licenciji isključiva licencija ne prenosi. Ostale mogućnosti iskorištavanja predmeta licencije zadržava davatelj licencije. Ako je ugovorena isključiva licencija,

15

davatelj licencije ne može ni u kojem obliku sam iskorištavati predmet licencije, niti njegove pojedine dijelove, niti to povjeriti nekome drugom u granicama prostornog važenja licencije. Povoljnija je za stjecatelja, jer ima potpunu slobodu ugovoriti podlicenciju, dok stjecatelj neisključive mora dobiti dopuštenje davatelja licencije. Dakle, stjecatelj isključive licencije je u povoljnijem položaju jer može dati predmet u podlicenciju.

Neisključivom se licencijom predmet ugovora o licenciji može dati trećima na korištenje (i stvaratelj se može koristiti svojim pronalaskom). Ako u ugovoru nije istaknuto o kakvoj je licenciji riječ, smatra se da se radi o neisključivoj.

Poduzeće koje stječe pravo korištenja zaštićenog izuma, uzorka ili modela, ili čak nezaštićenog izuma koji još nije patentiran, te tajnog znanja i iskustva, putem licencijskog ugovora stječe povlašten položaj monopolista (ako je riječ o isključivoj licenciji) te tako ima veliku prednost u privrednoj utakmici nad drugim proizvođačima kojima nije dopušteno korištenje predmeta licencijskog ugovora. Na taj način stjecatelj licencije, u pravilu, dolazi na jeftiniji i brži način do mogućnosti proizvodnje novih proizvoda nego da sam razvija novi proizvod na osnovi vlastitih istraživanja. Ovo potonje bi uz velike troškove zahtijevalo i kreativno i stručno osoblje te dugo vrijeme za razradu novog proizvoda.

ograničena – neograničena: Smatra se da je licencija prostorno neograničena, ako ugovorom o licenciji nije prostorno ograničeno pravo iskorištavanja predmeta licencije. Pravo iskorištavanja predmeta licencije može biti prostorno ograničeno samo ako to nije protivno hrvatskom Ustavu i zakonima. Pri ugovaranju prostorno ograničene licencije stranke moraju voditi brigu da se njome ne narušava jedinstveno tržište RH jer bi u tom slučaju takvi ugovori bili ništetni, tj. poništenje takvog ugovora mogao bi tražiti i svaki treći

438. Podlicencija

podlicencija: Podlicencija je ugovor kojim stjecatelj licencije može pravo iskorištavanja licencije ustupiti drugome. Samo stjecatelj isključive licencije može pravo iskorištavanja predmeta licencije ustupiti drugome – podlicencija. Stjecatelj licencije ne može dati drugome podlicenciju bez dopuštenja davatelja licencije. Kad je za davanje podlicencije potrebno dopuštenje davatelja licencije, ovaj ga može odbiti stjecatelju isključive licencije samo iz ozbiljnih razloga. Ako je podlicencija dana bez pristanka davatelja licencije, on može otkazati ugovor o licenciji bez otkaznog roka.

439.Obveze stranaka kod licencije

440.Obveze davatelja licencije / Temeljne obveze imatelja licencije Obveze davatelja licencije:

predaja predmeta licencije – u određenom roku predati stjecatelju predmet licencije i dokumentaciju potrebnu za praktičnu primjenu predmeta licencije

davanje uputa i obavijesti – dati stjecatelju sve upute i obavijesti potrebne na uspješno iskorištavanje predmeta licencije

jamstvo za izvodljivost i uporabljivost – jamčiti stjecatelju izvodljivost i uporabljivost predmeta licencije

jamstvo da je davatelj nositelj prava – jamčiti da pravo iskorištavanja koje je predmet ugovora pripada njemu, da na njemu nema tereta i da nije ograničeno u korist nekog trećega

441.Koje su temeljne obveze stjecatelja licencije?

Obveze stjecatelja licencije:

isplatiti davatelju ugovorenu naknadu u vrijeme i na način određen ugovorom

iskorištavati predmet licencije na ugovorni način, u ugovorenom opsegu i u ugovorenim granicama uzdržati se od korištenja naknadnih usavršavanja predmeta licencije

čuvati predmet licencije u tajnosti i onda kad se ne radi o patentiranom izumu, nego o nepatentiranom izumu ili tajnom iskustvu i znanju

obilježiti robu oznakom iz koje je vidljivo da se radi o proizvodu proizvedenom po licenciji kada se naknada određuje ovisno o opsegu iskorištavanja predmeta licencije, podnositi izvješća o opsegu iskorištavanja predmeta licencije i obračunati naknadu svake godine ako ugovorom nije određen kraći rok

Prestanak ugovora o licenciji

15

protek vremena

prešutno obnavljanje licencije - Kad nakon proteka vremena za koje je ugovor o licenciji bio sklopljen stjecatelj licencije nastavi iskorištavati predmet licencije, a davatelj licencije se tome ne usprotivi, smatra se da je sklopljen nov ugovor o licenciji neodređenog trajanja, pod istim uvjetima kao i prijašnji.

otkaz ugovora – ako otkazni rok nije određen ugovorom, on iznosi šest mjeseci

smrt i stečaj - U slučaju smrti davatelja licencije, licencija se nastavlja s njegovim nasljednicima, ako drukčije nije ugovoreno. U slučaju smrti stjecatelja licencije, licencija se nastavlja s njegovim nasljednicima koji nastavljaju njegovu djelatnost. U slučaju smrti, prestanka pravne osobe i otvaranja stečaja stjecatelja licencije, davatelj licencije može raskinuti ugovor.

UGOVOR O KONCESIJI

442. Ugovor o koncesiji

Koncesija je ugovor s državom kojim neki poduzetnik (ovlaštenik prava; koncesionar) dobiva odobrenje odnosno stječe pravo, uz plaćanje naknade državi, gospodarskog iskorištavanja prirodnih bogatstava i drugih dobara za koje je zakonom utvrđeno da su od interesa za državu, pravo obavljanja neke djelatnosti od interesa za državu i pravo korištenja objekata i postrojenja za obavljanje tih djelatnosti. Bitno je obilježje koncesije postojanje dvaju akata: odluke o koncesiji (koju donosi država) i ugovora o koncesiji (između države i ovlaštenika prava).

Ugovor o koncesiji je ugovor kojim se davalac koncesije (država ili uža jedinica, županija, općina) obvezuje određena gospodarska prava, obično ograničavajući svoja vlasnička prava na određeno ili neodređeno vrijeme (s pravom otkaza), podijeliti koncesionaru na iskorištavanje – obično obnovljivog ili neobnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u općoj uporabi, odnosno objekta, postrojenja ili pogona – uz naknadu.

Ovdje je riječ o gospodarskoj koncesiji na koji se primjenjuju odredbe trgovačkog prava (a ako je koncesionar stranac međunarodnog trgovačkog prava), bez obzira na to što je jedna stranka država, a druga domaća, ili strana, fizička ili pravna osoba. Ako su obje stranke države, onda se radi o tzv. političkoj koncesiji (vojne baze, luke, prolazi i sl.) i na njihove odnose primjenjuju se norme.

Zakon o koncesijama kaže slijedeće:

Koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra jest ugovorom uređen pravni odnos čiji je predmet korištenje općeg ili drugog dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku.

Koncesija za javne radove jest ugovorom uređen pravni odnos čiji je predmet izvođenje radova ili projektiranje i izvođenje radova, a koji se odnose na jednu ili više djelatnosti.

Koncesija za javne usluge jest ugovorom uređen pravni odnos čiji je predmet pružanje jedne ili više usluga u općem interesu.

Trajanje koncesije se mora odrediti na način koji ne ograničava tržišno natjecanje više nego što je to nužno kako bi se osigurala amortizacija ulaganja koncesionara i razuman povrat uloženog kapitala, istovremeno uzimajući u obzir rizik koji je povezan s gospodarskim korištenjem koncesije.

Davatelj koncesije može biti:

Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, središnja tijela državne uprave, u ime Republike Hrvatske, nadležna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, u ime jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te

pravne osobe posebnim propisima ovlaštene za davanje koncesija.

Ugovorom o koncesiji određuju se prava i obveze davatelja koncesije i koncesionara u skladu s odredbama Zakona te posebnih propisa kojima se uređuje određena koncesija.

Osim u općem propisu ZOK-a, odredbe o koncesijama nalaze se i u posebnim propisima kao lex specialis kojima se uređuju određene djelatnosti (Zakon o komunalnom gospodarstvu, Zakon o cestama).

UGOVOR O PRIJEVOZU

443. Ugovor o projevozu

15

Ugovorom o prijevozu prijevoznik se obvezuje prevesti na određeno mjesto neku osobu ili stvar, a putnik odnosno pošiljatelj se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu.

Dvije temeljne skupine ugovora o prijevozu su: ugovor o prijevozu osoba i prtljage i

ugovor o prijevozu stvari.

S obzirom na vrste prijevoza postoje, posebni oblici ugovora o prijevozu stvari su: ugovor o prijevozu stvari željeznicom

ugovor o prijevozu stvari u pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ugovor o prijevozu stvari u cestovnom prometu

ugovor o prijevozu stvari u zračnoj plovidbi

ZOO sadrži samo opće norme koje se primjenjuju na sve te ugovore, a posebni su oblici ugovora što ih zahtijevaju pojedine vrste prijevoza uređeni posebnim zakonima.

Opće odredbe za sve ugovore o prijevozu:

subjekti su prijevoznik i pošiljatelj, odnosno prijevoznik i putnik

prijevoznik je fizička ili pravna osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovitim poslovanjem, ali i svaka druga osoba koja na temelju ugovora o prijevozu obavlja prijevoz uz naknadu

visina naknade za prijevoz određuje se, po pravilu, tarifom ili kojim drugim aktom, i veća se naknada ne može ugovoriti

naknada se može utvrditi i ugovorom, a ako nije utvrđena ni tarifom ni ugovorom, prijevoznik ima pravo na uobičajenu naknadu za određenu vrstu prijevoza

prijevoznik ne može odustati od ugovora o prijevozu, a putnik i pošiljatelj mogu ako najave odustanak prije početka prijevoza, ili ako odustanu zbog zakašnjenja ili odbijanja prijevoznika da obavi prijevoz ako pošiljatelj i putnik odustanu prije nego je prijevoz započeo, dužni su nadoknaditi štetu koja je zbog toga nastala prijevozniku

ako je prijevoznik toliko zakasnio s prijevozom da druga strana više nema interesa za ugovoreni prijevoz, ili kad prijevoznik neće ili ne može izvršiti ugovoreni prijevoz, putnik ili pošiljatelj može zahtijevati povrat plaćene naknade za prijevoz

Ugovor o prijevozu stvari

444. Koji su bitni elementi ugovora o prijevozu? Stvar i naknada

Ugovorom o prijevozu stvari prijevoznik se obvezuje stvar koju je primio radi prijevoza predati na određenom mjestu pošiljatelju ili primatelju, a pošiljatelj se obvezuje na plaćanje naknade. Odnosi između prijevoznika i pošiljatelja

Obveze pošiljatelja:

dužan je obavijestiti prijevoznika o svim podacima koji se odnose na pošiljku - ako zbog propuštanja izvješća ili davanja lažnih podataka prijevozniku nastane šteta, pošiljatelj ju je dužan nadoknaditi dužan je zapakirati stvari na propisan ili uobičajen način kako se ne bi ugrožavala sigurnost ljudi i dobara i kako ne bi nastala materijalna šteta

ako zbog nedostataka u pakiranju nastane šteta trećim osobama dok se stvar nalazi kod prijevoznika, za štetu odgovara prijevoznik

dužan je isplatiti prijevozniku naknadu za prijevoz i troškove u vezi s prijevozom Obveze prijevoznika:

temeljna mu je obveza izvršiti prijevoz ugovorenim putem

dužan je upozoriti pošiljatelja na nedostatke pakiranja koji se mogu opaziti jer inače odgovara za oštećenje pošiljke koje bi se dogodilo zbog tih nedostataka

dužan je odbiti pošiljku ako su nedostaci pakiranja takvi da ugrožavaju sigurnost osoba ili dobara prijevoznik je dužan obavještavati pošiljatelja o svim okolnostima koje bi bile od utjecaja na izvršenje prijevoza i postupiti po uputama što ih od njega dobije.

ima obvezu izdavanja teretnog lista odnosno tovarnog lista, teretnice ili potvrde o primitku stvari na prijevoz

odgovara za potpun ili djelomičan gubitak, oštećenje i zakašnjenje pošiljke od trenutka preuzimanja do njezine predaje

Ugovaratelji su dužni o pošiljci predanoj na prijevoz načiniti teretni list. Teretni list je isprava kojom se potvrđuje da je zaključen ugovor o prijevozu robe odnosno tereta. Koristi se u svim granama prijevoza – kopnenom, pomorskom, zračnom i mješovitom (multimodalnom) prijevozu.

15

Teretni list mora sadržavati: nadnevak i mjesto načinjenja,

ime (tvrtku, naziv) i adresu pošiljatelja i prijevoznika, registarski broj vozila,

podatke o vrsti, količini i pakiranju pošiljke, popis isprava koje se prilažu uz teretni list, nadnevak i mjesto utovara,

ime (tvrtku, naziv) i adresu primatelja, odredište i mjesto istovara,

iznos naknade za prijevoz, odnosno zabilješku da je naknada plaćena unaprijed, troškove prijevoza,

odredbu o iznosu kojim je pošiljka opterećena, potpise obiju strana.

445. Tovarni list i teretnica

Tovarni list je prijevozna isprava u željezničkom, cestovnom i zračnom prijevozu kojom prijevoznik potvrđuje da je primio na prijevoz određenu količinu robe.

Sadržaj tovarnog lista:

mjesto i nadnevak sastavljanja

naznaka odredišnog kolodvora koja mora odgovarati imeniku željezničkih kolodvora ime i prezime ili naziv primatelja i njegova adresa

naznaka vrste i težine stvari

ime i prezime ili naziv pošiljatelja te njegov potpis koji može biti zamijenjen posebnim pečatom žig otpremnog kolodvora

iznos prijevoznih i ostalih troškova

popis isprava koje se prilažu uz tovarni list Može sadržavati i druge podatke.

Tovarni list je tiskani obrazac, izdaje se u najmanje tri primjerka.

Iako tovarni list nije javna isprava ni vrijednosni papir, njegovo postojanje izaziva određene pravne učinke.

446. Teretnica / Teretnica i vrste tretnica

Teretnica (konosman) se izdaje za prijevoz stvari morem. U pomorskoj plovidbi može se umjesto teretnice izdati teretni list, elektroničku izmjenu podataka ili drugu ispravu o prijevozu.

Teretnica je isprava o pomorskom prijevozu kojom brodar (prijevoznik) potvrđuje da je stvari primio na prijevoz i da će ih na odredištu predati zakonitom imatelju isprave. Prijevoznik je dužan izdati teretnicu krcatelju, na njegov zahtjev, nakon završetka ukrcavanja.

TERETNICA ili konosman (Bill of Lading) je isprava kojom brodar potvrđuje da je preuzeo na prijevoz određenu pošiljku u prividno dobrom stanju. Njome se brodar obvezuje da će pošiljku prevesti do odredišta naznačenog na teretnici, da će je zaštititi od oštećenja ili gubitka te da će je predati na odredištu u stanju u kojem ju je i primio. Ima značenje vrijednosnog papira koji se može prenositi s jedne osobe na drugu – njome se može trgovati.

Teretnica može biti:

ČISTA TERETNICA – bez primjedbe na stanje sadržaja robe i ambalažu, samo se ona može koristiti kao dokumentarni akreditiv

NEČISTA TERETNICA – s primjedbom na stanje u kojem je roba predana na brod Vrste teretnica:

Teretnica – primljeno na ukrcaj – brodar potvrđuje da je teret primio na ukrcaj i da će ga prevesti prvim svojim brodom koji plovi u smjeru odredišta

Teretnica – ukrcano na brod – brodar potvrđuje da je određeni teret ukrcao, navodeći u njoj ime brodara i vrijeme kada je ukrcaj izvršen

Teretnica na ime – glasi na ime osobe kojoj se treba predati teret u odredišnoj luci, ne može se prenositi na drugu osobu indosmanom, već ustupanjem (cesijom)

Teretnica po naredbi – najviše se koristi u praksi,prenosi se indosmanom

15

Teretnica na donositelja – prenosi se predajom, izgubila na značenju, jer ukoliko je teretnica «po naredbi», bianko indosirana ima značenje teretnice «na donositelja»

Direktna teretnica – brodar preuzima obvezu da će izvršiti čitav transport ili da će osigurati izvršenje čitavog transporta iz luke ukrcaja do mjesta koje je u teretnici naznačeno, a odgovara i za izbor svih vozara

Teretnica nedostupiva – glasi na ime, neprenosiva je i ne može se cesijom ustupiti drugoj osobi, koristi se kada se želi spriječiti da se roba preuzme ili da se njezino vlasništvo prenosi na drugoga

Sastojci teretnice:

naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište prijevoznika koji izdaje teretnicu ime i ostali podaci o identitetu broda

naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište krcatelja

naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište primatelja, ili oznaku "po naredbi" ili "na donositelja" ime luke odredišta ili podatak o mjestu ili vremenu gdje ili kada će se odrediti luka odredišta količina tereta prema broju komada, težini, obujmu ili drugoj jedinici mjere već prema vrsti tereta vrsta tereta i oznake koje se na njemu nalaze

stanje tereta ili omota prema vanjskom izgledu odredbe o vozarini,

mjesto i nadnevak tereta i izdavanja teretnice

Teretnicu izdaje brodar (prijevoznik) i potpisuje ju osobno ili preko punomoćnika. Teretnica ima trostruko značenje:

njome se potvrđuje da postoji ugovor o prijevozu služi kao dokaz da je brodar primio teret na prijevoz

njome se utvrđuje pravni odnos prema primatelju stvari

Raspolagati teretnicom znači raspolagati robom na koju ona glasi, a prenositi se može cesijom ("na ime"), indosamentom ("po naredbi") i predajom ("na donositelja"). Teretnica je vrijednosni papir pa tko raspolaže teretnicom raspolaže i robom na tržištu i u prijevozu.

447.Odgovornost prijevoznika za gubitak ili oštećenje stvari, kada se oslobađa odgovornosti?

448.Ugovor o prijevozu – koji kriterij odgovornosti Zakon usvaja za gubitak i oštećenje pošiljke i za zakašnjenje? / Po kojem kriteriju odgovara prijevoznik za gubitak i oštećenje pošiljke u prijevozu? Odgovornost za gubitak ili oštećenje pošiljke

Tijekom prijevoza stvar se može izgubiti ili oštetiti. Opće je pravilo da prijevoznik odgovara za potpun ili djelomičan gubitak, oštećenje i zakašnjenje pošiljke od trenutka preuzimanja do njezine predaje, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Prijevoznik se oslobađa ako dokaže da su gubitak ili oštećenja nastali zbog: radnje ovlaštene osobe

svojstva same pošiljke

uzroka koji se nisu mogli predvidjeti, izbjeći ili ukloniti

Njegova je odgovornost subjektivna kod koje je krivnja predmnijevana (kriterij predmnijevane krivnje). Ta se odgovornost ne može isključiti niti smanjiti ugovorom o prijevozu, općim uvjetima prijevoza, tarifama ili bilo kojim drugim aktom jer bi takva odredba bila ništetna.

Odnos prijevoznika i primatelja

Prijevoznik je dužan obavijestiti primatelja bez odgađanja da je pošiljka prispjela, staviti mu je na raspolaganje kako je ugovoreno i podnijeti mu teretni list.

Preuzimanjem pošiljke i teretnog lista primatelj se obvezuje isplatiti prijevozniku naknadu za prijevoz, ako nije što drugo određeno u ugovoru o prijevozu ili u teretnom listu, te mu isplatiti iznose kojima je pošiljka opterećena.

Zajednička obveza prijevoznika i primatelja je utvrđivanje istovrsnosti i stanja pošiljke. Ako se utvrdi da pošiljka nije ona koja je bila predana prijevozniku, ili da je oštećenje veće nego što je prijevoznik tvrdio, troškove utvrđivanja snosi prijevoznik.

Ugovor o prijevozu osoba

449.Po kojem kriteriju odgovara prijevoznik za prtljagu koju mu je putnik predao, a po kojem za prtljagu koju putnik drži uza sebe?

15

Odgovornost za prtljagu predanu na prijevoz i za ostale stvari

Za gubitak i oštećenje prtljage koju mu je putnik predao prijevoznik odgovara, osim ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje – odgovornost po kriteriju krivnje – kriterij pretpostavljene krivnje. Za oštećenje stvari koje putnik drži uza se prijevoznik odgovara samo ako mu se dokaže krivnja – odgovornost po kriteriju krivnje – kriterij dokazane krivnje.

BANKARSKI UGOVORI

1. Bitna obilježja bankovnih ugovora (Gorenc & ZOO 2008)

Za razliku od ostalih ugovora trgovačkog prava (čiji je predmet ugovora roba, usluge i iznimno neko pravo npr. pravo na korištenje izuma), obilježje bankovnih ugovora je da je njihov predmet poslovanja primanje novčanih depozita i davanje kredita, promet novca i vrijednosnih papira i drugih plasmana u obavljanju djelatnosti utvrđenih Zakonom, kao i određenih usluga u svezi s platnim prometom. Posebnosti bankovnih ugovora:

U bankovnim ugovorima jedna je strana uvijek banka, a samo iznimno neka druga organizacija ako je izričito ovlaštena za obavljanje određenih bankovnih poslova, dok druga strana može biti svaka pravna i fizička osoba, bilo domaća bilo strana.

Bankovni su ugovori po pravilu formalni jer se za njihovu valjanost zahtijeva zakonski oblik. Bankovni ugovori su tipični dvostranoobvezni ugovori u kojima su stranke i vjerovnik i dužnik. Kako se banka profesionalno bavi bankovnom djelatnošću, za sve je bankovne ugovore predviđena naplatnost za učinjene usluge.

Pri bankovnim se ugovorima uglavnom radi o novčanim činidbama te se na njih primjenjuju pravila koja se primjenjuju na novčane obveze.

Banke se obično služe formularnim ugovorima.

Bankovni ugovori su u svojoj biti tipični ugovori trgovačkog prava i podvrgnuti su odredbama toga prava ako nema posebnih odredaba bankovnog prava kao specifičnog instituta u sklopu trgovačkog prava.

Na bankovne ugovore ponajprije se primjenjuju odredbe samog ugovora (izričita volja ugovornih stranaka), koje ne smiju biti u suprotnosti s prisilno-pravnim propisima onoga prava koje se na bankovni ugovor primjenjuje. Podredno se primjenjuju dispozitivni i prisilno-pravni propisi prava kojemu je podređen bankovni ugovor, kao i posebni propisi koji uređuju posebne bankovne ugovore, npr. propisi o mjenici, čeku.

2. Bankovni ugovori! (Gorenc & ZOO 2008) ugovor o novčanom pologu (imenovani) ugovor o ulogu na štednju (imenovani)

ugovor o položenju vrijednosnih papira (imenovani) ugovor o bankarskom tekućem računu (imenovani) ugovor o sefu (imenovani)

ugovor o kreditu (imenovani)

ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira (imenovani) ugovor o akreditivu (imenovani)

ugovor o bankarskom jamstvu (imenovani) ugovor o diskontu mjenice (neimenovani) ugovor o forfaitu (neimenovani)

ugovor o factoringu (neimenovani)

Ugovor o bankarskom novčanom pologu (Gorenc & ZOO 2008)

Ugovor o bankarskom novčanom pologu (depozitu) položitelj (deponent) se obvezuje položiti u banci određenu novčanu svotu koju se banka obvezuje primiti, s time da stječe pravo raspolagati položenim (deponiranim) novcem i dužna ga je vratiti prema uvjetima predviđenim ugovorom.

Sklapanje ugovora o bankovnom novčanom pologu može biti obvezatno – kad na sklapanje ugovora obvezuje zakon, ili dobrovoljno – kad se na njegovo sklapanje odlučuje deponent svojom voljom. Ugovor o novčanom pologu je:

konsensualan,

neformalan,

dvostranoobvezan,

15

naplatan i imenovan.

Prema nekim autorima ovaj ugovor je vrsta ugovora o zajmu, a prema drugima radi se o nepravoj ostavi.

Gospodarski cilj ovog ugovora nije davanje novca banci u zajam, nego polaganje novca u banku radi ostave, i to ne uvijek voljom deponenta, nego često prisilno, ex lege.

Vrste novčanih pologa:

po viđenju – položitelj može položenim sredstvima raspolagati bez ograničenja u svako vrijeme i bez prethodnog otkaznog roka

oročeni – položitelj može raspolagati pologom samo i isključivo nakon isteka ugovorenog roka oročeni na neodređeno vrijeme s otkaznim rokom

oročeni na određeno vrijeme bez otkaznog roka prema namjeni korištenja

s posebnom namjenom – sredstva se mogu rabiti samo za namjene i uz uvjete utvrđene ugovorom bez posebne namjene

Banka otvara račun u korist i na teret kojega upisuje sve tražbine i dugovanja koja proizađu iz poslova s položiteljem ili za njegov račun s trećim. Banka je obvezna obavljati isplate s računa u granicama raspoloživih sredstava. Banka je dužna obavješćivati položitelja o svakoj promjeni stanja na njegovu računu. Banka plaća kamate na novac koji je kod nje položen. Visina kamata utvrđuje se ugovorom o položenju sredstava, a ako ugovorom ništa nije predviđeno, plaćaju se zakonske kamate.

Ugovor o ulogu na Å¡tednju / Ulog na Å¡tednju (Gorenc & ZOO 2008)

Ugovor o ulogu na štednju je ugovor o novčanom depozitu kojim se jedna ugovorna stranka (deponent) obvezuje drugoj stranci (depozitaru) položiti određenu novčanu svotu s pravom raspolaganja tom svotom, a banka se obvezuje za primljenu novčanu svotu izdati deponentu štednu knjižicu, deponirani novac vratiti i za njegovo korištenje plaćati kamatu. Dakle, ako je novčani polog primljen kao ulog na štednju, banka, odnosno štedionica izdaje položitelju štednu knjižicu, a štedna knjižica može biti izdana samo na ime određene osobe. U štednu knjižicu se unose sve uplate i isplate novca. Na štedne uloge plaćaju se kamate. Visina kamata utvrđuje se ugovorom o ulaganju, a ako ugovorom ništa nije predviđeno, plaćaju se zakonske kamate. Ulozi na štednju mogu biti po viđenju ili oročeni s otkaznim rokom i bez otkaznog roka.

Ugovor o položenju vrijednosnih papira (Gorenc & ZOO 2008)

Ugovorom o položenju vrijednosnih papira banka (depozitar) se obvezuje da će preuzeti vrijednosne papire radi čuvanja, ostvarivanja prava i ispunjavanja obveza koje se u svezi s time zahtijevaju, a deponent se obvezuje platiti naknadu.

Ugovor o položenju vrijednosnih papira je imenovan,

konsensualan,

neformalan, dvostranoobvezan i naplatan ugovor.

Oblici ugovora o položenju vrijednosnih papira:

zatvoreni depozit – vrijednosni papiri su zatvoreni u posebnom omotu po pravilu zapečaćenom, koji banka nije ovlaštena otvarati nego ga je dužna vratiti onako kako ga je primila - samo čuvanje otvoreni depozit – vrijednosni papiri su otvoreni i nezapečaćeni, s time da ih banka čuva, ali i obavlja sve radnje potrebne za ostvarivanje deponentovih prava iz vrijednosnih papira – vršenje prava i obveza, odredbama ZOO-a je obuhvaćen samo otvoreni depozit

zbirni (skupni) depozit - Stranke mogu ugovoriti da umjesto vraćanja vrijednosnih papira banka svoju obvezu iz ugovora ispunjava plaćanjem odgovarajuće svote. Takvom odredbom je omogućeno stvaranje zbirnih depozita u koji se primaju vrijednosni papiri iste vrste različitih imatelja. Deponent nema pravo tražiti povrat deponiranih vrijednosnih papira, nego samo njihovu protuvrijednost. Banka je dužna osigurati čuvanje vrijednosnih papira s brižljivošću koja se zahtijeva od ostavoprimca

uz naknadu i za račun položitelja poduzimati i sve radnje radi očuvanja i ostvarivanja njegovih prava iz vrijednosnih papira. Banka je dužna naplaćivati dospjele kamate te glavnicu i uopće sve iznose na koje položeni papiri daju pravo, čim oni dospiju za naplatu. Banka je dužna staviti na raspolaganje

15

položitelju naplaćene iznose, a ako ovaj ima kod banke račun s novčanim pologom, upisati ih u korist toga računa.

Banka je dužna na zahtjev položitelja vratiti vrijednosne papire u svako doba. Predmet vraćanja su sami vrijednosni papiri, ako između ugovornih strana nije dogovoreno da vraćanje može biti izvršeno plaćanjem odgovarajućeg iznosa.

450.Ugovor o bankarskom tekućem računu! / Ugovor o tekućem računu Ugovor o bankarskom tekućem računu (Gorenc & ZOO 2008)

Ugovorom o bankarskom tekućem računu banka se obvezuje nekoj osobi otvoriti poseban račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u granicama njezinih novčanih sredstava i odobrenog kredita, a također ga izvješćivati o stanju salda. Klijent se pak obvezuje platiti proviziju i naknadu posebnih troškova za obavljene usluge.

Pravna osnova ugovora o tekućem računu jest ugovor o nalogu posebne vrste. Taj ugovor je:

imenovan,

konsensualan,

dvostranoobvezan, naplatan i

strogo formalan (mora biti u pisanom obliku) ugovor.

Po pravilu se sklapa na neodređeno vrijeme s otkaznim rokom od 15 dana.

Novčana sredstva na tekućem računu ostvaruju se uplatama od strane položitelja i naplatama novčanih iznosa izvršenih za njegov račun.

451.Koje su obveze banke kod bankarskog tekućeg računa?

Banka je dužna preko tekućeg računa obavljati plaćanja za položitelja i onda kad na računu nema pokrića, i to u opsegu koji je predviđen ugovorom o otvaranju tekućeg računa ili posebnim sporazumom.

Korisnik tekućeg računa može u svakom trenutku raspolagati saldom koji se na računu pojavljuje u njegovu korist, osim ako je ugovoren otkazni rok.

Banka ima pravo uračunavati proviziju za izvršene usluge koje su obuhvaćene ugovorom o tekućem računu, a i naknadu za posebne troškove učinjene u svezi s tim ugovorom.

Pri svakoj promjeni stanja tekućeg računa banka je dužna izdati izvadak s naznakom salda i predati ga, odnosno učiniti dostupnim suugovaratelju na sporazumno utvrđeni način.

452. Žiro račun

Žiro račun je račun preko kojeg vlasnik računa plaća svoje obveze i preko kojeg naplaćuje svoja potraživanja. Saldo žiroračuna mora uvijek biti aktivan (vlasnik može raspolagati samo sredstvima s potražne strane računa). Prema zakonodavstvu nekih zemalja pravne i/ili fizičke osobe mogu imati samo jedan žiroračun. Pravne osobe (poduzeća, ostale organizacije) otvaraju ga kod organizacijske jedinice svog područja. Ako po žiroračunu pravnih osoba postoje nepodmirene obveze i plaćanja, žiroračun se može blokirati sudskom odlukom ili upravnim postupcima. Fizičke osobe (građani) otvaraju svoje žiroračune kod banaka i podliježu nadzoru po osnovi obveza građana.

453. Razlike tekućeg i žiro računa

Tekuci racun sluzi za primitak redovnih i neoporezivih prihoda (tj. onih na koje je porez vec placen i za koje nije nuzno podnositi poreznu prijavu, tipa placa, mirovina, dječji doplatak, stipendija). Zove se tako jer "teče", novac na njega stalno "dotiče" i "otiče". Tekući račun otvaraju iskljucivo građani (fizičke osobe). Ako primaš plaću, praktički ne možeš biti bez tekućeg računa i morat ćeš ga otvoriti kad se prvi put zaposliš.

Žiro račun služi za primitak povremenuh i oporezivih prihoda tj. onih koji dolaze iz "poslovanja" (od ugovora o djelu, autorskih ugovora, honorari, itd.). Nema minusa, dižeš koliko imaš. Ne moraš ga imati ako si "obični smrtnik" koji radi za plaću i nema dodatne prihode, ali ako imaš legalne dodatne prihode (napišeš neki članak, na primjer, koji se dodatno plaća), a u svakom slučaju ako imaš obrt pa ti firme plaćaju, onda ga također moraš otvoriti. Žiro-račune imaju i firme. Dakle postoje tri tipa žiro racuna:

15

otvaraju ga građani za honorarne poslove (npr. oni što rade preko STUC-a, minimalni troskovi vođenja)

otvaraju građani za poslovanje obrta i slobodnih zanimanja (osobe koje su u sustavu PDV-a, prilicno veliki troskovi)

otvaraju firme za svoje poslovanje

Možeš između tih računa napraviti i trajni nalog, na primjer tako da sa žiro računa novac odmah prebacuje na tekući.

Zaključak:

Izrazom žiro obilježavaju su se računi trgovaca putem kojih su oni obavljali plaćanja u svezi s obavljanjem djelatnosti.

Izrazom tekući računi obilježavaju se računi fizičkih osoba koje ne obavljaju gospodarsku djelatnost. Ugovor o sefu (Gorenc & ZOO 2008)

Ugovorom o sefu obvezuje se banka dati na uporabu korisniku sef za određeno razdoblje, a korisnik se obvezuje za to platiti banci određenu naknadu. Sef je posebno numeriran i zatvoren prostor u banci koji se može zaključati, a banka mora poduzeti sve potrebne mjere za osiguranje dobrog stanja sefa i njegov nadzor.

Ugovor o sefu je: konsensualan, dvostranoobvezan, naplatan, neformalan i

imenovan ugovor koji je prema svojim obilježjima najbliži ugovoru o zakupu. Bitni sastojci ugovora o sefu su:

utvrđivanje i individualiziranje sefa koji banka daje korisniku na uporabu vrijeme na koje se ugovor sklapa

naknada

Glavne obveze banke:

staviti klijentu sef na korištenje za ugovoreno vrijeme

poduzeti mjere za održavanje dobrog stanja i nadzor sefa, što poglavito znači zabranu pristupa neovlaštenim osobama sefu

omogućiti klijentu ili njegovu punomoćniku slobodan pristup sefu

izdati korisniku sefa ključ, pri čemu naš zakonodavac izričito zabranjuje banci držanje duplikata klijentova ključa

Glavne obveze korisnika sefa: platiti banci ugovorenu naknadu

ne stavljati u sef predmete ili proizvode kojima se može ugroziti sigurnost banke ili ostalih sefova Banka NE čuva stvari u sefu nego samo korisniku iznajmljuje dio svojeg prostora (sef).

454.Razlika između leasinga i ugovora o kreditu? KREDIT

stjecanje vlasništva: kod kredita kupac postaje vlasnik i prije nego isplati ugovorenu cijenu fizičke osobe se uglavnom odlučuju za kredit

ne obračunava se PDV na kamate

sporija realizacija i sklapanje ugovora o kreditu, manja fleksibilnost potrebama kupca u odnosu na leasing

prikladniji za kupnju predmeta u svrhu dugoročnog korištenja LEASING

kod leasinga zapravo radi o uporabi predmeta uz određenu novčanu naknadu pravne osobe se uglavnom odlučuju za leasing

veća konačna cijena leasinga u odnosu na kredit

nepovoljan ugovor – superiornost davatelja nad korisnikom leasinga poteškoće u leasing poslu – promjena tržišnih uvjeta

455.Ugovor o kreditu / Kredit

Ugovor o kreditu (Gorenc & ZOO 2008)

16

Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. To je

imenovan,

naplatan,

formalan,

konsensualan,

dvostranoobvezan, adhezijski ugovor.

456. Razlike između ugovora o zajmu i ugovora o kreditu

Ima svoje ishodište u ugovoru o zajmu, no od ugovora o zajmu ugovor o kreditu razlikuje se u više bitnih obilježja:

pri ugovoru o zajmu zajmodavatelj može biti bilo koja fizička i pravna osoba, a pri ugovoru o kreditu zajmodavatelj je u pravilu banka

pri ugovoru o zajmu predmet ugovora može biti novac ili druge zamjenjive stvari, a pri ugovoru o kreditu predmet ugovora mogu biti samo novčana sredstva

ugovor o zajmu može biti naplatan ili nenaplatan, ovisno o tome je li ugovorena naplata kamata; ugovor o kreditu uvijek je naplatan

ugovor o zajmu neformalan je ugovor, a ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku (formalan je)

Bitni sastojci ugovora o kreditu su: iznos kredita

uvjeti davanja

uvjeti korištenja i vraćanja kredita

Pri sklapanju ugovora o kreditu banka je dužna držati se bankovnih uzanci i dobrih poslovnih običaja. Zbog toga ne samo ZOO, nego i svi ostali propisi, poslovni običaji, uzance i cjelokupna praksa čine hrvatski sustav bankovnih ugovora o kreditu.

Vrste kredita: namjenski i nenamjenski

krediti s obzirom na trajanje roka otplate: kratkoročni (do jedne godine), srednjoročni (do 5 godina) i dugoročni (od 5 do 10 godina)

domaći i inozemni

gospodarstveni (daju se subjektima trgovačkog prava) i potrošački (daju se građanima) krediti uz osiguranje vraćanja – osobno (personalno) i stvarno (realno)

krediti s obzirom na način kojim se korisniku daju na raspolaganje: gotovinski, kreditiranje putem tekućeg računa, kreditno pismo ili ček, preuzimanje obveze plaćanja itd.

ostale vrste kredita: akceptni, diskontni, avalirani, krediti na temelju leasinga, forfaita itd.

457. Revolving kredit

Revolving kredit je sporazum po kojem kreditor stavlja određeni iznos novčanih sredstava na raspolaganje poduzeću, s tim da ih ono može koristiti u svakom trenutku u obliku kontinuiranih kratkoročnih kredita. Kredit se odobrava kao okvirni iznos.

Svako korištenje smanjuje raspoloživa sredstva, a vraćanje kredita obnavlja ih do prvotnog okvirnog iznosa. Kreditor je dužan osigurati sredstva pozajmljivača na njegov prvi poziv. Za takvo osiguranje sredstava banka zaračunava commitment fee – naknadu za otvaranje kreditne linije, a dužnik ju je obavezan plaćati i onda kada ne koristi tako odobrena sredstva.

Commitment fee obično čini od 0,5 do 1 % osiguranog iznosa. Na iznose korištene u obliku kredita dužnik plaća kamatu.

458. Kontokorentni kredit

Kontokorentni kredit je kratkoročni kredit banke odobren po tekućem računu komitenta. Odobrenjem kredita banka dopušta korisniku izdavanje naloga plaćanja do određene svote preko raspoloživog

16

pokrića na tekućem računu (ulaz u "crveno"). Kamatu korisnik plaća na iskorišteni dio kredita, a na neiskorišteni dio proviziju.

Osnova kredita je poseban ugovor, tj. pristanak banke. Primjenjuju se i kod tekućih računa građana (pravo na prekoračenje), a naziva se kredit po tekućem računu.

459. Kredit s grace periodom (limun.hr)

Grace period je razdoblje početnog roka kredita u kojem dužnik nije obvezan započeti s vraćanjem. Grace period je vrijeme "milosrđa" vjerovnika prema dužniku, odobren u pravilu da bi dužnik ostvario pretpostavke urednog vraćanja kredita (izgradio tvornicu, započeo posao, ostvario stabilne prihode i sl.). Ugovara se kad su posrijedi veći iznosi, obično dugoročni krediti, ali sve češće i kod većine zajmova.

Odgoda početka otplate ugovara se na nekoliko godina, a ova se pogodnost donekle kompenzira višom kamatnom stopom na kredit i provizijama. Kod nas se u praksi ponekad rabi termin "moratorij", iako on označava prekid vraćanja zajma na određeno vrijeme, kako bi se dužniku pružio predah za rješavanje poteškoća s otplatom. Kamata može teći, a može se i odgoditi njezino plaćanje.

460. Akceptni kredit

Akceptni kredit je vrsta garantnoga kredita kojim banka ne stavlja na raspolaganje komitentna sredstva već stavlja na raspolaganje komitentu samo svoj poslovni ugled i kreditnu sposobnost, pa se ovi krediti ubrajaju u kredite za preuzimanje obveze.

Odobravanjem akceptnoga kredita banka korisniku kredita ne doznačuje novčana sredstva u iznosu na koji glasi kredit, nego akceptira mjenice koje na nju trasira (vuče) korisnik kredita i time preuzima na sebe obvezu da će sama isplatiti mjenični dug (iznos), ako izdavatelj mjenice (trasant izdane mjenice) ne iskupi mjenicu o njezinu dospijeću.

Akceptom mjenice banka postaje glavni mjenični dužnik, što zbog većega boniteta mjenice omogućuje tražitelju bankovnog akcepta lakše dobivanje eskontnoga kredita kod druge domaće ili strane banke, odnosno optjecaj takve mjenice na novčanom tržištu.

461. Konverzija - konvertni kredit

Konverzija – konvertni kredit – financijska operacija čiji je cilj da se u korist dužnika promjene uvjeti kredita kao što su: produženje rokova otplate, smanjenje kamatne stope i sl. , ali se rijetko mijenja visina duga. Primjer: Ljudi u jednom periodu kredite dizali u švicarskim francima zbog povoljne kamate, a onda se gotovo preko noći situacija promijenila i ti su dotada jeftini krediti postali veoma skupi jer je tečaj franka ojačao u odnosu na euro, što je utjecalo i na rast franka u odnosu na hrvatsku valutu. Ukoliko smatrate da će tečaj franka nastaviti jačati u duljem vremenskom razdoblju konverzija kredita iz švicarca u euro unatoč troškovima se itekako isplati. Ako smatrate da će franak u odnosu na euro i kunu slabiti ostavite kredit u švicarcima.

462. Konvertni i konverzni kredit

Krediti konverziraju kada se mijenjaju uvjeti i to da umjesto kratkoročni postaju srednjoročni ili dugoročni, a konvertiraju kad se mijenja valuta, kad je npr. dan u stranoj valuti a pretvara se u domaću i obrnuto.

Ugovor o kreditu prestaje prema općim pravilima o prestanku obveznog odnosa, ali ZOO predviđa i dva specifična načina prestanka tog ugovora:

otkaz banke – Banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka ako je kredit korišten protivno ugovorenoj namjeni; u slučaju insolventnosti korisnika i u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj.

odustanak korisnika – Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit ili može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

463. Instrumenti osiguranja plaćanja kredita (nabrojati barem 5) / Pravni instrumenti osiguranja plaćanja / Nabroji 5 instrumenata osiguranja plaćanja! / Sredstva osiguranja plaćanja / Kako će se

16

prodavatelj osigurati da će mu kupac isplatiti cijenu? / Korištenjem kojih pravnih instrumenata možete osigurati naplatu tražbine (tj. instrumenti osiguranja plaćanja u trgovačkim transakcijama)? Instrumenti osiguranja kredita su sredstva naplate potraživanja koja banci stoje na raspolaganju u slučaju kada klijent prestane otplaćivati kredit ili ga otplaćuje neredovito. Najčešći instrumenti osiguranja su:

suglasnost o zapljeni plaće (1/3 plaće),

zadužnica odnosno suglasnost o zapljeni sredstava na računima, hipoteka,

mjenica, jamci te

police osiguranja života i imovine.

Što je iznos kredita manji, to je u pravilu potrebno i manje instrumenata osiguranja. Obrazloženje: Kada trgovac uzme mjenicu on se bez problema naplaćuje, isto tako i zadužnicu ovjerenu kod javnog bilježnika jer je ona ovršna isprava, i to tako da ju pošalje u FINU/banku

(instituciju koja obavlja platni promet tom trgovcu) i naplati se bez problema naravno ukoliko druga strana ima sredstva na računu, ako račun nije blokiran i sl.

464.Može li se kumulirati (istovremeno ugovoriti) više vrsta osiguranja plaćanja? Mislim da može, jer načelo autonomije stranaka ima stvarno ogromnu ulogu u trgovačkom pravu, pa ako oni žele osigurati tražbinu na više načina, zašto ne?

465.Solemnizacija ugovora o kreditu i razlika ovjere

Solemnizacija ugovora o kreditu je postupak potvrde ugovora kod javnog bilježnika kod kojeg javni bilježnik provjerava da li ugovor odgovara propisanoj formi te objašnjava sudionicima u kreditu smisao i posljedice tog pravnog posla. Po tome se solemnizacija ugovora uvelike razlikuje od javnobilježničke ovjere potpisa na ugovoru. Kod ovjere potpisa, javni bilježnik samo potvrđuje da je sudionik u kreditu osobno potpisao ugovore i pritom ne pojašnjava sudionicima u kreditu sadržaj ugovora.

Ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira (lombard) (Gorenc & ZOO 2008)

466. Lombardni kredit

Lombardni kredit je kratkoročni kredit na temelju zaloga pokretnih stvari ili vrijednosnica (izuzev mjenice), koje ostaju vlasništvo zajmoprimca, ali su do trenutka otplate u posjedu banke. Predmet lombarda najčešće se pokretne stvari poput predmeta od plemenitih kovina, umjetnička djela, vrijednosnica (obveznica, dionica, blagajničkih zapisa) i sl. Založeni predmeti predstavljaju instrumente osiguranja vraćanja lombardnoga kredita, pa ih banka, ako dužnik nije u stanju vratiti kredit banci, ima pravo prodati i na taj način naplatiti dug. Sa stajališta korisnika kredita, pogodnost lombarda očituje se u tome što zajmoprimac može doći do novčanih sredstava potrebnih za tekuću proizvodnju ili potrošnju, a da pritom ne mora prodati svoje vrijednosnice ili pokretnine. Lombardni kredit posebice je pogodan kada se odobrava uz zalog uskladištene robe, ploveće robe, odnosno robe na putu, što omogućuje vlasnicima založnih dobara da dobiju potrebna novčana sredstva i prije nego što konačno prodaju. Lombardni kredit odobrava se na rok od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Npr. tako su se mogle kupiti dionice Ine i HT-a.

467. Mjenica kod lombardnog kredita / Da li je moguć lombardni kredit nas osnovu mjenice? / Da li je kod lombardnih kredita moguća mjenica kao instrument osiguranja?

Predmet zaloga kod lombarda ne moze bit mjenica što znači da osnova za dobivanje lombardnog kredita ne može biti mjenica.

Ali mjenica je moguća kao instrument osiguranja kod lombardnih kredita. Primjer iz prakse: Dionice T-HT su kupovane lombardnim kreditima, i skoro cijelo vrijeme njihova vrijednost je bila veća od ukupnog duga po toj vrsti kredita, ali bila je jedno vrijeme i manja. Baš za takve situacije kada predmet na osnovu kojega je realiziran lombardni kredit svojom vrijenošću ne bude dovoljan za pokrivanje ukupnog iznosa - banka može tražiti pri realizaciji i dodatne instrumente osiguranja - mjenice, zadužnice, isprave o zapljeni itd. Znači osnova realizacije lombarnog kredita je neki od vrijednosnih papira (ne mjenice), kod ovih kredita mjenica može samo biti instrument osiguranja - naravno dodatni.

16

Ugovorom o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira ili lombardom banka odobrava kredit u određenom novčanom iznosu uz osiguranje zalogom vrijednosnih papira koji pripadaju korisniku kredita ili trećemu koji na to pristane. To je:

imenovan,

konsensualan,

dvostranoobvezan,

formalan, naplatan ugovor.

Taj ugovor je vrsta ugovora o kreditu. Glavne obveze iz ugovora:

obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni kredit na određene ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene te vratiti zalogodavcu založene vrijednosne papire kad kredit bude otplaćen

korisnik kredita obvezuje se predati banci vrijednosne papire koji su utvrđeni ugovorom, vratiti iznos kredita i plaćati kamate; a ako korisnik ne vrati po dospjelosti dobiveni kredit, banka može, u svrhu namirenja, prodati založene vrijednosne papire prema pravilima založnog prava

Bitni sastojci ugovora o lombardu: naznaka vrijednosnih papira koji se zalažu,

tvrtka i sjedište, odnosno ime i prebivalište imatelja papira, iznos i uvjeti odobrenog kredita te

iznos i vrijednost papira koji je uzet u obzir za odobrenje kredita.

Sklapanjem ugovora o lombardu korisnik se obvezuje da će vrijednosne papire predviđene za zalog prenijeti na banku.

Ugovor o akreditivu (Gorenc & ZOO 2008)

468.Koji je najrašireniji oblik plaćanja u međunarodnoj trgovini? Dokumentarni akreditiv Instrumenti plaćanja u vanjskoj trgovini su:

Međunarodni dokumentarni akreditiv, Bankovna doznaka,

Dokumentarna naplata ili robni inkaso, Trgovačko kreditno pismo,

ÄŒekovi,

Mjenice.

469.Akreditiv

Naš Zakon o obveznim odnosima regulirao je taj bankarski posao. Novela ZOO iz 2008. brisala je većinu odredbi koje se odnose na akreditiv (između ostalog i dokumentarni akreditiv), postoji samo pojam akreditiva i otvoreni akreditiv. No to je zato što se sad upućuje na pravila MTK-a. Prema novom uređenju ZOO uređuje da banka preuzima obvezu otvaranja akreditiva na temelju zahtjeva kojeg podnosi nalogodavatelj. Akreditiv se otvara u korist korisnika prema uvjetima iz naloga. ZOO sam upućuje na primjenu “ujednačenih običaja i prakse koje objavi Međunarodna trgovačka komora u Parizu” = UCP 600 iz 2006. (ICC Uniform Customs and Practice for documentary credits). UCP 600 su stupili na snagu 1.07.2007. Novi tekst ima 10 odredbi manje. Sad je 39, a prije je bilo 49 odredbi. UCP 500 je donijela MTK 1933. godine – Beč. Po pravnoj naravi UCP su izvor autonomnog prava - to je ujedno glavni razlog zbog kojeg UCP predstavljaju jedinstven primjer totalne unifikacije koja se svugdje isto primjenjuje.

470.Dokumentarni akreditiv uređuje se ugovornim odredbama primarno, a supsidijarno - kojim propisom? / Koji propis supsidijarno uređuje akreditiv?

Jednobraznim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive koja su donesena u Beču 1933. u sklopu MTK-a i nekoliko puta revidirana, zadnja izmjena je bila 2006 (UCP 600 = ICC Uniform Customs and Practice for documentary credits). UCP 600 su na snazi od 1.7.2007.

471.UCP 500

16

UCP 500 je donijela MTK 1933. godine u Beču. To su Jednoobraznim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive (ICC Uniform Customs and Practice for documentary credits). To su kodificirani međunarodni trgovački običaji. Kod njih je uobičajeno da se stranke na njih pozovu u ugovoru (načelo inkorporacije) kako bi se izbjegle dvojbe jesu li stranke njihovu primjenu htjele ili ne. Stranke otvaraju dokumentarni akreditiv na obrascu UCP 500, pa na taj način prešutno prihvaćaju njihovu primjenu (konkludentna inkorporacija).

472.Koja je svrha ili temelj akreditiva? Svrha akreditiva je osiguranje plaćanja.

473.Gospodarsko značenje akreditiva? Posebno je važan u međunarodnom prometu gdje se plaćanje s inozemstvom pretežito obavlja dokumentarnim akreditivima, a i Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive primjenjuju se u svim slucajevima kad banke ispunjavaju nalog za plaćanje korisnicima u inozemstvu.

474.Kad je provedena kodifikacija dokumentarog akreditiva?

475.Kada i u okviru koje organizacije započela unifikacija dokumentarnog akreditiva? / Koji dokument pridonosi unifikaciji kod dokumentarnog akreditiva, tko ga je izdao i kada?

Akreditiv je stvorila, mijenjala i usavršavala trgovačka i bankovna praksa. Pravila o akreditivu su nastala u sklopu autonomnog trgovačkog prava. Razvio se i ima posebno mjesto u međunarodnome platnom prometu. Malobrojna zakonodavstva tu materiju uređuju zakonskim normama, a ZOO je jedan od malobrojnih zakona koji uređuju tu materiju. Težnja za njegovom jednakom primjenom u većini zemalja regulirana je u Jednoobraznim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive koja su donesena u Beču 1933. u sklopu MTK-a i nekoliko puta revidirana (1951., 1962., 1974., 1983.) te 1993. s primjenom od 1.1.1994.

476.Å to je akreditiv? / Kako biste definirali akreditiv?

477.Predmet ugovora o akreditivu je nalog prema kojem se otvara akreditiv u korist korisnika. Ili svota akreditiva,rok otvaranja i uvjeti.

478.Kod kojih se poslova najviše koristi akreditiv? Kod kupoprodajnog ugovora.

Ugovor o akreditivu je ugovor između nalogodavca (kupca) i nalogoprimca (banke) u korist treće osobe (prodavatelja). Riječ je o posebnom ugovoru ili, češće, ugovornoj klauzuli u samom ugovoru stranaka kupoprodajnog ili drugog ugovora. Ugovor o akreditivu je prema svojoj pravnoj naravi ugovor o nalogu kojim nalogodavac nalaže banci, a ona se obvezuje kao nalogoprimac otvoriti akreditiv i korisniku akreditiva obaviti plaćanje ili preuzeti neku drugu obvezu prema uvjetima utvrđenim u nalogu (npr. akceptiranje mjenice). Banka se obvezuje da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu svotu ako se do određenog vremena udovolji uvjetima navedenima u nalogu za otvaranje akreditiva.

Ugovor o akreditivu je: konsensualan, formalan, dvostranoobvezan, naplatan,

imenovan, adhezijski ugovor.

479. Koje su tri glavne obveze akreditivne banke?

U ZOO-u se predviđa kao obveza banke iz ugovora o akreditivu isplatiti određenu novčanu svotu, što znači da naš zakonodavac predviđa samo tzv. isplatne akreditive iako u praksi obveza akreditivne banke može sastojati i u akceptiranju i negociranju dokumentarne trate (mjenice trasirane od korisnika akreditiva):

isplata određene svote novca

akceptiranje mjenice koju je korisnik vukao na tu banku kao trasata (glavnog mjeničnog dužnika);

16

negociranje (otkup) mjenice

480. Posebno obilježje ugovora o akreditivu je:

Posebno obilježje ugovora o akreditivu je njegova neovisnost o temeljnom ugovoru, o prodaji ili drugome pravnom poslu u povodu kojeg je akreditiv otvoren (akreditivi su prema svojoj prirodi odvojene transakcije od prodajnih i ostalih ugovora na kojima se mogu zasnivati).

Iako se ugovor o akreditivu sklapa na temelju posebnog ugovora ili klauzule u osnovnom ugovoru o plaćanju akreditivom i između njih postoji uzročna veza, jednom sklopljeni akreditivni ugovor je samostalan i od temeljnog ugovora odvojeni ugovor koji ima posebnu pravnu narav i posebnu problematiku. Dakle, karakterizira ga njegova neovisnost o temeljnom ugovoru, o prodaji ili drugome pravnom poslu u povodu kojeg je akreditiv otvoren.

481.Vrste akreditiva / Vrste ugovora o akreditivu Vrste akreditiva:

uvjetni – korisnik akreditiva mora banci prije ispunjenja njene obveze ispuniti određene uvjete. Oni su dokumentarni ili robni, već prema tome odnose li se uvjeti koje korisnik mora ispuniti na dokumente ili robu; bezuvjetni – obveza banke nije vezana s nekom posebnom činidbom korisnika akreditiva

482.Kod akreditiva Å¡to je akreditivna banka?

To je banka kod koje kupac otvara akreditiv, dakle banka koja izdaje akreditiv (issuing bank).

483. Kako biste svojim riječima objasnili dokumentarni akreditiv

Banka je obvezna ispuniti svoju obvezu korisniku akreditiva tek ako joj se podnesu dokumenti predviđeni ugovorom.

484. Dokumentarni akreditiv

Dokumentarni akreditiv je sredstvo plaćanja kupovne cijene. Dokumentarni akreditiv je način plaćanja novčane činidbe iz osnovnog ugovora, uz osiguranje plaćanja. Bankarski pravni posao u kojem nalogodavac daje nalog banci da u korist korisnika otvori akreditiv te da ga isplati (akceptira mjenicu, negocira mjenicu) nakon što ovaj banci podnese odgovarajuće dokumente. Osnovni ugovor je najčešće kupoprodaja i to distancijska kupoprodaja. Kupac želi biti siguran da će mu prodavatelj isporučiti robu u skladu s ugovorom, dok prodavatelj želi biti siguran da će mu kupac platiti kada robu stavi na prijevoz. Između kupca i prodavatelja se interpolira banka koja ima zadatak uskladiti njihove interese. Banka garantira prodavatelju da će mu isplatiti akreditivni iznos nakon što on podnese banci dokaze da je ispunio svoju obvezu iz osnovnog ugovora. Banka garantira kupcu da neće isplatiti akreditivni iznos ako dokumenti koje podnese prodavatelj kao dokaz nisu uredni. Tijek transakcije: Financijska klauzula osnovnog ugovora sadrži naznaku da će se roba platiti akreditivom. Na temelju financijske klauzule osnovnog ugovora kupac daje nalog banci da otvori dokumentarni akreditiv u korist prodavatelja (poslovna banka u zemlji nalogodavatelja – kupca). Kada dobije nalog - akreditivna banka će izraditi akreditivno pismo u kojem će naznačiti da će prodavatelju platiti određeni iznos novca (ili akceptirati ili negocirati mjenicu) kada prodavatelj dostavi određene dokumente. Akreditivno pismo s preciznim instrukcijama akreditivna banka mora dostaviti prodavatelju (korisniku akreditiva). Najčešće će to učiniti putem banke u zemlji korisnika. Nakon primitka akreditivnog pisma prodavatelj (korisnik) će predati najčešće priopčujućoj banci dokumente i očekivati isplatu. Na kraju će priopćujuća banka dostaviti dokumente akreditivnoj jer nije ovlaštena sama ispitati niti isplatiti. A ako je banka ovlaštena ispitati i isplatiti tada mora ispitati dokumente i a) ili honorirati akreditivni iznos (dostavlja dokumente kupcu) b) ili odbiti honoriranje akreditivnog iznosa (vraća dokumente prodavatelju). U ovom odnosu kupac = nalogodavatelj; prodavatelj = korisnik. Važno je naglasiti da banka ne ispituje da li je roba koja je predmet kupoprodaje konformna ugovoru. Ona ispituje da li su dokumenti koje je prezentirao prodavatelj upravo oni koje je kupac odredio u svom nalogu za otvaranje akreditiva. Dokumenti po svom vanjskom obliku moraju odgovarati uvjetima akreditiva (npr. ako kupac traži potvrdu o primitku na prijevoz, neće biti valjan dokument kojim se potvrđuje da je roba primljena za ukrcaj. UCP ne mogu se primijeniti ako se na njih ne pozovu u akreditivnom pismu: “Na ovaj dokumentarni akreditiv se primjenjuju UCP 600”.

16

485. Dokumentarni akreditiv (po Jednoobraznim pravilima)

obični – akreditivna banka ispunjava svoju obvezu prema korisniku akreditiva bez njegove obveze da banci podnese bilo kakve dokumente; dokumentarni – Dokumentarni akreditiv je akreditiv pri kojem je podnošenje dokumenata naznačenih u samom akreditivu banci od strane korisnika uvjet ispunjenja akreditivne obveze. Među dokumente koji se zahtijevaju kao uvjet isplate akreditiva uvršćuju se faktura, prijevozna isprava, polica osiguranja, lista pakovanja, atesti o kvaliteti robe. Dokumenti koji se podnose banci moraju u svemu odgovarati njihovu opisu u akreditivu, jer i najmanje odstupanje ovlašćuje banku da odbije primljene dokumente. Doktrina o potrebnoj potpunoj suglasnosti predanih dokumenata naziva se strict compliance. Dokumentarni akreditiv postoji onda kada je banka obvezana ispuniti svoju obvezu korisniku akreditiva, ali uz uvjet da joj se podnesu dokumenti prema uvjetima utvrđenim u ugovoru o akreditivu. Smatra se da su to obično dokumenti koji su predviđeni Jednoobraznim pravilima. Prema ZOO-u iz 2005. dokumentarni akreditiv postoji kad je banka obvezna isplatiti korisniku akreditiva određeni novčani iznos ili akceptirati i isplatiti mjenicu pod uvjetom da joj budu podneseni dokumenti prema uvjetima utvrđenim u akreditivu (taj je članak brisan izmjenama od 2008.). Dokumentarni akreditiv je nalog banci da izvrši plaćanje korisniku uz predaju dokumenata navedenih u nalogu. Dokumentarni akreditiv je pismena obveza uvjetnog plaćanja koju je preuzela banka (akreditivna banka) u korist prodavaoca (korisnika) na zahtjev i u skladu s instrukcijama kupca (nalogodavca) na osnovu koje će banka izvršiti plaćanje u određenom vremenskom razdoblju uz prezentaciju uvjetovanih dokumenata. Prema čl.2. Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne akreditive (Revizija 1993) izraz dokumentarni akreditiv obuhvaća svako utanačenje bez obzira na njegov naziv ili opis prema kojemu neka banka na zahtjev i s instrukcijama nekog komitenta (nalogodavca) 1) treba obaviti plaćanje trećoj osobi u gotovini (korisniku) ili po njegovu nalogu, ili treba akceptirati i platiti mjenice (trate) koje vuče korisnik, 2) ovlašćuje drugu banku da takvo plaćanje obavi ili da takve mjenice akceptira i plati ili negocira, uz predaju propisanih dokumenata i u skladu s odredbama i uvjetima akreditiva.

486.Gospodarski značaj dokumentarnog akreditiva / Funkcije dokumentarnog akreditiva Gospodarski značaj dokumentarnog akreditiva u međunarodnim plaćanjima jest što on osigurava dvije kategorije interesa. Kupčevi interesi su osigurani jer će se isplata ugovorene svote izvršiti tek pošto prodavalac dokumentima dokaže da je roba otpremljena ili izvršena usluga u skladu s akreditivnim uvjetima, što mu jamči akreditivna banka. Interesi prodavaoca zaštićeni su sigurnošću naplate od strane banke (akreditivne, konfirmirajuće) ukoliko je izvršio prezentaciju urednih dokumenata.

487.Å to je to neopozivi akreditiv?

opozivi – nalogodavac ih može opozvati i prije isteka roka za koji je akreditiv otvoren; neopozivi – čvrsta, neopoziva, samostalna i neposredna obveza banke prema korisniku akreditiva koji se može ukinuti ili izmijeniti samo sporazumom svih zainteresiranih. Ako u akreditivu nije naznačeno je li opoziv ili neopoziv, smatra se neopozivim.

488. Koji su to akreditivi potvređeni od konfirmirajuće banke? Neopozivi (po pravilu dokumentarni) akreditivi.

potvrđeni – nakon otvaranja akreditiva banka je dužna uvjete akreditiva priopćiti (notificirati) korisniku, notifikaciju može učiniti akreditivna banka sama ili putem korespondirajuće banke u sjedištu korisnika, notifikacija je potvrđivanje akreditiva; nepotvrđeni – ako ta druga banka svoju ulogu ograniči samo na priopćavanje sadržaja akreditiva njegovu korisniku ne ulazeći ni u kakvu drugu obvezu prema njemu, onda notifikacija sama po sebi nije potvrđivanje akreditiva. Ali ako akreditivna banka ovlasti i pozove drugu banku potvrditi njezin neopozivi akreditiv (po pravilu dokumentarni) i kada ona postupi prema ovlasti, onda nije riječ samo o pukoj notifikaciji nego je takva potvrda za banku koja je daje čvrsta obveza, dodatna obveza akreditivne banke, pa se takav akreditiv naziva potvrđenim akreditivom. Kod potvrđenog akreditiva korisnik ima dva dužnika akreditivnu banku i potvrđujuću banku i može prema objema bankama ostvarivati svoj zahtjev za isplatu. Obje banke su solidarno odgovorne. To korisniku odgovara jer može tužiti banku u svojoj zemlji. Obveze tih banaka su identične.

16

prenosivi – prenosiv s jednog korisnika na nekog trećeg; neprenosiv – nije prenosiv s jednog korisnika na nekog trećeg (prenosiv je samo ako je to izričito predviđeno u samom akreditivu, inače je neprenosiv)

ostale vrste akreditiva: isplatni – isplata se obavlja u gotovini odmah ili nakon proteka roka označenog u akreditvu; akceptni – realizira se akceptiranjem mjenice; negocijabilni – realizira se otkupom mjenice od strane akreditivne ili konfirmirajuće banke; domicilirani – označuje u kojoj se banci nalazi platište, mjesto na kojem ovlaštenik akreditiva treba podnijeti dokumente; cirkularni – njime se korisnik može koristiti u više banaka; revolving (rotativni) – utvrđena je najveća svota, ali se u određenim vremenskim razmacima honorira utvrđena manja svota; jednokratni – gasi se pošto je iskorištena svota na koju glasi; domaći – otvara jedna banka u drugoj banci u istoj zemlji; inozemni – otvara naša banka u tuđoj banci u inozemstvu tj. domaći kupac-uvoznik otvara u korist inozemnog korisnika (prodavatelja) (nostro akreditiv – naš) ili tuđa banka otvara akreditiv u našoj banci tj. inozemni kupac otvara u korist domaćeg korisnika-izvoznika (prodavatelja) (loro akreditiv – njihov)

489.Stranke su ugovorile plaćanje putem dokumentarnog akreditiva i uz predočenje čiste teretnice. Banci je predana čista teretnica, no roba koja je isporučena kupcu nije odgovarala ni kvalitativno, ni kvantitativno ugovorenim uvjetima što se moglo lako ustanoviti. Što znate o odgovornosti banke u ovom slučaju? Da li banka odgovara?

U starom ZOO-u iz 2005. bila je odredba: "Banka ne preuzima nikakvu odgovornost glede robe koja je predmet akreditiva." Ali taj je članak brisan u novom ZOOu!!!!!

490.3 obveze banke kod dokumentarnog akreditiva / Obveze akreditivne banke / Navedite tri glavne obveze akreditivne banke prema nalogodavatelju iz ugovora o dokumentarnom akreditivu!

prihvat naloga nalogodavca (nalogodavatelja), otvaranje akreditiva,

isplata iznosa iz akreditiva korisniku pod uvjetom da je udovoljeno uvjetima iz akreditiva. (ukratko akcept odnosno prihvat, otkup i isplata).

491.Temeljna obveza banke kod ugovora o akreditivu (prema korisniku)

Banka se obvezuje da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu svotu ako se do određenog vremena udovolji uvjetima navedenima u nalogu za otvaranje akreditiva. A obveza banke prema korisniku nastaje od dana kada mu priopći da je akreditiv otvoren.

492.Obveza banke kod ugovora o akreditivu prema nalogodavcu

493.Pojam akreditiva po novom ZOO-u

Prema ZOO-u iz 2008.: Prihvatom zahtjeva nalogodavca za otvaranjem akreditiva, banka preuzima obvezu prema nalogodavcu da će otvoriti akreditiv korisniku uz uvjete sadržane u prihvaćenom nalogu za otvaranje akreditiva.

Otvoreni akreditiv je neopoziva i konačna obveza banke korisniku akreditiva da će mu isplatiti određeni novčani iznos ako ovaj u roku podnese zahtjev za isplatom u skladu s uvjetima sadržanim u akreditivu.

494. Da li kod akreditiva treba prednost dati ZOO-u ili Jednoobraznim pravilima?

Izmjene ZOO-a iz 2008. upućuju na primjenu Jednoobraznih pravila, tj na ujednačene običaje i praksu za dokumentarne akreditive: Ako ugovorne strane nisu predvidjele što drugo, na poslovanje s akreditivima primjenjuju se ujednačeni običaji i praksa koje objavi Međunarodna trgovačka komora u Parizu koji su na snazi na dan otvaranja akreditiva.

Prema ZOO 2005:

Prihvatom zahtjeva nalogodavca za otvaranjem akreditiva banka se obvezuje nalogodavcu da će korisniku akreditiva isplatiti određeni novčani iznos ako do određenog vremena bude udovoljeno uvjetima navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva.

Akreditiv mora biti sastavljen u pisanom obliku.

Banka je obvezna prema korisniku od dana kad mu priopći da je akreditiv otvoren; nalogodavac je vezan izdanim nalogom od trenutka kad je nalog prispio banci.

16

Akreditiv je nezavisan od ugovora o kupoprodaji ili drugoga pravnog posla povodom kojega je otvoren.

Dokumentarni akreditiv postoji kad je banka obvezna isplatiti korisniku akreditiva određeni novčani iznos, odnosno akceptirati i isplatiti mjenicu pod uvjetom da joj budu podneseni dokumenti prema uvjetima utvrđenim u akreditivu.

Banka koja je otvorila dokumentarni akreditiv dužna je izvršiti plaćanja pod uvjetima predviđenim u akreditivu.

495.Vrste dokumentarnog akreditiva? / Kakav može biti dokumentarni akreditiv i ako nije određeno, kakav je? / Kad nije navedena vrsta akreditiva, prema zak.pretpostavci primjenit će se koji akreditiv? Dokumentarni akreditiv može biti opoziv ili neopoziv. Ako nije izričito drukčije ugovoreno, akreditiv je uvijek neopoziv.

Opozivi dokumentarni akreditiv ne veže banku prema korisniku, pa ga u svakom trenutku može izmijeniti ili opozvati na zahtjev nalogodavca ili na vlastitu ruku.

Neopozivi dokumentarni akreditiv sadrži samostalnu i neposrednu obvezu banke prema korisniku, ta obveza može biti ukinuta ili izmijenjena samo sporazumom svih zainteresiranih strana.

Neopozivi dokumentarni akreditiv može, po ovlaštenju i na zahtjev akreditivne banke, biti potvrđen od neke druge banke, koja time, pored akreditivne banke, preuzima samostalnu i neposrednu obvezu prema korisniku.

Notifikacija akreditiva korisniku od neke druge banke nije sama po sebi potvrđivanje toga akreditiva. Banka je dužna ispitati odgovaraju li dokumenti u svemu zahtjevima nalogodavca utvrđenim u akreditivu.

Kad dobije dokumente, banka mora u razumnom roku o tome obavijestiti nalogodavca i upozoriti ga na utvrđene nepravilnosti i nedostatke.

Banka ne preuzima nikakvu odgovornost ako podneseni dokumenti po svom vanjskom izgledu odgovaraju uvjetima akreditiva, ona ne preuzima nikakvu obvezu glede robe koja je predmet otvorenog akreditiva.

Dokumentarni akreditiv je prenosiv ili djeljiv (prenosiv i djeljiv NISU vrste dokumentarnog akreditiva

– radi se o djeljivosti i prenosivosti akreditiva – znači obveza iz njega) samo ako je banka koja otvara akreditiv ovlaštena u uputama prvog korisnika platiti u cjelini ili djelomično jednom ili većem broju trećih osoba akreditiv može prenijeti, na temelju izričitih uputa, samo banka koja ga otvara, i to samo jedanput, ako nije suprotno ugovoreno.

496.Standby letter of credit

Standby letter of credit (SLOC) je garancija plaćanja izdana od strane banke koja se koristi kao nekakvo posljednje sredstvo plaćanja ako klijent ne ispuni ugovornu obvezu s trećom stranom. SLOC su kreirani kao znak dobre volje u poslovnim transakcijama i kao dokaz kupčeve kreditne sposobnosti i mogućnosti otplaćivanja. Banka koja izdaje SLOC će izvršiti kratke osigurateljske dužnosti da osigura (omogući) kreditnu sposobnost stranke koja traži SLOC te tada šalje notifikaciju banci stranke koja traži SLOC (obično prodavatelj ili kreditor). SLOC se obično koriste u trgovačkim transakcijama među različitim državama kao što su nabavke robe. Prodavatelj traži SLOC na koji se može pozvati ako kupac ne ispuni svoju obvezu predviđenu ugovorom. U većini slučaja SLOC će biti na snazi za oko 1 godinu ostavljajući dovoljno vremena da se plaćanje izvrši u ugovorom predviđenim rokovima. Stanby letter of kredit su akreditivi u pripremi kojima su banke garantirale da će neka obveza biti ispunjena. Imaju funkciju bankarske garancije, banka garantira da će kupcu ili korisniku usluga biti ispunjena isporuka ili usluga, dok funkcija akreditiva ide za zaštitom prodavatelja kojem akreditiv olakšava i omogučuje naplatu

od kupca. Koristi se u SAD-u kao posljedica zabrane nekim američkim bankama da izdaju bankarske garancije.

U "poslovnom žargonu" se ovako se pojavljuje kao standby L/C. Standby dokumentarni akreditiv, kao instrument osiguranja izvršenja ugovornih obveza, nastao u poslovnoj praksi USA, sve je prisutniji u međunarodnim poslovnim odnosima. Okolnosti nastanka ovog instrumenta, kao supstituta za bankarsku garanciju na zahtjev, predočavaju se radi usporedbe sa samostalnom bankarskom garancijom. Pravna priroda obveze sadržane u ovom instrumentu ističe se kao odlučujući pokazatelj identičnosti sa samostalnom bankarskom garancijom. U radu analizirana obilježja sudske prakse ovog

16

instrumenta, posebno zloupotrebe prava, potvrđuju potrebu kodifikacije. ICC nije standby uključila u primjenu Jedinstvenih pravila za samostalne garancije 1991., iako se radi o jednakim instrumentima. Najvjerojatnije temeljem veze u imenu ovog instrumenta ICC ga je uključila u Jedinstvena pravila za dokumentarne akreditive, Revizija 1993. Interesi međunarodne poslovne prakse za objedinjenim pravilima standby L/C djelomice su zadovoljeni usvajanjem International Standby Practice ISP98. s početkom primjene 01.01.1999. Ova detaljno razrađena pravila utvrđuju pravnu prirodu obveze iz standby L/C, položaj subjekata, izdavanje, naplatu, prijenos prava, rokove. Istaknuti su razlozi za očekivanja da međunarodna poslovna zajednica prihvati ova pravila, tehnički izrađena tako da se jednostavno neposredno primjene. Najznačajnije je očekivanje da se obzirom na preciznost određenja ISP98 njihovom primjenom umanje zloupotrebe prava u podnošenju zahtjeva za isplatu. Ocjenjuje se da će ISP98 kao postupovno pravilo ostati u primjeni i nakon pristupanja država članica OUN Konvenciji UN o samostalnim garancijama i standby L/C kao jedinstvenoj regulativi ova dva instrumenta osiguranja.

497. Razlika akreditiv – bankarska garancija

Dok se dokumentarni akreditivi pretežno koriste u robnom prometu, bankarske se garancije najviše koriste kao osiguranje za izvršenje usluga, radova i ostalih ugovornih obveza. Akreditivom se plaća izvršenje neke obveze (npr. isporuka robe), dok je bankarska garancija (jednako kao i standby akreditiv) plativa ako se obećana obveza ne izvrši.

498. Sličnost bankarske garancije, akreditiva i mjenice

Sličnost bankarskih garancija na prvi poziv, akreditiva i mjenice je u “apstraktnosti” obveza koje su u njima sadržane. To znači, načelno govoreći, da plaćanje kod sva ova tri instrumenta ne ovisi o činjenicama izvršenja ili neizvršenja obveza iz temeljnog posla koji je povod njihova izdavanja. Kod mjenice naplativost ovisi samo u ispravnosti isprave, dok kod akreditiva i bankarske garancije naplativost ovisi samo o ispravama koje su ugovorene kao temelj za traženje plaćanja.

499. Bankarska garancija na poziv / Bankarske garancije

Ugovor o bankarskoj garanciji (jamstvu) na poziv (Gorenc & ZOO 2008) * Razlikujemo:

jamstvo kao sredstvo pojačanja ugovornog odnosa, jamstvo za ispravnost stvari kod kupoprodaje (garancija) i bankarsku garanciju na prvi poziv.

500.Pravna narav ugovora o garanciji? to je samostalna bankarska garancija predstavlja primarnu obvezu banke

to je apstraktna obveza

neovisna je o temeljnom ugovoru

501.Koje su promjene nastupile u odnosu na stari zakon glede bankarske garancije na prvi poziv? Bankarska garancija je ZOO-om iz 2005. izmijenjena u bankarsko jamstvo. To je bila greška u nacrtu zakona iz 2004. i nije ispravljena ni do stupanja na snagu ZOO-a 2005. nego tek 2008. jer je u praksi došlo do pogrešaka prilikom korištenja navedenog instrumenta i do brkanja pojmova bankarska garancija i bankarsko jamstvo. Tako je 2008. naziv bankarsko jamstvo promijenjen u naziv bankarska garancija na prvi poziv. Usklađenje je više jezično.

Bankarska garancija na prvi poziv je samostalna obveza banke, dok je obično jamstvo ono koje prilikom sklapanja nekog ugovora daje banka kao njenu sekundarnu obvezu.

502.Svrha bankovnih garancija / Cilj bankarske garancije? Njihova je osnovna svrha osiguranje izvršenja ugovornih obveza. Osiguranje se sastoji u obvezi banke koja je izdala garanciju, da u slučaju ispunjenja uvjeta i uslova sadržanih u samoj garanciji, isplati korisniku garancije određeni novčani iznos.

Ispunjenje ugovorom preuzetih obveza može se pojačati na više načina. U vanjskotrgovačkim ugovorima, ali i u ugovorima između domaćih subjekata trgovačkog prava, kao iznimno djelotvorno

17

sredstvo osiguranja potraživanja sve se više primjenjuju bankarske garancije. Pri tom institutu u biti je riječ o osobnom pojačanju kojim se banku uvlači u odnos između stranaka nekog ugovora trgovačkog prava (ugovora o prodaji, ugovora o građenju i sl.).

U odnosima vezanima za bankarsku garanciju pojavljuju se najmanje tri osobe (nalogodavac, banka, korisnik garancije) i tri odvojena pravna odnosa:

korisnik i nalogodavac – odnos stranaka iz nekog temeljnog ugovora nalogodavac i banka – banka prihvaća nalog svog klijenta; vrsta ugovora o nalogu

banka i korisnik – nastaje time što banka dostavlja garanciju korisniku, a on je prihvaća Ugovor o bankarskoj garanciji je:

jednostranoobvezni i imenovani ugovor.

Postoje brojni nazivi (bankarska garancija, garancija, jamstvo, bankarsko jamstvo, aval i sl.).

503. Vrste bankarske garancije

Postoje dvije vrste bankarskih garancija: akcesorne i samostalne.

504. Akcesorna bankarska garancija

Akcesorna (nesamostalna) garancija jest ona pri kojoj obveza banke ovisi o postojanju obveze iz temeljnog ugovora. Banka se kao jamac obvezuje vjerovniku (korisniku garancije) da će ispuniti obvezu dužnika (nalogodavca) glavnog ugovora.

505. Samostalna bankarska garancija

Samostalna garancija jest ona pri kojoj banka preuzima prema korisniku samostalnu obvezu koja je s obzirom na dužničku obvezu iz glavnog ugovora odvojena. Banka se na temelju samostalnog garancijskog ugovora prema korisniku garancije ne obvezuje da će ispuniti obvezu nalogodavca (dužnika), nego svoju obvezu. Garancijska obveza banke odvojena je od glavnog duga. Ona je apstraktna, njome se ne osigurava ispunjenje obveze glavnog dužnika, već se banka obvezuje korisniku garancije da će mu u granicama iznosa navedenog u bankovnoj garanciji nadoknaditi štetu koju on trpi zbog neispunjenja glavne obveze. Ta vrsta bankovne garancije razvila se u autonomnom pravu međunarodne trgovine i nije po pravilu uređena zakonodavnim putem. Samostalno bankarsko jamstvo = bankarsko jamstvo bez prigovora, na prvi poziv i sl.

Plaćanje banke kod samostalne garancije ne ovisi o tome hoće li dužnik ispuniti svoju obvezu jer ona sadrži oznaku na prvi pozov, bez prigovora i isplaćuje se samo na temelju pisanog zahtjeva, a kod nesamostalne samo ako glavni dužnik ne ispuni svoju obvezu.

Supergarancija jest potvrđivanje obveze prve banke iz garancije od strane druge banke čime druga banka stupa u isti pravni položaj prema korisniku garancije kao i prva banka koja je izdala garanciju, što znači da obje banke odgovaraju korisniku solidarno. Skraćeno supergarancija je potvrđivanje garancije od druge banke (dvije banke u obvezi prema korisniku).

Kontragarancija (protugarancija) – jedna banka pristaje izdati garanciju, ali uz uvjet da joj druga banka da garanciju da će joj naknaditi iznose koje je ona platila korisniku.

Institut samostalne bankovne garancije je instrument međunarodnih transakcija i dio je autonomnog prava međunarodne trgovine – u sklopu UN-a, putem Komisije za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) i Međunarodne trgovačke komore u Parizu nastoje se izraditi jednoobrazna pravila za neke vrste bankovnih garancija.

506. Jednoobrazna pravila za bankarske garancije – tko i kada ih je donio?

MTK je u Parizu u lipnju 1978. donio odluku o objavljivanju Jednoobraznih pravila za ugovorne garancije. S obzirom na ograničen doseg primjene tih pravila, MTK je izradio i Jedinstvena pravila za garancije na zahtjev.

507. Kada je bankarska garancija na poziv uvedena u ZOO?

Prema ZOO iz 2008. "bankarska garancija" mijenja naziv u "bankarska garancija na poziv".

508. Definicija bankarske garancije / Å to je bankarska garancija?

Bankarska garancija je važan isnstrument gospodarskog poslovanja i osiguranja prava vjerovnika.

17

Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Dakle, bankarska garancija je apstraktna i primarna obveza na plaćanje određenog iznosa koji se isplaćuje samo na temelju pisanog zahtjeva i na prvi poziv koji korisnik podnosi banci.

Uobičajeni odnos: nalogodavatelj – banka – korisnik

509. Odnos bankarske garancije prema osnovnom poslu?

Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.

Ako druga banka potvrdi obvezu iz garancije, korisnik može svoje zahtjeve iz nje podnijeti bilo garantu bilo banci koja ju je potvrdila.

510. Kontragrancija

Kontragarancija je pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (kontragarant) obvezuje prema garantu da će mu isplatiti novčani iznos po predočenju pisanog zahtjeva u skladu s uvjetima iz kontragarancije.

Kontragarancija je odvojena od garancije i od osnovnog posla na koje se odnosi, pa i kada ih se spominje u kontragaranciji.

Kontragarancijom jedna banka garantira drugoj da će platiti njezinu obvezu prema korisniku ako mu druga izda garanciju na plaćanje prema njezinoj uputi i nakon toga bude pozvana na plaćanje. Korisnik uopće nema pravni odnos s prvom već s drugom (izvor: časopis).

Nalogodavatelj – prva banka koja postaje instructing party i daje kontragaranciju drugoj banci – druga banka – korisnik (jedino druga banka u obvezi prema korisniku)

Rok valjanosti garancije može njome biti određen do određenog datuma ili do predočenja isprave kojom se potvrđuje nastup nekog događaja kao mjerodavnog za prestanak njezine valjanosti. Ako su u garanciji navedena oba roka za prestanak valjanosti garancije, njezina valjanost prestaje protekom prvog od tih rokova.

511. Pod kojim uvjetom se moze izvrsiti prijenos prava iz garancije?

Pravo pozivanja na plaćanje iz garancije ne može se ustupiti trećemu osim ako to nije izričito predviđeno u garanciji ili u njezinim dodacima. Dakle, garancija je prenosiva samo ako je u samoj garanciji to izričito navedeno. Garant se mora složiti s prijenosom i jedini ju može prenijeti.

Time se ne utječe na pravo primiti iznos iz garancije koje bi u garanciji ili u njezinim dodacima bilo prenijeto na nekog drugog.

512. Razlika između jamca i bankovnih garancija

Banka je dužna ispuniti obvezu onako kako je ona navedena u bankarskoj garanciji jer ona ispunjava svoju obvezu, a ne obvezu dužnika iz osnovnog posla. Neispunjenje obveze glavnog dužnika iz osnovnog posla je uvjet da bi nastupila obveza iz bankarske garancije, ali obveza banke u svakom slučaju cijeni se samo prema uvjetima navedenim u garanciji. U tome je razlika između jamstva i bankarske garancije. Odnos između jamca i vjerovnika nastaje na temelju ugovora o jamstvu i na temelju tog ugovora jamac izvršava obvezu dužnika iz osnovnog posla, i stupa u njegov položaj. Kod bankarske garancije banka izvršava svoju obvezu, ali onako kako ju je preuzela u garanciji. Bankarska garancija je apstraktna i samostalna obveza banke.

Jamstvo:

jamstvo sadrži akcesornu (supsidijarnu) obvezu jamca na plaćanje

ono je vezano uz temeljni posao – jamac se obvezuje da će ispuniti “valjanu” i “dospjelu” obvezu ako sam dužnik to ne učini

jamac može isticati protiv vjerovnika sve prigovore glavnog dužnika, a i svoje osobne prigovore (ništetnost, zastaru, prijeboj)

Bankarska garancija na prvi poziv:

bankarsko garancija sadrži primarnu obvezu banke na plaćanje.

to je apstraktna garancija koja ima vise slicnosti s mjenicom i akreditivom nego s jamstvom. Svim instrumentima koji pocivaju na apstraktnoj obvezi je zajedničko da garant mora platiti bez obzira na

17

prigovore koje ima glavni dužnik. Banka uopće ne može isticati prigovore koje može isticati nalogodavatelj kao dužnik iz temeljnog ugovora (zato je to samostalna obveza banke), što znači da garant (banka) ne može odbiti isplatu prema korisniku ističući da je temeljni ugovor: ništetan, pobojan, da je obveza nalogodavca zastarjela, da je ispunjenje glavnog ugovora postalo nemoguće, da korisnik nije ispunio svoju obvezu iz glavnog ugovora.

Ona je odvojena od temeljnog posla na kojem se temelji, pa i ako se taj spominje u garanciji

513.Što znači klauzula "neopozivo" u bankarskoj garanciji, a što klauzula "bez prigovora" ili "na prvi poziv"? Koje prigovore banka može isticati prema korisniku bankarske garancije "bez prigovora" i što ta klauzula znači? / Bankarska garancija na prvi poziv / Jamstvo bez prigovora / Što je bankarsko jamstvo bez prigovora?

ZOO iz 2005. je sadržavao članak pod nazivom "jamstvo 'bez prigovora'" koji je glasio: "Ako bankarsko jamstvo sadrži uglavu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obvezi. Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovi jamstva izdanog s navedenom uglavom. Korisnik jamstva duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovi jamstva na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca." Dakle, banka ne može isticati prigovore kojima bi se nalogodavatelj mogao suprotstaviti korisnikovu zahtjevu iz osnovnog posla jer je odnos banke i korisnika samostalan prema osnovnom poslu. Međutim, takav pravni položaj banke garanta mogao bi pogodovati nesavjesnim korisnicima bankarskih garancija i dovoditi do prijevarnog korištenja. Pa stoga banka može stavljati prigovor zloupotrebe prava koji se temelji na načelu savjesnosti i poštenja koje postoji u ZOO-u i odbiti isplatu zbog toga.

U svezi s garantnim poslom nema drugih prigovora kojima bi se banka mogla utemeljeno suprotstaviti korisnikovu zahtjevu za isplatu garancije, ali ipak treba spomenuti kako se ona tom zahtjevu može suprotstaviti i prigovorima koje ona osobno ima prema korisniku iz drugih pravnih odnosa koje može imati s korisnikom. Karakterističan je prigovor prijeboja, koji mogu staviti i dužnici iz drugih apstraktnih pravnih poslova, kao što su vrijednosni papiri, a isto je stajalište zastupljeno i u poredbenoj literaturi.

Klauzula "neopozivo" u bankarskoj garanciji znači isto što i klauzula "bez prigovora" ili "na prvi poziv".

Tog članka nema u ZOO-u iz 2008.

514.Å to su ugovorne garancije?

Ugovorne garancije (contract guarantees) ne izdaju samo banje nego i ostale financijske institucije. U Jednoobraznim pravilima za ugovorne garancije spominju se samo tri vrste garancija:

garancije učešća na licitaciji ili ponudbena garancija (tender guarantee)

garancije za dobro ispunjenje ugovora ili garancija učinka (engl. performance guarantee) – je pojam koji se najčešće rabi za ugovornu garanciju kojom prodavalac stroja ili opreme koja treba postići određeni kvalitativni i/ili kvantitativni učinak, odnosno davalac licencije čiji predmet treba postići sličan učinak, izrijekom garantira kupcu, odnosno primatelju licencije postizanje ugovorenog učinka. Npr. prodavalac stroja za proizvodnju papirnatih vrećica garantira kupcu da prodani stroj može proizvoditi najmanje točno određen broj papirnatih vrećica tijekom neprekinutih osam sati rada, i to radeći svakog dana, uz unaprijed predviđenu najvišu dopustivu potrošnju struje, ljepila, sirovine, najveću dopustivu količinu škarta i slično.

garancije za vraćanje avansa (engl. repayment guarantee) – je bankarska garancija koju banka izdaje na zahtjev one ugovorne strane koja će od druge ugovorne strane primiti dio ugovorene cijene unaprijed, i to za slučaj da strana koja primi dio plaćanja unaprijed ne ispuni svoju obvezu, a strana koja je platila dio dužne svote unaprijed stekne pravo zahtijevati od primaoca te svote povrat unaprijed plaćenog. U stvarnosti će se ta garancija za povrat avansa najčešće pojaviti uz ugovore o izvođenju investicijskih radova (gdje naručitelj u pravilu dio ugovorene cijene plaća unaprijed), uz ugovore o prodaji opreme s obročnim otplatama cijene (gdje se često ugovara obveza kupca da dio cijene plati unaprijed) i uz ugovore o prodaji robe u kojima je ugovoreno plaćanje unaprijed.

17

Garancije navedene u Jednoobraznim pravilima za ugovorne garancije akcesorne su prirode i temelje se na institutu jamstva, dok njima nisu obuhvaćene garancije plative na prvi zahtjev pri kojima postoji apstraktna obveza neovisna o glavnom poslu i odvojena od njega.

S obzirom na ograničen doseg primjene tih pravila, njihovo ograničenje na akcesorne garancije, MTK je izradio i Jedinstvena pravila za garancije na zahtjev. Ta se pravila odnose na samostalne bankovne garancije.

515. Inkaso / Å to je incaso?

Inkaso (engl. collection) je naziv kojim se označuje postupak naplate dužne svote od dužnika preko banke, i to uz prezentaciju odgovarajućih dokumenata koje su vjerovnik i dužnik ugovorili, odnosno koji su uobičajeni.

U ovom postupku sudjeluju vjerovnik (prodavalac) kao bančin nalogodavac, banka koja je primila nalog nalogodavca i koja će mu doznačiti primljenu svotu, banka koja naplaćuje dokumente, banka koja prezentira dokumente i dužnik (kupac) koji je prodavaocu dužan platiti cijenu ugovorene robe. Nije nužno sudjelovanje tri banke, jer banka koja naplaćuje dokumente može ih istovremeno i prezentirati. Odnos između nalogodavca i banke mogao bi se kvalificirati kao nalog ili komisija. Na temelju bančina prihvata naloga, banka poziva kupca da preuzme dokumente koje je primila od prodavaoca (svog nalogodavca) uz istovremeno a) plaćanje ili b) akceptiranje prodavaočeve mjenice. U slučaju kupčeva odbijanja banka vraća dokumente prodavaocu uz obavijest o kupčevu odbijanju. Banka pri tome ne odgovara prodavaocu za naplatu, već samo za podnošenje dokumenata kupcu uz poziv za plaćanje i za postupanje u čitavom poslu s razumnom pozornošću.

S obzirom na način upućivanja dokumenata kupcu, razlikuju se “čisti inkaso” i “dokumentirani inkaso”. Prvim izrazom obilježava se slučaj kad prodavalac upućuje trgovačke dokumente izravno kupcu, a financijske preko banke, a drugim slučaj kad prodavalac i jedne i druge dokumente upućuje kupcu preko banke. Za dokumentarni inkaso postoje pravila koja je uobličila Međunarodna trgovačka komora i objavila u publikaciji br. 322 pod naslovom “Jedinstvena pravila za dokumentarni inkaso” (Uniform Rules for Collections).

Incaso se primjenjuje u slučaju postojanja međusobnog povjerenja među poslovnim partnerima. Ugovor o diskontu mjenica (Gorenc)

516. Ugovor o diskontu mjenica

Ugovor o diskontu mjenica je općenito ugovor o prodaji nedospjelih novčanih potraživanja uz odbitak diskontne stope koja se sastoji u razlici vrijednosti novčane obveze na dan sklapanja ugovora o diskontu i njezine vrijednosti na dan dospjelosti novčane obveze.

Diskont mjenice pravno je oblik ugovora o kupnji, dakle dvostranoobvezni pravni posao.

U mjeničnoj bankovnoj praksi, literaturi i zakonodavstvu u načelu je riječ o kupnji potraživanja. Nije isključeno pravo banke na regres.

Ugovor o forfaitu (Gorenc)

517. Ugovor o forfaitu

Iako ima sličnosti između ugovora o diskontu mjenice i ugovora o forfaitu, oni se razlikuju po tome što pri diskontu nije isključeno pravo banke na regres, a pri forfaitnom poslu regres je uvijek isključen. U tom smislu se diskontiranje novčanih potraživanja s pravom banke na regres naziva i nepravim forfaitnim poslom, a diskontiranje novčanih potraživanja uz isključenje prava banke na regres pravim forfaitnim poslom.

Ugovor o forfaitu je prodaja nedospjelih novčanih potraživanja banci uz isključenje prava banke na regres prema prodavatelju ako potraživanja nisu naplativa. Oni forfaitni ugovori gdje su predmet posla nemjenična novčana potraživanja sadrže odredbu o isključenju regresne odgovornosti prodavatelja potraživanja (forfaitista) prema kupcu (forfaiteura) koja se odnosi na bonitet, dok za veritet potraživanja uvijek odgovara prodavatelj (za bonitet se ne odgovara, za veritet se odgovara).

518. Ugovor o factoringu / Factoring Ugovor o factoringu (Gorenc)

Ugovor o factoringu klijent se obvezuje ponuditi factoru (obično banci) na prodaju sva kratkoročna potraživanja iz ugovora o isporuci robe i pružanju usluga prije njihove dospjelosti, a factor se obvezuje

17

uz naknadu te ponude prihvatiti ako ga zadovoljava platežna sposobnost klijentovih dužnika, s izvješćivanjem ili bez izvješćivanja dužnika o tom prijenosu i bez obzira na to snose li klijent ili factor rizik za naplatu potraživanja.

Ugovor o factoringu je: neimenovani, konsensualan, dvostranoobvezan, naplatan i

neformalan (ali stranke ugovaraju pisani oblik kao uvjet za valjanost ugovora) tipski (sastavlja se prema formularima koje izdaj factor) ugovor

519.Funkcije ugovora o factoringu Ima tri bitne funkcije:

funkcija financiranja – factor stavlja klijentu na raspolaganje određeni iznos, a da istovremeno ne prima protučinidbu; gospodarski ekvivalent dobiva factor tek naplatom potraživanja od dužnika; factor financira klijenta tako što mu odmah isplati potraživanje, a tek se nakon dospijeća potraživanja factor može namiriti od klijentovih dužnika

funkcija osiguranja naplate (del credere) – pod izrazom del credere općenito se razumijeva jamstvo za obveze nekoga trećeg; rizik del credere znači preuzimanje odgovornosti za naplatu potraživanja od dužnika

funkcija upravljanja potraživanjima (pružanje usluga) – pod funkcijom upravljanja razumijevamo sve one usluge koje factor i klijent mogu ugovoriti ugovorom o factoringu, a nisu sadržane u funkciji del credere i financiranju – ispitivanje kreditne sposobnosti dužnika, vođenje knjigovodstva, uspostavljanje računa, obračun poreza, obračun provizija, opominjanje, naplaćivanje i utjerivanje dugova od dužnika i sl.

Vrste factoringa:

Pravi factoring – njime factor nudi klijentu najviše mogućih usluga i uvijek sadrži tri glavne funkcije: del credere, financiranje i upravljanje potraživanjima; pravi factoring u najužem smislu je takav pri kojemu je naglašena funkcija del credere

Nepravi factoring – otpada funkcija del credere factora; factor kupuje potraživanja klijenta bez preuzimanja rizika del credere i klijent kao prodavatelj potraživanja jamči factoru na temelju posebnog sporazuma naplatu od dužnika

Factoring plativ po dospjelosti – factor nudi iste usluge kao i pri pravnom factoringu osim usluge financiranja, koja se unaprijed isključuje; factor kupuje klijentova potraživanja s danom njihove dospjelosti

Međunarodni (izvozno-uvozni) factoring – radi se o poslovnom odnosu koji se obavlja između stranaka iz različitih država; rabi se redovito kao pravi factoring

Ujednačavanje materije o factoringu vršeno je u međunarodnim udruženjima factora i u sklopu međunarodnih organizacija, ponajprije UNDROIT-a (Međunarodnog institutu za unifikaciju privatnog prava u Rimu). Zahvaljujući UNIDROIT-u pitanje factoringa riješeno je donošenjem Prednacrta jedinstvenih pravila o nekim pitanjima ugovora o međunarodnom factoringu i konačnim usvajanjem Konvencije 1988. godine.

520.Factoring

Faktoring je posao kratkoročnog financiranja izvoznog ili uvoznog posla preko faktora kao posebne organizacije. Prodavaoci, odnosno kupci mogu se financirati posredstvom faktora pod uvjetom da kupac sve narudžbe prije izvršenja isporuke od strane poslodavca mora dati faktoru na odobrenje, te da faktor stalno ispituje kreditnu sposobnost kupaca, prije nego što preuzme bilo kakvo potraživanje. Faktoring je posao kratkoročnog financiranja robnih potraživanja na osnovi fakture i robnih dokumenata. Temelj je ugovor o faktoringu i čini ga globalna cesija budućih potraživanja dobavljača. Faktor za svoju uslugu zaračunava faktoring proviziju. Visina provizije uvjetovana je ukupnim prometom, prosječnom svotom svih računa, brojem i postojanošću kupaca, kao i prosječnim rokom potraživanja. Za preuzimanje komercijalnog rizika i avansiranja plaća se posebna naknada.

UGOVOR O ORTAÅ TVU

521. Ortaštvo

17

Ugovorom o ortaštvu dvije ili više osoba uzajamno se obvezuju uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.

Ortaštvo je zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti. Ugovor o ortaštvu je:

imenovan,

konsenzualan,

neformalan, uzajamno obvezan, nenaplatan, višestrani,

trajan pravni posao. Konstitutivni elementi: subjekti (pravne i fizičke osobe) zajednički cilj

zajednica osoba zajednica dobara

522.Imovina ortaštva (sastav – što ju čini) Imovina ortaštva

Sastav imovine – Imovinu ortaštva čine ulozi ortaka (glavnica) te imovina stečena poslovanjem ortaštva. U imovinu ortaštva ulaze i naknade za uništene, oštećene ili oduzete stvari koje pripadaju imovini ortaštva. Imovina ortaštva zajednička je imovina ortaka.

Ulog – Ulog se može sastojati u stvarima, pravima, novcu, radu i drugim dobrima. Veličina uloga – Ako nije drukčije ugovoreno, ortaci su obvezni na jednake uloge.

Unošenje uloga u imovinu ortaštva – Stvari i prava koji čine ulog postaju imovinom ortaštva na temelju ugovora o ortaštvu na način propisan za stjecanje pojedinih imovinskih prava.

523.Tko vodi poslove u ortaštvu?

Poslovodstvo i zastupanje

Zajedničko poslovodstvo – Pravo na vođenje poslova ortaštva pripada zajednički svim ortacima. Ortak koji ulaže samo svoj rad, a koji nije uključen u glavnicu, sudjeluje kod donošenja odluka, ali bez prava glasa.

Prijenos poslovodstva, zastupanje, zabrana konkurencije – Kad je ugovorom o ortaštvu ovlaštenje na vođenje poslova preneseno na jednog ili više ortaka, tada se oni smatraju opunomoćenicima. Nijedan ortak nema pravo povjeriti vođenje poslova ortaštva trećoj osobi, niti koga primiti u ortaštvo, a ni poduzeti posao kojim bi se, radi svoje posebne koristi, ugrozilo postizanje zajedničkog cilja ili nanijela šteta ortaštvu.

Polaganje računa – Ortaci kojima je povjereno poslovodstvo dužni su uredno voditi poslovne knjige i polagati račun o stanju zajedničke imovine te svim prihodima i rashodima.

Pravo nadzora – Ortaci koji su povjerili poslovodstvo jednom ili nekolicini ortaka, zadržavaju pravo osobnog nadzora nad poslovanjem ortaštva koje uključuje pravo zahtijevati izvješće o poslovima ortaštva i pravo uvida u poslovne knjige i druge isprave.

Oduzimanje ovlaštenja i otkaz poslovodstva – Ovlaštenje na vođenje poslova preneseno na jednog ili više ortaka, ako ugovorom o ortaštvu nije drukčije određeno, može se jednoglasnom odlukom ostalih ortaka oduzeti zbog grube povrede povjerene dužnosti, nesposobnosti za uspješno vođenje poslova ili drugih važnih razloga.

Prava i obveze ortaka

obveza unošenja uloga – Ako nije drukčije ugovoreno, ortaci su obv